- 1 -              Rev 2549/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2549/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari A. T., OIB ..., iz V., kojeg zastupa punomoćnik S. C., odvjetnik u L., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u P. - P., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-885/2018-2 od 21. veljače 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola, Stale službe u Labinu, poslovni broj P-483/2017-38 od 7. lipnja 2018., u sjednici održanoj 11. srpnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je tužitelj vlasnik nekretnina označenih kao k.č. 1165/45 i i k.č. 1165/42, obje k.o. K. te je ovlašten tužitelj temeljem te presude u zemljišnoj knjizi prvostupanjskog suda za k.o. K. izvršiti uknjižbu prava vlasništva na tim nekretninama u svoju korist uz obvezu tuženice na trpljenje tog upisa. Ujedno je u točki II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 12.364,08 kuna (1.640,99 €)[1], dok je u točki III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom preostalog troška u iznosu od 4.645,92 kuna (616,61 €).

 

2. Drugostupanjskom je presudom uvažena žalba tuženice te je prvostupanjska presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev odbijen i naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 7.250,00 kuna (962,24 €).

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači odbijanjem žalbe tuženice i potvrđivanjem prvostupanjske presude uz naknadu parničnog troška tužitelju.

 

4. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Bez osnove revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati niti su, kako to pogrešno tvrdi revident, njezini razlozi "potpuno nerazumljivi". Sadržaj revizijskih navoda upućuje da tužitelj u vezi s isticanjem ove bitne povrede, ne prihvaća razloge drugostupanjskog suda koji su bili temelj za odbijanje tužbenog zahtjeva. Naime, ističući ovu bitnu povredu tužitelj zaobilazi utvrđenje drugostupanjskog suda da je posjed tužitelja i njegovih prednika bio nepošten što je bio ključni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva, dok proturječnost nalazi u vezi s pitanjem uračunava li se ili ne uračunava u vrijeme poštenog posjedovanja predmetnih nekretnina i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991. koja je činjenica neodlučna ukoliko je posjed posjednika nepošten. U tom smislu valja zaključiti da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

7. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama označenim kao k.č. 1165/45 i k.č. 1165/42, obje k.o. K., i ovlaštenje tužitelja na uknjižbu prava vlasništva ovih nekretnina u zemljišnoj knjizi uz obvezu tuženice na trpljenje tog upisa, a koji je zahtjev utemeljen na pravnoj osnovi dosjelosti.

 

8. Sud je prvog stupnja nakon provedenog postupka utvrdio da su sporne nekretnine bile u neprekinutom i nesmetanom te poštenom posjedu pravnih prednika tužitelja oduvijek, i to njegova oca A. T. rođenog ... godine i majke I. T. rođene ... te tužiteljevog djeda M. T. koji je, prema iskazu tužitelja, rođen u mjestu L. te je oduvijek obrađivao sporne nekretnine, a umro je prije rođenja tužitelja, odnosno prije ... godine, dok je prema iskazu svjedoka E. T. (rođenog ... godine) bio približno istih godina kao i njegov djed I. F. koji je umro ... u ... godini života, iz čega je prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljev djed M. T. rođen ...-tih godina, te da su predmetne nekretnine u neprekinutom, nesmetanom i poštenom posjedu tužitelja, kao nasljednika majke I. T., sve do danas.

 

9. U tom smislu sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj putem svojih pravnih prednika u nesmetanom i neprekinutom posjedu spornih nekretnina preko 150 godina, odnosno da je tužitelj dokazao da je dosjelošću stekao te nekretnine i to prije nego što su one prešle u društveno vlasništvo, odnosno da je dosijedanje sporne nekretnine bilo dovršeno 6. travnja 1941. sukladno pravnim pravilima tada važećeg austrijskog Općeg građanskog zakonika. Ocjenjujući iskaze tužitelja i u postupku saslušanih svjedoka, prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj i njegovi pravni prednici oduvijek smatrali da je sporna nekretnina u njihovom vlasništvu te da su se tako i ponašali pri čemu im nitko nikada nije osporavao korištenje odnosno posjed nekretnina. Prema utvrđenjima suda prvog stupnja, prvo saznanje da predmetne nekretnine nisu u njegovom vlasništvu tužitelj je dobio nakon što je zaprimio obavijest Odjela za katastar nekretnina L. da se očituje o promjeni posjedovnog stanja na predmetnim nekretninama slijedom čega sud prvog stupnja zaključuje da je takav iskaz tužitelja istinit te da je posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika na spornim nekretninama pošten. Kako se poštenje presumira, te kako u ovom postupku tuženica nije dokazala da su tužitelj i njegovi pravni prednici nepošteni posjednici spornih nekretnina, to je sud prvog stupnja zaključio da je tijekom ovog postupka tužitelj dokazao sve pravne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine dosjelošću koje su bile predviđene propisima važećim do 6. travnja 1941., pa je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

10. Sud drugog stupnja, međutim, ne prihvaća činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava prvostupanjskog suda čvrsto ustrajući ranije u postupku izraženom pravnom shvaćanju da se izvanknjižno stjecanje prava vlasništva ne može uspješno dokazati samo saslušanjem svjedoka koji, kao u konkretnom slučaju, zbog životne dobi nemaju valjanih osobnih saznanja o relevantnom razdoblju od četrdeset godina prije 6. travnja 1941. jer su klasični svjedoci po čuvenju koji iskazi se kao posredni dokazi mogu koristiti u sveobuhvatnoj ocjeni dokazne građe, ali imaju dokaznu vrijednost samo ako postoje i drugi posebno materijalni (kontrolni) dokazi koji potkrjepljuju takve navode.

 

11. Nevjerodostojnost iskaza u postupku saslušanog svjedoka E. F. pok. M. rođenog ... godine sud drugog stupnja obrazlaže prilično neodređenim (paušalnim) navodima da su nekretnine "oduvijek" u posjedu obitelj T., ali ne zna za djeda tužitelja M. T. Isto se, prema shvaćanju drugostupanjskog suda odnosi i na iskaz svjedoka M. T. sina V. rođenog ... godine koji je naveo da mu je otac govorio da je djed tužitelja izgradio suhozide i ništa više, pa je tom sudu neuvjerljivo da bi ovom svjedoku otac govorio baš o tome da bi djed tužitelja podigao suhozid. Što se tiče iskaza svjedokinje Đ. T. kći I. rođene ... koja je u svom iskazu navela da o prijeporu saznanja ima rečeni E. F. te je dodala "Kad me se pita za ove suhozide izjavljujem da od kada je pamtim, a to je skoro 100 godina…", sud drugog stupnja nalazi da je ovakav iskaz sam po sebi nevjerodostojan jer je svjedokinja rođena ... i ne može objektivno imati saznanja o tome što se događalo prije sto godina budući da ni od njezina rođenja nije toliko prošlo. U tom smislu drugostupanjski sud smatra da u iskazima ovih svjedoka nije bilo osnove za utvrđenje činjenice razdoblja trajanja posjeda tužiteljevih prednika od čak 150 godina, zato što je sud prvog stupnja neopravdano dao odlučujuću dokaznu vrijednost paušalnim iskazima navedenih svjedoka.

 

12. S druge strane, koristeći se ovlaštenjem iz članka 373.a stavka 1. ZPP, drugostupanjski sud ocjenjuje da je moguće prema izgledu s fotografija priloženih spisu, utvrditi da su suhozidi davno podignuti, ali također nalazi da u dokaznoj građi nema temelja za zaključak da su podignuti baš u relevantnom razdoblju jer su svjedoci suseljani malog mjesta koji po naravi stvari imaju interes ili želju da tužitelj uspije u ovoj parnici protiv države koje iskaze je trebalo kritički promatrati u svjetlu podataka iz povijesti zemljišnoknjižnog upisa iz kojih proizlazi da je cijelo to područje bilo zahvaćeno masovnom uzurpacijom mještana L., time da su neki mještani u upravnom postupku po odredbama Zakona o uređenju odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini ("Narodne novine" broj 31/58, 20/77 i 34/79) razriješili svoje pravo vlasništva i uknjižili se još koncem 1960-ih i početkom 1970-ih godina prošlog stoljeća na temelju brojnih odluka Komisije za uzurpacije bivše Općine L. i pratećih prijavnih listova o parcelacijama zemljišta za potrebe upravnih postupaka (primjerice rješenja broj Z-1755/68, Z-500/71, Z-502/71, Z-503/71, Z-505/71, Z-506/71 i dr.).  

 

13. Nadalje, sud je drugog stupnja cijenio i podatke iz povijesti posjedovanja te je utvrdio činjenicu da je u katastarskom operatu na spornom izvornom državnom vlasništvu kao posjednik odmah nakon Drugog svjetskog rata bilo evidentirano Šumsko gospodarstvo B. - Šumarija L. koja je u zemljišnoj knjizi i upisana kao korisnica, ali nije utužena, kao i da je do promjene posjeda došlo tek 1976. i to na temelju prijavnog lista u postupku diobe obitelji T. u predmetu prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem R1-11/76 koji postupak nema učinak prema tuženici jer nije bila stranka.

 

14. U takvim okolnostima, prema ocjeni suda drugog stupnja, u provedenom  postupku nisu izvedeni takvi kontrolni dokazi koji bi potvrdili vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka zbog čega žalbeni sud zaključuje da se radilo o uzurpaciji šumskog zemljišta od strane prednika tužitelja očito oko Drugog svjetskog rata od kada je prošlo mnogo vremena pa otuda stari izgled suhozida, na kojem zemljištu je nekad bio vrt (k.č. 1165/45) na kojem je tužitelj pred desetak godina posadio masline i k.č. 1145/42 i danas šuma na koju je tužitelj tek nedavno premjestio kokošinjac (iskaz svjedokinje Đ. T.).

 

15. Imajući na umu utvrđenu činjenicu da tužitelj nije bio kvalificirani posjednik predmetnih nekretnina jer se radi o zemljištu u izvornom državnom vlasništvu, ocijenjeno je da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pa je prvostupanjska presuda preinačena te je odbijen tužbeni zahtjev. Pritom je drugostupanjski sud izrazio i pravno shvaćanje da u konkretnom slučaju nisu ispunjene ni pretpostavke za stjecanje prava vlasništva po osnovi dosjelosti tužitelja osobno na temelju sada važećeg članka 159. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP) zbog toga što nije proteklo ni potrebno vrijeme dosijedanja u trajanju od četrdeset godina, kao i zbog toga što se vrijeme posjedovanja osobno ili putem prednika do 8. listopada 1991. ne uračunava tužitelju, dok iz spisa predmeta ne proizlazi da bi tužitelj bio i kvalificirani posjednik.

 

16. Neutemeljeno tužitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva.

 

17. Odredbom je članka 388. stavka 1. ZVDSP propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama posebnim zakonom nije drugačije određeno, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona presuđuju prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

18. Uvjete za dosijedanje odnosno stjecanje prava vlasništva dosjelošću u konkretnom slučaju, a s obzirom na naprijed navedena činjenična utvrđenja sudova, sukladno odredbama članka 388. stavaka 1. i 2. ZVZSP, potrebno je ocijeniti najprije prema pravnim pravilima austrijskoga Općeg građanskog zakonika (OGZ) koja su se primjenjivala na temelju članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list FNRJ" broj 86/46 - pročišćeni tekst), do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92 - dalje: ZOVO) koji je stupio na snagu 1. rujna 1980.), te zatim po odredbama ZOVO i konačno po odredbama važećeg ZVZSP.

 

19. Uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću određuju pravila OGZ u paragrafima 1460. do 1471. po kojima se zahtijeva da dosjedatelj ima pravo stvar posjedovati, da je njegov posjed pošten, zakonit i istinit i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno. To znači da posjednik ne smije prisvojiti stvar silom ili lukavstvom, ili potajno (paragraf 1464.), da posjed mora biti pošten (paragraf 1463. i 326.) i da se posjed mora temeljiti na naslovu koji bi bio dovoljan da se zadobije vlasnost da je ova pristojala predavaocu (paragraf 1461.) time da opisani uvjeti moraju postojati cijelo vrijeme trajanja dvadesetogodišnjeg roka dosijedanja. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 326. OGZ, pošteni posjednik je onaj tko drži stvar iz uzroka vjerojatnih da je njegova stvar koju posjeduje. Nepošteni posjednik je onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje. Ukoliko se radilo o nekretninama koje su pripadale crkvenim ili općinskim dobrima, rok dosijedanja je iznosio četrdeset godina prema paragrafu 1472.

 

20. Sukladno odredbi članka 28. stavka 2. ZOVO, savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću tijekom deset godina, a prema odredbi stavka 4. istog članka savjesni posjednik stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na toj stvari dosjelošću protekom dvadeset godina. Prema odredbi članka 72. stavka 2. ZOVO, posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

 

21. Na temelju odredbe članka 159. stavka 1. ZVZSP, dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Odredbom je članka 159. stavka 2. ZVZSP propisano da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjeda, dok je stavkom 3. istog članka propisano da samostalni posjednik nekretnine kojem je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom roka od dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjeda.

 

22. Stavkom 4. članka 159. ZVDSP propisano je da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

 

23. Odlukom je Ustavnog suda RH broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137/99) ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP kojom je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Nakon ukidanja ove odredbe, interpretaciju članka 388. ZVDSP dao je Europski sud za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske (zahtjev broj 3598/04 od 11. lipnja 2009.), Gashi protiv Hrvatske (zahtjev broj 32457/05) i dr. koji je izrazio slijedeće pravno shvaćanje: "U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U vezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoje drugi suprotstavljeni privatni interesi."

24. Imajući na umu sve naprijed navedeno, uključujući pravno shvaćanje ESLJP, a oslanjajući se i na sudsku praksu najvišeg suda (primjerice, VS RH broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. i Rev-2111/2017 od 8. rujna 2020.), ovaj sud smatra da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava trećih osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. To znači da je posjednik nekretnine u društvenom vlasništvu stekao pravo vlasništva te nekretnine temeljem spomenute ukinute odredbe dosjelošću uz uvjet da tom njegovom pravu nije bilo suprotstavljenih stečenih prava trećih osoba radi čije je zaštite od nedopuštenog retroaktivnog učinka i ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP.

 

24. Međutim, imajući na umu utvrđenje da tužitelj kao ni njegovi prednici nisu bili u kvalificiranom posjedu zbog činjenice da posjedu tužitelja nedostaje pretpostavka poštenja (savjesnosti), sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev jer nepošteni posjednik nikada ne može steći pravo vlasništva nekretnine na temelju dosjelosti. Utoliko pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o trajanju posjeda, kao i o uračunavanju vremena samostalnog posjedovanja prije 8. listopada 1991. nije od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, kako to pogrešno smatra revident.

 

25. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, reviziju je tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci na temelju odredbe članka 393. ZPP.

 

Zagreb, 11. srpnja 2023.

 

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.