Poslovni broj Gž R-691/2022-3                           

                                                                     

           Poslovni broj Gž R-691/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Vlade Skorupa, predsjednika vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika C. d.d. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. T., dip.iur., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl.br. Pr-441/2020 od  9. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka te se potvrđuje presuda  Općinskog suda u Splitu, posl.br. Pr-441/2020 od  9. ožujka 2022. u točkama I., II.,III. i IV. izreke.

 

II. Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačuje citirana presuda u točki V. i dijelu točke VI., izreke, kojim je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka i sudi:

 

1.Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete na ime troškova liječenja u iznosu od 476,61eur[1]/3.591,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama:

 

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. listopada do 2018.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. studenoga do 2018.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. prosinca do 2018.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. siječnja do 2019.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. veljače do 2019.

 

 

 

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. ožujka do 2019.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. travnja do 2019.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. svibnja do 2019.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. lipnja do 2019.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. srpnja do 2019.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. kolovoza do 2019.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. rujna do 2019.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. listopada do 2019.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. studenoga do 2019.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. prosinca do 2019.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. siječnja do 2020.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. veljače do 2020.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. ožujka do 2020.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. travnja do 2020.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. svibnja do 2020.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. lipnja do 2020.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. srpnja do 2020.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. kolovoza do 2020.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. rujna do 2020.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. listopada do 2020.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. studenoga do 2020.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. prosinca do 2020.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. siječnja do 2021.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. veljače do 2021.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. ožujka do 2021.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. travnja do 2021.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. svibnja do 2021.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. lipnja do 2021.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. srpnja do 2021.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. kolovoza do 2021.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. rujna do 2021.

na iznos od 13,24 eur/99,75 kn od 1. listopada do 2021.

 

pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 358,91 eur/2.704,18 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 9. ožujka 2022. pa do isplate, dok se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 70,51 eur/531,25 kn u roku od 15 dana.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 8.361,54 eur/63.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 18. ožujka 2020. pa do isplate, dok je u točki II. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na ime naknade neimovinske štete u iznosu od 1.459,95 eur/11.000,00 kn.

 

U točki III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju s osnova naknade imovinske štete za tuđu njegu i pomoć u iznosu od 199,08 eur/1.500,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 9. ožujka 2022. pa do isplate.

 

U točki IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja sa zakonskim zateznim kamatama na imovinsku štetu ( s naslova tuđe pomoći i njege)  za razdoblje od 18. ožujka 2020. do presuđenja 9. ožujka 2022.

 

U točki V. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja s naslova imovinske štete-troškova liječenja u iznosu od 476,91 eur/3.591,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa od 13,24 eur/99,75 kn, za razdoblje od 1. listopada 2018. do 1. listopada 2021.

 

U točki VI. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 4.103,66 eur/30.919,06 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja 9. ožujka 2022. pa do isplate.

 

Protiv citirane presude i to u odnosu na točku II. izreke kojom je odbijen preostali zahtjeva tužitelja s naslova neimovinske štete za iznos od 1.459,95 eur/11.000,00 kn, zatim protiv točke V. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na troškove liječenja i protiv odluke o troškovima parničnog postupka u odnosu na dio točke VI. izreke kojom je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu tih troškova, žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev  tužitelja, te da mu se nadoknade i troškovi žalbenog postupka u iznosu od 282,04 eur/2.125,00 kn.

 

Protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu u odnosu na točku I., III. i VI. izreke, žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a predlažući da se prihvati žalba i ukine pobijana presuda, te predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

 

 

 

 

U odgovoru na žalbu tužitelj u cijelosti osporava navode iz žalbe tuženika predlažući da se ista odbije kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrdi.

 

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio kao ozljedu na radu 20. ožujka 2017. kada je obavljao poslove održavanja i čišćenja korita u predjelu potoka D. u naselju Z. time da je tijekom postupka bila sporna osnova odgovornosti tuženika.

 

              Ocjenom provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužitelj radio sa drugih sedam radnika u okviru radova obrane od poplave za potrebe naručitelja H. voda, da je obavljao poslove čišćenja vilama raslinja, te da se u trenutku ozljeda nalazio 2 do 3 m iza radnika D. B. koji je sa motornom pilom radio ispred njega, te su u jednom trenutku komad drva i kamen udarili u oko tužitelja, zbog čega je pretrpio neimovinsku i imovinsku štetu.

 

              Ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka J. B., P. L., N. O. i D. B. kao i sadržaj zapisnika Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorata rada od 24. ožujka 2017., utvrđeno je da ne postoji doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja, jer da je posao čišćenja vilama obavljao po nalogu poslovođe P. L. i da je poslove obavljao na uobičajeni način, jer da je čistio ostatke materijala iza strojeva, pa stoga sud prvog stupnja nije prihvatio dio iskaza svjedoka D. B. koji je istakao da je od tužitelja bio udaljen 20-tak metara, jer da tako nešto ne proizlazi iz sadržaja zapisnika Inspektorata, a niti iz iskaza poslovođe P. L..

 

              Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da tuženik nije proveo zaštitu na radu zbog čega je i došlo do teže ozljede oka tužitelja, jer da iz sadržaja zapisnika Inspektorata rada od 24. ožujka 2017 koji se nalazi u spisu K-DO-1276/17 proizlazi da postoji propust poslodavca koji je istovremeno na rad rasporedio osmoricu zaposlenika u ograničenom prostoru korita otoka D. i da je postupljeno protivno odredbi čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti na radu (“Narodne novine” broj: 71/14, 118/14 i 154/14 - dalje ZZR), jer da nije osigurao mjesto rada tako da u svakom trenutku bude sigurno za rad u skladu s pravilima zaštite na radu, da je postupio protivno odredbi čl. 44. st. 1. ZZR-a, jer da tuženik nije pripremio, planirao i proveo radni postupak tako da ga razradi i primijeni tehnologiju rada tako da ne ugrožava sigurnost zdravlja radnika, jer da je udaljenost tužitelja od najbližeg radnika D. B. bila cca 2,5 do 3 m, pa da s obzirom na takvu organizaciju tužitelj nije mogao izbjeći predmetnu nezgodu. Posebno ako se uzme u obzir iskaz svjedoka P. L., koji je istakao da su radnici koji su radili na strojevima imali vizir, a radnici koji su radili s motornim pilama zaštitne  naočale, a da ostali radnici između kojih i tužitelj su imali radna odijela cipele i rukavice, te je stoga  tuženik  sukladno čl. 44. st. 1. ZZR-a s

 

 

 

 

obzirom da se radilo na ograničanom prostoru trebao svim radnicima osigurati najveću moguću razinu zaštite od rizika na radu, te da je trebao svima osigurati zaštitne naočale i vizire, a što nije učinio, pa da je stoga poslodavac propustio izbjeći posljedice koje su zbog toga nastale, a zbog čega je i došlo do ozljede na radu tužitelja.

 

              Nadalje, iz sadržaja zapisnika Inspektorata rada od 24. ožujka 2017. proizlazi da su poslovi građevinskog radnika koji se obavljaju korištenjem motorne lančane pile, poslovi sa posebnim uvjetima rada, pa da je stoga i rad tužitelja u konkretnom slučaju bio rad sa posebnim uvjetima rada, o čemu tuženik nije vodio računa, te da radnik, tužitelj nije imao valjano liječničko uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za obavljanje poslove sa posebnim uvjetima rada.

 

              Slijedom obrazloženog, zaključak je suda prvog stupnja da je tuženik postupio protivno čl. 36. st. 1. ZZR-a budući da nije smio dozvoliti tužitelju obavljanje poslova sa posebnim uvjetima rada bez da je prethodnim liječničkim pregledom na medicini rada utvrđena njegova sposobnost za obavljanje tih poslova, pa da je stoga teška tjelesna ozljeda tužitelja nastala isključivo zbog postupanja tuženika protivno citiranim odredbama Zakona o zaštiti na radu, zbog čega mu je dužan  naknaditi štetu koju je pretrpio u ovom štetnom događaju.

 

              Prihvaćen je u cijelosti nalaz sudskog vještaka dr. I. Ž. oftalmologa iz kojeg proizlazi da je tužitelj zadobio tešku tjelesnu ozljedu koja se sastoji u penetralnoj rani desne  očne jabučice, da je zbog toga tužitelj proveo 15 dana u bolnici, da su provedene tri operacije radi zbrinjavanja penetralne rane rožnice, a zatim zbog zbrinjavanja komplikacija guranjem oštećene leće desnog oka i zbog ugradnje umjetne intraokularne leće.

 

              Nadalje je utvrđeno da se tužitelj liječio zbog povišenog očnog tlaka desnog oka što je posljedica raznih specifičnih mehanizima nakon ozljede oka i da se uspješno regulira očni tlak s kapima koje mora uzimati doživotno, da tužitelj ima kontaktnu leću i da bi mogao funkcionirati da je prisiljen stavljati umjetne suze koje se ne kvalificiraju kao lijek, već kao pomoćno ljekovito sredstvo i da bez njih se ne bi mogla nositi takva kontaktna leća.

 

              Utvrđeno je da je kod prve hospitalizacije tužitelj trpio bolove jakog intetenziteta ukupno 4 dana, 2 dana po svakoj operaciji,  bolove srednjeg intenziteta ukupno 4 dana, te lakog intenziteta još 7 dana, da je kod druge hospitalizacije tužitelj trpio bolove jačeg intenziteta 1 dan, bolove srednjeg intenziteta 1 dan, te lakog intenziteta 7 dana, a između prve i druge hospitalizacije da je trpio smetnje lakog intenziteta po 10 dana mjesečno, a isto tako i nakon druge hospitalizacije.

 

              Utvrđeno je da je tužitelju u trajanju od 15 dana nakon svake hospitalizacije u trajanju od 2 sata dnevno trebala tuđa i njega i pomoć pri pomaganju i pri pripremi hrane, čišćenja i osnovne higijene, te da je naruženost zanemariva.

 

Također je utvrđeno da je tužitelju smanjena životna aktivnost od 25 % od kojih bi 20 % išlo na račun trajnog umanjenja vida koje onda  uključuje i umanjenje svih radnji za koje je potreban dobar vid uključujući i prostorni vid i 5 % na ime trajnog diskonfora zbog potrebe čestih periodičnih odlazaka oftalmologu i trajnog nošenja specifične kontaktne leće i upotrebe ljekova i ljekovitih sredstava.

 

Iz nalaza i mišljenja dr. N. S., neuropsihijatra, utvrđeno je da se slaže s nalazom vještaka I. Ž. da je kvaliteta života i psihičkog integriteta tužitelja umanjena za 25 %, da se radi o duševnim patnjama zbog umanjenih životnih aktivnosti kako je opisao taj vještak, pa stoga primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 -  ZOO) tužitelju je s naslova povrede prava osobnosti zbog pretrpljenih fizičkih i psihičkih bolova i umanjenja životne aktivnost dosuđen iznos od 8.361,54 eur/63.000,00 kn, pri čemu sud prvog stupnja navodi da je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih bolova i straha, te cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, te na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete dosuđuje kamatu u okviru odredbe čl. 1103. ZOO-a od dana kada je tužitelj odštetni zahtjev postavio i to od 18. ožujka 2020.

 

Sukladno čl. 1095. st. 1. ZOO-a tužitelju su dosuđeni troškovi  tuđe pomoći i njege koja je trajala 15 dana po dva 2 sata dnevno, pa sud prvog stupnja smatra da za 1 sat tuđe pomoći tužitelju pripada iznos od 4,65 eur/35,00 kn, ali da tužitelj traži za 1 sat 3,32 eur/25,00 kn, te mu dosuđuje ukupno 199,08 eur/1.500,00 kn, te sukladno čl. 1089. st. 2. ZOO-a dosuđuje i kamatu od dana donošenja odluke tj. od 9. ožujka 2022.

 

Nadalje, sud prvog stupnja smatra da tužitelj neosnovano potražuje naknadu imovinske štete s osnova troškova liječenja za razdoblje od 1. listopada 2018. do 1. rujna 2021. na ime plaćanja troškova lijeka Bebanthol i to za 36 mjeseci u ukupnom iznosu od 476,61 eur/3.591,00 kn, jer da sudu nije dostavljen dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su navedeni troškovi liječenja nastali i to u iznosu od 13,24 eur/99,75 kn mjesečno.

 

S obzirom na uspjeh tužitelja u parnici, te uzimajući u obzir da se postupak vodio i radi utvrđivanja odgovornosti tuženika, utvrđeno je da je tužitelj uspio sa 90,75 %, a tuženik sa 9,25 %, te tužitelju dosuđuje na ime ukupnih troškova iznos od 4.103,66 eur/30.919,06 kn, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate, a sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 148/09, 142/12, 103/14,118/14, 37/22, 107/15 i 126/22; Tarifa) uzimajući u obzir i troškove vještačenja u iznosu od 265,45 eur/2.000,00 kn.

 

 

              Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer da iz provedenog dokaza nije utvrđeno da bi tužitelju ozljeda mogla nastatiti od ostataka materijala koje bi drugi radnik prouzročio radeći pilom, jer je sud prvog stupnja izvršio ocjenu provedenih dokaza, te je na nedvojbeni način utvrđeno iskazom tužitelja koji je potvrđen iskazom svjedoka N. O., da se tužitelj  nalazio iza radnika D. B. i da mu je nastojao pridržavati drveni materijal da ga može rezati, te da mu je radom motorne piule jedan dio drvenog materijala ozlijedio oko, a što sve proizlazi  iz zapisnika Inspektorata rada. Stoga je sud prvog stupnja na nedvojbeni način utvrdio da postoji odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja sukladno odredbi čl. 111. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05, 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 i 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje ZR), jer da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan radniku nadoknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

 

              Iz dokaznog postupka na nedvojbeni način je utvrđeno da je tužitelj obavljao poslove na uobičajeni način, te da ne postoji suoodgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja, tuženik postupao protivno odredbi čl. 41. i 44. st. 1. ZZR-a, jer nije osigurao mjesto rada, tako da u svakom trenutku bude sigurno za rad u skladu s pravilima zaštite na radu, te nije razradio tehnologiju rada na način da ne ugrožava sigurnost i zdravlje radnika, jer tuženik nije osigurao tužitelju zaštitne naočale i vizire, a što je osigurao ostalim radnicima koji rade sa radnim strojevima pilom i slično, te su prihvaćena utvrđenja iz zapisnika Inspektorata rada u kojem je utvrđeno da je tuženik rasporedio osmoricu radnika u ograničenom prostoru korita potoka D., pa da slijedom toga nije osigurao mjesto na način da bude sigurno za rad, a posebno uzimajući u obzir da tužitelj nije imao zaštitne naočale s obzirom na navedene uvjete i mjesto rada.

             

              Sud prvog stupnja je iz provedenog dokaznog postupa na nedvojbeni način utvrdio da u postupanju tužitelja nije postojala niti jedna radnja bi odstupala od uobičajenog postupanja prilikom čišćenja korita potoka.

 

              Stoga se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi tuženika da se tuženik pridržavao svih mjera zaštite na radu i da je rad osigurao na način koji osigurava zaštitu i zdravlje zaposlenika, jer iz provedenog postupka proizlaze upravo suprotne činjenice, te je pravilno utvrđeno postupanje tuženika suprotno čl. 111. st. 1. ZR-a, te čl. 41. st. 1. i čl.44. st. 1. ZZR-a.

 

              S obzirom na izloženo, nisu relevantni žalbeni navodi tuženika da je tužitelj promijenio iskaz tri puta i to pred inspektorom zaštite na radu pred Općinskim državnim odvjetništvom u Splitu i pred Općinskim sudom u Splitu radi naknade štete, jer iz provedenog dokaznog postupka nije utvrđeno da bi tužitelj postupao kritične zgode protivno uobičajenom načinu rada s obzirom na poslove koje je obavljao tužitelj.

 

 

 

              Isto tako, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a kada je tužitelju s naslova povrede prava osobnosti zbog narušenog zdravlja dosudio ukupan iznos od 8.361,54 eur/63.000,00 kn, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno od dana kada je tužitelj to zahtijevao, jer je odštetni zahtjev podnesen 3. ožujka 2020., dok je tužitelj zatražio kamatu na neimovinsku štetu od 18. ožujka 2020.

 

              Isto tako, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a dosudio tužitelju s naslova potrebne tuđe pomoći i njege u trajanju od 15 dana po dva sata dnevno, ukupno 476,61 eur/3.591,00 kn.

 

              S obzirom na izloženo, nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 1100. st. 1. ZOO-a, te da je u cijelosti trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev s tog osnova u cijelosti, jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu 1100. st. 2. ZOO-a, jer je pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade vodio računa o jačinu i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih bolova i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

              Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da mu je sud prvog stupnja trebao u cijelosti dosuditi imovinsku štetu za troškove lijekova, i to kapi za oči marke Bhepantol, jer iz nalaza sudskog vještaka proizlazi da se radi o nužnom trošku liječenja zbog olakšanja tegoba i umanjivanja posljedica, te da je tužitelj da bi mogao sa kontaktnom lećom funkcionirati prisiljen stavljati umjetne suze koje se ne klasificiraju kao lijek, već kao pomoćno ljekovito sredstvo i da bez njih ne bi mogao nositi kontaktnu leću. Stoga je ovom presudom tužitelju dosuđen navedeni trošak u ukupnom iznosu od 476,61 eur/3.591,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od mjesečnog troška tog lijeka u iznosu od 13,24 eur/99,75 kn sa rokovima dospjeća u mjesečnim iznosima od 1. listopada 2018. do 1. listopada 2021. kako je to dosuđeno u točki II. izreke ove presude.

 

              Također nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena pogrešnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja postupio u okviru navedene odredbe ZPP-a, pri čemu je cijenio i kvantitativne i kvalifikatorne okolnosti, posebno da je tuženik u cijelom postupku osporavao osnov svoje odgovornosti.

 

              Međutim, s obzirom na sadašnji uspjeh tužitelja u ovom postupku koji iznosi 86 %, tužitelju je s obzirom na obračunati parnični trošak od strane suda prvog stupnja dosuđen daljnji parnični trošak u iznosu od 358,91 eur/2.704,18 kn.

 

              S obzirom na uspjeh tužitelja u žalbenom postupku koji iznosi 24 % s obzirom na zatražene troškove za sastav žalbe, tužitelju je dosuđen iznos od 70,51 eur/531,25 kn.

 

 

 

Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a i to onih iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

 

Slijedom obrazloženog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki 1. izreke ove presude.

 

Primjenom odredbe čl. 373. toč. 4. ZPP-a i čl. 154. st. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u točki 2. izreke ove presude, dok je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki 3. izreke ove presude.

 

 

 

              U Rijeci, 7. srpnja 2023.

             

                                                                                                                Predsjednik vijeća

dr.sc. Vlado Skorup