REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-2229/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Maria Vukelića, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja, i Marine Veljak, člana
vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SERVICE 4 YOU HOTEL MANAGEMENT Kft. iz
Republike Mađarske, Budimpešta, Filler utca 84/a, kojeg zastupa punomoćnik Ivo
Staničić, odvjetnik u Splitu, Ivana Gundulića 26 A/II, protiv tuženika HOTEL HVAR
d.o.o., OIB 94905144054 iz Jelse, Jelsa 893, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici
u Odvjetničkom društvu Budimir & partneri d.o.o. u Splitu, Bihaćka 2A, radi isplate

756.933,97 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu
poslovni broj P-716/2017-27 od 17. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja

2023.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Splitu poslovni broj P-716/2017-27 od 17. siječnja 2020. u točkama I. i II.
izreke te u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku
trošak parničnog postupka u iznosu od 6.907,39 EUR / 52.043,75 kn.

Obrazloženje

1. Presudom označenoj u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio (kao
neosnovan) tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti
tužitelju iznos od 756.933,97 kn (100.462,40 EUR) s pripadajućim zateznim
kamatama koje teku od 1. prosinca 2016. do isplate prema stopi tih kamata pobliže
navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski
je sud odbio (kao neosnovan) i podredni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud
naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 756.933,97 kn (100.462,40 EUR) s
pripadajućim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate prema
stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude) dok je
rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi naložio tužitelju da tuženiku
naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 52.043,75 kn, a odbio zahtjev
tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 14.818,75 kn (točka III. izreke
presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka
ocijenio da, premda su stranke sklopile Ugovor o pružanju kompletnih menagement ______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 28 Pž-2229/2020-3 2

usluga te premda je tužitelj za vrijeme trajanja tog ugovora obavljao određene usluge
tuženiku, tužitelj nije dokazao postotak izvršenja izvedenih radova i pruženih usluga
pa mu stoga sud nije mogao priznati utuženu naknadu. Odluku o troškovima
postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. i 155. Zakona o
parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je iz svih žalbenih razloga;
s obzirom na to da iz žalbe nije vidljivo koji dio presude tužitelj pobija žalbom, ovaj
sud sukladno odredbi članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku smatra da
tužitelj žalbom ne pobija dio točke III. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženika za
naknadu parničnog troška u iznosu od 14.818,75 kn jer je u tom dijelu tužitelj uspio u
sporu. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je
prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev jer tužitelj u postupku nije uspio dokazati
kako je uistinu ispunio odredbe ugovora nesporno sklopljenog s tuženikom. Tužitelj
ističe da je s tuženikom sklopio Ugovor o pružanju menagement usluga te da su
određene radnje u smislu tog ugovora obavljene od strane tuženika, a tužitelj je
pozivajući se na odredbe ugovora ispostavio račun tuženiku sukladno ugovornim
uglavcima. Premda je tuženik osporavao postojanje ikakvog ugovora te poduzimanje
ikakvih radnji od strane tužitelja, tužitelj je dokazao postojanje ugovora i postupanje u
skladu s ugovorom te činjenicu da je tuženik primio ispunjenje, a to sud čini
nespornim. Provedeno je i vještačenje po vještaku Jeri Brkanu, no sud na kraju
zaključuje da nema adekvatna znanja kako bi procijenio jesu li uistinu ispunjene
odredbe ugovora te naglašava da tužitelj nije predložio nijedno dokazno sredstvo iz
kojeg bi sud mogao tu činjenicu nedvojbeno utvrditi. Žalitelj ističe da je predložio na
desetke dokaznih materijala iz kojih bi se moglo zaključiti postojanje ugovora i
ispunjenje ugovorne obveze od strane tužitelja, a neki od tih dokaza (iskazi svjedoka
i samih stranaka) su čak i izvedeni pred sudom te je sud na temelju njih i utvrdio
postojanje ugovora i ispunjenje od strane tužitelja kao i primitak ispunjenja od strane
tuženika. Međutim, unatoč tome, sud radi zaokret i donosi odluku primjenom pravila
o teretu dokazivanja; pri tome, žalitelj se poziva na odredbu članka 219. stavka 2.
Zakona o parničnom postupku koju zakonsku odredbu sud nije primijenio. Osim toga,
žalitelj navodi u žalbi što je sve tuženik tvrdio te da je pokušao osporiti postojanje
ugovora, a kad mu to nije uspjelo, ispunjenje ugovora od strane tužitelja i primitak
ispunjenja od strane tuženika. Tužitelj ističe da je unatoč navodima suda čitavo
vrijeme inzistirao u tome da se utvrde točno obavljene radnje te da se izvrši isplata u
skladu s ugovorom, a u tu je svrhu provedeno i vještačenje no nakon svega sud je
odjednom odlučio kako on nema znanja i vještine da utvrdi bitne činjenice. Tužitelj
predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinači presudu na način da
usvoji tužbeni zahtjev, a podredno eventualni tužbeni zahtjev te da obveže tuženika
da tužitelju naknadi cjelokupne troškove postupka s pripadajućom kamatom,
odnosno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno
suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Poslovni broj: 28 Pž-2229/2020-3 3

Ispitavši pobijanu presudu u točkama I., II. i (djelomično) III. izreke temeljem
odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“
broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,
25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj
dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2.
točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu
materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na
zakonu osnovanu odluku.

4. Premda je tuženik u odgovoru na tužbu osporavao postojanje ugovora
navodeći da su taj ugovor „interno potpisali” Tamas Pakuts i Klemm Balazs Lajosz, te
da taj ugovor nije opskrbljen pečatima stranaka kao trgovačkih društava (str. 44.
spisa), prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka pravilno ocijenio
da su tuženik (kao naručitelj) i tužitelj (kao izvršitelj) 8. ožujka 2016. sklopili Ugovor o
pružanju kompletnih management usluga (str. 26. - 34. spisa) na temelju kojeg je
tužitelj bio dužan organizirati djelatnost temeljenu na hotelijerstvu s time da su
stranke u članku IV. 2. tog Ugovora detaljno navele koje sve radnje je tužitelj bio
dužan obavljati. Nadalje, stranke su člankom VI. 2. Ugovora ugovorile da su
suglasne da za obavljanje djelatnosti izvršitelju pripada ugovorena cijena (pravilno,
naknada) koja iznosi mjesečno 5,00% + PDV od ukupnog neto prihoda poslovanja
tuženika, a što je tuženik dužan u roku od 8 dana nakon obračunskog mjeseca
prema ispostavljenom računu uplatiti tužitelju putem bankovne doznake. Međutim,
prema članku VII. 6. Ugovora ako bi tuženik raskinuo Ugovor prije isteka ili bi ga
raskinuo nezakonito, tužitelj ima pravo na proporcionalan udio ugovorene cijene te
ima pravo na odštetu što iznosi 5% od protuvrijednosti što pripada tužitelju od neto
priloga naznačenog prema tužitelju (str. 32. spisa).

Nadalje, premda je tuženik dopisom od 19. kolovoza 2016. sa str. 8. i 9. spisa
osporavao postojanje i valjanost ugovora, on je ujedno tim dopisom i raskinuo ugovor
„zbog nekonzumiranja ugovora”, a činjenica da je predmetni ugovor tada raskinut
između stranaka nije sporna. Slijedom navedenog, između stranaka je sporno je li
tužitelj pružao ugovorene usluge tuženiku i, ako jeste u kojoj mjeri, te da li stoga
tužitelj osnovano potražuje ugovoreni (odredivi) proporcionalni dio naknade od 5%
ukupnog neto prihoda poslovanja tuženika uvećan za porez na dodanu vrijednost za
razdoblje od 8. ožujka 2016. do 25. kolovoza 2016.. Prvostupanjski je sud radi
ispitivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva (i eventualnog tužbenog zahtjeva) proveo
dokaz saslušanjem svjedoka Tamasa Pakutsa (str. 130. - 131. spisa), Klemma
Balazsa (str. 131. - 132. spisa), Tonija Matkovića (str. 132. - 133. spisa), Gergaly
Tamasa (str. 159. - 160. spisa) Supka Martona (str. 161. spisa) te je izveo i dokaz
financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Jeri Brkanu (str. 166. - 170. i 263.
spisa). Osim tih dokaza, prvostupanjski je sud proveo i dokaz uvidom u isprave
priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da, iako je tužitelj postavio (i) eventualni
tužbeni zahtjev o kojem je sud prvog stupnja također odlučio pobijanom presudom,
taj tužbeni zahtjev je istovjetan glavnom tužbenom zahtjevu. Naime, eventualni
tužbeni zahtjev je zapravo sadržan u glavnom zahtjevu jer tužitelj u eventualnom
tužbenom zahtjevu potražuje identično glavno potraživanje koje se temelji na istoj

Poslovni broj: 28 Pž-2229/2020-3 4

činjeničnoj osnovi dok (samo) zatezne kamate na glavno potraživanje teku od
kasnijeg datuma. Upravo zbog navedenog, premda je tužitelj postavio (i) eventualni
tužbeni zahtjev, taj eventualni tužbeni zahtjev je zapravo ponovno postavljen glavni
tužbeni zahtjev pa stoga sud prvog stupnja odbivši glavni tužbeni zahtjev pravilno
nije trebao u obrazloženju presude posebno obrazlagati razloge za odbijanje
eventualnog tužbenog zahtjeva tužitelja.

6. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno primijenio, kao mjerodavno pravo,
pravo Republike Hrvatske. Naime, s obzirom na to da je Ugovor o pružanju
kompletnih menagement usluga od 8. ožujka 2016. sklopljen prije 29. siječnja 2019.
kada je sukladno odredbi članka 81. Zakona o međunarodnom privatnom pravu
(„Narodne novine” broj 101/17) taj Zakon stupio na snagu, to je u ovom predmetu za
ugovor mjerodavno pravo kojeg su stranke izabrale sukladno članku 19. Zakona o
rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima
(Narodne novine broj 53/91) i članku 3. stavku 1. Uredbe (EZ) broj 593/2008
Europskog parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu mjerodavnom za ugovorne
obveze. Prema tome, budući da su stranke člankom VIII. 5. Ugovora o pružanju
kompletnih menagement usluga od 8. ožujka 2016. ugovorile da u slučaju pitanja
koja nisu regulirana tim ugovorom mjerodavni su zakoni važeći prema sjedištu
naručitelja (dakle, tuženika), to je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno
pravo Republike Hrvatske.

7. Prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao
neosnovan. Naime, ovaj sud prvenstveno napominje da čak i u slučaju da je tužitelj
dokazao da je izveo sve radnje upravljanja navedene u članku IV. 2. Ugovora o
pružanju kompletnih menagement usluga od 8. ožujka 2016., tužitelj bi sukladno
odredbama članka VI.2. i VII.6. tog Ugovora imao pravo samo na proporcionalan dio
naknade od 5% ukupnog neto prihoda poslovanja tuženika uvećan za porez na
dodanu vrijednost za razdoblje od 8. ožujka 2016. do 19. kolovoza 2016. (dan
raskida ugovora), a ne do 25. kolovoza 2016. što potražuje računom nazvanim
„proforma faktura broj 172225669” sa str. 11. spisa. Naime, za razliku od razdoblja
do 19. kolovoza 2016. za kojeg je tužitelj prema iskazima svjedoka dokazao da je
obavljao neke radnje upravljanja (premda ne sve) iz Ugovora o pružanju kompletnih
menagement usluga, tužitelj u ovom sporu za razdoblje od 19. kolovoza 2016. pa do

25. kolovoza 2016. nije dokazao da je poduzeo bilo kakvu radnju upravljanja
sukladno navedenom Ugovoru.

Međutim, neovisno od navedenog, to jest čak i u slučaju da je tužitelj i nakon
tuženikove izjave o raskidu ugovora pa do 25. kolovoza 2016. obavljao sve radnje
upravljanja, prema mišljenju sudskog vještaka za financije Jere Brkana sa str. 170.
spisa tuženik je u razdoblju od 1. travnja 2016. do 25. kolovoza 2016. ostvario
ukupan prihod od 9.188.231,82 kn te bi stoga ugovorena naknada od 5% neto
prihoda iznosila 459.411,59 kn, a što uvećano za porez na dodanu vrijednost prema
stopi tog poreza od 25% iznosi 574.264,49 kn. Nadalje, premda sudski vještak Jere
Brkan nije ispitivao tuženikov prihod u razdoblju od 8. ožujka 2016. do 31. ožujka

2016., iz tablice broj 6. njegovog nalaza proizlazi da se tuženikov prihod povećavao s
približavanjem turističke sezone (i u samoj toj sezoni). Slijedom navedenog, budući
da je općepoznata činjenica da trgovačka društva koja se bave turizmom na Jadranu

Poslovni broj: 28 Pž-2229/2020-3 5

ostvaruju najveći prihod u mjesecima turističke sezone, to čak i u slučaju kada bi
tuženik u razdoblju predsezone od 8. ožujka 2016. do 31. ožujka 2016. ostvario
identičan prihod kao i tijekom cijelog mjeseca travnja 2016. (227.862,31 kn), tužitelj
bi sukladno članku VI. 2. Ugovora za to razdoblje mogao osnovano potraživati
naknadu od 11.393,12 kn što s porezom na dodanu vrijednost ukupno iznosi

14.241,40 kn. Dakle, čak i pod pretpostavkom da je tužitelj u razdoblju od 8. ožujka

2016. do 25. kolovoza 2016. obavljao sve ugovorene radnje upravljanja, on bi za to
razdoblje mogao osnovano potraživati naknadu (samo) u iznosu od 588.505,89 kn (s
pripadajućim kamatama), a ne u iznosu od 756.933,97 kn što (s pripadajućim
kamatama) tužitelj potražuje u ovom sporu.

8. Nadalje, premda je Ugovor o pružanju kompletnih menagement usluga
neimenovani ugovor, a što i prvostupanjski sud pravilno navodi na str. 7. pobijane
presude (str. 277. spisa), taj je ugovor po svojem sadržaju najsličniji ugovoru o djelu
koji je propisan odredbama Zakona o obveznim odnosima (tako i Vrhovni sud
Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2210/99 od 11. prosinca 1999. na koju
odluku se i akademik Jakša Barbić pozvao u knjizi: Pravo društava, knjiga druga,
Društva kapitala, četvrto izdanje, Organizator, 2007.; str. 143. spisa). To znači da za
isplatu menagementske naknade valja na odgovarajući način primijeniti odredbe
članka 590. - 619. tog Zakona.

Premda se člankom VI. 1. navedenog Ugovora u slučaju ispunjavanja
tužiteljevih obveza prema ugovoru tuženik obvezao isplatiti ugovorenu
cijenu/naknadu određenu (odredivu) člankom VI. 2. tog Ugovora, a za samu isplatu
ugovorene naknade od 5% mjesečno (uvećane za porez na dodanu vrijednost) nije
odlučan obim obavljenog posla u pojedinom mjesecu, sud prvog stupnja pravilno na
temelju izvedenih dokaza saslušanja svjedoka smatra da je tužitelj samo djelomično
ispunio svoje obveze zbog čega se nije ostvarila svrha tog ugovora – prvenstveno
profitabilno poslovanje tuženika. Upravo zbog toga, mišljenje je ovog suda da bi
tužitelj sukladno odredbi članka 617. Zakona o obveznim odnosima u ovom sporu
mogao osnovano potraživati samo naknadu za one ugovorene radnje koje je
poduzeo i čije je ispunjenje tuženik primio (i to u razmjeru s naknadom koja je
određena/odrediva Ugovorom). Dakle, budući da stranke nisu ugovorile jediničnu
cijenu za svaku pojedinačnu uslugu menagmenta, sud prvog stupnja pravilno smatra
da u takvim okolnostima tužitelju bi trebala pripasti naknada koja odgovara količini i
vrsti radova odnosno usluga koje je tuženiku pružio prilikom ispunjenja ugovora.
Međutim, radi dokazivanja visine tužiteljeva potraživanja naknade za dio usluga koje
je pružio tuženiku, tužitelj nije predložio izvođenje nikakvih dokaza, a što uostalom ni
sam tužitelj u žalbi ne osporava. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud
pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 219. stavka 1. i članka

221.a Zakona o parničnom postupku odbio tužbeni zahtjev za isplatu utužene
naknade u iznosu od 756.933,97 kn s pripadajućim kamatama (kao i eventualni
tužbeni zahtjev).

U odnosu na tužiteljevo pozivanje u žalbi na odredbu članka 219. stavka 2.
Zakona o parničnom postupku, ovaj sud napominje da sud prvog stupnja nije trebao
sukladno toj zakonskoj odredbi upozoriti tužitelja na dužnost iznošenja činjenica i
predlaganja dokaza. Naime, s obzirom na to da su u ovom sporu obje stranke pravne

Poslovni broj: 28 Pž-2229/2020-3 6

osobe koja obavljaju registriranu djelatnost te da se radi o sporu u vezi s djelatnošću
tužitelja, sud prema odredbi članka 11. stavka 2. Zakona o parničnom postupku nije
dužan upozoriti stranku (tužitelja) koje parnične radnje može poduzeti u sporu.

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i
potvrditi pobijane točke I., II. i (djelomično) III. izreke prvostupanjske presude, a na
temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 6. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić