1

Poslovni broj: 64 Gž-1849/2023-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 64 Gž-1849/2023-2

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. K. s prebivalištem u P., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u Č., protiv tuženika A. B. d.d. sa sjedištem u Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i Partneri j.t.d. sa sjedištem u Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-218/2021-28 od 10. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. srpnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-218/2021-28 od 10. ožujka 2023., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-218/2021-28 od 10. ožujka 2023., u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka odbijen u iznosu od 315,15 eura/2.374,52 kn[1] s pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

 

„Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 315,15 eura/2.374,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 11. srpnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku 15 dana.“

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

 

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove žalbe u iznosu od 74,65 eura/562,50 kn u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku A. B. d.d. Z., …, OIB: … da tužitelju D. K., …, P., OIB: … isplati iznos od 1.146,16 EUR-a/8.635,76 kuna (tisuću sto četrdeset šest eura i šesnaest centi/osam tisuća šesto trideset pet kuna i sedamdeset šest lipa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

na iznos od 60,06 EUR-a/452,52 kuna s kamatom od 16.07.2011. do plaćanja;

na iznos od 66,97 EUR-a/504,60 kuna s kamatom od 13.08.2011. do plaćanja;

na iznos od 59,28 EUR-a/446,63 kuna s kamatom od 22.09.2011. do plaćanja;

na iznos od 52,26 EUR-a/393,73 kuna s kamatom od 1.11.2011. do plaćanja;

na iznos od 45,47 EUR-a/342,62 kuna s kamatom od 23.11.2011. do plaćanja;

na iznos od 53,57 EUR-a/403,62 kuna s kamatom od 8.12.2011. do plaćanja;

na iznos od 46,93 EUR-a/353,59 kuna s kamatom od 1.2.2012. do plaćanja;

na iznos od 256,90 EUR-a/1.935,59 kuna s kamatom od 28.2.2012. do plaćanja;

na iznos od 39,58 EUR-a/298,25 kuna s kamatom od 24.3.2012. do plaćanja;

na iznos od 39,61 EUR-a/298,45 kuna s kamatom od 28.4.2012. do plaćanja;

na iznos od 64,77 EUR-a/488,03 kuna s kamatom od 1.6.2012. do plaćanja;

na iznos od 65,13 EUR-a/490,71 kuna s kamatom od 29.6.2012. do plaćanja;

na iznos od 63,61 EUR-a/479,30 kuna s kamatom od 1.8.2012. do plaćanja;

na iznos od 63,61 EUR-a/479,30 kuna s kamatom od 1.9.2012. do plaćanja;

na iznos od 58,83 EUR-a/443,29 kuna s kamatom od 29.9.2012. do plaćanja;

na iznos od 62,88 EUR-a/473,76 kuna s kamatom od 1.11.2012. do plaćanja;

na iznos od 46,70 EUR-a/351,77 kuna s kamatom od 27.11.2012. do plaćanja;

a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku A. B. d.d. Z., …, OIB: … da tužitelju D. K., …, P., OIB: … nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,03 eura/8.137,50 kuna (tisuću osamdeset eura i tri centa/osam tisuća sto trideset sedam kuna i pedeset lipa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu preostalog troška u iznosu od 335,10 eura (točka III. izreke).

 

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I. i II. izreke pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP). Predlaže da nadležni drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači odluku o troškovima postupka u skladu s navodima žalbe, uz nadoknadu troškova žalbe.

 

3. Tužitelj pobija žalbom presudu u dijelu pod točkom III. izreke u kojem je njegov zahtjev za nadoknadu troškova postupka odbijen u iznosu od 315,21 eura zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP te predlaže nadležnom sudu pobijanu točku III. izreke presude preinačiti i naložiti tuženiku nadoknaditi parnične troškove u daljnjem iznosu od 315,21 eura, uz nadoknadu troškova žalbe u iznosu od 74.65 eura/562,50 kn.

 

4. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa od 1.146,16 eura/8.635,76 kuna s pripadajućim zateznim kamatama s osnove razlike u tečaju u valuti CHF.

 

6. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

 

- da su stranke zaključile ugovor o kreditu broj …. od 10. prosinca 2005., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.441,52 CHF (švicarskih franaka), s time da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 248,57 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja, da je uz Ugovor o kreditu tuženik tužitelju dao Otplatni plan;

 

- da je ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku J. C. iz Č.;

 

- da je kredit je odobren za kupnju osobnog vozila, banka je zadržala vlasništvo nad vozilom (fiducijarni prijenos prava vlasništva), da je tužitelj kupio automobil za osobne potrebe;

 

- da je kredit otplaćen u cijelosti;

 

- da je vještačenjem utvrđeno da je tužitelj tijekom razdoblja otplate kredita uslijed promjena tečaja CHF/HRK preplatio anuitete u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen, u ukupnom iznosu od 8.635,97 kuna.

 

7. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja ocijenio kako se po pitanju valutne klauzule u ugovoru nije pojedinačno pregovaralo, budući da je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, a da tužitelj kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja. Stoga je zaključio kako ovako ugovorena odredba u pogledu valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani, tj. banci da primjena valutne klauzule bude ovisna isključivo o volji banke, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da utječe na to, slijedom čega je ništetna, pa je polazeći od odredaba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 – dalje ZZP/03), i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO), ocijenivši prigovor zastare neosnovanim, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, kao osnovan, u iznosu od 1.146,16 eura/8.635,76 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

8. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio počinjena bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni.

 

8.1. Isto tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju određeno upire tuženiku žalbi jer je tuženiku omogućeno raspravljanje pred sudom.

 

8.2. Naime, na žalbene navode tuženika koji u suštini u žalbi upire da sud prvog stupnja na sporne okolnosti nije izveo sve dokaze koje je tuženik predložio (saslušanje djelatnice tuženika i javne bilježnice), valja odgovoriti kako je tuženik na ročištu za glavnu raspravu koje je bilo održano 15. veljače 2023. izričito izjavio kako odustaje od izvođenja svjedokinje B. D., svoje zaposlenice, pa stoga u žalbi neosnovano prigovara da taj dokaz nije izveden.

 

8.3. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok na sporne ugovorne odredbe sasluša kao svjedok javna bilježnica koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu i za svoju je odluku dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Pritom valja ukazati i kako se Ustavni sud Republike Hrvatske u primjerice u svojoj odluci U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u pogledu saslušanja javnog bilježnika izjasnio: „Ustavni sud najprije ističe da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi detaljnije točke 11. - 11.3. rješenja broj: UIII-4223/2021 od 1. prosinca 2021., www.usud.hr, i tamo citiranu praksu)“.

 

8.4. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj pozvao u tužbi, pravomoćno utvrđena nepoštenost (ništetnost) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka koje su u mjerodavnom razdoblju sklapale tužene banke (kao i odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi koje je ugovarala Sberbank d.d,). Presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temelje se na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora. Odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine, br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda.

 

8.5. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

 

8.6. Slijedom navedenog, a budući da je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, što proizlazi, i iz navoda tužitelja u ovom postupku, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a budući da je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svoje zaposlenice, to su žalbeni prigovori tuženika koje ističe u žalbi neosnovani.

 

8.7. Jednako tako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

9. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene i time ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

10. Tužitelj se u tužbi pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv (i) ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija, između ostalih, i tuženika, te je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (nepoštena odredba kojom je ugovorena valutna klauzula). Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i odredbama ZOO/91.

 

11. Nadalje, odredbom čl. 1021. ZOO, propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

 

12. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

13. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

 

14. Pritom, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

 

15. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženica je maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacila na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

 

16. Nadalje, na žalbene navode tuženika, valja reći kako je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

 

17. Stoga je sud prvog stupnja odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP, utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnom ugovornom odredbom koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene i ništetene, u smislu čl. 81. ZZP/03 kao što je utvrđeno u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.)

 

18. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

 

19. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

 

20. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, to tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to sud prvog stupnja pravilno odlučio.

 

21. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi čl. 245. st. 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila 14. lipnja 2018., a tužba podnesena 19. svibnja 2021., dakle u zakonskom roku od pet godina, to je prigovor zastare neosnovan.

 

22. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos sa zateznim kamatama, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., i čl. 1115. ZOO.

 

23. Žalba tuženika u pogledu odluke o troškovima postupka je neosnovana, jer je sud prvog stupnja pravilno obračunao poduzete parnične radnje po vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 eura, u skladu s Tbr. 48/3 Tarife. Također je sud prvog stupnja pravilno priznao trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu i uručenje presude, iz razloga što sud na tom ročištu, stranci koja je pristupila, uručuje ovjereni prijepis presude prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP, pa imajući u vidu činjenicu da je punomoćnik tužitelja nedvojbeno pristupio ročištu za objavu i uručenje presude prema shvaćanju ovoga suda, radi se o opravdanom i potrebnom trošku, slijedom čega tužitelju pripada pravo na nadoknadu troška za pristup na ročišta za objavu presude. Tužitelju su također pravilno priznati troškovi postupka prema vrijednosti predmeta spora od 8.635,97 kn, dakle prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu s kojim je tužitelj uspio u cijelosti, a ne djelomično u omjeru od 94,46%, dok tuženik tijekom postupka nije postavio određeni zahtjev za nadoknadu troškova postupka u odnosu na povučeni dio zahtjeva (s iznosa od 9.141,86 kn na iznos od 8.635,76 kn). Stoga je žalba tuženika i u pogledu odluke o troškovima postupka neosnovana.

 

24. Tužitelj međutim, osnovano u žalbi upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u smislu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Naime, tužitelju je kao potrebne valjalo priznati i troškove vještačenja u iznosu od 165,90 eura/1.250,00 kn te trošak obrazloženog podneska kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 - dalje: Tarifa), u visini od 75 bodova što uz vrijednost boda od 1,99 eura/15,00 kn, iznosi 149,25 eura/1.124,52 kn, odnosno ukupno 315,15 eura/2.374,52 kn koji iznos tužitelju pripada sa zateznim kamatama tekućim od 14. srpnja 2023. do isplate, na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP.

 

25. Slijedom izloženih razloga, valjalo je žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, u dijelu pod točkama I. i II. izreke, potvrditi (čl. 368. st. 1. ZPP) te žalbu tužitelja kao djelomično osnovanu uvažiti, i pobijanu presudu u dijelu pod točkom III. izreke preinačiti za iznos od 315,15 eura/2.374,52 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

26. Tuženikov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe je odbijen, jer tuženik nije uspio u sporu.

 

27. Tužitelju su dosuđeni troškovi žalbe u iznosu od 74,65 eura/562,50 kn (Tbr. 10 Tarife) razmjerno uspjehu u žalbenom postupku.

 

U Zagrebu 11. srpnja 2023.

 

    Sutkinja

Vesna Žulj, v.r.