1

Poslovni broj: 9 Gž-366/2023-2

 

 

Poslovni broj: 9 Gž-366/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJE

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. A., Đ., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. B. i p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika O. b. d.d. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i P. d.o.o. Z., radi isplate, povodom žalbi tužiteljice i tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: 87 P-503/2018 od 12. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2023.,

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

I. Žalbe tužiteljice i tuženika djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično prihvaćaju, pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: 87 P-503/2018 od 12. siječnja 2023.:

 

-          potvrđuje pod točkom I., II.a i IV. izreke, te u odnosu na točku III. izreke za dosuđeni iznos troška od 1.734,28 EURA[1]/13.066,92 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci, kao i u odnosu na odbijajući dio odluke o troškovima postupka iz iste točke izreke,

 

-          preinačuje pod točkom II. izreke na način da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz Ugovora o kreditu broj 50162/09 od 23. lipnja 2009., iz Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 135482 od 24. listopada 2011. te Dodatka Ugovoru o nenamjenskom kreditu broj 135482 od 31. listopada 2012.,

 

-          preinačuje u dijelu odluke o troškovima postupka pod točkom III. izreke na način da se tužiteljica odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 532,37 EURA1/4.011,13 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

 

II. U nepobijanom dijelu pod točkom II.b izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

III. Trošak žalbi tužiteljici i tuženiku se ne dosuđuju.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 20.604,32 EURA/155.243,25 kn sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama kao u izreci, dok je pod točkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz Ugovora koji su precizirani u izreci. Ujedno je točkom II.a izreke prihvaćen podredni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 1.214,01 EUR/9.146,97 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom kao u izreci, a tekućom na svaki naznačeni pojedinačni iznos počevši od dospijeća pa do isplate, dok je pod točkom II.b izreke odbijen kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 2,65 EURA/20,00 kn. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 2.226,65 EURA/17.078,05 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu za iznos troška od 1.372,21 EUR/17.873,45 kn zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, a pod točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka.

 

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenim žalbama pobijaju i tužiteljica u odnosu na točke I., II. i III. izreke i tuženik u odnosu na točku II.a i odluku o troškovima postupka, iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, pa tužiteljica predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev iz točke I. izreke, te da se naloži tuženiku da tužiteljici nadoknadi cjelokupni trošak parničnog postupka, uključujući i trošak žalbe, dok tuženik predlaže da ovaj sud prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti i dosudi tuženiku trošak postupka, uključujući i trošak žalbe, a podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno raspravljanje.

 

3. Nitko nije odgovorio na žalbene navode.

 

4. Žalbe  stranaka su djelomično osnovane, a djelomično neosnovane.

 

5. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud utvrđuje da su tuženik u svojstvu banke i kreditora, a tužiteljica u svojstvu korisnika kredita sklopili 23. lipnja 2009. Ugovor o kreditu broj 50162/09 kojim je ugovoreno da tuženik stavlja na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 EURA uz rok otplate od 120 mjeseci, te da je ugovoreno da kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora iznosi 10,24%, a da se ista može povećavati ili smanjivati aktom tuženika. Osim toga utvrđeno je da su stranke sklopile 24. listopada 2011. još jedan Ugovor o kreditu broj 135482 na iznos od 29.000,00 EURA na rok otplate od 120 mjeseci, uz ugovorenu kamatnu stopu u visini od 8,99% koja se ne može mijenjati do 10. studenog 2012., a nakon toga na ostatak kredita da će se primjenjivati promjenjiva kamatna stopa koja tada bude na snazi za istovrsne kredite koja se utvrđuje aktom tuženika, dok su stranke 31. listopada 2012. sklopile Dodatak navedenom Ugovoru o kreditu na iznos od 3.293,38 EURA u kunskoj protuvrijednosti, uz produljenje roka otplate za 32 mjeseca, dok su ostale odredbe Ugovora o kreditu od 24. listopada 2011. ostale nepromijenjene.

 

6. Kako je sporna osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu više preplaćenih iznosa na temelju navedenih odredbi Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope, kao i mogu li se na predmetni spor primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu, koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica obveze CHF i promjene iznosa anuiteta u slučaju promjene tečaja CHF, prvostupanjski sud zaključuje da aktivna legitimacija tužiteljice kao potrošača u ovom postupku nije sporna, te da nije odlučno što je potrošački ugovor u konkretnom slučaju prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, prema mišljenju prvostupanjskog suda zadržavaju svojstvo potrošača, pa da okolnost da su predmetni ugovori o kreditu ispunjeni otplatom, nije zapreka za utvrđenje ništetnosti njihovih pojedinih odredbi kao prethodnog pitanja, smatrajući da tužiteljica kao korisnica kredita ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne u svrhu ostvarenja predmetnog kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

 

7. Sud naglašava da za odlučivanje o predmetnim zahtjevima tužiteljice nama mogućnosti primjene pozivanja na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., a koje se odnose na kamatu i promjenjivu kamatnu stopu korisnika kredita s valutom u CHF, dok se predmetni spor odnosi na valutu EURO.

 

8. Kako je odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrđuje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 23. lipnja 2009. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamatna stopa može povećavati ili smanjivati aktom tuženika i kojim je ugovoreno da se redovna kamatna stopa utvrđuje (povećava ili smanjuje) aktom tuženika koji uređuje visinu kamatnih stopa ili aktom tuženika koji uređuje postupak, a koje odredbe su i dio Ugovora o kreditu od 24. listopada 2011. i Dodatka Ugovora o kreditu pod člankom III.

 

9. Ovo stoga jer je prvostupanjski sud utvrdio da stranke prilikom sklapanja predmetnih ugovora nisu pregovarale, niti je tužiteljica mogla utjecati na odredbe o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene iste, slijedom čega nije mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je utvrđeno da su se ugovori sklapali na standardiziranom obrascu banke. Osim toga utvrđeno je da banka tužiteljici nije dala nužne i osnove informacije o riziku ugovaranja opisanih odredaba da bi ista kao pravni laik mogla shvatiti značenje posljedice primjene istih na njenu ugovornu obvezu, a sve na štetu tužiteljice kao ugovorne strane.

 

10. Obzirom na dio odredbi predmetnih Ugovora o kreditima za koje je sud utvrdio da su ništetne, a koje se odnose na promjenu kamatne stope, to tužiteljica prema mišljenju suda ima pravo potraživati štetu koja joj je nastala primjenom ništetnih odredbi, a koja se može izraziti u razlici radi povećanja ugovorene kamate u pojedinim ugovorima o kreditu, sve na temelju odredbe čl. 1054. st. 1. ZOO-a.

 

11. Međutim, sud smatra, a imajući u vidu da su ništetne samo pojedine odredbe Ugovora o kreditu i to one u kojima će se kamata mijenjati prema jednostranoj odluci banke, a ne i one u dijelu kojim je bila ugovorena početna kamatna stopa, da nema mjesta primjeni kamatne stope iz čl. 26. st. 3. ZOO-a prilikom izračuna dugovanog iznosa, zbog čega da nije osnovan tužbeni zahtjev s osnove primjene te odredbe i u zatraženoj visini tražbine, slijedom čega je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke.

 

12. U pogledu tužbenog zahtjeva pod točkom II. izreke prvostupanjski sud ističe da je kredit otplaćen u cijelosti u travnju 2019., čime je ugovorni odnos parničnih stranaka prestao, pa da ne postoje uvjeti niti osnove određivati kako je tužbeni zahtjev postavljen pod točkom II. izreke, slijedom čega je i on odbijen kao neosnovan.

 

13. Međutim, sud smatra da je djelomično osnovan podredni tužbeni zahtjev, te da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi, a koji iznos preplate je utvrđen provedenim vještačenjem sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, pa kako je iz vještačkog nalaza utvrđena visina preplate u iznosu od 9.146,66 kn, uz izračun potraživanja uzimajući da se redovna kamata obračunavala prema početnoj stopi redovne kamate naznačene u Ugovorima o kreditima, prvostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a zaključio da je tuženik kao banka dužan tužiteljici vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate kao nesavjesno ugovorna strana, koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II.a izreke, a prihvaćajući utvrđenja na temelju provedenog vještačenja, prvostupanjski je sud zahtjev tužiteljice za isplatom preostalog iznosa od 20,00 kn odbio kao neosnovan, kako je to navedeno pod točkom II.b izreke.

 

14. U žalbi tužiteljica ističe da se na ugovorni odnos stranaka ne može primijeniti početna kamatna stopa iz razloga što je ista ništetna, kao i kasnije jednostrane promjene te stope, tvrdeći da je tuženik jednostrano i bez pojedinačnog pregovaranja odredio i tu stopu kamate. Navodi da sve i kada bi početna stopa bila valjano ugovorena, da se ista ne može primijeniti na cijelo razdoblje otplate kredita po Ugovoru na način da se "fiksira" odlukom suda, jer bi to bilo protivno samoj volji ugovornih stranaka, s obzirom da je ona bila ugovoriti obvezu plaćanja kamate po promjenjivoj stopi, što je zakonom dopušteno, slijedom čega da u konkretnom slučaju na odnos stranaka treba primijeniti odredbu čl. 26. st. 3. ZOO-a.

 

15. U žalbi tuženik ističe da pobijanom presudom prvostupanjski sud, unatoč pozivanju na odredbe Direktive 93/13/EEZ, propušta primijeniti načelo proporcionalnosti, navodeći da je evidentno da potpuno identične okolnosti nisu postojale u pogledu Ugovora o kreditu inicijalno sklopljenih s glavnicom vezanom uz HRK u odnosu na parnicu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pokrenutoj od strane udruge potrošač, koja je rezultirala donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., jer je tečaj kune bio relativno stabilan, dok visina redovne kamatne stope u većini slučajeva nije rasla istom dinamikom kao što je to bio slučaj s Ugovorima o kreditu s glavnicom vezanom uz valutnu klauzulu u CHF.

 

16. Kako kao prejudicijelno pitanje za donošenje presude, prvostupanjski sud postavlja pitanje ništetnosti spornih odredaba o promjeni ugovorene kamate jednostranom odlukom tuženika, isti ukazuje kako materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamate stope, pa da je očito bilo dopušteno i zakonito to ugovarati, a da je dužnost banke bila samo i isključivo obavijestiti potrošača o promjeni stopa, što je tuženik i učinio. Stoga brani tezu da je protuzakonito tražiti da se ništetnom utvrdi odredba koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila nedvojbeno dopuštena i na koju se tužiteljica sama odlučila prilikom ulaženja u kreditni odnos, pa da bi kamatna stopa bila fiksna, da je ista nužno morala biti ugovorena kao takva. Osim toga, tuženik ukazuje da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi referira na propise koji u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu uopće nisu bili na snazi, a suprotno tome tuženik ističe da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i koje je do danas ostalo na snazi izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamate stope u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da iz obrazloženja presude nije jasno na koji način je, odnosno temeljem kojih dokaza prvostupanjski sud utvrdio činjenicu nesavjesnosti tuženika, pa time i njegovu obvezu plaćanja zateznih kamata tužiteljici od dana stjecanja, a ne od dana podnošenja tužbe.

 

17. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima ovaj sud smatra da u pobijanoj presudi prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) na koje ukazuju žalbe stranaka, s obzirom da u istoj nema nikakvih nedostataka niti manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Osim toga primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao ni da bi navedena presuda bila opterećena ijednom bitnom povredom na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

18. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tužiteljice sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda, a imajući u vidu da je pravilno utvrđeno da su ništetne samo odredbe Ugovora o kreditima koje se odnose na promjenu kamatne stope, da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 26. st. 3. ZOO-a, jer je u spomenutim Ugovorima kamatna stopa određena prilikom zaključenja navedenih Ugovora, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 20.604,32 EURA/155.243,25 kn sa zatraženim kamatama.

 

19. Međutim, s obzirom da je sud kao prethodno pitanje u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu pravilno zaključio da su ništetne odredbe Ugovora vezane uz jednostranu promjenu kamatne stope, pogrešno zaključuje prvostupanjski sud da tužiteljica nema pravni interes na postavljanje dijela glavnog zahtjeva kojim se utvrđuje da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz navedenih Ugovora zaključenih između stranaka.

 

20. Naime, osim što tuženik pogrešno u svojoj žalbi ukazuje da su stranke sklopile Ugovor o kreditu s glavnicom vezanu uz valutnu klauzulu u kunama, iako iz stanja spisa proizlazi da su stranke ugovorile kredit vezan uz valutnu klauzulu u EURIMA, a u okolnostima konkretnog slučaja, pravilno sud prvog stupnja ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nije vezao uz presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, već je osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12 – dalje: ZZP/07), Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09 i 112/12) i ZOO-a, te primjenom tih propisa utvrdio pravno odlučne činjenice i to da su navedene odredbe Ugovora o kreditu nepoštene i da su kao takve dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, slijedom čega prema mišljenju ovog suda tužiteljica ima pravni interes na postavljanje tužbenog zahtjeva da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz zaključenih ugovora, protivno zaključku prvostupanjskog suda da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan iz razloga da je kredit tužiteljice otplaćen u cijelosti u travnju 2019., čime da je ugovorni odnos stranaka prestao.

 

21. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istači da ovaj sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u Ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, jer je to njihovo legitimno pravo, s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija, čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

 

22. Međutim, primjenjujući odredbe čl. 96. st. 1., čl. 97., čl. 98. i čl. 102. ZZP/07, a imajući u vidu u postupku utvrđene činjenice, i ovaj sud ocjenjuje da odredbama predmetnih Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženik) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužiteljice), koja promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega ista nije ni mogla znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogla istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa.

 

23. Osim toga, predmetne je odredbe Ugovora o kreditima formulirao isključivo tuženik i na tu odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a u Ugovorima nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što nije postojala ni mogućnost da tužiteljica predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što joj je ponuđeno.

 

24. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke u Ugovorima o kreditu u EURIMA smatra nedovoljno određenom i preciznom, neovisno o tome što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 143/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim Ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, slijedom čega da su iste protivne odredbi čl. 272. ZOO-a i dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice, pa je pravilno, vodeći računa da je pravna osnova u odnosu na podredni tužbeni zahtjev stjecanje bez osnove, da je tuženik temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan isplatiti tužiteljici iznos od 1.214,01 EUR/9.146,97 kn što predstavlja razliku naplaćenu na temelju djela ugovornih odredaba koje je sud utvrdio ništetnim i to sa zakonskom zateznom kamatom na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečno preplaćenog iznosa na ime jednostrano promjenjive redovne kamate jer tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

 

25. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomičnim odbijanjem žalbe tužiteljice potvrditi točku I. izreke, dok je temeljem iste zakonske odredbe odbijanjem žalbe tuženika valjalo potvrditi točku II.a, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužiteljice valjalo preinačiti točku II. izreke na način da se usvaja taj dio tužbenog zahtjeva.

 

26. Nadalje, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odlučio o troškovima postupka pod točkom III. izreke.

 

27. Naime, imajući u vidu da je odredbom čl. 188. st. 2. ZPP-a propisano da tužitelj može dva i više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan, a tužitelj je u tužbi istaknuo dva međusobno povezana zahtjeva za isplatu, pa kako je sud usvojio podredni zahtjev, trošak valja obračunati prema vrijednosti predmeta spora po tom zahtjevu u visini od 9.146,90 kn, jer tužiteljica u odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom II. izreke nije naznačila posebnu vrijednost predmeta spora.

 

28. Kako tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva,a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi valjalo joj je uvažavajući vrijednost predmeta spora eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva dosuditi sve troškove koji su primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a bili potrebni za vođenje parnice.

 

29. Stoga je istoj valjalo priznati trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa) u visini od 75 boda, dok je isti trošak tužiteljici valjalo priznati i za trošak podneska od 3. travnja 2018. temeljem Tbr. 8.1. Tarife, kao i za trošak ročišta od 9. srpnja 2019., 17. rujna 2021. i 2. prosinca 2022. temeljem Tbr. 9.1. Tarife. Za trošak podneska od 16. lipnja 2021., 28. rujna 2022. i 8. srpnja 2022. tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 18,75 bodova, temeljem Tbr. 8.3. Tarife, dok joj je za trošak vještačenja valjalo priznati iznos od 4.000,00 kn, kao i trošak pristupa tužiteljice na ročište za cestarinu na relaciji Zagreb – Split u iznosu od 181,00 kn, s time da na sve radnje u postupku osim na troškove sudskih pristojbi, vještačenja te putnih troškova tužiteljica ima pravo i na trošak PDV-a temeljem Tbr. 42. Tarife. Osim navedenih troškova tužiteljici je dosuđen kao dio parničnog troška i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 kn temeljem čl. 40 Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18), te isti iznos na  trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 400,00 kn temeljem Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19 i 92/21).

30. Tužiteljici nije valjalo priznat trošak podneska od 8. kolovoza 2019. i od 14. studenog 2022. jer taj trošak nije bio opravdan za vođenje parnice, te trošak cestarine za relaciju S. – Z. u iznos od 181,00 kn, jer taj trošak tužiteljica nije dokumentirala. Stoga je ukupan trošak kojeg je valjalo priznati tužiteljici 1.734,28 EURA/13.066,92 kn, slijedom čega je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi odluku o troškovima postupka pod točkom III. izreke za taj iznos sa dosuđenom kamatom, pri tom potvrđujući i odbijajući dio odluke o trošku pod istom točkom, te točku IV. izreke, s obzirom da je zakonito odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška kao neosnovan. Međutim, sud je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačio dio odluke o troškovima postupka pod točkom III. izreke primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a na način da je zahtjev za naknadu troškova postupka tužiteljice za iznos od 532,37 EURA/4.011,13 kn sa zatraženom kamatom odbijen kao neosnovan.

 

31. Trošak žalbi strankama nije dosuđen, jer je tužiteljica u odnosu na ukupan zahtjev uspjela sa žalbom samo u neznatnom dijelu, dok je tuženik uspio samo djelomično u pogledu odluke o troškovima postupka kao sporednog zahtjeva, za što na njegovoj strani nije nastao poseban trošak.

 

32. U nepobijanom dijelu pod točkom II.b izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena

 

U Varaždinu 6. srpnja 2023.