Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj 54 Gž-2222/2022-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 54 Gž-2222/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Đaković Vranković kao predsjednika vijeća, Vande Senta kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Marije Miladin kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske OIB: 52635238587 – ministarstvo, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u N. Z., Građansko-upravni odjel, protiv tuženog G. B., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnici V. K., odvjetnici u Z., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps-27/2021.-15 od 6. svibnja 2022., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps-27/2021.-16 od 13. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 11. srpnja 2023.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps-27/2021.-15 od 6. svibnja 2022., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps-27/2021.-16 od 13. svibnja 2022
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka povodom pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:
I. Nalaže se tuženom G. B. iseliti iz nekretnine upisane kod zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Novom Zagrebu u zk. ul. br. 3356, k.o. K., u naravi stambena zgrada br. 17, i dvorište, …, ukupne površine 157 čhv, 566 m2, sagrađenoj na kč. br. 489/7, 1. Suvlasnički dio: 66/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), Stan u prizemlju oznake S 1 ukupne površine 41,64 čm u nacrtu etažiranja označeno crvenom bojom te predati opisani stan slobodnog od osoba i stvari u posjed tužiteljici Republici Hrvatskoj putem ministarstva.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.
III. Nalaže se tuženom naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kuna, u roku 15 dana.
2. Rješenjem prvostupanjskog suda ispravljena je pobijana presuda u uputi o pravnom lijeku, dok je u ostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena.
3. Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 – dalje: ZPP), u kojoj ističe pravo na dom i pravo na posjed po osnovi prešutnog ugovora o najmu stana, te predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti, uz naknadu troška žalbe.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je tužba za iseljenje i predaju u posjed spornog stana, uslijed prestanka učinka Ugovora o korištenju službenog stana.
6. Nije sporno da je tužitelj vlasnik spornog stana te da su stranke dana 16.3.2016. sklopile Ugovor o korištenju službenog stana (dalje: Ugovor) kojim je tuženik dobio od tužitelja sporni stan od 41,64 m2 na korištenje. Navedeni Ugovor je sklopljen na temelju Odluke ministarstva od 4. ožujka 2016. (dalje: Odluka), kojim se tuženiku daje na korištenje za službene potrebe sporni službeni stan, do prestanka dužnosti na koju je imenovan odnosno raspoređen.
7. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.
8. Prilikom donošenja prvostupanjske presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP na koju ukazuje žalitelj, jer je izreka presude razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te su ti razlozi jasni i neproturječni, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, radi čega presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
9. Prvostupanjski sud dao je jasne i neproturječne razloge zbog čega smatra da stranke nisu u ugovornom odnosu najma u toč. 13. i 14. obrazloženja, gdje je navedeno da iz Ugovora proizlazi da iz teksta Ugovora proizlazi da se stan tuženiku daje na korištenje na određeno vrijeme, za vrijeme službe (točka I. Odluke, točka III. Ugovora) i da protekom roka od 30 dana od prestanka službe tuženik je stan trebao vratiti tužitelju, kako je to propisano točkom VIII Ugovora, te da je u toč. VIII. (40,00 kuna po m2) Ugovora riječ o najamnini tj. naknadi koju tuženik treba plaćati za korištenje stana, u slučaju da ne postupi po točki VIII. Ugovora tj. ne preda stan slobodan od osoba i stvari te da nije riječ o "tacitno sklopljenom ugovoru o najmu" (kako to u žalbi navodi tuženik), već samo o iznosu koji treba platiti za takvo u stvari svojevoljno korištenje stana.
10. Također su dani jasni i međusobno neproturječni razlozi koji su u skladu s ispravama u spisu, u pogledu prevladavanja prava vlasništva tužitelja nad pravom tuženika na dom, kao što je to navedeno u toč. 15.-25. obrazloženja pobijane presude.
11. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 ZPP u vezi čl. 233 st. 5 ZPP, za koju tuženik navodi da je počinjena time što prvostupanjski sud nije cijenio na štetu tužitelja okolnost što isti nije dostavio podatke o slobodnim nekretninama u vlasništvu tužitelja. Točno je da tužitelj nije dostavio navedene podatke po pozivu suda, ali je sud pravilno odustao od pribave navedenog dokaza s obzirom da je u međuvremenu saslušan tuženik, na temelju čijeg iskaza je ocijenjeno da isti ima dovoljno prihoda da riješi svoje stambene potrebe na drugi način. Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije bilo potrebe za pribavljanjem navedenog dokaza jer je činjenično stanje bilo dovoljno utvrđeno za odluku, rado čega pravilno prvostupanjski sud nije cijenio na štetu tužitelja okolnost da isti nije dostavio podatke o slobodnim nekretninama, jer to nije utjecalo na odluku suda.
12. Također nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. 2 ZPP).
13. U provedenom postupku prvostupanjski sud utvrdio je sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu na temelju brižljive i savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8 ZPP, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355 ZPP.
14. Utvrđeno je odnosno nije sporno:
- da je stan koji je predmet ovog postupka u vlasništvu tužiteljice,
- da je stan u pitanju službeni stan ministarstva jer ga je tom ministarstvu tužiteljica, kao vlasnica dala na upravljanje (točka II. Odluke)
- da je tuženik do 31. prosinca 2020. bio u djelatnoj vojnoj službi, koja mu je s tim danom prestala te se od 1. siječnja 2021. nalazi u mirovini (rješenje MORH-a, rješenje HZMO),
- da je 4. ožujka 2016. ministarstvo donijelo odluku kojom je stan u pitanju dalo na korištenje tuženiku koji je u to vrijeme bio raspoređen na dužnost voditelja Odjeka za materijalna prava i potporu, na određeno vrijeme, do prestanka dužnosti (Odluka od 4. ožujka 2016.),
- da su ministarstvo i tuženik na temelju prethodno navedene Odluke, 23. ožujka 2016. sklopili Ugovor o korištenju stana na određeno vrijeme, do prestanka dužnosti na koju je tuženik imenovan odnosno raspoređen, time da je ugovorena naknada za korištenje stana iznosila 5,00 kuna mjesečno/m2 (što imajući u vidu kvadraturu stana od 41,64 m2 iznosi mjesečno 208,20 kuna) te snašanje svih režijskih troškova i zajedničkih troškova zgrade. Tim ugovorom ugovoreno je da je tuženik dužan održavati stan i koristiti ga kao dobar domaćin. Točkom VIII. tog Ugovora, ugovoreno je da je tuženik, kao korisnik stana nakon proteka roka na koji je ugovor sklopljen dužan obavijestiti vlasnika te predati stan slobodan od osoba i stvari Upravi za materijalne resurse u roku od 30 dana od proteka roka, a u protivnom je obvezan plaćati najamninu od 40,00 kuna/m2 stambenog prostora do povrata stana u posjed ministarstva (što s obzirom na kvadraturu stana mjesečno iznosi 1.665,60 kuna, kako je i navedeno u računima koje plaća tuženik). Također, točkom VIII. ugovoreno je da je korisnik obvezan predati stan u ispravnom stanju i uredan,
- da se tuženik u stanu nalazi od 31. listopada 2003., na temelju ranijih odluka ministarstva (potvrda i primopredajni zapisnik, iskaz tuženika),
- da je tuženiku, pukovniku, prestala djelatna vojna služba s danom 31. prosinca 2020. uz častan otpust s mogućnošću ostvarivanja prava na starosnu mirovinu,
- da tuženik po prestanku djelatne vojne službe nije predao stan u pitanju sukladno članku VIII Ugovora o korištenju stana od 23. ožujka 2016., nego je isti nastavio i dalje koristiti te plaća najamninu prema računima koje mu izdaje tužiteljica,
- da se tuženik od 1. siječnja 2021. nalazi u starosnoj mirovini (rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje)
- da se tuženik i dalje nalazi u posjedu spornog stana
15. Što se tiče žalbenog navoda u pogledu tvrdnje o valjanom pravu tuženika na posjed stana temeljem „tacitinog ugovora o najmu“, isti je neosnovan.
16. Naime, pravilno je utvrđeno da su Odluka i Ugovor o korištenju stana pisani jasnim, razumljivim i lako uočljivim tekstom iz kojeg nedvojbeno proizlazi da se stan tuženiku daje na korištenje na određeno vrijeme, za vrijeme službe (točka I. Odluke, točka III. Ugovora), te da je protekom roka od 30 dana od prestanka službe tuženik stan trebao vratiti tužitelju, kako je to propisano točkom VIII. Ugovora.
17. Suprotno navodima tuženika, prvostupanjski sud pravilno je zaključio da nakon proteka 30 dana od prestanka tuženikove službe kod tužitelja, tužitelj nema valjanu pravnu osnovu za korištenje stana na temelju „tacitinog ugovora o najmu“. Takvo utvrđenje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s obzirom da iz Odluke i Ugovora jasno i nedvojbeno proizlazi da se radi o ugovoru o korištenju službenog stana na određeno vrijeme, do prestanka službe tuženika.
18. Što se tiče žalbenog navoda kojim se tuženik poziva na toč. VIII. Ugovora kojom je prema mišljenju tuženika ugovorena najamnina od 40,00 kuna/m2 stambenog prostora, valja reći da je takvo tumačenje jer je jednostrano i izdvojeno ne samo iz ostalog konteksta Ugovora (prema kojem se radi o ugovoru o korištenju službenog stana na određeno vrijeme do prestanka tuženikove službe, uz plaćanje naknade za korištenje stana), već i iz ostalog sadržaja toč. VIII Ugovora. Naime, toč. VIII. Ugovora ugovoreno je da je tuženik, kao korisnik stana nakon proteka roka na koji je ugovor sklopljen dužan obavijestiti vlasnika te predati stan slobodan od osoba i stvari Upravi za materijalne resurse u roku od 30 dana od proteka roka, a u protivnom je obvezan plaćati najamninu od 40,00 kuna/m2 stambenog prostora do povrata stana u posjed ministarstva te da je korisnik obvezan predati stan u ispravnom stanju i uredan. Dakle, iz smisla toč. VIII. Ugovora, vezano uz preostali tekst Ugovora i Odluke, proizlazi da Ugovor treba tumačiti tako da se nakon proteka roka za iseljenje ne radi o najamnini, kako je to očito pogrešno navedeno u toč. VIII., već o plaćanju naknade za korištenje stana za vrijeme boravka u stanu nakon isteka roka za iseljenje i predaju stana tužitelju.
19. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u pogledu tuženikovog prigovora prava na dom ispravno proveo test razmjernosti, te je ocijenio sve okolnosti koje su odlučne za provođenje tog testa, na način da je sukladno praksi Ustavnog suda RH i ESLJP ispitano slijedeće:
- je li riječ o pravu zaštićenom člankom 34. stavkom 1. Ustava odnosno člankom 8. Konvencije,
- je li došlo do miješanja u pravo na poštivanje doma,
- je li miješanje propisano zakonom te je li imalo legitiman cilj,
- je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, pri čemu se smatra nužnim ako zadovoljava "neodgodivu društvenu potrebu" i ako je razmjerno s legitimnim ciljem koji se želi postići (Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 66746/01, točke 81.-84., 27. svibnja 2004.). Dakle, potrebno je ocijeniti razmjernost i razumnost takve predložene mjere bez obzira na (ne)postojanje pravne osnove (McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, točka 50., 13. svibnja 2008.)..
20. Na osnovu tako pravilno provedenog testa razmjernosti, posebno s obzirom na iskaz tuženika, utvrđeno je da je riječ o Ustavom odnosno Konvencijom zaštićenom pravu, da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužiteljice za iseljenje tuženika predstavljalo miješanje u pravo tuženima na poštivanje njegovog doma, da je miješanje legitimno i propisano zakonom jer se radi o vlasničkom pravu tužiteljice koje se temelji se na odredbi čl. 162 st. 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06,146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst, 94/17 – dalje: ZV), jer se radi se o stanu u vlasništvu države.
21. Također prvostupanjski sud, nakon valjano provedenog testa razmjernosti i razumnosti mjere iseljenja tuženika, osnovano nalazi da je iseljenje tuženika nužno u demokratskom društvu.
22. Na temelju prihvaćenog iskaza tuženika pravilno je utvrđeno:
- da je tuženik porijeklom iz Republike B. i H. u kojoj je živio u stanu u vlasništvu roditelja koji i sada žive u tom stanu, nakon čega je 1992. (u dobi od 40 godina, opaska suda jer tuženik je rođen 1962.) došao u Republiku Hrvatsku u kojoj je živio kao podstanar to 1996. kada mu je odobren prioritetni smještaj uz plaćanje u hotelu u Z. u …, a nakon što se 1993. zaposlio u ministarstvu,
- da je tuženiku ministarstvo kao poslodavac omogućilo školovanje, stipendirajući tuženika na fakultetu u Z. i plaćanjem državnog stručnog ispita te omogućilo korištenje stana koji je predmet ovog postupka od 2003.,
- da se stan u pitanju nalazi u gradskom naselju K.,
- da se tuženik o stanu brine pažnjom dobrog domaćina
- da se tuženik i o zgradi u kojoj se stan nalazi savjesno brine
23. Što se tiče imovinskih prilika tuženika, utvrđeno je da je za vrijeme službe primao plaću 10.000,00 kuna, a da sad prima mirovinu u iznosu 5.000,00 kuna, da nije oženjen, nema djece i da nema drugih obaveza. Riječ je, s obzirom na općepoznate imovinske prilike u Republici Hrvatskoj, o nadprosječnim primanjima i u pogledu plaće i u pogledu mirovine, pri čemu je razvidno da su primanja tuženika tijekom obavljanja službe uvelike premašivala prosječnu godišnju plaću u Republici Hrvatskoj. Tuženik nije vlasnik nekretnina u Republici Hrvatskoj.
24. U pogledu legitimnog cilja koji se mjerom iseljenja želi postići, utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica stana i da uživa vlasnička prava u punom opsegu, te da s tim stanom može raspolagati kao svaki vlasnik, a prihod od tog stana državni je prihod. Tužiteljica stan očito daje na raspolaganje i drugim djelatnim vojnim osobama koje poput tuženika na taj način rješavaju stambeno pitanje za vrijeme obavljanja službe, jer se radi o stanu za službene potrebe, a može ga i prodati. Isto stoga notorno utječe na gospodarsku dobrobit zemlje. Kod toga, valja reći da su žalbeni navodi kojima tuženik smatra suprotno, u cijelosti subjektivni i neosnovani.
25. S obzirom na sve navedeno, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da u sukobu dva prava u pitanju, prednost nad pravom tuženika na dom ima pravo vlasništva tužiteljice, jer preteže legitiman interes tužiteljice da raspolaže stanom kao vlasnica stana, posebno imajući u vidu da je tuženik znao da se radi o stanu kojeg je dobio na određeno vrijeme do prestanka obavljanja službe kod tužiteljice, te da tuženik nema drugih materijalnih obveza te ima dostatne prihode za rješavanje svog stambenog pitanja na drugi način (primjerice iznajmljivanjem, makar i manjeg stana na drugoj manje atraktivnoj lokaciji).
26. U odnosu na žalbene navode kojima se tuženik u korist svojih tvrdnji o pravu na dom poziva na odluke suda EU (presuda br. 19009/04 od 13.5.2008., br. 4215/10 od 29.5.2012., br. 7177/10 od 18.7.2013., br. 2826 od 15.1.2009.), valja reći da se ne radi o istovjetnim situacijama kao u ovom postupku, radi čega iste nisu primjenjive na ovaj slučaj.
27. Što se tiče navoda žalbe da tužiteljica najjednostavnije sporni stan može prodati tuženiku, valja reći da ovi žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude, već se radi o pitanju izvansudskog dogovora između stranaka.
28. Radi toga, jer tuženik koristi stan tužiteljice bez valjane pravne osnove, tužbeni zahtjev pravilno je prihvaćen (čl. 162 st. 1 ZV).
29. O parničnim troškovima odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154 st. 1 i čl. 163 ZPP te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
30. Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1 ZPP odlučeno je kao u toč. I izreke ove drugostupanjske presude.
31. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je temeljem odredbe čl. 166 st. 1 ZPP jer isti nije uspio u žalbenom postupku (toč. II izreke ove drugostupanjske presude).
U Zagrebu, 11. srpnja 2023.
Renata Đaković Vranković, v.r.