Poslovni broj 22 Gž-689/2023-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-689/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V., OIB: …, iz S., kojeg zastupa opunomoćenik N. J., odvjetnik u S., protiv tuženika B. D., OIB: …, iz P.-S., kojeg zastupa opunomoćenica M. Š. T., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-6308/2017-64 od 11. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 11. srpnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-6308/2017-64 od 11. studenog 2022. u toč. I izreke u dijelu kojim je tužbeni zahtjev usvojen.

 

              II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u toč. II izreke, te u toč. III izreke u odnosu na tužitelja.

 

              III. Odbijaju se tužitelj i tuženik sa zahtjevima za naknadu troška žalbi, kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 75.000,00 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. lipnja 2016. pa sve do potpune isplate, dok je za više zatraženu isplatu u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke koja vrijedi na dan isplate tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (toč. I), odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži da se naloži tuženiku izdati tužitelju valjanu zemljišno-knjižnu ispravu-hipotekarnu izjavu kojom će na teret nekretnine u vlasništvu tuženika označene kao čest. zem. 883, upisane u z.k. uložak 2264 za K.O. D. P. u korist tužitelja dopustiti upis uknjižbe prava zaloga radi osiguranja namirenja tužiteljeve tražbine u iznosu od 75.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke koja vrijedi na dan isplate zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. lipnja 2016. s nuzgredicama pa sve do potpune isplate, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda (toč. II), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. III).

 

2. Protiv navedene presude u toč. I, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev usvojen žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno isti ukine, uz naknadu troška žalbe.

 

3. Protiv navedene presude u toč. II i III izreke žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 ZPP, s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači, uz naknadu troška žalbe.

 

4. U svom odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj je porekao žalbene navode i predložio da se tuženik sa žalbom odbije kao neosnovanom, uz naknadu troška žalbe.

 

5. Žalbe su neosnovane.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a na koju temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženik, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.

 

8. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na ocjenu dokaza s tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio iskaze stranaka, odnosno tužitelja, valja reći da su isti u cijelosti neosnovani jer je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge glede ocjene njihovih iskaza, dok se prigovori žalitelja u suštini svode na preocjenjivanje tih iskaza i davanje vlastite i to pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud, pa stoga nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP na koju ukazuje sadržajem žalbe tuženik.

 

9. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP, na koju ukazuje tuženik, a zbog odbijanja dokaznih prijedloga da se sasluša kao svjedok Z. M. To stoga što na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti prijedloga predlagatelja, odnosno ako činjenice na koje se predlaže provođenja tih dokaza nisu odlučne za ocjenu osnovanosti, odnosno neosnovanosti tvrdnje stranaka. Osim toga, iz sadržaja raspravnog zapisnika od 17. travnja 2019. proizlazi da je tuženik, nakon zaključenja prethodnog postupka, predložio da se sasluša kao svjedok Z. M., koji je sastavio ugovor o protugaranciji i zna tko je kome dužan, bez da je naveo, a kamo li dokazao da taj dokaz nije mogao bez svoje krivnje iznijeti odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Sud je postupio sukladno članku 299. st. 3. u kojem je određeno da sud neće uzeti u obzir činjenice i dokaze koji su izneseni odnosno predloženi protivno članku 299. st. 2. ZPP. Osim toga, punomoćnica tuženika je na ročištu održanom dana 29. rujna 2022., na kojem je glavna rasprava zaključena, izričito navela da predlaže sudu zaključiti raspravljanje.

 

10. Tijekom postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni opravdanja dana za njega.

 

11. Predmet spora je zahtjev za povrat pozajmljenog iznosa od 75.000,00 eur i izdanje hipotekarne izjave za upis uknjižbe prava zaloga na nekretnini tuženika radi osiguranja namirenja tužiteljeve tražbine.

 

12. Prvostupanjski je sud utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud:

-da iz Ugovora o protugaranciji od 26. veljače 2011. proizlazi da je sklopljen između stranaka, koje su ga potpisale, kojim se u članku 1. I. V. obvezuje kao solventan jamac osigurati garancija za kreditno zaduženje kod trećih osoba i pružiti takovo jamstvo koje će kreditor prihvatiti i isplatiti primatelju kredita B. D., pok. M.; u članku 2. ugovara se iznos jamstva od 75.000,00 €, a jamstvo vrijedi 6 mjeseci počevši od 26. veljače 2011. s mogućnosti produljenja roka na daljnjih 6 mjeseci u slučaju da obje strane prihvate novi produljeni rok; kao protugarancija za izdano jamstvo u članku 3. stoji da će B. D. izdati posebnu izjavu kojom osigurava upis na nekretnini zemljištu površine 1419 m², označenog kao č. zem. 883, K.O. P. Z.. U. 2264, prema jamcu I. V., a izdavatelj jamstva da ima pravo bez daljnjeg sudjelovanja B. D. upisati se u vlasnički list nekretnine te je izložiti prodaji u slučaju da bude morao vraćati kredit za kojeg je jamčio, nadalje, B. D. da izdaje tri vlastoručno ovjerene bjanko zadužnice, kao dodatno osiguranje prema jamcu I. V., te u slučaju da jamac I. V. iz bilo kojeg razloga bude prisiljen vraćati kredit prema kreditoru, umjesto primatelja kredita, on da ima pravo automatski izvršiti namirenje jamčevog iznosa od 75.000 € i to prvo prodajom nekretnine zemljišta površine 1419 m², označenog kao čest. zem. 883 K.O. P. u Z. U. 2264 za cijelo, a ako to ne pokrije iznos jamstva kao i troškova proizašlih iz troškova jamstva, onda da iz ostale imovine B. D. do namirenja svog potraživanja

-da je pregledom izjave o dopuštenju za upis na nekretnini od 26. veljače 2011. razvidno je da B. D. iz P., kao vlasnik nekretnine, zemljišta č. zem. 883, K.O. P. u Z. U. 2264 izjavljuje da I. V. iz S. dopušta upis u vlasnički list nekretnine: zemljišta površine 1419 m² za cijelo čest. zem. 883 K.O. P. u Z. U. 2264. Istodobno da izjavljuje i prilaže vlasnički list kojim dokazuje da je navedena nekretnina u njegovom isključivom vlasništvu, te je navedena izjava ovjerena kod javnog bilježnika T. K. M. pod brojem ovjere OV-1191/2011 od 28. veljače 2011.

-da je pregledom izvatka iz zemljišne knjige za čest. zem. 883 Z.K. uloška 2264, K.O. D. P. razvidno da je kao vlasnik upisan B. D.

-da je pregledom Izjave od 2. ožujka 2015. razvidno da I. V. neopozivo izjavljuje da Izjavu o dopuštenju za upis na nekretninu izdanu od B. D. dana 26. veljače 2011. ovjerene kod javnog bilježnika T. K. M. smatra nevažećom, te da je neće koristiti za uknjižbu svog prava vlasništva nekretnine označene K.O. P., Z. U. 2264, čest. zem. 883 u vlasništvu B. D., te da mu ne osporava vlasništvo

-da je pregledom Ugovora o kupoprodaji od 6. ožujka 2012. razvidno da je toga dana zaključen između L. B., s jedne strane kao prodavateljice, i B. D., s druge strane kao kupca. U članku 1. Ugovora o kupoprodaji stoji da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je prodavateljica izvanknjižna vlasnica i posjednica za cijelo nekretnina označenih kao čestica zemlje broj 1953/1, upisane u Z. U. 403 za K.O. B., u naravi pašnjak površine 16265 m², čestica zgrade broj 253 upisane u Z. U. 151 za K.O. B., u naravi stojna kuća površine 155 m² i čestica zgrade broj 369 upisane u Z. U. 113 za K.O. B., u naravi kuća površine 51 m², osim idealnog dijela od 16/18 čestice zemlje broj 1953/1 upisane u Z. U. 403 za K.O. B., kojega idealnog dijela je prodavateljica vlasnica i posjednica. Člankom 2. utvrđeno je da u skladu s utvrđenjima iz članka 1. ovog ugovora prodavateljica prodaje kupcu nekretnine opisane u članku 1. ovog ugovora a kupac da kupuje navedene nekretnine, da kupac potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat s činjenicom da je prodavateljica izvanknjižna vlasnica prodanih nekretnina osim idealnog dijela od 17/18 čestice zemlje broj 1953/1 upisane u Z. U. 403 za K.O. B., kojeg idealnog dijela je prodavateljica i knjižna vlasnica i da je upoznat s mogućim posljedicama da se neće moći u cijelosti uknjižiti u zemljišne knjige, odnosno da neće moći postati zemljišno knjižni vlasnik predmetnih nekretnina za cijelo bez prethodnog sređivanja zemljišnoknjižnog stanja.

-da je pregledom spisa tog suda poslovni broj Pi-283/2014 razvidno da se vodio po tužbi tamo tužitelja Z. M., protiv tuženika I. V., radi isplate, te je ovaj sud dana 15. siječnja 2018. donio presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 70.000,00 €, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-528/2018-3 od 15. srpnja 2019.

-da iz iskaza saslušanih svjedoka i stranaka nedvojbeno proizlazi da je između stranaka došlo do zajma, da je tužitelj u razdoblju od 3 godine (2008.-2010.) u više navrata pozajmio tuženiku iznos od 75.000,00 € s obvezom povrata toga novčanog iznosa, a koji iznos tuženik nije vratio

-da nije logično i životno da bi tuženik po nagovoru treće osobe i to Z. M. potpisao izjavu kojom dopušta tužitelju na njegovoj nekretnini upis prava vlasništva, u odnosu na koje tuženik ističe da je tužitelju potpisivao prazne papire, te je nelogično i paušalno tuženikovo navođenje da bi bez ikakvog odnosa tužitelju predavao potpisne prazne papire odnosno da bi eventualno zbog odnosa tužitelja s trećim osobama on njemu potpisivao prazne papire, te stoga sud prvog stupnja u cijelosti poklanja vjeru iskazu saslušanog tužitelja, koji iskaz ovaj sud ocjenjuje kao logičan, objektivan i istinit, koje uvjerenje je ovaj sud stekao upravo neposrednim izvođenjem tog dokaza, dakle, kod činjenice da tuženik priznaje da je kupovao nekretnine i naknadno priznaje da je potpisao Izjavu od 26. veljače 2011., sud utvrđuje da je tuženik primio od tužitelja iznos od 75.000,00 € s osnove zajma, koje utvrđenje se poklapa s iskazima da je upravo u to vrijeme tuženik kupovao zemljišta

-da je tuženik uistinu pozajmljivao različite iznose od tužitelja a koji se nisu odnosili na vraćanje zajma od strane tužitelja tuženiku, već kao zajam tužitelja tuženiku, a koji odnos, unatoč prijateljstvu i obiteljskoj povezanosti, su potkrijepili Ugovorom o protugaranciji i Izjavi od 26. veljače 2011., bez da je tuženik na uvjerljiv način dokazao da je tužitelj davanjem novčanih iznosa zapravo izvršio povrat njemu iznosa od 80.000,00 USD.

-da je tužitelj uistinu davao novčane iznose tuženiku i to upravo na način kako to tužitelj navodi u svom iskazu, da je tužitelj predao tuženiku u razdoblju od 3 godine iznos od 75.000,00 €, bez sačinjavanja pismenih potvrdi, pri čemu iz iskaza saslušanog tužitelja nema dvojbe u pogledu iznosa i valute, s utvrđenjem toga suda da se u slučaju pozajmica u valuti eur nije radilo o povratu ulaganja u mjenjačnice tužitelja, kako to ističe tuženik, te je sud utvrdio da je tužitelj pozajmio tuženiku novčani iznos od 75.000,00 €, koji tuženik nije vratio, iako ga je tužitelj pozvao na povrat pozajmljenog iznosa 2015., odnosno 2016.

 

13. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, protivno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev (djelomično) prihvatio kao u toč. I izreke pobijane presude.

 

13.1. S obzirom na vrijeme zaključenja ugovora o zajmu i vrijeme ispunjenja obveze zajmodavca, a koja je činjenica odlučna za rješenje spornog odnosa među parničnim strankama, budući da nije bilo dopušteno pozajmljivanje strane valute između domaćih fizičkih osoba, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je zaključeni ugovor o zajmu ništetan. Naime, prema iskazu samog tužitelja, zajam je ugovoren i isplaćen u stranoj valuti eur tijekom 2011., što je bilo protivno odredbama Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj: 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10, dalje u tekstu: ZODP) zbog čega bi zaključeni usmeni ugovori o zajmu bili ništetni u smislu odredbe članka 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Odredbom članka 15. ZODP propisano je da je plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja te prijenos deviznih sredstava između rezidenata, te između rezidenata i nerezidenata u RH dopušteno samo u slučajevima propisanim Zakonom ili Odlukom Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema odredbi članak 63. točke 17. istog Zakona propisano je da prekršaj čini fizička osoba ako kupi, proda, dade ili uzme u zajam stranu gotovinu, te ako posreduje u kupnji, prodaji ili pozajmljivanju strane gotovine suprotno ovome Zakonu. Kako prema tome navedenim odredbama nije bilo predviđeno da se devize mogu koristiti za davanje zajma između fizičkih osoba u Republike Hrvatske, te da takvo postupanje predstavlja prekršaj, dakle Zakonom propisanu nedozvoljenu radnju i za zajmodavca i za zajmoprimca, a što proizlazi i iz smisla odredbe članka 17. st. 2. ZODP koja fizičkim osobama međusobno zabranjuje odobravanje kredita (što se primjenjuje i na zajam) u stranim sredstvima plaćanja, predmetni ugovori o zajmu, u smislu citirane odredbe članka 322. st. 1. ZOO, bili bi ništetni. Posljedica ništetnosti prema odredbi članka 323. st. 1. ZOO jeste ta da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, jer je u pitanju naknadni prestanak osnove temeljem koje je došlo do stjecanja predmeta pravnog posla.

 

13.2. Ako je ugovor o zajmu ništetan ne primjenjuju se odredbe o ispunjenju ugovornih obveza već odredbe o stjecanju bez osnove, a prema odredbi članka 1115. ZOO/05, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

13.3. Stoga je pravilno sud prvog stupnja obvezao tuženika na povrat iznosa od 75.000,00 € kojeg je tuženik primio na ime ništetnog pravnog posla jer je posljedica ništetnog pravnog posla vraćanje upravo onoga što se primilo na ime tog posla. Na tako dosuđeni iznos pravilno je tužitelju dosuđena i pripadajuća kamata. Obveza je svake stranke da plati zatezne kamate na iznos koji je primila na osnovi ništetnoga pravnog posla i koji je dužna vratiti, a ocjenjuje se prema odredbama o opsegu vraćanja iz stjecanja bez osnove (članak 1115. ZOO-a).  Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravilno je sud prvog stupnja zateznu kamatu dosudio od dana kada je tužitelj pozvao tuženika na povrat plaćenoga, još u lipnju 2016., koje navode tuženik ničim nije osporio. Stoga, valjano je tuženiku zakonska zatezna kamata na iznos od 75.000,00 € dosuđena počev od 1. lipnja 2016., kao dana pozivanja tuženika, kako to osnovano tužitelj i potražuje.

 

14. Protivno žalbenim navodima tužitelja, treba navesti da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odlučeno kao u toč. II izreke pobijane presude. Naime, u odnosu na tužiteljevo traženje da mu tuženik izda valjanu izjavu radi upisa zaloga na teret tuženikove nekretnine označena kao čest. zem. 883 Z. U. 2264 K.O. D. P. valja reći, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja, da je odredbom članka 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje u tekstu: ZV) bitni sadržaj ovlaštenja hipotekarnog vjerovnika da osiguranu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti založene stvari, što je založni dužnik dužan trpjeti; da su stranke sklopile ništetan pravni posao pa ne postoji temeljni ugovorni posao na temelju kojeg bi se zasnovalo osiguranje tražbine u iznosu od 75.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti, te je stoga, zahtjev za izdavanje isprave za upis valjalo odbiti kao neosnovan jer je sud utvrdio ništetenost pravnog posla na temelju kojeg bi bilo ugovoreno založno pravo. Tražbina i založno pravo povezani su svrhom založnoga prava. Založno pravo postoji radi tražbine. Vjerovnikova tražbina i založno pravo koje ju osigurava povezani su tako da je tražbina glavno pravo, dok je založno pravo njoj sporedno (akcesorno) pravo, pa egzistencija svakoga subjektivnoga založnog prava zavisi od postojanja i valjanosti tražbine koju osigurava. Subjektivno založno pravo osigurava određenu tražbinu, pa kako je sud utvrdio ništetnost ugovora stranaka o zajmu strane valute eur tijekom 2011., to nije bilo mjesta ni zahtjevu za izdavanje isprave podobne za upis založnog prava, kako suprotno tome pogrešno smatra tužitelj.

 

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, pravilno je sud prvog stupnja isti odbio kao neosnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U konkretnom slučaju o ništetnosti ugovora o zajmu odlučeno je kao o prethodnom pitanju, to zastarni rok nije ni počeo teći, pa je sud pravilno u cijelosti odbio taj prigovor kao neosnovan.

 

16. Na navode žalbe tuženika je za dodati da je na zapisniku o održanog glavnoj raspravi u spisu toga suda Pi-283/14 (list 72), koji prileži ovom spisu, i u koji je sud prvog stupnja izvršio uvid, tuženik, tamo preslušan kao svjedok, izričito iskazao, da je tužitelju bio dužan 75.000,00 eur, te da je dug od 75.000,00 eur iz ugovora o prorogaciji stvarni dug njega prema V. (ovdje tužitelj) u vrijeme potpisivanja istog.

 

17. Kako stranke u žalbama nisu navele niti jedan odlučan prigovor koji bi doveo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu, to je u smislu odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a trebalo odlučiti kao u izreci.

 

18. Odluka o parničnom trošku protivno žalbenim navodima tužitelja, pravilna je i zakonita, time da se ista temelji na odredbi čl. 154 st. 4 ZPP, a ne, kako je pogrešno naveo sud prvog stupnja, odredbi čl. 154 st. 5 ZPP, jer je cijeneći cjelokupni tijek postupka i uspjeh stranaka u postupku u kojem su stranke uspjele u približno jednakim dijelovima (tužitelj je odbijen sa dijelom svog zahtjeva u toč. I izreke, te u cijelosti sa dijelom svog zahtjev u toč. II izreke), pravilno odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

19. Odbijeni su tužitelj i tuženik sa zahtjevima za naknadu troška žalbi, kao neosnovanim, jer sa istima nisu uspjeli (čl. 154 st. 1 ZPP).

 

U Zagrebu 11. srpnja 2023.

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković, v.r.