REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-175/2021-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Maria Vukelića, te suca izvjestitelja doc. dr. sc. Jelene Čuveljak i Marine Veljak, člana
vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MEGRAD 3B d.o.o. iz Novakovca, Budim 27, OIB
32752977612, kojeg zastupa punomoćnik Franjo Šebijan, odvjetnik u Varaždinu,
Pavlinska 5, protiv tuženika PRVI FAKTOR d.o.o. u likvidaciji, iz Zagreba,
Hektorovićeva 2, OIB 63278028623, kojeg zastupa punomoćnica Martina Pancer,
odvjetnica u Zagrebu, Trnjanska 59a, radi izdavanja tabularne isprave, utvrđenja
prava vlasništva i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog
suda u Varaždinu poslovni broj P-23/2017-57 od 30. studenoga 2020., u sjednici
vijeća održanoj 6. srpnja 2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-23/2017-57 od 30. studenoga 2020.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška drugostupanjskog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio kao
neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da se naloži tuženiku izdati
tužitelju tabularnu ispravu valjanu za uknjižbu prava vlasništva na ETAŽI 54 – STAN
S16 na drugom katu stambeno poslovne zgrade kbr. 13, koji se sastoji od
predprostora, hodnika, dnevnog boravka, blagovaonice, kuhinje, kupaonice, sobe 1,
sobe 2 i loggie, ukupne površine od 70,10 m² (u planu posebnih dijelova zgrade
označeno žutom bojom) te ETAŽI 16 spremište SP 16, koje su sve sastavni dio
stambeno poslovne zgrade u Čakovcu kbr. 13 i kbr. 15, sagrađene na grunt. čestici

______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 28 Pž-175/2021-3 2

broj 1134/26/1/4 upisane u z.k. ul. broj 6933 k.o. Čakovec koju će ispravu u
protivnom zamijeniti presuda (točka 1. izreke presude). Istom presudom odbijen je
kao neosnovani i (eventualni) deklaratorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od
suda da utvrdi da je tužitelj vlasnik ranije navedene nekretnine što je tuženik dužan
priznati i trpjeti brisanje svog prava vlasništva uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva
tužitelja (točka 2. izreke presude) te je odbijen i (eventualni) kondemnatorni tužbeni
zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od

434.528,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka 3. izreke presude).
Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio
tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 26.250,00 kn (točka 4.
izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog
postupka ocijenio da Predkupoprodajni ugovor od 20. siječnja 2005. kojeg je tužitelj
(kao kupac) sklopio s Euro-Iver d.o.o. nije valjana pravna osnova (titulus) za
stjecanje prava vlasništva i da ta isprava nije podobna za uknjižbu prava vlasništva u
korist tužitelja u zemljišnim knjigama nekretnine čije utvrđenje vlasništva tužitelj,
između ostalog, traži jednim od tužbenih zahtjeva. Osim toga, u postupku izdavanja
tabularne isprave pasivno je legitimirana ona osoba koja se ugovorom obvezala dati
takvu izjavu, a u konkretnom slučaju tuženik (koji nije s tužiteljem sklopio predmetni
Pred-kupoprodajni ugovor) se nije obvezao tužitelju dati takvu izjavu. Nadalje,
prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je društvo Euro-Iver
d.o.o. nakon sklopljenog Predkupoprodajnog ugovora s društvom Kemoboja Plus
d.o.o. sklopilo Ugovor o prodaji od 21. veljače 2006. te se to društvo upisalo u
zemljišne knjige kao vlasnik nekretnine postupajući pri tome u dobroj vjeri sukladno
članku 125. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne
novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08,
38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), a tuženik je u ovršnom postupku nad tim društvom
kupio predmetnu nekretninu i uknjižio svoje vlasništvo u zemljišnim knjigama, dok je
tužitelj protiv društva Kemoboja Plus d.o.o. (prema iskazu tužiteljeva zastupnika po
zakonu Miroslava Blažon) pokrenuo spor radi utvrđenja vlasništva, no taj je postupak
pravomoćno okončan jer je tužitelj povukao tužbu – zbog navedenog, sud je odbio
tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Jednako
tako, sud prvog stupnja smatra tužitelj, premda se u tužbi pozvao na odredbe članka

1085. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05,
41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), nije dokazao postojanje pretpostavki
odgovornosti za štetu.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti iz svih
žalbenih razloga. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi kako je između Euro-Iver d.o.o. i
Kemoboje Plus d.o.o. 21. veljače 2006. zaključen Ugovor o prodaji kojim je
Kemoboja Plus d.o.o. de facto preuzela pravnu poziciju Euro-Iver d.o.o. kao
investitora gradnje na nekretnini upisanoj u z.k. ul. broj 6920 k.o. Čakovec. Točkom

10. tog Ugovora je propisano da je Kemoboja Plus d.o.o. dužan u cijelosti predati i
prenijeti u vlasništvo sve prodane stanove kupcima koje je prodao Euro-Iver d.o.o. u
potpuno besprijekornom ispravnom i upotrebljivom stanju odmah nakon završetka
izgradnje objekta, a najkasnije do 15. svibnja 2006. Žalitelj smatra da ni tuženik ni
stečajna upraviteljica Kemoboje Plus d.o.o. u stečaju nisu dovodili u pitanje poziciju
tužitelja odnosno da bi tužitelj bio jedan od kupaca stanova iz točke 10. Ugovora o
prodaji od 21. veljače 2006. Tužitelj ističe da je stečajna upraviteljica podijelila

Poslovni broj: 28 Pž-175/2021-3 3

tabularne isprave kupcima stanova koje je prodao Euro-Iver d.o.o.. Žalitelj smatra da
Pred-kupoprodajni ugovor sklopljen između Euro-Iver d.o.o. i (kao kupca) Anite
Smolić sadrži sve bitne sastojke glavnog ugovora, te ističe da je Porezna uprava,
Područni ured Čakovec, Ispostava Čakovec temeljem ugovora utvrdila osnovicu
poreza na promet nekretnina, a tom je kupcu Kemoboja Plus d.o.o. po stečajnoj
upraviteljici izdao tabularnu ispravu. Žalitelj ističe da su razmatranja prvostupanjskog
suda glede statusa Pred-kupoprodajnog ugovora od 20. siječnja 2005. dijametralno
suprotna postupanju stečajne upraviteljice Kemoboje Plus d.o.o. i samog tuženika
koji su svim ostalim kupcima koji su imali identičan Pred-kupoprodajni ugovor tretirali
kao glavni ugovor i izdavali tabularne isprave. Osim toga, predaja u vlasništvo i
posjed nekretnina drugim kupcima je bila bezuvjetna, to jest Kemoboja Plus d.o.o.
nije bila obvezna na provjeru isplate kupovnine od strane kupca. Žalitelj stoga
predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske uvaži žalbu, preinači pobijanu
presudu i usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ukine presudu i predmet vrati
na ponovno suđenje; tužitelj potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 6.150,00 kn
uvećan za porez na dodanu vrijednost.

Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu
žalbu u bitnom navodi da su svi navodi tužitelja izneseni u žalbi neosnovani u
potpunosti, a prvostupanjska presuda je ispravna i zakonita. Premda tužitelj pobija
presudu iz svih žalbenih razloga, nije obrazložio ni jedan žalbeni razlog.
Prvostupanjski je sud jasno obrazložio zašto se Predkupoprodajni ugovor ne može
smatrati konačnim ugovorom. Stranke tog ugovora su jasno izrazile želju da se
kasnije sklopi glavni ugovor o kupoprodaji nekretnine, a taj glavni ugovor nesporno
nikada nije sklopljen unatoč pokušajima zastupnika po zakonu tužitelja da isti ugovor
zaključi. Prema tome, i sam direktor tužitelja smatra da Predkupoprodajni ugovor nije
konačni ugovor i da je bilo potrebno zaključiti glavni ugovor koji nije zaključen.
Činjenični supstrat tužbe je netočan, a dokazni prijedlozi tužitelja se svode na to da
su treće osobe ishodile tabularne izjave još u vrijeme trajanja ovršnog postupka (dok
je tužitelj upućen u parnicu iz razloga jer nije raspolagao dokumentacijom za uknjižbu
u zemljišnu knjigu) i koje nemaju nikakvu poveznicu s dokumentacijom s kojom
raspolaže tužitelj. Takve manjkavosti u pokretanju i vođenju postupka moraju biti
sankcionirane odbijanjem tužbenog zahtjeva. Zato je prvostupanjska presuda
ispravna i zakonita, pa tuženik predlaže da se tužiteljeva žalba odbije kao
neosnovana i potvrdi pobijana presuda uz naknadu troška odgovora na žalbu u
iznosu od 6.250,00 kn.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2.
(„Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,
96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) Zakona o parničnom postupku u granicama razloga
određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba
parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona
o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je
prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

Poslovni broj: 28 Pž-175/2021-3 4

4. Iz spisa proizlazi da je tužitelj rješenjem Općinskog suda u Čakovcu
poslovni broj Ovr-2270/12 od 19. ožujka 2015. upućen na parnicu radi proglašenja
ovrhe nedopuštenom na nekretnini Etaža 16-spremište SP 16 u suterenu stambeno-
poslovne zgrade kbr. 13 i Etaže 54-stan S16 na drugom katu stambeno-poslovne
zgrade kbr. 15, a koje nekretnine su sagrađene na grunt. čestici broj 1134/26/1/4, zk.
ul. broj 6933 k.o. Čakovec. Nadalje, premda je tužitelj protiv Kemoboje Plus d.o.o. u
stečaju (ovršenik) te protiv četiri ovrhovoditelja (uključujući i tuženika) pokrenuo ovaj
spor radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (dakle, protiv ukupno pet tuženika),
nakon što je predmetna nekretnina u ovršnom postupku prodana tuženiku tužitelj je
protiv preostalih tuženika povukao tužbu, dok je podneskom od 30. siječnja 2018. (i

22. studenoga 2018.) preinačio tužbu tako da je protiv tuženika Prvi Faktor d.o.o. u
likvidaciji tražio izdavanje tabularne isprave, a zatim (prvim eventualnim tužbenim
zahtjevom) da se utvrdi da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine te (drugim
eventualnim tužbenim zahtjevom) da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od

434.528,12 kn s pripadajućim kamatama (str. 155.-156. i 214.-216. spisa).
Prvostupanjski je sud radi ispitivanja osnovanosti svih tužbenih zahtjeva tužitelja
proveo dokaz saslušanjem svjedoka Saše Stanišića (bivšeg zaposlenika tuženika) i
Davorke Huljev (stečajne upraviteljice Kemoboja Plus d.o.o. u stečaju), a proveo je i
dokaz saslušanjem tužitelja po njegovu zastupniku po zakonu Miroslavu Blažonu.
Osim toga, prvostupanjski je sud proveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu te
je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud pravilno zaključio
da je tužitelj primarno tvrdio vezano za sva tri postavljana tužbena zahtjeva da je on
vlasnik predmetnih nekretnina (Etaža 54 i 16) te da je vlasništvo tih nekretnina
stekao na temelju pravnog posla i to sklapanjem Predkupoprodajnog ugovora od 20.
siječnja 2005.. Međutim, a kao što to i prvostupanjski sud pravilno navodi na str. 7.
pobijane presude odnosno na str. 290. spisa, vlasništvo nekretnine se prema članku

114. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima može steći (i) na
temelju pravnog posla, dok prema članku 119. stavku 1. istog Zakona vlasništvo
nekretnine se stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u
zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene
na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno
drukčije.

Slijedom navedenog, da bi tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretnini, on je
u ovom sporu morao dokazati da je sklopio pravni posao kojem je causa prijenos
prava vlasništva s prenositelja vlasništva nekretnine (ranijeg vlasnika) na tužitelja te
da je raniji vlasnik dao valjano očitovanje volje (odnosno da se on obvezao dati to
očitovanje volje) da njegovo vlasništvo nekretnine prijeđe na stjecatelja. Međutim,
tužitelj u ovom postupku nije dokazao (niti je to uopće i tvrdio) da je s tuženikom
sklopio određeni pravni posao na temelju kojeg bi došlo do prijenosa vlasništva
nekretnine s tuženika na tužitelja, dok Predkupoprodajni ugovor kojeg je tužitelj
sklopio s trgovačkim društvom Euro-Iver d.o.o. nije valjana pravna osnova (titulus) za
stjecanje tužitelja vlasništva nekretnina čije utvrđenje vlasništva traži i za koje traži od
tuženika izdavanje tabularne isprave.

Poslovni broj: 28 Pž-175/2021-3 5

Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da
je nekretnina iz članka 1. Pred-kupoprodajnog ugovora od 20. siječnja 2005. „k.o.
Čakovec, kat. čest. 1859/5 površine 64,69 m² - stan broj 16” identična nekretnini iz
tužbenog zahtjeva – ovo stoga jer tužitelj tužbenim zahtjevima traži izdavanje
tabularne isprave i (kao eventualni tužbeni zahtjev) utvrđenje vlasništva nekretnine
stana koji se nalazi na Etaži 54 – stan S16 na drugom katu stambeno poslovne
zgrade kbr. 13 koja nekretnina se (kao i nekretnina Etaža 16 spremište SP 16) nalazi
na grunt. čestici broj 1134/26/1/4 upisane u zk. ul. broj 6933 k.o. Čakovec, a osim
toga taj stan iz tužbenih zahtjeva ima površinu od 70,10 m². Prema tome, postoji
razlika u zemljišnoknjižnoj čestici i razlika u površini stambene čestice, a k tome u
tužbenom zahtjevu se navode dvije etažne jedinice pa je stoga tužitelj trebao sudu
prezentirati dokaze iz kojih je moguće utvrditi da su nekretnina iz Predkupoprodajnog
ugovora i obje nekretnine iz tužbenog zahtjeva identične. Međutim, to tužitelj u ovom
sporu nije dokazao, pa je već samo iz tog razloga valjalo odbiti prvotni i prvi
eventualni tužbeni zahtjev tužitelja.

Osim toga, iz Predkupoprodajnog ugovora od 20. siječnja 2005. proizlazi da
se tim Pred-ugovorom društvo Euro-Iver d.o.o. nije obvezalo da će tužitelju dati
tabularnu ispravu na temelju koje bi tužitelj mogao upravo predmetne nekretnine iz
tužbenih zahtjeva uknjižiti u zemljišnu knjigu kao svoje vlasništvo, nego su stranke
člankom 6. tog Pred-kupoprodajnog ugovora ugovorile da će nakon primopredaje
stana iz članka 1. tog Predugovora sačiniti kupoprodajni ugovor „u skladu s
odredbama ovog predugovora za gruntovni prijenos, a bez svakog daljnjeg pitanja i
odobrenja prodavatelja”. Međutim, budući da je prema članku 5. Predkupoprodajnog
ugovora primopredaja stana trebala biti do 24. prosinca 2005., to je tužitelj sukladno
članku 45. stavku 5. ranijeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj:
53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; identično je propisano i člankom 268.
stavkom 5. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima) u roku od šest mjeseci
(dakle, najkasnije do 24. lipnja 2006.) trebao pokrenuti spor protiv Euro-Ivera d.o.o.
radi sklapanja glavnog (kupoprodajnog) ugovora, no, prema podacima u spisu on to
nije učinio dok iz iskaza tužiteljeva zastupnika po zakonu Miroslava Blažona proizlazi
da stranke Pred-kupoprodajnog ugovora nikad nisu sklopile kupoprodajni ugovor.
Slijedom navedenog, čak i u slučaju da je prava volja stranaka iz predugovora bila da
tužitelj stekne vlasništvo nekretnina navedenih u tužbenim zahtjevima (a tu činjenicu
tužitelj nije dokazao), te stranke nisu sklopile kupoprodajni ugovor na temelju kojeg bi
vlasništvo nekretnina iz prva dva tužbena zahtjeva s Euro-Iver d.o.o. prešlo na
tužitelja.

6. Međutim, čak neovisno od navedenog, to jest čak i u slučaju kada bi
Predkupoprodajni ugovor od 20. siječnja 2005. bila valjana pravna osnova (titulus) za
stjecanje prava vlasništva upravo nekretnina navedenih u tužbenim zahtjevima (a što
nije), ovaj sud napominje da se sukladno odredbi članka 120. stavka 1. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u
zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim
drugim upisom u zemljišnu knjigu. Prema tome, a s obzirom na to da je između
stranaka nesporna činjenica da je društvo Euro-Iver d.o.o. kasnijim Ugovorom o
prodaji od 21. veljače 2006. stambenu zgradu (osim stanova iz članka 4. tog

Poslovni broj: 28 Pž-175/2021-3 6

Ugovora) prodalo društvu Kemoboja Plus d.o.o. (str. 12-14. spisa) te da je to društvo
postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige prema članku 122. stavku 1. i 2. Zakona
o vlasništvu i drugim stvarnim pravima upisalo svoje vlasništvo u zemljišnim
knjigama, to je (čak i u slučaju kad bi se radilo o višestrukom otuđenju nekretnina u
smislu članka 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) društvo Kemoboja
Plus d.o.o. valjano steklo vlasništvo nekretnina iz prva dva tužbena zahtjeva tužitelja.
Slijedom navedenog, a uzevši u obzir i to da je tuženik u ovršnom postupku valjano
stekao vlasništvo tih nekretnina od društva Kemoboja Plus d.o.o. u stečaju, to tužitelj
neosnovano traži od tuženika izdavanje tabularne isprave i (prvim eventualnim
tužbenim zahtjevom) utvrđenje da je tužitelj vlasnik predmetnih nekretnina.

7. U odnosu na sve tužiteljeve žalbene navode, a koji se u bitnom svode na to
da je stečajna upraviteljica društva Kemoboje Plus d.o.o. u stečaju (prije tuženikova
stjecanja vlasništva) izdala tabularne isprave trećim osobama, ovaj sud napominje da
ti navodi tužitelja nisu odlučni za (ne)osnovanost tužbenih zahtjeva. Naime, osim što
su određene treće osobe prema iskazu stečajne upraviteljice Davorke Huljev
raspolagale ispravama na temelju kojih je ona mogla izdati tabularne isprave tim
osobama (a za razliku od tužitelja koji nije raspolagao takvim ispravama), ovaj sud
napominje da čak i u slučaju da je Davorka Huljeg (eventualno) neosnovano izdala
tim osobama tabularne isprave, to bi samo utjecalo na njezinu odgovornost za
naknadom štete vjerovnicima stečajnog dužnika u smislu članka 28. (ranijeg)
Stečajnog zakona („Narodne novine” broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06,
110/12 i 133/12), no to nije predmet ovog parničnog postupka.

8. Jednako tako, neosnovan je i kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja kojim
on potražuje iznos od 434.528,12 kn s pripadajućim kamatama. Naime, kao što i
prvostupanjski sud pravilno navodi na str. 11. presude (str. 294. spisa), tužitelj se u
podnesku od 30. siječnja 2018. kojim je preinačio tužbu postavivši (i) taj eventualni
tužbeni zahtjev na ime naknade štete samo pozvao na odredbe članka 1085. stavka

1. i 2. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, tužitelj niti u tom podnesku, a niti
kasnije tijekom spora nije ni iznio ni dokazao postojanje svih pretpostavki
odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1045. Zakona o obveznim odnosima:
a) postojanje osobe odgovorne za štetu (štetnik), b) protupravnu štetnu radnju, c)
postojanje štete i d) uzročnu vezu između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice
te radnje. Prema tome, budući da tužitelj nije ni pojasnio koja mu je šteta nastala,
zašto upravo u utuženom iznosu, nije izričito naveo koju je to protupravnu štetnu
radnju tuženik počinio ni da li postoji uzročna veza između štetne radnje i nastale
štete, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je i taj tužbeni zahtjev tužitelja
neosnovan.

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i u
cijelosti potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368.
stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

9. Sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na

Poslovni broj: 28 Pž-175/2021-3 7

žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za
vođenjem spora.

Zagreb, 6. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić v.r.