1

Poslovni broj 21 Gž-2533/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

                                                                                                                                                           

Poslovni broj 21 Gž-2533/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Mireli Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja E. o. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. iz Z., Pisarnica R., protiv tuženika D. M. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica L. D., odvjetnica u R., radi nakade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-277/2019-44 od 1. lipnja 2022., dana 10. srpnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-277/2019-44 od 1. lipnja 2022.

 

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

 

 

                                                       Obrazloženje

 

1.  Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da isplatiti tužitelju iznos od 7.600,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20.05.2016.g. pa do isplate, a obračunavaju se uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe. 2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, a obračunavaju se uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kn, u roku od 15 dana.

 

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenog razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), predlaže da ovaj sud prvostupanjsku presudu preinači, podredno ukine. Traži trošak žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.600,00 kn, a koji iznos je tužitelj isplatio svom osiguraniku D. P. za nastalu imovinsku štetu na osobnom vozilu marke VW Polo, reg. oznake KT 503-EB temeljem kasko osiguranja, a povodom prometne nezgode koja se dogodila 20. ožujka 2016. na autocesti A6 na način da je navedeno vozilo udarilo prednjim dijelom u psa koji je istrčao na prometnicu.

 

5. Prvostupanjski sud svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva temelji na utvrđenjima i zaključcima:

- da nije sporno da se 20. ožujka 2016. na autocesti A6 dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovao osiguranik tužitelja D. P. upravljajući osobnim vozilom marke VW Polo, reg. oznake KT 503-EB i pas mješanac, imena D. u vlasništvu I. P.,

- da je u navedenoj nezgodi oštećen prednji dio osobnog vozila osiguranika tužitelja, dok je pas D. uginuo, a navedeno proizlazi i iz policijskog Zapisnika o očevidu (list 5 do10 spisa),

- da iz priklopljenog spisa Pp P-2333/16 tadašnjeg Prekršajnog suda u Rijeci proizlazi da je protiv I. P. kao vlasnice psa, nepoznate pasmine, imena D., podnijet Obavezni prekršajni nalog iz razloga što, dana 20. ožujka 2016. nije poduzela sve mjere kako pas bez nadzora ne bi izašao na cestu, a kojom prilikom je vozač D. P. koji je upravljao osobnim vozilom, marke VW Polo, reg. oznake KT 503-EB i kretao se autocestom A6 iz smjera O. u smjeru K., lijevom prometnom trakom, udario prednjim dijelom vozila u psa koji je kolnik pretrčavao sa desnu na lijevu stranu, te koji je uginuo na mjestu nesreće,

- da je pravomoćnom presudom pod posl. br. Pp P-2333/16 od 18. listopada 2016. I. P. oslobođena optužbe za počinjenje prekršaja iz čl. 119. st. 1. u svezi s čl. 293. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer je tijekom prekršajnog postupka utvrđeno da je navedena psa D. dala na privremeno udomljenje tuženiku, te mu za tu uslugu platila iznos od 150,00 kn, da je pas iz dvorišta tuženika koje je bilo ograđeno ogradom visine 150 cm izašao, te otišao na autocestu gdje je došlo do prometne nezgode u kojoj je vozač D. P. udario vozilom psa, te da obzirom na sve poduzeto od strane I. P. sudac nije našao obilježja prekršaja za koji se ista tereti u obveznom prekršajnom nalogu,

- da iz dokumentacije (listu 14 do 27 spisa) proizlazi da je tužitelj povodom predmetne prometne nezgode izvršio izvid štete na vozilu svog osiguranika D. P., te mu temeljem Sporazuma o izvansudskoj nagodbi od 10. svibnja 2016. isplatio dana 19. svibnja 2016. ( list 21 spisa ) na ime cjelokupne naknade štete na vozilu po Polici kasko osiguranja motornih vozila br. … ( list 27 spisa ) iznos od 7.600,00 kn,

-da se tužitelj dopisom od 16. prosinca 2016. ( list 26 spisa ) obratio tuženiku sa zahtjevom za regresom iznosa od 7.600,00 kn,

- da iz Nalaza i mišljenja vještaka S. H. proizlazi ( list 107-118 spisa ) proizlazi da je osiguranik tužitelja upravljao osobnim vozilom lijevom od dvije vozne trake sjevernog kolnika autoceste A6, između čvorova O. i K., kada je u blizini Naplatne postaje R. (G.), kod 71 km + 200 m, prednjim krajnje desnim donjim dijelom osobnog vozila naletio na psa, koji mu je naišao s desne strane ispred tegljača s poluprikolicom, da je brzina osobnog vozila kod naleta prema oštećenjima bila u području od oko 60 do 70 km/h, pa da je moguće da se osiguranik tužitelja pred nalet kretao iskazanom brzinom od 80 km/h, koliko je na tome mjestu ograničenje, te do mjesta naleta sveo svoju brzinu poduzimanjem kočenja na oko 68 km/h, na udaljenosti od oko 25,0 m, kroz vrijeme od oko 1,2 s, da vrijeme koje je proteklo od reagiranja osiguranika tužitelja kočenjem do naleta, kao i okolnost da je pas na desnu stranu lijeve trake ušao za oko 1,3 m, da pokazuje da je tehnički moguće da je pas pretrčao preko desne trake ispred tegljača i zatim stao na desnoj strani lijeve vozne trake ispred osobnog vozila, zbog čega je nesreća kočenjem osiguranika tužitelja postala neizbježiva, da bi se nesreću kočenjem moglo izbjeći za brzine manje od 52 km/h, a za koju brzinu kretanja nije bilo razloga s obzirom na ograničenje brzine od 80 km/h, s time da osiguranik tužitelja zbog teretnog skupa u desnoj traci ispred njega nije mogao vidjeti nailazak psa s desne strane ranije, pa da izbjegne nesreću kočenjem po lijevoj traci i za brzinu kojom se kretao, da je na vozilu osiguranika tužitelja VW Polo 1.4 TDI/15 nastala šteta u visini troškova popravka od 17.347,20 kn u ovlaštenom servisu, s time da je sporazumno vlasniku vozila isplaćen manji iznos od 7.600,00 kn koji se prihvaća za visinu štete,

- da je nalaz i mišljenje vještaka H. prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti jer cijeni da je isti dat objektivno i u skladu s pravilima struke, a niti stranke nisu imele primjedbe na isti,

- da je, dakle, do štete na vozilu marke VW Polo, reg. oznake KT 503-EB osiguranika tužitelja D. P. došlo uslijed naleta prednjim dijelom na psa koji mu je naišao sa desne strane na kolnik autoceste A6, između čvorova O. i K., a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka P. i provedenog prometnog vještačenja,

- da se osiguranik tužitelja D. P. prije nezgode kretao lijevom od dvije vozne trake, dozvoljenom brzinom od 80 km/h ( koliko je na tome mjestu ograničenje), te da je nesreću mogao izbjeći kočenjem jedino u slučaju da je vozio brzinom manjom od 52 km/h, a kako to proizlazi iz provedenog prometnog vještačenja,

- da osiguranik tužitelja nije imao razloga kretati se navedenom brzinom manjom od 52 km/h obzirom na ograničenje brzine od 80 km/h, te obzirom da zbog teretnog skupa u desnoj traci ispred njega nije mogao vidjeti nailazak psa s desne strane ranije, a kako to proizlazi iz provedenog prometnog vještačenja,

- da je na vozilu osiguranika tužitelja nastala šteta u visini troškova popravka od 17.347,20 kn u ovlaštenom servisu, s time da je sporazumno tužitelj svom osiguraniku, nakon sačinjenog izvida štete isplatio, dana 19.05.2016.g. manji iznos od 7.600,00 kn, a kako to proizlazi iz provedenog prometnog vještačenja i naprijed citirane dokumentacije,

- da je u trenutku nezgode vlasnica stradalog psa D. bila I. P.,

- da je protiv vlasnice psa I. P. pokrenut prekršajni postupak, te je ista pravomoćnom presudom pod posl. br. Pp P-2333/16 od 18. listopada 2016. oslobođena optužbe da kao vlasnica psa nije poduzela sve mjere kako pas bez nadzora ne bi izašao na cestu,

- da je u trenutku nezgode pas D. bila na čuvanju kod tuženika, te je predmetne zgode, za vrijeme dok je bila sama ( tuženik bio na poslu ), izašla iz ograđenog dvorišta tuženikove kuće i došla do autoceste gdje je stradala u srazu sa vozilom tužiteljevog osiguranika, a kako to proizlazi iz suglasnih iskaza tuženika, te svjedokinja B. R., T. Ć. i S. J.,

- da je u predmetnoj prometnoj nezgodi došlo do sraza osobnog vozila u psa na prometnici, odnosno do sraza dvije opasne stvari slijedom čega su za pitanje odgovornosti mjerodavne odredbe čl. 1045., čl. 1063 i čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO),

- da navedene odredbe čl. 1045., čl. 1063. i čl. 1064. ZOO upućuju na to da se šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete i da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi,

- da vozilo u prometu, kao i pas koji, bez nadzora i nevezan, istrči na cestu pred auto, predstavljaju opasnu stvar i za štete nastale u takvoj situaciji propisana je kauzalna odgovornost, a koncepcija kauzalne odgovornosti zbog štete nastale od opasne stvari, počiva na vlasništvu nad tom opasnom stvari i upravo je na vlasniku teret dokaza otklanjanja zakonske pretpostavke odgovornosti koja izvire iz kauzaliteta,

- da je, međutim, odredbom čl. 1066. st. 1. ZOO propisano je da, umjesto vlasnika stvari i isto kao on, odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda, a nije kod njega na radu,

- da je utvrđeno da je I. P. kao vlasnica povjerila predmetnog psa na čuvanje tuženiku, te da je pas D. napustila tuženikovo dvorište, za vrijeme dok mu je pas bio povjeren na čuvanje i došla do autoceste gdje je potom došlo do sraza sa vozilom osiguranika tužitelja,

- da u skladu s odredbom čl. 1066. st. 1. ZOO umjesto vlasnika i isto kao i on, za štetu od opasne stvari odgovara i osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar, te koja je bila dužna da se o njoj brine, odnosno da ju nadgleda,

- da slijedom navedenog, a kako je u konkretnom slučaju pas napustio tuženikovo dvorište, za vrijeme dok je njemu bio povjeren na čuvanje, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije na primjeren način čuvao psa, pa se stoga ne može osloboditi odgovornosti, bez obzira što nije evidentiran kao vlasnik psa pa prigovor promašene pasivne legitimacije ocjenjuje neosnovanim,

- da u konkretnom slučaju postoji solidarna odgovornost tuženika kao osobe kojoj je pas povjeren na čuvanje i vlasnice psa I. P., a kako će oni međusobno razriješiti nastalu situaciju glede odgovornosti spram treće osobe nije od utjecaja za presuđenje u ovoj pravnoj stvari jer prema odredbi čl. 43. st. 1. ZOO svaki dužnik solidarne obveze odgovara za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati ispunjenje od koga hoće,

- da za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari nisu odlučni niti navodi tuženika o odgovornosti pravne osobe koja upravlja prometnicom (autocesta A6) iz razloga što to ne oslobađa tuženika kao osobu kojoj je pas povjeren na čuvanje i vlasnicu psa od odgovornosti za štetu, već je u smislu odredbe čl. 1067. st. 4. ZOO njihova odgovornost solidarna sa odgovornošću pravne osobe koja upravlja prometnicom,

- da nije od utjecaja na presuđenje u ovoj pravnoj stvari niti činjenica da se tuženik ne bavi profesionalno čuvanjem psa jer naprijed citirane odredbe ne propisuju da se osoba kojoj je opasna stvar povjerena na čuvanje mora time profesionalno baviti, niti imati neko posebno obrazovanje,

- da je provedenim prometnim vještačenjem utvrđeno da osiguranik tužitelja D. P. ničim nije doprinio nastanku predmetne nezgode, obzirom da se kretao dozvoljenom brzinom od 80 km/h ( koliko je na tome mjestu ograničenje), te da je nesreću mogao izbjeći jedino kočenjem u slučaju da je vozio brzinom manjom od 52 km/h, a za što nije imao razloga obzirom na ograničenje brzine od 80 km/h, te obzirom da zbog teretnog skupa u desnoj traci ispred njega nije mogao vidjeti nailazak psa s desne strane ranije,

- da s obzirom da je utvrđeno da je do štetnog događaja došlo zbog nepredvidivog nailaska psa na prometnicu, da temeljem čl. 1067. st. 2. ZOO ne postoji odgovornost osiguranika tužitelja D. P. za nastanak predmetne nezgode, već solidarna odgovornost tuženika i vlasnice psa I. P.

 

6. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je utvrdio da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju iznos koji je isplatio svom osiguraniku od 7.600,00 kn sa zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate, ali je tužbeni zahtjev je odbijen iz razloga što je prvostupanjski sud utvrdio da je u konkretnom slučaju nastupila zastara utuženog potraživanja.

 

7. Prvostupanjski sud navodi da prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, da iz ove zakonske odredbe slijedi da se pod saznanjem za štetnika razumijeva saznanje za osobu koja je štetu učinila, što ne uključuje i saznanje za činjenicu postojanja odgovornosti štetnika za konkretnu štetu,

da su tužitelju kao osiguravajućem društvu u trenutku isplate predmetne štete svom osiguraniku nedvojbeno bili dostupni podaci o obimu štete ( izvršen izvid štete ) i o osobi štetnika tj. vlasnici psa čiji podaci se navode i u naprijed citiranom policijskom Zapisniku o očevidu, a što je odlučno za pitanje saznanja oštećenog o osobi štetnika te da vođenje prekršajnog postupka i ishod tog postupka nisu odlučni za pitanje zastare potraživanja tužitelja s naslova naknade štete u ovom predmetu.

 

8. Ocijenivši da je tužitelj u konkretnom slučaju najkasnije isplatom utuženog iznosa svom osiguraniku imao saznanja i o obimu ( visini ) štete i o štetniku ( podatak o vlasniku psa ) tj. 19. svibnja 2016. ( list 21 spisa ), prvostupanjski sud je utvrdio da je od tada pa do dana podnošenja tužbe tj. 10. srpnja 2019. protekao rok od 3 godine slijedom čega je uvažio istaknuti prigovor zastare i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

 

9. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pas koji je težak preko 20 kila i koji se bez nadzora kreće gradskom prometnicom predstavlja povećanu opasnost za okolinu, pa je stoga odgovornost za nastalu štetu utemeljena s osnovom na objektivnoj odgovornosti na temelju odredbe čl. 1063. do 1067. ZOO.

 

10. Odredbom čl. 1066. ZOO propisano je da umjesto vlasnika stvari, i isto kao on, odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda a nije kod njega na radu (st. 1.), ali će pored nje odgovarati i vlasnik stvari ako je šteta proizašla iz neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari na koje joj nije skrenuo pozornost (st. 2.), u tom slučaju odgovorna osoba koja je isplatila naknadu oštećeniku ima pravo zahtijevati cijeli njezin iznos od vlasnika (st. 3.), a vlasnik opasne stvari koji ju je povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati odgovara za štetu koja potekne od te stvari (st. 4.).

 

11. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 1066. st. 1. ZOO kada je utvrdio da je navedenom odredbom propisana solidarna odgovornost vlasnika opasne stvari i osobe kojoj je opasna stvar povjerena na čuvanje, a posljedično tome se i pogrešno pozivao na zastaru kod solidarne odgovornosti. Naime, pravilnom primjenom odredbe čl. 1066. st. 1. ZOO bila bi isključena odgovornost vlasnika opasne stvari za štetu nastalu od opasne stvari ako je stvar povjerio kao drugoj osobi da se njome služi. Naime, sukladno odredbi čl. 1066. st. 1. ZOO, umjesto vlasnika stvari, i isto kao on, odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda, a nije kod njega na radu. Ukoliko šteta nije proizašla iz neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari na koju vlasnik opasne stvari nije skrenuo pozornost (čl. 1066. st. 2. ZOO), već je šteta nastala u vezi s opasnom stvari koju je vlasnik povjerio predajom opasne stvari trećoj osobi da se njome služi, vlasnik opasne stvari, nije odgovoran za štetu prouzročenu tom opasnom stvari (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1956/2015 od 12. veljače 2019., Rev-2720/2015-2 od 16. travnja 2019., Rev 2690/2015-2 od 24. 2. 2021.). Shodno odredbi čl. 1066. st. 4. ZOO, u okolnostima kada je vlasnik opasnu stvar povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati, isključivo je po kriteriju uzročnosti vlasnik stvari odgovoran za štetu koja trećim osobama potekne od te stvari (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 566/2016-2 od 24. veljače 2021.).

 

12. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan jer se, prema shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 1066. st. 4. ZOO koja propisuje da vlasnik opasne stvari koji ju je povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati odgovara za štetu koja potekne od te stvari, a kako je to tuženik i upirao tijekom postupka (list 42, 86, 133 i 150 spisa).

 

13. Naime, u postupku je utvrđeno da je do štetnog događaja došlo zbog nepredvidivog nailaska psa na prometnicu i da ne postoji odgovornost osiguranika tužitelja D. P. za nastanak predmetne nezgode. Isto tako je utvrđeno da je I. P. kao vlasnica psa povjerila predmetnog psa na čuvanje tuženiku, te da je pas D. napustila tuženikovo dvorište, za vrijeme dok mu je pas bio povjeren na čuvanje i došla do autoceste gdje je potom došlo do sraza sa vozilom osiguranika tužitelja.

 

14. Međutim, okolnost da je vlasnica psa ostavila kod tuženika na čuvanju jer je tuženik imao dvorište, pa čak i ako mu je dala 150,00 kn za čuvanje(što tuženik u ovom postupku osporava) ne znači da je tuženik bio osposobljen niti ovlašten nadzirati predmetnog psa u smislu odredbe čl. 1066. st. 1. ZOO da bi, sukladno navedenoj odredbi, odgovarao za štetu koja je nastala od opasne stvari. Zakon o obveznim odnosima ne daje definiciju opasne stvari. Kad zakon govori o opasnim stvarima (za razliku od onih koje to nisu) i propisuje pooštrenu odgovornost za štetu nastalu s njima u vezi, tada zakon ima na umu takve stvari koje po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način čine povećanu opasnost štete za okolinu, pa ih se mora nadgledati i upotrebljavati s povećanom pozornošću (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 190/07-2 od 27. ožujka 2007.). Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je vlasnica psa, kojeg je preuzela od bivše vlasnice koja je psa zlostavljala, ostavila psa kod tuženika čekajući da ga udomi obitelj iz S. jer nije imala drugu mogućnost smještaja za psa, da je bila svjesna da je ograda kod tuženika preniska za tako mladog i energičnog psa, koje činjenice nisu bile sporne u tijeku postupka, a niti mogu biti predmet osporavanja u žalbenom postupku (čl. 467. st. 1. ZPP), ovaj sud smatra da se u konkretnoj situaciji vlasnica psa opisanim ponašanjem nije oslobodila odgovornosti nego sukladno odredbi čl. 1066. st. 4. ZOO odgovara za štetu koja je nastala, a ne tuženik.

 

15. Vezano za okolnost da je presudom Prekršajnog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama posl. br. Pp P-2333/16 od 18. listopada 2016. vlasnica psa oslobođena optužbe da kao vlasnica psa nije poduzela sve mjere kako pas bez nadzora ne bi izašao na cestu, nije odlučna za presuđenje u ovoj pravnoj stvari jer prema pravnom shvaćanju izraženom u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice u odlukama posl. br. Rev-431/02-2 od 10. lipnja 2003., Rev-838/1996-2 od 1. ožujka 2000., Rev 524/1997-2 od 14. studenoga 2000., Rev-x 918/10-2 od 18. svibnja 2011., Rev-x 709/16-2 od 19. travnja 2017.) parnični sud je ovlašten ispitivati i utvrđivati postojanje odgovornosti za naknadu štete neovisno od rezultata kaznenog (pa dakle i carinskog ili prekršajnog) postupka vođenog u svezi događaja kojeg tužitelj označava štetnim, a sve obzirom da je građanskopravna odgovornost šira od kaznenopravne (pa i carinske ili prekršajne) odgovornosti - a takvim se pristupom ne narušava ideja jedinstvenog pravnog poretka unutar države.

 

16. Odredbom čl. 50. st. 1. Zakona o zaštiti životinja (Narodne novine, broj 135/06 i dr), koji je bio na snazi kada se dogodio štetni događaj, propisano je da objekte za privremeni smještaj kućnih ljubimaca može osnovati pravna ili fizička osoba, prema stavku 2. objekti iz stavka 1. ovoga članka ne mogu započeti obavljati djelatnost bez rješenja o udovoljavanju uvjetima koje donosi nadležno tijelo, prema stavku 3. nadležno tijelo vodi upisnik objekata iz stavka 1. ovoga članka, a prema stavku 4.  uvjete za objekte iz stavka 1. ovoga članka propisuje ministar.

 

17. Prema tome, u konkretnom slučaju kada je vlasnica psa ostavila psa kod tuženika na čuvanje, kojeg se kao opasnu stvar mora nadgledati i upotrebljavati s povećanom pozornošću, pri čemu je utvrđeno da se radilo o mladom i energičnom psu, a da je vlasnica psa bila svjesna da ograda kod tuženika nije zadovoljavala kriterije za ostavljanje takvog psa u dvorištu tuženika, treba primijeniti odredba čl. 1066. st. 4. ZOO po kojoj je za nastalu štetu odgovorna tuženica, a ne tuženik, jer je opasnu stvar povjerila osobi koja nije bila osposobljena niti ovlaštena njome rukovati u smislu odredbi koje propisuju odgovornost za štetu nastalu od opasne stvari.

 

18. Stoga, iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu pa je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu

 

19. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini ( čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP), time da tužitelj određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tuženiku dosuđen trošak.

 

20. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu 10. srpnja 2023.

 

                                                                                                               Sutkinja:

                                                                                                 Mirela Mijoč Kramar, v.r.