- 1 -              Rev 3077/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3077/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. D. iz P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica B. R., odvjetnica u P., protiv tuženika W. O. V. I. G. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu V., J.1, Š., S., J.2 & J.3 u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1736/16-2 od 28. siječnja 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj Pn-502/15-86 od 24. lipnja 2016., u sjednici održanoj 11. srpnja 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade i tuđe pomoći i njege iznos od 219.764,28 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznosa kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.), te isplaćivati tužitelju za razdoblje od lipnja 2012. pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski razlozi, mjesečno iznos od 5.370,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. II.). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je tražio da mu se na svaki pojedini mjesečni iznos na ime tuđe pomoći i njege naveden u točki I. izreke za razdoblje od srpnja 2009. pa do svibnja 2012. prizna tijek zatezne kamate i to počevši od 10-tog u idućem mjesecu za prethodni mjesec pa do 11. svibnja 2016. (toč. III.). Ujedno je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 36.350,00 kuna (toč. IV.), dok je odbijen tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 19.237,50 kuna (toč. V.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točkama I, II, IV i V (toč. I.), dok je prihvaćena žalba tužitelja i preinačena je presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na svaki pojedini mjesečni iznos na ime tuđe pomoći i njege dosuđen u točki I. izreke za razdoblje od srpnja 2009. do svibnja 2012. zateznu kamatu kako je navedeno u izreci presude suda drugog stupnja (toč. II.). Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan (toč. III.), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna, dok je s preostalim dijelom zahtjeva tužitelj odbijen (toč. IV.).

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijanu odluku preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana.

 

6. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na naknadu štete na ime izgubljene zarade u razdoblju od travnja 2008. pa do svibnja 2012., tuđe pomoći i njege za razdoblje od lipnja 2009. pa do svibnja 2012. i rente koja bi mu se po osnovi izgubljene zarade te tuđe pomoći i njege isplaćivala u razdoblju nakon lipnja 2012. pa sve dok za to budu postojali zakonski razlozi, sve vezano za pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja koje je nastupilo u 2007. godini, a koje je u uzročno-posljedičnoj vezi s prometnom nezgodom od 25. prosinca 2002. za koju je odgovoran osiguranik tuženika.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je na temelju provedenog prometnog vještačenja po vještaku prometne struke A. R. u predmetu poslovni broj: P-3123/04, utvrđeno da je upravo osiguranik tuženika svojim nepropisnim uključivanjem u promet odgovoran za štetu koju trpi tužitelj, a time i tuženik kao njegov osiguravatelj,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještakinje spec. neurologa dr. J. F. M. proizlazi da je temeljem postojeće medicinske dokumentacije 8. ožujka 2007. registrirana trombozna aneurizma – proširenje desne vertebralne i bazilarne arterije ,te se kao posljedica tog razvio moždani udar, definitivno oštećenje mozga u području moždanog debla,

 

- da vezano za utvrđivanje sporne činjenice – postojanja uzročno-posljedične veze između predmetnog štetnog događaja i pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja, iz nalaza i mišljenja vještakinje dr. D. J. L. sačinjenog u predmetu poslovni broj: P-3132/04, sačinjenog za potrebe tog postupka, proizlazi da je pogoršanje koje je nastupilo 8. ožujka 2007., tj. cerebralna koma uzrokovana infarktom mozga u zoni desne polovice moždanog debla koju je uzrokovala fuziformna aneurizma (vrećasto proširenje krvne žile) iz područja desne vertebralne arterije prema bazilarnoj arteriji, koja je moždana koma kod tužitelja uzrokovana posttraumatskom disekcijom vertebralne i bazilarne arterije, koja je nastala nakon predmetne traume 25. prosinca 2002., a budući tuženik nije prihvatio opisano vještvo, proveden je dokaz vještačenjem u ovome predmetu na navedenu okolnost postojanja uzročno-posljedične veze po stalnom sudskom vještaku neurologu dr. J. F. M.,

 

- da je vještakinja dr. J. F. M. u svom nalazu i mišljenju utvrdila da je nakon pet godina 8. ožujka 2007., registrirana tromboza aneurizmatskog proširenja desne vertebralne i bazilarne arterije pa se kao posljedica toga razvio moždani udar definitivno oštećenje mozga u području moždanog debla, zbog čega je tužitelj najprije bio u dubokom poremećaju svijesti (koma), uz potrebu asistiranog mehaničkog disanja, razvila se slabost desnih ekstremiteta, poremećaj govora, artikulacije, gutanja, sfinkera, aktivno kirurško liječenje nije bilo indicirano, a rehabilitacija je bila dugotrajna,

 

- da je ista vještakinja navela da su kod tužitelja, prema medicinskoj dokumentaciji, isključene bolesti koje bi bile povezane s mogućim razvojem aneurizme, pa je stoga vještakinja zaključila da nema drugih dokaza koji bi utjecali na stanje tužitelja doživljenog 8. ožujka 2007., a povodom istaknutih primjedbi tuženika prilikom davanja usmene dopune svog pisanog nalaza i mišljenja, vještakinja je naglasila da uzročno-posljedična veza postoji između predmetnog štetnog događaja od 25. prosinca 2002. i nastalog pogoršanja od 8. ožujka 2007. koji se opisuje u zdravstvenoj dokumentaciji, te je navela da je svoj zaključak o postojanju uzročno-posljedične veze temeljila na cjelokupnoj dokumentaciji koja je u konkretnom slučaju bila vrlo opsežna pa je dijagnoza išla po principu isključenja ostalih faktora i rizika ili urođenih malformacija, a u konkretnom slučaju i u prvoj obradi u KBC Z. postavljena je dijagnoza disecirajuće aneurizme koja je povezana s predmetnim traumatskim događajem iz 2002.,

 

- da je vezano za potraživanje tužitelja na ime naknade imovinske štete, a vezano za izgubljenu zaradu – plaću tužitelja, uvidom u potvrdu koju je izdalo Vijeće romske nacionalne manjine Grada V. utvrđeno da je tužitelj bio zaposlen kao vozač kod tog poslodavca te da je primao plaću u iznosu od 2.700,00 kuna, a što je u suglasju s podacima iz radne knjižice tužitelja iz koje radne knjižice nesporno proizlazi da je tužitelj kod navedenog poslodavca bio zaposlen u vremenskom periodu od 8. siječnja 2007. pa do 11. ožujka 2008., što da se podudara i s podacima vezanim za odjavu tužitelja kao osigurane osobe na HZZO, a što je sve potvrđeno i dopisom Vijeća romske nacionalne manjine od 11. prosinca 2015.,

 

- da je iz iskaza oca tužitelja R. Đ., kao i iz iskaza majke tužitelja S. Đ., utvrđeno da je tužitelj prije pogoršanja zdravstvenog stanja bio iznimno vrijedna osoba te je radio ne samo kao vozač, nego i kao prodavač robe po sajmovima za obiteljski obrt C. upisan kao vlasništvo M. Đ., još od malena, i to stalno prije nego što mu se stanje pogoršalo 2007., te da je uslijed opisanog pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja promet u obrtu pao (i više od pola), pa iako ti svjedoci ne navode točne novčane iznose zarade koje je ostvarivao tužitelj kao njihov sin, sud prvog stupnja je, cijeneći kao specifičan način rada Roma na terenu po sajmovima, iznos od 4.000,00 kuna mjesečno utvrdio primijenivši odredbu čl. 223. ZPP,

 

- iz dopisa HZMO proizlazi da se vezano za ostvarivanje prava tužitelja tek vodi postupak glede vještačenja njegove radne sposobnosti, dok dopis HZZO ukazuje da su u odnosu na tužiteljevo pogoršanje zdravstvenog stanja njemu refundirani samo putni troškovi s osnova zdravstvenog osiguranja koji se navode u dopisima od 11. lipnja 2012. i 17. srpnja 2012.,

 

- da je uvidom u cjelokupni spis HZMO potvrđeno da tužitelj nije ostvarivao pravo na invalidsku mirovinu ili druga primanja od HZMO,

 

- da je radi utvrđivanja visine nastale imovinske štete, a vezano za izgubljenu zaradu, proveden dokaz vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke B. G. iz kojeg je pisanog nalaza i mišljenja od 27. rujna 2011., kojeg je vještakinja u cijelosti ponovila na ročištu od 7. studenog 2011., potvrđeno da je tužitelj na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. travnja 2008. pa do 31. kolovoza 2011., izgubio primanja u ukupnom neto iznosu od 86.748,87 kuna, koji je izračun visine materijalne štete utvrđen s osnova plaće koju bi tužitelj ostvario da je radio kao NKV radnik, u visini najniže osnovice za plaćanje doprinosa zaključno do 31. svibnja 2009., i to radeći kao NKV radnik za puno radno vrijeme,

 

- da je temeljem provedenog medicinskog vještačenja po vještakinji dr. J. F. M. utvrđeno da je tužitelju, uzimajući u obzir dob, spol, bračno stanje, činjenicu da je otac mlt. djeteta, potrebno svakodnevno oko pet sati tuđe pomoći i njege, i to pri obavljanju osobne higijene, kod oblačenja, pripremanja obroka, u sjeckanju hrane, kod izlazaka iz kuće, kod vježbanja, postavljanja ortoze na noge, a jednako tako i tzv. psihološka podrška za osobu koja je i socijalno izolirana bez mogućnosti da sama privređuje za život,

 

- da je na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje financijske struke B. G. od 27. rujna 2011., koja je saslušana na ročištu od 7. studenog 2011., cijena neto satnice, uzimajući u obzir 24 satnu tuđu pomoć i njegu za razdoblje od mjeseca srpnja 2009. pa do mjeseca kolovoza 2011., koja je uzeta prema prosječnoj neto satnici njegovateljice koja pruža usluge tuđe pomoći i njege u Domu A. Š. visina iznosa na ime tuđe pomoći i njege, izračunata na način da se cijena neto sata pomnoži sa brojem sati tuđe pomoći i njege na dan, a nakon toga se pomnoži sa brojem dana u konkretnom mjesecu, pa je tako dobivena cijena neto satnice od 21,43 kune koja se množi sa pet sati dnevno, što daje 107,15 kuna i s danima u mjesecu za svaki mjesec posebno,

 

- da za daljnje razdoblje vještakinja nije navela prosječnu neto satnicu, ali je priložila dokaze na listu 50 – 52. spisa temeljem kojih je formirala svoj nalaz i mišljenje za ovaj vid tražbine na listu 49. spisa od ovlaštene institucije – Doma za starije i nemoćne osobe A. Š.",

 

- da je punomoćnik tužitelja u specificiranom tužbenom zahtjevu podnesenom 16. svibnja 2012. zatražio naknadu imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege i za daljnje razdoblje od mjeseca rujna 2011. (s kamatom od 10. listopada 2011.) pa do mjeseca svibnja 2012., međutim, za taj dio tražbine vještak financijske struke nije proveo dokaz obračunom kao i za prethodno razdoblje, a kako tužitelj nije predložio dokaze radi upotpunjavanja istog, stranke su se suglasile da sud sudi temeljem postojećih dokaza u spisu.

 

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocjenjujući u konkretnom slučaju postojanje uzročno-posljedične veze pogoršanja od 8. ožujka 2007. s predmetnim štetnim događajem od 25. prosinca 2002. Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da bi stoga tužitelj po redovnom slijedu stvari, kao vrijedna osoba, uvijek sklona radu, nastavio raditi da nije došlo do nastalog pogoršanja, za što nema njegove odgovornosti, slijedom čega na temelju čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO), a u vezi s čl. 1089. ZOO ima pravo na naknadu imovinske štete vezano za izgubljenu zaradu. Nadalje, sukladno navedenom nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev u dijelu kojim se potražuju iznosi na ime tuđe pomoći i njege počevši sa iznosom od 3.321,65 kuna (mjesec srpanj 2009.) pa sve do mjeseca kolovoza 2011.

 

Istaknuti prigovor zastare od strane tuženika nižestupanjski sudovi ocijenili su neosnovanim, obzirom da se činjenični supstrat tužbe za koji je sud vezan odnosi na navode o pogoršanju zdravstvenog stanja koje je kod tužitelja nastalo 2007. godine, a iz nalaza i mišljenja vještakinje spec.neurologa dr. J. F. M. proizlazi da je temeljem postojeće medicinske dokumentacije 8. ožujka 2007. registrirana trombozna aneurizma – proširenje desne vertebralne i bazilarne arterije te se kao posljedica tog razvio moždani udar, definitivno oštećenje mozga u području moždanog debla, pa kako tužitelj u ovoj pravnoj stvari potražuje s činjeničnog aspekta naknadu na ime izgubljene zarade i to za razdoblje od 1. travnja 2008. pa nadalje, te imovinsku štetu na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od 1. srpnja 2009. pa nadalje, a tužba je zaprimljena 3. kolovoza 2010., kako od pogoršanja zdravstvenog stanja pa do završetka liječenja, odnosno do podnošenja tužbe u ovoj parnici nije protekao niti trogodišnji zastarni rok, da tužitelj nije niti mogao potraživati s navedenog činjeničnog osnova naknadu štete prije nego je i došlo do pogoršanja.

 

Nadalje nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev za isplatom rente na temelju čl. 1088. ZOO u iznosu od 5.370,00 kuna, a koji iznos je dobiven zbrojem iznosa na ime izgubljene zarade 2.146,19 kuna (mjesec kolovoz 2011.), sa zadnjim iznosom na ime tuđe pomoći i njege od 3.224,00 kune.

 

U odnosu na odluku suda prvog stupnja kojom je djelomično odbijen tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku u dijelu kojim je tražio da mu se na svaki pojedini mjesečni iznos na ime tuđe pomoći i njege naveden za razdoblje od srpnja 2009. pa do svibnja 2012. prizna tijek zatezne kamate, i to počevši od 10.-og idućeg u mjesecu za prethodni mjesec pa do 11. svibnja 2016., drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tužitelja i preinačio prvostupanjsku presudu zaključujući da u situaciji kada je naknada na ime tuđe pomoći i njege utvrđena prema cijenama u vrijeme nastanka troškova koji se njome naknađuju, zakonska zatezna kamata teče od dana kada je dospjela obveza tuženika, a to je dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, obzirom da je visina naknade utvrđena prema cijenama usluga za 2009., 2010. i 2011. godinu, i to neovisno o tome što tužitelj ne plaća trećoj osobi naknadu za tuđu pomoć i njegu, obzirom da tu uslugu besplatno pruža njegova uža obitelj (arg. iz čl. 1086. ZOO).

 

10. Suprotno tvrdnjama revidenta osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, ti razlozi nisu nejasni niti proturječni, pa pobijana presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, na koju revident ukazuje.

 

11. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po drugostupanjskom sudu relevantnim za odluku o predmetu spora, o postojanju radnog odnosa tužitelja pa i o visini postavljenog zahtjeva, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

12. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba ZPP iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP, jer su u obrazloženju pobijane presude izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su iznijeli i dokazi koje su predložili, a navedene su i mjerodavne odredbe materijalnog prava koje se odnose na ovaj spor.

 

13. Revident u reviziji ukazuje na povredu odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 377. st. 2. ZPP navodeći da prvostupanjski sud nije u cijelosti postupio prema uputama drugostupanjskog suda iz zadnjeg ukidnog rješenja.

 

14. Prema odredbi čl. 377. st. 2. ZPP prvostupanjski sud dužan je izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju.

 

15. Suprotno navodima tuženika prvostupanjski sud u cijelosti je postupio po uputi danoj u prethodnoj odluci drugostupanjskog suda jer je u ponovljenom postupku dopunski saslušao svjedoke i izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, pri čemu je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP ocijenio sve provedene dokaze, na način da je svaki dokaz ocijenio zasebno, odnosno sve dokaze u njihovoj ukupnosti.

 

16. Polazeći nadalje od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, odnosno odredbe čl. 221.a ZPP kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“, uzimajući u obzir navode tužitelja i po njima predložene dokaze pravilno su sudovi i u svezi tih činjenica zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim.

 

17. Suprotno revizijskim navodima tuženika sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili neosnovanim prigovor zastare.

 

18. Tuženik navedeni prigovor obrazlaže navodima da je tužitelj za predmetnu štetu saznao u štetnom događaju 2002. pri čemu je u predmetnom slučaju riječ o sukcesivnoj naknadi štete proizašloj iz navedenog događaja.

 

19. Naime, prema shvaćanju ovog suda, oštećenik, ovdje tužitelj, može i nakon što je pravomoćnom sudskom presudom odlučeno o naknadi štete iz jednog štetnog događaja, zahtijevati naknadu štete ako je u međuvremenu došlo do nepredvidivog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja i s tim u vezi i do nove štete koja s trenutkom zaključenja glavne rasprave u predmetu u kojem je o naknadi štete odlučeno nije bila poznata i predvidiva, ako je riječ o šteti koja je u neprekinutom uzročno – posljedičnom slijedu sa štetnim događajem. Pritom je odredbom čl. 230. st. 1. i 2. ZOO posebno uređeno zastarijevanje tražbina naknade štete nastale građanskim deliktom za koje su predviđena dva roka zastarijevanja – subjektivni i objektivni. Početak subjektivnog roka od tri godine ovisan je kako o činjenici kada je oštećenik doznao za osobu koja je štetu počinila, tako i o činjenici kada je doznao za štetu. Pritom je odlučan trenutak saznanja oštećenika za navedene činjenice. U tom smislu saznanje za štetu obuhvaća i doznavanje opsega i visine štete, što znači i relevantnih činjenica iz kojih oštećenik može zaključiti o opsegu štete, a to može biti i trenutak kada je oštećeniku nakon liječenja okončano i stabiliziralo se zdravlje tužitelja narušeno štetnim događajem na način da je oštećenik saznao za postojanje i opseg raznih vidova (imovinske i neimovinske) štete. S druge strane, objektivni rok od pet godina povezan je s objektivnom činjenicom nastanka štete i koje vrijeme se ne mora podudarati s vremenom u kojem je štetna radnja počinjena. Tako da ovaj rok počinje teći od trenutka kada su nastale štetne posljedice, a ne od štetnog događaja.

 

20. Obzirom je u konkretnom slučaju riječ o šteti koja je u uzročnoj vezi sa štetnim događajem i za koju se naknada može tražiti od saznanja njezinog opsega, pa do isteka rokova iz naprijed citirane zakonske odredbe pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili prigovor tuženika da bi tužiteljevo potraživanje bilo u zastari.

 

21. Odredbom članka 1089. ZOO propisano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi (stavak 1.), pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (stavak 3.).

 

22. Prema odredbi članka 1095. ZOO tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja (stavak 1.). Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu (stavak 2.).

 

23. Sudovi nižeg stupnja su pravilno primijenili odredbu čl. 1095. st. 1. i 2. ZOO kada su u cijelosti prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na ime naknade štete za izgubljenu zaradu i rentu na ime izgubljene zarade. Naime, tužitelj je tijekom postupka dokazao (članak 7. i članak 219. ZPP) da je zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, koje je nastalo kao posljedica ozljeđivanja u štetnom događaju od 25. prosinca 2002., kod njega nastupila nesposobnost za rad, zbog koje ima gubitak zarade. Pored utvrđenja da je tužitelj prije pogoršanja zdravstvenog stanja imao trajan posao i da je ostvarivao stalna ili redovita primanja, dok su posljedice ozljeda zadobivenih u štetnom događaju takve da su ga sprečavale u radu, osnovan je njegov zahtjev za naknadu izgubljene zarade kao izmakle koristi ili dobitka koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (u smislu citiranih odredbi ZOO).

 

24. Naime, sukladno odredbi čl. 1089. st. 3. ZOO potrebno je da u tom pravcu postoji izvjesnost (pojam izvjesnosti podrazumijeva određeni stupanj vjerojatnosti da bi se zaposlila prema redovnom tijeku stvari), radi čega je pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da se u okolnostima konkretnog slučaja može osnovano očekivati da bi tužitelj nastavio raditi da nije došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja.

 

25. Zarada izgubljena zbog nesposobnosti za rad nije propisom ograničena samo na određenu vrstu zarade (ostvarena u radnom odnosu ili izvan njega), niti bilo koji drugi propis ograničava oštećenika u pravu na naknadu štete zbog gubitka bilo koje zarade koju je oštećenik ranije ostvarivao, a koju zbog narušenja zdravlja više nije mogao ostvarivati.

 

26. Svaka zarada koju je tužitelj ostvarivao ili je mogao ostvarivati, a zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uzrokovanog predmetnom nezgodom nije ostvario, predmet je gubitka u njegovoj imovini odnosno pravna je osnova za naknadu štete u smislu odredbe čl. 1095. ZOO.

 

27. Pravilno su sudovi nižeg stupnja kod izračunavanja visine izgubljene zarade prihvatili izgubljenu zaradu prema prosječnoj mjesečno isplaćenoj neto plaći NKV radnika.

 

28. Prema ocjeni ovog suda kada oštećeni trpi štetu zbog nemogućnosti ostvarivanja zarade zbog trajne nesposobnosti za rad ta šteta ne može iznositi više od onog iznosa koji svaka osoba može ostvariti istom vrstom rada pod istim okolnostima podmirujući sve obveze na ime poreza, doprinosa i ostalih davanja koja se obvezno izdvajaju iz isplaćenih naknada za rad.

 

29. Preostali tuženikovi materijalnopravni prigovori odnose se na pogrešnu primjenu odredbe čl. 1092. st. 1. ZOO, odnosno u suštini na ukazivanje da je tužitelj doprinio nastanku štete, kao i obvezu umanjenja naknade štete zbog ostvarenja prava na invalidninu od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, ali ove revizijske razloge tuženik gradi na tvrdnjama kojima se nedopušteno ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

 

30. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu, na temelju čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 11. srpnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.