Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 2/2020-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz V., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica S. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu S., D. M. d.o.o. iz Z., protiv tuženika E. K. d.o.o. iz J., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Odvjetničkom društvu D. i p. iz Z., radi utvrđenja otkaza nedopuštenim, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-305/2019-3 od 9. listopada 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-2044/17-27 od 23. siječnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 11. srpnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom preinačena je po žalbi tuženika prvostupanjska presuda i odbijeni su zahtjevi tužitelja:
- na utvrđenje da nije dopuštena Odluka tuženika od 29. rujna 2017. o otkazu sa njime sklopljenog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. kolovoza 2017., za vrijeme probnog roka ugovorenog tim Ugovorom, kao i Ugovora sklopljenog istoga dana o njegovom privremenom radu u SR Njemačkoj,
- da se odredi sudski raskid istoga Ugovora o radu s danom 1. siječnja 2018.,
- da se tuženiku naloži isplatiti mu 5.367,60 Eura sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,
- da se tuženiku naloži naknaditi mu trošak parničnog postupka od 7.031,25 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 23. siječnja 2019. pa do isplate,
dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 8.750,00 kn i trošak žalbenog postupka od 1.562,50 kn.
2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog (kako drži) postupovne povrede odredaba čl. 2. i 220. st. 1. ZPP-a - ali i, suštinski, prema obrazloženju revizije, zbog povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se drugostupanjska presuda preinači tako da se odbije žalba tuženika i potvrdi prvostupanjska presuda.
3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.
4. Revizija nije osnovana.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 9. listopada 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka.“), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a stavak 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,...“
6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji: to sve imajući na umu odredbu čl. 391. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“
7. Suprotno tvrdnjama revidenta - da je osporena presuda donesena „suprotno dokazima“, da „ne sadrži obrazloženje...“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode tuženika relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se revident poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ili odredbama čl. 2. i 220. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje.
8. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po drugostupanjskom sudu relevantnim za odluku o predmetu spora, o postupku koji je proveden radi otkazivanja njegova ugovora o radu, sve uz tvrdnju da je već i iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti (kao što je to učinio prvostupanjski sud) da mu ugovor nije otkazan opravdano i sa valjanim razlozima, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a), niti ti se navodi ne mogu uzeti relavantnim za odluku o predmetu spora.
9. Valja kod toga uvažiti:
- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,
- da je i tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da i on (i pored tereta dokazivanja razloga za otkaz ugovora na tuženiku) predloži dokaze za svoja shvaćanja i činjenice na koje se poziva i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza i koje bi sve dokaze trebalo još provesti - ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.
10. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
11. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
12. Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika od 29. rujna 2017. o otkazu Ugovora o radu kojeg je tuženik s njime sklopio - i to zbog nepovoljne ocijene probnog rada, kumuliran s zahtjevom za sudski raskid istoga Ugovora s danom 1. siječnja 2018. i zahtjevom da se tuženik obveže naknaditi tužitelju štetu uzrokovanu po njemu donesenom odlukom.
13. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da je tužitelj 1. kolovoza 2017. sklopio sa tuženikom, kao poslodavcem, Ugovor o radu na neodređeno vrijeme - uz uvjet probnog rada u trajanju od šest mjeseci od dana sklapanja ugovora, i to za obavljanje poslova radnog mjesta elektromontera,
- da su tužitelj i tuženik istoga dana sklopili („potpisali“) i Ugovor o privremenom radu u SR Njemačkoj, a sukladno kojemu je ugovoru tužitelj i upućen na rad u SR Njemačku,
- da je već 29. rujna 2017., za razdoblja tužiteljeva rada - u ugovorenom probnom roku, tuženik donio Odluku o otkazu sa tužiteljem sklopljenog ugovora o radu, „pozivajući se u obrazloženju, između ostalog, da je tuženik povrijedio odredbu članka 9. i članka 11. Ugovora o privremenom radu u SR Njemačkoj“,
- da je 11. listopada 2017. tužitelj podnio tuženiku Zahtjev za zaštitu prava u odnosu na tu Odluku tuženika, a na koji Zahtjev tuženik nije odgovorio,
- da prije nego mu je ugovor o radu otkazan tužitelj nije upozoren na povrede obveza iz radnog odnosa.
14. Na temelju takvih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.
15. Predmet spora valja raspraviti:
- u smislu odredaba čl. 53. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR-a) kojima je propisano: (stavak 1.) „Prilikom sklapanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad.“, (stavak 2.) „Probni rad iz stavka 1. ovoga članka ne smije trajati duže od šest mjeseci.“, (stavak 3.) „Nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz ugovora o radu.“, (stavak 4.) „Na otkaz iz stavka 3. ovoga članka ne primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o otkazu ugovora o radu, osim članka 120., članka 121. stavka 1. i članka 125. ovoga Zakona.“, (stavak 5) „Otkazni rok kod ugovorenog probnog rada je najmanje sedam dana.“,
- prema svrsi instituta probnog rada, i to kao instrumenta zaštite poslodavca i radnika: ona se (za ovaj slučaj relevantno) s pozicije poslodavca iscrpljuje u davanju mogućnosti da u ugovorenom roku probnog rada izvrši provjeru osobina i sposobnosti radnika za obavljanje određenog posla, odnosno da provjeri njegovu radnu učinkovitost i znanje i da u slučaju nezadovoljstva pristupom radnika poslu u okviru probnog rada radniku može otkazati sklopljeni ugovor o radu.
16. Drugostupanjski sud je predmet spora tako i raspravio, pa je polazeći od istaknute svrhe (prirode) instituta probnog rada te citiranih odredaba čl. 53. ZR-a, osporenu odluku donio uz osnovno i odlučno shvaćanje:
„...- odluka o tome je li radnik zadovoljio na probnom radu donosi se (u pravilu) istekom ugovorenog roka probnog rada, koji rok bi trebao biti određen kao dovoljan za provjeru radnika i stvaranje ocjene je li radno učinkovit i ima li znanje za posao koji treba obavljati,
- glede pretpostavki za prestanak radnog odnosa, ugovoreni probni rad ne valja poistovjetiti s radom ugovorenim na određeno ili neodređeno vrijeme: poslodavcu koji tijekom probnog rada utvrdi da radnik ne zadovoljava kriterije zbog provjere kojih je ugovorio takav rad ili ne ostvaruje očekivane rezultate rada pripada (upravo zbog prirode probnog rada i istaknute njegove svrhe) pravo otkazati ugovor istekom ugovorenog roka probnog rada ali i prije isteka toga roka - i to (obzirom da je riječ o posebnom institutu, s posebnim osobinama - različitim od onih koje su relevantne kod redovitog ili izvanrednog otkaza ugovora) već i samo pozivom na to što je utvrdio.
Konkretno, utvrđenje da radnik ne zadovoljava kriterije zbog provjere kojih je ugovorio probni rad ili da ne ostvaruje očekivane rezultate rada već i samo za sebe predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu kod kojeg je takav probni rad ugovoren, s time da tako dani otkaz jedino ne smije biti diskriminirajući i šikanozan ili rezultat ugovaranja probnog rada protivno svrsi zbog koje je propisan (zloupotrebom prava takvog ugovaranja).
U ovome slučaju tuženik je probni rad s tužiteljem ugovorio sukladno navedenoj svrsi takvog rada, dakle kako bi u roku ugovorenom za takav rad provjerio osobine i sposobnost tužitelja za obavljanje ugovorenog posla, a osporenu Odluku donio je prema izloženom pravnom shvaćanju: otkazao je ugovor o radu sklopljen s tužiteljem uz i očitu ocjenu da kroz daljnji rad tužitelj ne bi nadomjestio ono što nije pokazao u proteklih dva mjeseca - u kojima svojim radom nije zadovoljio kriterije zbog provjere kojih je i pristao na probni rad i takvog ugovorio, i takav otkaz s takvim razlogom u okolnostima konkretnog slučaja niti ovaj viši sud ne ocjenjuje nedopuštanim ili protivnim cilju ili svrsi probnog rada.
Valja pritom imati na umu i da je radni odnos ugovorni odnos: zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca, a u skladu s takvim se ugovorom ocjenjuju i posebne pretpostavke za njegovo otkazivanje kod ugovorenog probnog rada - ovdje kod pitanja ocjenjivanja je li u ugovorenom roku za probni rad radnik zadovoljio zadane kriterije zbog kojih je ovaj ugovoren.
S prethodno navedenim u svezi, a budući da niti iz predmetnog ugovora o radu ne proizlazi drugačije, ovaj viši sud ocjenjuje, u okolnostima konkretnog slučaja, da je između stranaka ugovoreno diskrecijsko pravo poslodavca ocijeniti je li tužitelj zadovoljio kriterije zbog provjere kojih je ugovoren probni rad, te da na okolnosti što je tuženik to pravo koristio i na činjenici nezadovoljstva što je ocjena njegovog rada za njega nepovoljna - tužitelj ne može u postupku traženja sudske zaštite s uspjehom temeljiti zahtjev na utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora zasnovane na toj ocjeni.
Ovaj viši sud kod toga ukazuje i da samom činjenicom otkazivanja ugovora o radu u utvrđenim uvjetima (kada je tuženik imao razloga zaključiti da radom tužitelja u ugovorenom roku nije zadovoljan) tužitelj nije bio šikaniran ili diskriminiran od strane tuženika - postupanje kojeg prema tužitelju (kada nije dokazano nešto drugo) nema obilježja izravne niti neizravne diskriminacije.
Ovaj viši sud ukazuje, suprotno pravnom shvaćanju suda prvog stupnja, kako odredbu članka 53. stavka 4. ZR valja tumačiti smisleno, polazeći od istaknute svrhe (prirode) instituta probnog rada (budući za otkazivanje ugovora nisu potrebni razlozi kakvi su predviđeni za redovito ili izvanredno otkazivanje ugovora o radu) i na način da poslodavac nije dužan detaljno obrazložiti svoje nezadovoljstvo radom radnika na probnom radu, imajući u vidu diskrecijsko pravo poslodavca ocijeniti je li radnik, ovdje tužitelj, zadovoljio kriterije zbog provjere kojih je ugovoren probni rad. Svako drugo tumačenje ovog instituta bilo bi protivno svrsi instituta probnog rada.
Slijedom iznijetog, a budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika od 29. rujna 2017., nije osnovan niti zahtjev (kojeg tužitelj vezuje uz tvrdnju da je Odluka tuženika o otkazu za vrijeme probnog rada ugovorenog u ugovoru o radu nedopuštena i da ugovor egzistira) za sudski raskid ugovora o radu, niti posljedično zahtjev tužitelja za naknadu štete.
Na temelju svega navedenoga, suprotno stavu suda prvog stupnja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev - kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude…”
17. Takvo shvaćanje drugostupanjskog suda, obrazloženo jasno i dostatnim razlozima, pravilnim prihvaća i revizijski sud - bez potrebe da se u ičemu ponavlja.
17.1. Sa time u svezi, prihvaća se, prije svega, i da je osporenom presudom pravilno zaključeno da je postupanje tuženika (ostvareno kroz to što je rad tužitelja ocijenio nezadovoljavajućim za njegov nastavak, posljedično sa čime mu je otkazao ugovor o radu) bilo uvjetovano samo objektivnim poslovnim razlozima - a (potom) i da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje diskriminacije ili šikane niti je naveo na temelju koje se suspektne diskriminacijske osnove prema njemu postupalo nepovoljno: on nije sudu podastro određene činjenice iz kojih bi proizlazila konkretna, opisiva i individualizirana sumnja da je u pitanju diskriminacija - ili pak šikana, ostvarena kroz zlorabu prava u postupku otkazivanja.
Samo tvrdnjom da je postupak tuženika uslijedio „jer je pitao za plaću“, tužitelj nije nije učinio razumnim ili dokazao nešto drugo.
18. Stoga, obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a).
Zagreb, 11. srpnja 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.