Poslovni broj 22 Gž R-396/2023-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž R-396/2023-3

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković kao predsjednice vijeća, Darije Horvat kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Josipa Grubišić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz V. – B., OIB …, zastupanog po punomoćniku S. R. K., odvjetnici iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, ministarstvo, iz Z., OIB 52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu iz V. G., Građansko-upravni odjel, po zamjeniku Općinskog državnog odvjetnika K. B., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj Pr-10/2018-53 od 10. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. srpnja 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Ukida se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj Pr-10/2018-53 od 10. veljače 2023. pod točkom I, II I IV izreke u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, i predmet u tom dijelu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima postupka nastalim povodom žalbe odlučiti će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju na ime neisplaćene razlike za preostalih 12 sati rada u dežurstvu obračunato po redovnoj cijeni sata rada umanjeno za 8 sati odmora, isplati iznos od 6.873,50 eur[1]/51788,39 kn bruto uvećan za iznos zakonske zatezne kamate na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći (toč. I), naloženo je tuženici da tužitelju na ime naknade za subote i nedjelje isplati iznos od 416,32 EUR / 3.136,80 kn bruto uvećan za iznos zakonske zatezne kamate na iznose I razdoblja kako je navedeno u izreci izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (toč. II), u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan za iznos od 1.641,82 EUR / 12.370,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama (toč. III), te je naloženo tuženici da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.503,95 EUR / 18.866,01 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za iznos od 1.408,47 EUR / 10.608,99 kn odbija kao neosnovan.

 

2. Protiv navedene presude suda prvog stupnja pod točkama I., II. i IV. Izreke u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, odnosno ukinuti ju i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu razlike za rad na izdvojenom objektu umanjen za 8 sati odmora, naknada za neiskorištene slobodne dane tijekom veljače 2015. do listopada 2016. godine, te naknada za subote i nedjelje, evidentirane kao slobodni dani.

 

5. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

-da je tužitelj kao djelatna vojna osoba radio na izdvojenom mjestu rada uz obvezan smještaj u posebnoj vojnoj lokaciji neprekidno sedam dana, kroz koje razdoblje nije smio napuštati tu lokaciju

-da je tužitelj iskazao da je pri tome svakog dana radio između 12 i 16 sati, te još po nalogu nadređenog razne druge poslove (čišćenje naoružanja, čišćenje objekta odnosno prostorija, pranje suđa, košnja trave, čišćenje snijega zimi), dok je svjedok A. G. iskazao da su djelatne vojne osobe na izdvojenim lokacijama obavljali operativni rad 8 sati dnevno a onda još dodatno bili angažirani na poslovima čišćenja, što je sveukupno moglo biti 12 sati radnog angažmana dnevno, dok su preostalih 12 sati mogli koristiti prema vlastitom nahođenju

-da je tužitelj nakon svakog takvog neprekidnog sedmodnevnog radnog angažmana na izdvojenoj lokaciji koristio sedam slobodnih dana, u koje je uvijek ubrojena jedna subota i jedna nedjelja

-da radno vrijeme tužitelja nije bilo preraspodijeljeno jer tuženik nije dostavio pisanu zapovijed iz čl. III st. 3. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz koje bi to proizlazilo

-da uzimajući u obzir iskaz tužitelja kao stranke, svjedoka A. G. i, te nalaz i mišljenje vještaka, sud prvog stupnja nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu naknade za preostalih 12 sati rada u dežurstvu po redovnoj cijeni sata rada umanjeno za 8 sati odmora, te je osnovano i potraživanje tužitelja po osnovi naknade za subote i nedjelje koje su evidentirane kao slobodni dani (unutar sedam kontinuirano slobodnih dana), jer su to prema zakonskoj odredbi neradni dani

-da vještak za financije, javne financije, računovodstvo, poreze i informatiku V. Z., koji je u spis predmeta dostavio pisani nalaz i mišljenje od 15. prosinca 2021. (list 143-157), sa dopunama od 22. veljače 2022. (list 355-356), od 18. svibnja 2022. (list 362-366) i od 17. rujna 2022. (list 380-391), u nalazu prvo konstatira koju je dokumentaciju analizirao za potrebe vještačenja, koje je propise i za koje razdoblje primjenio u vještačenju, te je prvo izračunao osnovnu bruto plaću tužitelja po mjesecima, uzimajući u obzir osobni čin tužitelja, ostvareni radni staž odnosno minuli rad, mjesečni fond sati, koeficijent i vrijednost koeficijenta; vještak je za razdoblje od lipnja 2014. do listopada 2017. (po mjesecima) prikazao neisplaćenu razliku po osnovi preostalih 12 sati u dežurstvu, obračunato po redovnoj cijeni rada umanjeno za 8 sati dnevnog odmora u ukupnom bruto iznosu od 51.788,39 kn, pri tome je vještak izračunao vrijednost rada na izdvojenom objektu na način da je 12 sati obračunao kao 8 sati redovnog rada + 4 sata prekovremenog rada, dok je vrijednost preostalih 12 sati rada obračunao primjenom fiksnog dodatka iz čl. 6 st. 1 al. 4 Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba ("Narodne novine" broj 33/14)

-da sud nalazi osnovanim potraživanja tužitelja po osnovi naknade za subote i nedjelje koje su evidentirane kao slobodni dani (iako su to prema zakonskoj odredbi neradni dani), time da je novčanu vrijednost ove naknade vještak za mjesece kolovoz 2015. i rujan 2016. u ukupnom izračunao u bruto iznosu od 3.136,80 kn, koju vrijednost je vještak izračunao na način da je za svakih pet dana dežurstva priznat jedan slobodni dan i za svaki dan dežurstva u neradni dan također jedan slobodan dan.

 

6. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio u odnosu na odlučivanje o zahtjevu za naknadu za neiskorištene slobodne dane subote i nedjelje kao mjerodavne (novi) Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 73/13), Odluku o rasporedu radnog vremena (NN 66/14) s primjenom od 1. lipnja 2014., i Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (NN 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15, 5/17) također s primjenom od 1. travnja 2014., te je tužbeni zahtjev usvojio kao u toč. I I II izreke pobijane presude.

 

 

7. O prvoj osnovi – isplati na ime rada na izdvojenom objektu:

 

7.1. Obrazloženje prvostupanjske presude je u ovom je dijelu kontradiktorno i nejasno zbog čega je ostvarena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje tuženica u svojoj žalbi.

 

7.2. Iz obrazloženja pobijane presude nije razvidno na temelju kojih činjenica I pravnih propisa je prvostupanjski sud izveo zaključak da tužitelj ima pravo na isplatu naknade za preostalih 12 sati rada na izdvojenom objektu umanjenoj za 8 sati odmora, jer bi suprotno proizlazilo iz svih pravnih propisa na koje se poziva sud prvog stupnja I tuženica.

 

7.3. Prema tvrdnji tuženice tužitelju su u spornom razdoblju isplaćeni svi dodaci na plaću sukladno važećim propisima kojima se određuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba, sve stvarno obavljenom radu iskazanom u mjesečnim evidencijama rada, što je razvidno I iz knjigovodstvenih kartica. Na tužitelja se kao djelatnu vojnu osobu glede radnog vremena, isplate plaće I dodataka na plaću u utuženom razdoblju primjenjuju podzakonski akti koji su doneseni temeljem odredbi Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, a koji je lex specialis za djelatne vojne osobe (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-1845/12, Revr-1902/12).

 

7.4. Dana 26. lipnja 2013. stupio je na snagu novi Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 73/13, 75/15) kojim je propisano da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće I dodataka na plaću (čl. 136), člankom 139 st. 1 navedenog zakona je propisano da su dodaci na plaću oni dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja I struke. Dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele se na dodatak za vojnu službu I dodatak na otežane uvjete rada. Dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnostima djelatne vojne osobe, dok dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnost s otegotnim uvjetima rada. Stavkom 6 istog članka propisano je da ministar obrane pravilnikom utvrđuje dužnosti s otegotnim uvjetima rada te određuje način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka, kao I deficitarna zanimanja I struke za koje se utvrđuje pravo na dodatak.

 

7.5. Žaliteljica tvrdi da iz priloženog očitovanja nadležne postrojbe proizlazi da nakon stupanja na snagu Odluke o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine", broj: 66/14) odnosno od 1. lipnja 2014., tužitelj nije bio angažiran na stražarskoj službi niti na dežurstvu, a nije bio angažiran ni na kakvim dodatnim zadaćama koje bi zahtijevale prekovremeni rad, već je radio u posebnom obliku rada u turnusu P.-a, te su mu iz tog razloga subote I nedjelje ulazile u dane odmora jer odmor nakon P.-a čini jedinstvenu cjelinu rada u turnusu, o kojim odlučnim činjenicama sud prvog stupnja nije dao potrebne razloge.

 

7.6. Prema navodima žalbe sukladno toč. XII Odluke iz 2014. poseban oblik rada u turnusu je višednevni kontinuirani rad I boravak na izdvojenim objektima te na izoliranim lokacijama. Poseban oblik rada u turnusu je rad djelatnih vojnih osoba u ciklusima sedam dana rada-sedam dana odmora. Za vrijeme ciklusa od 7 dana rada smatra se da djelatna vojna osoba radi najviše 12 sati dnevno, a preostalih 12 sati ne može bez dopuštenja nadređenog napustiti objekt, odnosno, obavezna je boraviti na izdvojenim objektima te se u smislu mjesečnog fonda sati smatra da radi sedam dana u redovnom radnom vremenu. Kada djelatna vojna osoba radi mjesec dana u turnusu u skladu s ovom toč. Odluke smatra se da ima redoviti mjesečni fond radnih sati.

 

7.7. Nadalje žaliteljica navodi da za opisani posebni oblik rada u turnusu prema stavku 5. toč. XII Odluke, djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće, nego za to ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke djelatnih vojnih osoba, odnosno u skladu s navedenim pravilnikom.

 

8. Prije svega valja reći da sud prvog stupnja naprijed navedene prigovore tuženice tijekom postupka nije otklonio niti je za isto dao jasne I određene razloge, prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Z. iz kojeg nije razvidno kako je točno izračunao visinu ovog potraživanja tužitelja jer spominje aktivno dežurstvo ali i 4 sata prekovremeni rad, iako je tuženica prigovarala I dostavila tijekom postupka dokaze o načinu rada tužitelja iz čega da proizlazi da u utuženom razdoblju nije bilo moguće ostvariti prekovremeni rad I da tužitelj u utuženom razdoblju nije bio angažiran na bilo kakvim dodatnim zadacima koji bi zahtijevali prekovremeni rad. Sud o tome nije dao nikakve razloge već je samo prihvatio nalaz vještaka, zanemarujući da nije na vještaku da tumačenje propise i zaključivanje o organizaciji rada tužitelja, već je to dužnost suda.

 

 

9. O drugoj osnovi – isplati na ime neiskorištenih slobodnih dana uključujući subote I nedjelje

 

9.1. Obrazloženje prvostupanjske presude je u ovom je dijelu kontradiktorno i nejasno zbog čega je ostvarena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje tuženica u svojoj žalbi.

 

9.2. Tuženica je ustvrdila tijekom postupka da tužitelj u utuženom razdoblju nije imao neiskorištenih slobodnih dana, a za koje bi imao pravo na naknadu, a ovo iz razloga jer je tužitelj radio u posebnom obliku rada, P.-u, koji podrazumijeva višednevni kontinuirani rad na izdvojenim objektima I izoliranim lokacijama-sedam dana rada po 12 sati dnevno I nakon toga sedam dana odmora. Za vrijeme ciklusa od 7 dana rada smatra se da djelatna vojna osoba radi najviše 12 sati dnevno, a preostalih 12 sati ne može bez dopuštenja nadređenog napustiti objekt, odnosno obavezna je boraviti na izdvojenom objektu te se u smislu mjesečnog fonda sati smatra da radi sedam dana u redovnom radnom vremenu. Tužitelj da je iskoristio sedam dana odmora u kontinuitetu, niti ne poričući da mu je bilo omogućeno sedam dana odmora bez prekida. Konkretno, tužitelj da je tijekom mjeseca radio dva puta u ovom obliku rada I koristio je dva puta po sedam dana odmora, te ako se subote I nedjelje ne bi uračunavale u slobodne dane, tužitelj da ne bi ostvario propisanu mjesečnu satnicu.

 

9.3. Sud prvog stupnja nije dao jasne I određene razloge, obzirom da je tužitelj radio u posebnom obliku rada u turnusu P., da li odmor nakon P. čini jedinstvenu cjelinu rada u turnusu, odnosno, da li subote I nedjelje ulaze u dane odmora, je li tužitelj tijekom mjeseca radio dva puta u P.-u I koristio dva puta po sedam dana odmora, kako to tvrdi žalitelj, te je li P. kao oblik rada: sedam dana rada-sedam dana odmora, jedini mogući način organizacije rada u postrojbi po kojoj djelatnici mogu na kraju mjeseca ostvariti mjesečni fond sati.

 

10. Kako nije moguće ispitati pravilnost zaključka suda vezanog uz organizaciju rada za vrijeme utuženog razdoblja i rada tužitelja na izdvojenom objektu, dakle rada u P.-u, u smislu svega naprijed navedenog, a niti pravilnost izračuna sačinjenog po vještaku na kojem sud temelji zaključak o osnovanosti visine tužbenog zahtjeva u ovom dijelu, odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja, temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, time da je ukinuta I odluka o parničnom trošku koja ovisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku, dok će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

 

11. U nastavljenom postupku, sud prvog stupnja će voditi računa o navodima iz ovog rješenja, ukloniti će bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuje žaliteljica, raspraviti će sva sporna pitanja u smislu prethodno navedenog, nakon čega će donijeti novu, zakonitu odluku.

 

 

U Zagrebu 11. srpnja 2023.

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

                                                                                                                              Lidija Bošnjaković, v.r.