Baza je ažurirana 18.01.2026. zaključno sa NN 121/25 EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 138/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 138/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. J. iz B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica L. H., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-474/2021-2 od 9. lipnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2794/13-73 od 20. siječnja 2021., u sjednici održanoj 11. srpnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

              Revizija se odbija, kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju neimovinsku štetu u visini 25.000,00 kuna sa zateznim kamatama (toč. I. izreke), odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos 16.510,00 kuna sa zateznim kamatama (toč. II. izreke), naloženo je tuženoj nakaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 8.812,50 kuna sa zateznim kamatama (toč. III. izreke) te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška postupka (toč. IV. izreke).

 

2. Drugostupanjskom je presudom u pobijanim dijelovima potvrđena prvostupanjska odluka.

 

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspjela u sporu, tužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije te je rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 4716/2021 od 7. rujna 2022. tuženoj dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„Je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada kod ocjene povrede prava osobnosti tužitelja zbog neadekvatnog prostora nije uzeo u obzir da se manjak prostora i uvjeti konzumiranja hrane zajedno s ostalim zatvorenicima u sobi nadomještaju pogodnostima utvrđenim odredbama čl. 14., čl. 74., čl. 76. ZIKZ-a i Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika (NN broj 92/02)?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužena je podnijela reviziju prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), koja se primjenjuje u ovome odlučivanju temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/2022), radi gore navedenog pravnog pitanja.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti zbog izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u Z., V. i P. te su odlučna činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, sagledavajući ih, kako kroz utvrđenja pobijane, tako i prvostupanjske odluke (a napominje se, revizijski sud ocjenu osnovanosti revizije sagledava u okviru činjeničnog stanja kakvog su ga utvrdili nižestupanjski sudovi i nema ovlast to činjenično stanje preispitivati):

- da je tužitelj u Zatvoru u Z. bio na izdržavanju kazne od 6. srpnja 2011. do 17. studenoga 2011. a da je za cijelo to vrijeme bio smješten i imao na raspolaganju manje od 4 m2 (osim tri dana), ali većinu vremena na raspolaganju da je imao više od 3 m2, te da je sve vrijeme boravio u zatvoreničkim sobama u kojima da je sanitarni čvor odvojen od ostatka sobe zidom visine od 180 cm, a vrata da ne dosežu do poda, već da se radi o tzv. salonskim vratima, tako da je ispod i iznad vrata otvoreni prostor pa tužitelj nema potrebnu intimu, pri čemu se po sobi šire neugodni mirisi, pogotovo uzimajući u obzir neadekvatnu ventilaciju; da je slobodu kretanja izvan sobe imao samo dva puta dnevno po sat vremena, dok je ostalo vrijeme bio zaključan u prenapučenoj sobi, koji nedostatak nije u dovoljnoj mjeri kompenziran veličinom drugog prostora dostupnog zatvorenicima i na drugi način pri čemu je boravak na svježem zraku bio omogućen samo 2 sata dnevno bez da bi mu bile omogućene druge aktivnosti, kao primjerice sportske aktivnosti ili radna terapija;

- da je tužitelj u Zatvoru u V. bio na izdržavanju kazne zatvora od 17. studenoga 2011. do 5. listopada 2012.; da je rješenjem sutkinje izvršenja Županijskog suda u Varaždinu, a koje rješenje da je doneseno povodom zahtjeva tužitelja za sudsku zaštitu, utvrđeno da je došlo do nezakonitosti u primjeni članka 74. stavak 3. ZIKZ-a, a u odnosu na smještaj tužitelja u spavaonicu propisane kvadrature i kubikaže u Zatvoru u V. te istim rješenjem da je naređeno Zatvoru u V. otklanjanje nezakonitog prikraćivanja i ograničavanja zatvorenika u njegovom pravu, do čega nije došlo, te iz obrazloženja tog rješenja da proizlazi da je tužitelj bio smješten u sobi površine 18,18 m2, volumena 58,78 m3 zajedno s još 6 osoba; tužitelj da je u prenapučenom prostoru, gdje mu na raspolaganju bilo manje od 3 m2, boravio od 23. siječnja 2012. do 19. ožujka 2012. (54 dana), od 19. ožujka 2012. do 1. listopada 2012. (195 dana) i od 1. listopada 2012. do 5. listopada 2012. (5 dana); dakle, utvrđuje da razdoblja u kojima tužitelj da je imao manje od 3 m2 nisu bila niti kratka, niti povremena, a niti minimalna, već pravilo, a manjak prostora, koji nedostatak da je Zatvor u V. nastojao nadoknaditi zatvorenicima povećanom pozornošću i skrbi koja da se pridaje veličini prostora za smještaj, higijeni, sanitarnim uvjetima, kvaliteti prehrane, ali da teret dokaza da je manjak prostora bio nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima) da je na državi, što da ovdje nije dokazala;

- da je tužitelj u Zatvoru u P. bio na izdržavanju kazne zatvora od 5. listopada 2012. do 15. veljače 2013.; da je tužitelj u boravio 1 dan u sobi površine 2,6 m2 po zatvoreniku, 32 dana u sobi površine 3,12 m2 po zatvoreniku, 33 dana u sobi površine 3,9 m2 po zatvoreniku, 3 dana u sobi površine 5,2 m2 po zatvoreniku, 35 dana u sobi površine 3,21 m2 po zatvoreniku, a svaka soba da je opremljena pripadajućim brojem kreveta, garderobnim ormarićem za osobne stvari, stolom i pripadajućim brojem stolica, a urednost sobe zatvorenici da održavaju sami, za što da dobivaju sredstva za čišćenje, te jednom tjedno, sa sredstvima za dezinfekciju, da se čiste sanitarni čvorovi i kupaonice, a u okviru kvadrature sobe da se nalazi sanitarni prostor s umivaonikom i uvijek dostupnom tekućom i pitkom vodom, dok sanitarni prostor s WC školjkom da je odvojen zidom visine oko 180 cm, dok umjesto vrata da su postavljeni plastični paravani, koji da se po potrebi mijenjaju, da se u takvim prostorima zatvorenicima servira hrana, da posluženi obroci ne zadovoljavaju kakvoću i količinu koji zadovoljavaju prehrambene standarde, da je omogućeno tuširanje dva puta tjedno, a dodatna tuširanja da se odobravaju po potrebi i odluci liječnika, a sobe da imaju centralno grijanje, prozore zatvorenici sami da otvaraju i prozračuju prostor, te da dobivaju dnevno svjetlo uz dodatnu umjetnu rasvjetu, a zatvorenicima boravak na svježem zraku da je omogućen najmanje 2 sata dnevno i to šetnje, te bavljenje sportskim aktivnostima, te u slobodno vrijeme zatvorenici da mogu pratiti tv program, igrati društvene igre, da se organiziraju turniri u igrama i sportskim natjecanjima, te da je omogućena posudba knjiga.

 

8. Nastavno na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski su sudovi utvrdili povredu ljudskih prava utvrđenih čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 - u daljnjem tekstu: Konvencija), kao i odredbama Zakona o izdržavanju kazne zatvora te su posljedično tome utvrdili i da je time došlo do povrede prava osobnosti tužitelja i, kao primjerenu, odredili naknadu kao u toč. 1.

 

9. Uz odlučno utvrđenje da je u spornom razdoblju prilikom izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u Z. tužitelj boravio u sobi površine više od 3 ali manje od 4 m2 po zatvoreniku, dakle ispod zakonom i podzakonskim aktima propisanih vrijednosti, a uz daljnje utvrđenje da taj nedostatak nije u dovoljnoj mjeri kompenziran veličinom drugog prostora dostupnog zatvorenicima ni na drugi način, a da mu je boravak na svježem zraku bio omogućen samo 2 sata dnevno bez da bi mu bile omogućene druge aktivnosti, kao primjerice sportske aktivnosti ili radna terapija, te uz gore spomenute sanitarne i ostale uvjete, ovaj sud smatra da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o povredi Konvencijom zajamčenih prava i, posljedično tome, odluka o postojanju povrede prava osobnosti usklađena sa odlukama Europskog suda za ljudska prava Muršić protiv Hrvatske, broj 7334/13 od 20. listopada 2016., Štruci protiv Slovenije, broj 5903/10, 6003/10 i 6544/10 od 20. listopada 2011., Kudla protiv Hrvatske, zahtjev broj 3021/1996., Tunis protiv Estonije, zahtjev broj 429/2012 od 19. prosinca 2013. i presude Cenbauer protiv Hrvatske od 9. ožujka 2006. godine, zahtjev broj: 73786/01.

 

9.1. Sve navedene presude se temelje na osnovnim načelima koja u praksi slijedi i Ustavni sud Republike Hrvatske kao i revizijski sud, pa tako Europski sud za ljudska prava potvrđuje standard od 3 m2 podne površine po zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika koji prevladava u njegovoj sudskoj praksi kao relevantni minimalni standard na temelju članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

9.1.1. Dalje, prema tom shvaćanju, ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije. Teret dokaza leži na tuženoj Vladi koja bi, međutim, mogla oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora. Čvrsta pretpostavka povrede članka 3. Konvencije obično će se moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni: (1) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna (vidi prethodni odlomak 130.): (2) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe; (3) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.

 

9.1.2. Također, prema tom shvaćanju, u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi - veličine od 3 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku - prostorni čimbenik ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru od strane Suda. U takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

 

9.2. U konkretnom slučaju, a u pogledu uvjeta u Zatvoru u Z., a nastavno na utvrđenja nižestupanjskih sudova, a osobito uz utvrđenja da nedostatak u pogledu površine nije u dovoljnoj mjeri kompenziran veličinom drugog prostora dostupnog zatvorenicima i na drugi način, a da je boravak na svježem zraku bio omogućen samo 2 sata dnevno i da mu nisu bile omogućene druge aktivnosti, kao primjerice sportske aktivnosti ili radna terapija, već da je bio zaključan u preostalom vremenu u zatvorskoj sobi, uz utvrđenje nemogućnosti korištenja privatnog nužnika, neadekvatne ventilacije i ostalih, gore spomenutih utvrđenja - i ovaj, revizijski sud, kao i nižestupanjski sudovi, utvrđuje povredu čl. 3. Konvencije, Zakona o izvršavanju kazne zatvora i, posljedično, povredu prava osobnosti zbog izdržavanja kazne zatvora u neprikladnim uvjetima.

 

10. S obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da je glavninu vremena kojega je tužitelj proveo u Zatvoru u V., površina sobe bila manja od 3 m2 po zatvoreniku, a da ta razdoblja nisu bila, da nisu bila niti kratka, niti povremena, a niti minimalna, već sama ta činjenica opravdava dosuđenje neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, sve sukladno iznesenom u toč. 9.1.1. ovoga obrazloženja.

 

11. Uzimajući u obzir da je prilikom boravka u sobama Zatvora u P. tužitelju bila omogućena površina sobe između 3 i 4 m2 po zatvoreniku u trajanju 100 dana, a primjenom svih gore navedenih parametara, no uvažavajući činjenicu da je u konkretno utvrđenom slučaju ipak bila veća sloboda kretanja pa da je tužitelj, osim 2 sata boravaka na otvorenom, imao i neke druge aktivnosti, osobito bavljenje sportskim aktivnostima te je u slobodno vrijeme mogao pratiti TV program, igrati društvene igre, da se organiziraju turniri u igrama i sportskim natjecanjima, te da je omogućena posudba knjiga (v. toč. 7.), dakle, proizlazio bi da je donekle mogao izlaziti iz sobe i povrh ta dva sata, za zaključiti je da je ovim elementima donekle anuliran prostorni čimbenik u smislu citiranog u toč. 9.1.2. ovoga obrazloženja, no nikako u potpunosti. Uvjeti su i uz uvažavanje tih pogodnosti i dalje uvjeti bili takvi da se mora zaključiti da je došlo do povrede konvencijskog prava, pri čemu se posebno mora uzeti u obzir u ovome konkretnom postupku utvrđena nedostatnost i nekvaliteta obroka, no da se prilikom odmjeravanja visine nakade štete ipak imaju uzeti u obzir prethodno utvrđeni elementi koji su donekle olakšavali boravak u zatvoru, koje je, kao takve ipak i uzeo u obzir nižestupanjski sud prilikom donošenja odluke.

 

12. Nadalje je, sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a valjalo sagledati predmet u okviru revizijom postavljenog pravnog pitanja (čl. 391. st. 1. ZPP), a kojim se pita može li se manjak prostora i uvjeti konzumiranja hrane zajedno s ostalim zatvorenicima u sobi nadomjestiti pogodnostima utvrđenim određenim propisima.

 

12.1. U tom smislu ovaj sud primjećuje da takve pogodnosti u ovom konkretnom slučaju nisu utvrđene (osim donekle u pogledu Zatvora u P. u konkretnom slučaju, koje su ipak uzete u obzir kako je gore navedeno), barem ne u toj mjeri koja bi opravdavala njihovu primjenu i utjecaj na odluku, pri čemu je osobito za napomenuti da u revizijom postavljenom pitanju tužena niti ne konkretizira koje bi to konkretne pogodnosti bile, koje bi olakšavale činjenicu nedostatne površine zatvorske sobe i ostalih elemenata na kojima je utemeljena pobijana presuda, a o kojima  bi ovaj revizijski sud trebao izraziti pravno shvaćanje. U konkretnom slučaju, činjenice postojanja ambulante, dostupnosti hladne i tople vode, tuširanja jednom ili dva puta tjedno, jednotjedne dezinfekcije sobe ili davanje zatvorenicima sredstava za čišćenje da sami očiste sobe, pranja posteljine i zračenja deka svakih 15 dana, grijanja prostorija po zimi, postojanja bazičnog namještaja u vidu ormarića (koje činjenice bi potencijalno proizlazile iz iskaza pojedinih svjedoka), ne predstavljaju takve pogodnosti, nego osnovne uvjete bez kojih bi uopće teško bilo moguće govoriti i o kakvim dostojanstvenim uvjetima.

 

13. Stoga, ponavlja se, sagledavajući spor u okviru revizijom postavljenog pitanja, ovaj sud ne nalazi mjesta intervenciji u nižestupanjske odluke i jedino mu preostaje za zaključiti da, u pogledu tog pitanja, a uzimajući u obzir konkretna činjenična utvrđenja,

ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, sukladno čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 11. srpnja 2023.

                                          Predsjednik vijeća:

                                          dr. sc. Jadranko Jug, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu