1

                                                                                           Poslovni broj: 17 P-75/2023-22

               

       Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

   Stalna služba u Županji

           Veliki kraj 48

     OIB: 77561654785                           

                                                                                                          Poslovni broj: 17 P-75/2023-22

                                                                                                                                                                                                                    U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

                                                                                    I

R J E Š E NJ E

 

                Općinski sud u Vinkovcima,  Stalna služba u Županji, po sucu Jeleni Bušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. G. iz B., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Ž., protiv tuženika banka dioničko društvo, S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 27. lipnja 2023., u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom H. M., odvjetnikom iz Ž., te punomoćnikom tuženika B. T., odvjetnikom iz O., a koja presuda je donesena i objavljena 6. srpnja  2023.,                  

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu sa Sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu, radi osiguranja potraživanja broj: 070212108190 AE, oznaka Uk-2t, sklopljenog 12. veljače 2007. između N. G. iz B., OIB: …, pravne prednice tužitelja A. G. iz B., OIB: …, i tuženika banka dioničko društvo, S., OIB: …,  potvrđenog 15. veljače 2007. kod javnog bilježnika M. B. iz O., pod brojem: OU- 317/07, u dijelu  kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF). 

II. Nalaže se tuženiku banka dioničko društvo, S., OIB: …,  da tužitelju A. G. iz B., OIB: …, isplati novčanu tražbinu u iznosu od  3.881,16 eura¹ (slovima: tri tisuće osam stotina osamdeset jedan euro i šesnaest centi)/29.242,59 kn (slovima: dvadeset devet tisuća dvije stotine četrdeset dvije kune i pedeset devet lipa), u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na svaki pojedinačni iznos od:

-23,37 eura¹/176,08 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. kolovoza 2010.,

-36,08 eura¹/271,91 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. rujna 2010.,

___________________________

 

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

 

 

 

 

 

-37,66 eura¹/283,78 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. listopada 2010.,

-40,14 eura¹/302,46 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. studenog 2010.,

-38,95 eura¹/293,49 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. prosinca 2010.,

-56,05 eura¹/422,30 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. siječnja 2011.,

-53,89 eura¹/406,04 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. veljače 2011.,

-55,75 eura¹/420,02 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. ožujka 2011.,

-59,53 eura¹/448,52 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. travnja 2011.,

-56,98 eura¹/429,34 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. svibnja 2011.,

-66,39 eura¹/500,19 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. lipnja 2011.,

-79,97 eura¹/602,55 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. srpnja 2011.,

-93,46 eura¹/704,21 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. kolovoza 2011.,

-104,85 eura¹/789,96 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. rujna 2011.,

-86,98 eura¹/655,29 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. listopada 2011.,

-77,10 eura¹/580,92 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. studenog 2011.,

-80,76 eura¹/608,51 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. prosinca 2011.,

-87,12 eura¹/656,42  kn uvećano za zateznu kamatu od 1. siječnja 2012.,

-93,25 eura¹/702,56 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. veljače 2012.,

-95,33 eura¹/718,24 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. ožujka 2012.,

-94,56 eura¹/712,48 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. travnja 2012.,

-95,36 eura¹/718,52 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. svibnja 2012.,

-99,32 eura¹/748,34 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. lipnja 2012.,

-100,25 eura¹/755,32 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. srpnja 2012.,

-98,69 eura¹/743,61  kn uvećano za zateznu kamatu od 1. kolovoza 2012.,

-98,63 eura¹/743,14  kn uvećano za zateznu kamatu od 1. rujna 2012.,

-95,45 eura¹/719,14 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. listopada 2012.,

-102,92 eura¹/775,44 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. studenog 2012.,

-105,12 eura¹/792,04 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. prosinca 2012.,

-105,51 eura¹/794,99 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. siječnja 2013.,

-97,45 eura¹/734,21 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. veljače 2013.,

-103,45 eura¹/779,41 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. ožujka 2013.,

-107,60 eura¹/810,71 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. travnja 2013.,

-111,76 eura¹/842,04 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. svibnja 2013.,

-104,24 eura¹/785,43 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. lipnja 2013.,

-104,31 eura¹/785,94  kn uvećano za zateznu kamatu od 1. srpnja 2013.,

-105,87 eura¹/797,64 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. kolovoza 2013.,

-108,61 eura¹/818,30 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. rujna 2013.,

-114,10 eura¹/859,68 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. listopada 2013.,

-115,70 eura¹/871,73 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. studenog 2013.,

-118,16 eura¹/890,26 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. prosinca 2013.,

-122,29 eura¹/921,38 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. siječnja 2014.,

-120,87 eura¹/910,68 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. veljače 2014., i

-127,33 eura¹/959,40 kn uvećano za zateznu kamatu od 1. ožujka 2014., 

a koja zatezna kamata se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.  do 31. prosinca 2022.  u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima  izračunate

___________________________

 

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450

za  referentno razdoblje   koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem  kamatne stope za tri postotna poena,.

III. Nalaže se tuženiku banka dioničko društvo, S., OIB: …,  da tužitelju A. G. iz B., OIB: …, naknadi plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.110,39 eura¹ (slovima: dvije tisuće stotinu deset kuna i trideset devet centi)/15.900,73 kn (slovima: petnaest tisuća devet stotina kuna i sedamdeset tri lipe) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja tj. od 6. srpnja 2023. pa do isplate, u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem  kamatne stope za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o  j e

 

              I. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva koju je tužitelj izvršio svojim podneskom od 5. lipnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je  pravna prednica tužitelja N. G. sa tuženikom 12. veljače 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj: … (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), koji je ovjeren kod javnog bilježnika M. B. iz O., pod poslovnim brojem OU-317/2007  i temeljem kojeg Ugovora o kreditu joj je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 27.792,00 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Navodi da je korisnik kredita N. G. preminula, a da je on kao njen suprug proglašen jedinim nasljednikom u ostavinskom postupku koji je proveden kod javnog bilježnika M. K., pod poslovnim brojem O-1417/2019, od 30 rujna 2019., te da je iz tog razloga i stupio u sva njena prava i obveze, odnosno da je njezina tražbina prešla na njega.

1.1. Predmetnim Ugovorom o kreditu navodi da se osim glavnice korisnik  obvezao  tuženiku plaćati i redovnu kamatu koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,30%, s tim da se ista kamatna stopa tijekom razdoblja otplate kredita u više navrata mijenjala  i to na štetu tužitelja.

1.1. Pored takvog načina ugovaranja promjene kamatne stope tužitelj navodi da  tuženik korisniku kredita prilikom  zaključenja  Ugovora o kreditu  nije pružio niti dovoljno informacija o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, zbog čega je on također stavljen u neravnopravan položaj jer niti približno nije mogao ocijeniti u kojem smjeru će se u budućem razdoblju otplate kredita mijenjati tečaj CHF u odnosu na kunu.

1.2. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj se pozivao na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda u Z.,  poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a kojom  presudom  je potvrđena između ostalog presuda Trgovačkog suda u Z., poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i u njima koristio valutnu klauzulu vezanu uz CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.3. Kako je konkretni Ugovor o kreditu zaključen u razdoblju na koje se odnose naprijed navedene odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, to tužitelj smatra da iste odluke vežu ovaj sud, te da su i odredbe konkretnog Ugovora o kreditu stoga ništetne, zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju tuženik temeljem odredbe čl. 323. a u vezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljem tako ništetne odredbe Ugovora o kreditu, te je stoga tužitelj prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom najprije zahtijevao da se utvrdi ništetnom odredba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, a potom je kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva potraživao da mu tuženik temeljem ništetne odredbe o načinu primjene valutne klauzule isplati iznos od 3.749,02 eura odnosno protuvrijednost od 28.247,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

1.4. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju u ovoj pravnoj stvari tužitelj je podneskom od 5. lipnja 2023. (list 127 do 130 spisa) preinačio dio kondemnatornog   tužbenog zahtjeva na način da ga je povisio,  te je zahtijevao da mu tuženik temeljem ništetne odredbe o načinu primjene valutne klauzule isplati iznos od 3.881,16 eura odnosno 29.242,59 kn  zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos, kao i da mu tuženik naknadi prouzročeni parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se  u cijelosti protivio  tužbi i tužbenom zahtjevu. Učinio je nespornim zaključenje Ugovora o kreditu broj: 070212108190, od 12. veljače 2007., a kojim je predniku tužitelju odobren kredit u iznosu od 26.792,00 CHF u protuvrijednosti u kunama. Također je po tuženiku nesporno da je  Ugovorom o kreditu određeno da će se odobreni kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.  Za tuženika je sporno da li su iste odredbe Ugovora o  kreditu ništetne, odnosno da li su iste u suprotnosti sa odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakonu  o obveznim odnosima, te da li se utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača mogu primijeniti i u ovom sporu.

2.1. Osim naprijed navedenog, tuženik je isticao i prigovor zastare, i to smatrajući da je zastara potraživanja tužitelja nastupila neovisno o pravnoj kvalifikaciji tužiteljevog zahtjeva za isplatu. Tako tuženik ističe da ukoliko bi se zahtjev tužitelja kvalificirao kao postupak radi naknade štete, da bi se tada trebao primijeniti zastarni rok iz čl. 376.  Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:  35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji propisuje da tražbina naknada štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Nadalje, ako bi se isti postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, po tuženiku bi se na računanje zastarnog roka primjenjivao rok iz članka 372. Zakona o obveznim odnosima, a po kojem tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Nadalje, ako bi se utvrdilo da je pojedina odredba ugovora ništetna, da bi se kod primjene instituta stjecanja bez osnove trebao primijeniti zastarni rok od pet godina, a koji teče od dana sklapanja ništavog pravnog posla.  Upravo zbog svega naprijed navedenog, tuženik smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja zastarjelo.                                                                                       

2.2. Obrazlažući svoj prigovor da u ovom pojedinačnom sporu nema mjesta primjeni i utvrđenju iz parnice "potrošač" koja se vodila kod Trgovačkog suda u Z., pod poslovnim brojem P-1401/12, tuženik ističe da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita i da se njeni učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već da se tek u pojedinačnom parničnom postupku treba dokazati da li su utvrđenja iz istog postupak primjenjiva u pojedinačnom slučaju, te je iz tog razloga tuženik u ovom postupku predlagao saslušanje tužitelja kao stranke na iste okolnosti.

2.3. U odnosu na zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na valutnu klauzulu, tuženik ponovno ističe kako pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu "prosječnog potrošača" kao pravnog standarda. Upravo iz tog razloga smatra da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da je ugovorna odredba u valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva i da zbog toga ona uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Tako tuženik navodi da je čl. 1. Ugovora o kreditu jasno propisano da će se iznos odobrenog kredita plasirati tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, dok je istim člankom određeno da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća. Tuženik smatra da su iste odredbe jasno koncipirane, da su unesene u Ugovor o kreditu na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta i slično. U pogledu razumljivosti valutne klauzule smatra da se tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora o kreditu, te da je uvijek mogao zatražiti dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Ukoliko bi sud i utvrdio da odredba o valutnoj klauzuli podliježe testu poštenja sukladno odredbi Zakona o zaštiti potrošača, smatra da tužitelj nije dokazao da je tuženik u konkretnom slučaju postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja, jer bi za to po stavu tuženika bilo nužno utvrditi da li je tuženik kao financijska institucija znao, odnosno po redovitom tijeku mogao znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju biti smjer kretanja tečaja CHF uz koju je vezana valutna klauzula. Tuženik ističe da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije mogao znati za buduće kretanje tečaja CHF jer su značajnije oscilacije tog tečaja počele tek u 2010., dakle znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. koji tužitelj navodi u tužbi, a takvo kretanje tečaja CHF nakon 2010. je posljedica svjetske ekonomske krize koju nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženik.

2.4. Naknadno je još tuženik, po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju i nakon što je tužitelj svojim podneskom od 5. lipnja 2023. povisio tužbeni zahtjev, prigovarao da isto predstavlja preinaku tužbe, a kojoj se on protivi.

3.  Iako se tuženik protivio preinaci tužbe koju preinaku je tužitelj izvršio svojim podneskom od 5. lipnja 2023.. na način što je po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju povisio svoj tužbeni zahtjev, istu preinaku sud je dozvolio i to temeljem odredbe čl. 190. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: Zakona o parničnim postupku), budući je st. 2. čl. 190. Zakona o parničnom postupku određeno da tužitelj može preinačiti tužbu i do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a ovakav stav o dopuštenosti preinake ovakvih vrsti tužbe po provedenom vještačenju zauzet je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijski sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog 26. studenog 2021., poslovni broj Su IV-162/2021.

3.1. Nesporno je da je tužitelj svoj kondemnatorni dio tužbenoga zahtjeva povisio podneskom od 5. lipnja 2023. nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenoga vještačenja, te da iz istoga proizlazi da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka i da je isti osnovano preinačio do zaključenja glavne rasprave, te iz tog razloga njegova preinaka je dopuštena, zbog čega je i odlučeno kao u izreci rješenja.              

4. Tužitelj se protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika, te se ponovno pozivao na odredbe čl. 502. a do 502. h Zakona o parničnom postupku, a kojima je određeno da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, te se pri tome pozivao i na određena obvezujuća pravna stajališta suda Europske unije. Posebno se protivio istaknutom prigovoru zastare, pri čemu se pozivao na zauzeto stajalište Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., u pogledu toga kada počinje teći zastara individualnih restitucijskih zahtjeva

5.  U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: ovosudno Rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-1417/19 od 30. rujna 2019., Ugovor o kreditu zaključen 12. veljače 2007., promet po kreditu s lista 18 do 34 spisa, obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate s lista 36 do 38 spisa, te u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I., dipl. oec. iz Ž., od 22. svibnja 2023.

              6. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o   kreditu broj: …, od 12. veljače 2007.,  nesporno je utvrđeno da su prednik tužitelja i tuženik zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg Ugovora  o kreditu je tuženik kao kreditor stavio predniku tužitelju   kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 26.792,00 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja,  da je kredit zaključen na rok otplate od 7 godina, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 5,30%, s tim da je člankom 3. istog Ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati  u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, a da je čl. 1. istog Ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za valutu CHF važećem na dan dospijeća, te da je isti kredit odobren u svrhu kupovine motornog vozila.

6.1. Među strankama je također nesporno da je podignuti iznos temeljem zaključenog Ugovora o kreditu u cijelosti otplaćen u ugovorenom roku.                                    

6.2. Utvrđeno je i to uvidom u karticu prometa po kreditu da je u početku mjesečni anuitet za otplatu kredita iznosio oko 1.700,00 kuna, da bi potom što zbog porasta kamatne stope što zbog istodobnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu isti mjesečni anuitet iznosio i do 2.500,00 kuna, a što svakako predstavlja porast mjesečnog anuiteta za 50%.

6.3. Nesporno je utvrđeno uvidom u rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika M. K. iz Ž., poslovni broj O-1417/2019., od 30. rujna 2019., da je korisnik kredita N. G. preminula, a da je njenim zakonskim nasljednicima proglašen ovdje tužitelj A. G. koji je njen suprug, te da se iz tog razloga ima smatrati da je trenutkom njene smrti isti stupio u sva njena prava i obveze, pa tako i prava koja istoj pripadaju temeljem zaključenog Ugovora o kreditu sa tuženikom.

6.4. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa  potrošača pred Trgovačkim sudom u Z., pod poslovnim  brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

6.5. Također je nesporno da je istom presudom Trgovačkog suda u Z. od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je  koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima  o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.6. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Z. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetnu poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019., te da je u ovom postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ocjenjivano da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretni tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

7. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 1., a kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke  na dan plaćanja.

7.1. Sporna  je visina potraživanja tužitelja, te način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi Ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

7.2. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja,  te da li je presuda Trgovačkog suda u Z. donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja  i tuženika, a sve to s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se  u kolektivnom sporu osiguravala apstraktna zaštita potrošača, kao što je sporno da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope bila tužitelju jasna, uočljiva i razumljiva.

7.3. Sporno je također da li je tuženik u ovom postupku ovlašten dokazivati, a s obzirom na postojanje pravomoćne presude u kolektivnom sporu, da je tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju konkretnog Ugovora o kreditu predočio sve relevantne informacije i dao mu odgovarajuća upozorenja vezana uz valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope.

8. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda RH u njegovoj odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama; odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje da li su  točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga Ugovora o kreditu; to je iz tog razloga, a s obzirom da je  tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog Ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušan je tužitelj kao parnična stranka.               

              9. Tužitelj saslušan kao stranka navodi da on nije bio stranka iz Ugovora o kreditu s obzirom da je kredit sa tuženikom zaključivala njegova sada pokojna supruga. Kreditnim sredstvima navodi da su financirali kupovinu osobnog vozila marke Mazda kojega su kupovali u Auto kući P. u O. Navodi da su ih upravo iz te auto kuće uputili na tuženika kao banku s kojim su surađivali u pogledu odobravanja kredita za kupovinu osobnih vozila, te navodi da su mu poznate pojedinosti odobravanja toga kredita budući je on svaki put zajedno sa suprugom odlazio u banku tako da je čuo razgovor koji je ista vodila sa djelatnikom banke. U banci navodi da im je ponuđen samo kredit veza uz valutu CHF koji im je prezentiran kao najpovoljniji kredit i da im nije nuđena nikakva druga vrsta kredita,  te su na taj kredit pristali s obzirom da je tada CHF bio relativno stabilan. Pretpostavlja da je njegovoj supruzi bio poznat pojam značenja valutne klauzule, odnosno da se kredit odobrava u valuti CHF a otplaćuje u kunama. Početni anuitet po tom Ugovoru o kreditu navodi da je bio oko 1.600,00 kn, da bi potom u jednom razdoblju otplate narastao do čak 2.600,00 kn. Kada je supruga odlazila u banku potpisati Ugovor o kreditu navodi da je on već bio pripremljen, te da joj je tada samo pojašnjeno da se u Ugovoru o kreditu navodi ono što je već ranije dogovoreno, a da su se otplatni plan obvezali dostaviti naknadno.

10. Iskaz saslušanog tužitelja kao parnične stranke u pogledu radnji i informacija koje je njegova supruga kao korisnik kredita dobila prije zaključenja Ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv, odnosno sud prihvaća dio njegovog iskaza kada navodi da nije dobivala nikakva posebna upozorenja od predstavnika tuženika u pogledu značenja i eventualne rizičnosti ugovaranja kredita vezanog uz valutu CHF, te da u dijelu gdje navodi da nije imala mogućnost nikakvog pregovaranja o bilo kakvim uvjetima kredita s obzirom da je isti ugovor sastavljen i pripremljen prema obrascu samoga tuženika.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 12. veljače 2007.

11.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje  značajnu  neravnotežu  u  pravima  i  obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.                                                          

11.3. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.4. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.              

12. Uzimajući u obzir sve provedene dokaze u ovom postupku, a posebno  iskaz saslušanog tužitelja kao stranke da njegovom predniku prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope, zbog čega joj tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju prednika tužitelja  kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, odnosno da je potrošač u potpunosti obaviješten o svim rizicima zaključivanja istog Ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF, kao i da ga je upoznao o svim parametrima o kojima može ovisiti promjena kamatnih stopa, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog Ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti, posebno uzimajući u obzir da tuženik uopće u ovom postupku nije predlagao da se kao svjedok na okolnost informacija koje su davanje predniku tužitelja saslušava kreditni referent koji je sudjelovao u pregovorima.

13. Upravo iz  tog razloga stav je suda da je dio odredbe članka 1.  Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

14. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu predniku tužitelja bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, te je i u  postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Z., a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-141/12, od 4. srpnja 2013., je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

15. U pogledu prigovora tuženika da je u ovom postupku nužno provoditi test poštenja i utvrđivati da li je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, potrebno je navesti da je u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Z., a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno  utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, te stoga na ove okolnosti u ovom postupku nije potrebno provoditi nikakve dokaze budući je isto bilo predmet utvrđivanja u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe.

16. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1.   Zakona o zaštiti potrošača  ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14),  u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog ZZP/14, obvezuje ostale sudove u postupku    koji   potrošač   osobno   pokrene    radi    naknade    štete  koja  mu je uzrokovana postupanjem tuženika,  ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

16.1. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja  bude  donesena  u  tom  postupku  i  koja   kao  takva  obvezuje  sudove    u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud RH u svojoj presudi  poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite,  potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača.

16.2. Ova presuda Vrhovnog suda RH bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom RH i to upravo povodom podnese ustavne tužbe protiv presude  poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

17. S obzirom da je utvrđena ništetnom odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi č. 323. st. 1. a u svezi sa čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne  odredbe  ugovora.

18. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I., dipl. oec.   

              19. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da predniku tužitelja odobren iznos kredita od 26.792,00 CHF  u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita na rok otplate od 7 godina i sa kamatnom stopom od 5,30%, te uz iznos anuiteta od 382,45 CHF, s tim da je na dan 15. veljače 2007., što predstavlja dan korištenja istog kredita tečaj CHF, u odnosu na kunu bio 4,522322, iz čega proizlazi da je početni anuitet iznosio 1.729,56 kn. Tijekom razdoblja otplate kredita navodi da je u tri  navrata došlo i do povišenja kamatne stope tako da je kamatna stopa iznosila u pojedinim periodima otplate kredita 6,99%, 8,49% i 9,99%, a mijenjao se i tečaj CHF-a u odnosu na kunu. Iskazujući razlike po osnovi promjene tečaja između tečaja važećeg na dan korištenja kredita i svih naknadnih promjena tečaja vještak je iskazao razlike i to uzimajući u jednoj varijanti samo razlike u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja kada je utvrdio da ista razlika iznosi 4.011,27 eura odnosno 30.222,93 kn, s tim da je istodobno utvrdio i iznose koje je u tom istom razdoblju prednica tužitelja platila u vrijem kada je tečaj CHF bio manji u odnosu na početno ugovoreni tečaj a koje tzv. negativne razlike iznose 130,11 eura odnosno 980,34 kn.

              19.1. Zaključno vještak je ukupnu razliku u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj u vrijeme korištenja kredita  i naknadne promjene tečaja kako na više tako i na niže od početno ugovorenog tečaja utvrdio u iznosu od 3.881,16 eura odnosno 29.242,59 kn.

20. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju tužitelj i specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 5. lipnja 2023., zahtijevajući od tuženika na ime preplate iznos od 3.881,16 eura a što odgovara protuvrijednosti iznosa od 29.242,59 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, uvažavajući dakle nalaz i mišljenje vještaka koji je prilikom utvrđivanja ovog iznosa preplate uvažio i tzv. negativne razlike koje su se javljale tijekom razdoblja otplate kredita i koji su išle u prilog predniku tužitelja.

21. Tuženik se protivio nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka, iako nije prigovarao matematičkom izračunu preplate, ali je isticao da je vještak koristio jedan tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita iako ugovorne strane nisu nikada ugovorile fiksni tečaj. Isticao je da se prilikom izračuna eventualne preplate moraju uzeti u obzir i tzv. negativni iznosi tj. iznos od 130,11 eura.

22. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda, a svi prigovori tuženika svode se zapravo na prigovore pravne naravi koji su usmjereni prije svega na sam zadatak koji je određen vještaku za potrebe vještačenja, a ne na matematički izračun vještaka iz kojeg razloga vještak nije niti usmeno saslušavan u ovome postupku.

23. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 3.881,16 eura a što odgovara protuvrijednosti od 29.242,59 kn, na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, budući je neosnovanim ocijenjen prigovor tuženika da se ovakvim načinom utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule  predmetni Ugovor o kreditu zapravo pretvara u kunski kredit, iako to nije bila volja ugovornih strana, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

23.1. Nadalje i iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka vidljivo je da je isti prilikom utvrđivanja iznosa preplate od 3.881,16 eura uzeo u obzir i tzv. negativne iznose koji su nastali tijekom razdoblja otplate kredita tj. iznose koji su manje plaćeni u odnosu na početno ugovoreni tečaj, te da je upravo temeljem toga tužitelj i postavio svoj tužbeni zahtjev odnosno uvažavajući iste iznose zbog čega je prigovor tuženika u tom dijelu neosnovan, odnosno očito je da je isti prihvaćen.

24. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

25. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u RH ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

26. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja i to upravo uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Z., a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., to proizlazi da još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđene ništetne odredbe, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastre kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022., i to uzimajući u obzir da je tužba u ovom predmet podnesena14. veljače 2023. i da sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, pa niti za onaj iznos za koji je tužba preinačena s obzirom da je i preinaka izvršena prije isteka zastarnog roka, tj. prije 14. lipnja 2023.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: OT), te su tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova, trošak zastupanja na 3 ročišta za glavnu raspravu prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 300 bodova, trošak zastupanja na jednom ročištu prema Tbr. 9. toč. 2. OT sa 50 bodova, sastava 2 obrazložena podneska prema Tbr. 8. toč. 1. OT i to za svaki podnesak po 100 bodova odnosno ukupno 200 bodova, te trošak pristupa na ročište za objavu presude prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova, odnosno za sve poduzete radnje 700 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 1,99 eura i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 1.741,25 eura. Također je tužitelj priznat trošak predujmljenog vještačenja u iznosu od 200 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 83,94 eura  i na presudu u iznosu od 85,20 eura, tako da ukupno priznati troškovi iznose 2.110,39 eura (15.900,73 kn), zbog čega je i odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

 

U Županji 6. srpnja 2023.

                                                                                                                                               Sudac  

                                                                                                                                            Jelena Bušić, v.r.

                                                                     

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje  objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje  objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

O tom obavijest:

 

1. Tužitelj po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Ž.,
2. Tužena po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O.