Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA P-2518/22 OPĆINSKI SUD U SPLITU
Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja H. M. T., O.: …, koja je zastupana po punomoćnici M. R. Š., odvjetnici u S., protiv
tužene R. Z., O.:
…, koja je zastupana po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog
društva K. & partneri u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne
i javne rasprave zaključene u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice
punomoćnika tuženika K. M., odvjetničke vježbenice kod D.
O., odvjetnika u S. te proglašenja presude od 5. srpnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženoj, u roku 15 dana, isplati tužitelju ukupan iznos od 1.875,83 eur / 14.133,47 kn1 sa zakonskim zateznim kamatama,
i to po stopi od 15% godišnje od 31. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007., po
stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12%
godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31.
prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi
koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,
a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:
na iznos u eur na iznos u kn od do
1,07 8,06 31.08.06. isplate
1,18 8,89 30.09.06. isplate
0,95 7,16 31.10.06. isplate
1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450
0,26 1,96 30.11.06. isplate
0,24 1,81 31.03.08. isplate
7,38 55,60 31.10.08. isplate
9,41 70,90 31.12.08. isplate
10,87 81,90 31.01.09. isplate
11,54 86,95 28.02.09. isplate
9,92 74,74 31.03.09. isplate
10,28 77,45 30.04.09. isplate
7,43 55,98 31.05.09. isplate
5,33 40,16 30.06.09. isplate
5,89 44,38 31.07.09. isplate
6,99 52,67 31.08.09. isplate
6,90 51,99 30.09.09. isplate
5,78 43,55 31.10.09. isplate
7,88 59,37 30.11.09. isplate
9,56 72,03 31.12.09. isplate
11,95 90,04 31.01.10. isplate
11,40 85,89 28.02.10. isplate
14,65 110,38 31.03.10. isplate
14,03 105,71 30.04.10. isplate
15,23 114,75 31.05.10. isplate
25,62 193,03 30.06.10. isplate
23,49 176,99 31.07.10. isplate
30,02 226,19 31.08.10. isplate
27,76 209,16 30.09.10. isplate
24,13 181,81 31.10.10. isplate
31,79 239,52 30.11.10. isplate
41,54 312,98 31.12.10. isplate
34,64 261,00 31.01.11. isplate
37,06 279,23 28.02.11. isplate
33,98 256,02 31.03.11. isplate
34,53 260,17 30.04.11. isplate
47,60 358,64 31.05.11. isplate
48,88 368,29 30.06.11. isplate
59,64 449,36 31.07.11. isplate
54,04 407,16 31.08.11. isplate
47,92 361,05 30.09.11. isplate
46,93 353,59 31.10.11. isplate
46,47 350,13 30.11.11. isplate
49,37 371,98 31.12.11. isplate
51,90 391,04 31.01.12. isplate
52,23 393,53 29.02.12. isplate
50,48 380,34 31.03.12. isplate
51,67 389,31 30.04.12. isplate
52,47 395,34 31.05.12. isplate
51,11 385,09 30.06.12. isplate
51,47 387,80 31.07.12. isplate
50,45 380,12 31.08.12. isplate
48,25 363,54 30.09.12. isplate
50,60 381,25 31.10.12. isplate
51,73 389,76 30.11.12. isplate
50,94 383,81 31.12.12. isplate
46,51 350,43 31.01.13. isplate
50,27 378,76 28.02.13. isplate
31,67 238,62 31.03.13. isplate
18,93 142,63 11.04.13. isplate
49,12 370,09 30.04.13. isplate
21,49 161,92 31.05.13. isplate
14,17 106,76 08.06.13. isplate
8,87 66,83 11.06.13. isplate
44,42 334,68 30.06.13. isplate
45,55 343,20 31.07.13. isplate
II. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od
2.245,23 eur ili 16.916,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od
presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem
kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje
glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 28. lipnja 2022. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate. U tužbi
se navodi da su tužitelj i tuženik 11. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu br. …. Navedenim ugovorom da je ugovorena valutna klauzula u CHF. Tijekom
otplate tužitelj da je više platio ugovorene iznose. Navedene odredbe o valutnoj
klauzuli u CHF da su nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj se pozvao na odluke o
zaštiti kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i
Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od
14. lipnja 2018. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu više plaćenih iznosa po
osnovi valutne klauzule u CHF.
Podneskom od 14. veljače 2023. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev
sukladno provedenom vještačenju i eur kao važećoj valuti u Republici Hrvatskoj.
Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu ukupnog iznosa od 1.875,83 eur / 14.133,47
kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate na
način kako je to specificirano u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti.
Nadalje je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da se u konkretnom slučaju ne
radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakao je prigovor zastare, te je osporio i
visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakao da se na predmetni slučaj ne primjenjuju
u tužbi navedene presude o kolektivnoj zaštiti potrošača slijedom čega je osporio
aktivnu i pasivnu legitimaciju.
3. Sukladno odredbi čl. 190. st 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne
novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11,
25/13, 89/14, 70/19), dalje ZPP, u svezi s odredbom čl. 117. st. 1. ZID ZPP (Narodne
novine 80/22, 114/22), sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva.
Nadalje je za istaknuti i Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br.
Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. kojim je izražen stav da je dopuštena
preinaka u tzv. predmetima "Franak" nakon provedenog vještačenja.
4. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem ugovora o kreditu br. …., izračuna pretplate, oplatnog plana planiranog i
stvarnog, knjigovodstvene kartice, promotivnih uvjeta, zahtjeva za kredit, suglasnosti,
zadužnice, ponude, tržišnih parametara, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja
vještakinje za knjigovodstvo i financije A. B. od 3. veljače 2023. te
saslušanjem tužitelja.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
7. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. ZPP-a prema
kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na
prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret
inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih
ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće
činjenice.
8. Čitanjem čl. 12. Ugovora o kreditu … od 11. srpnja 2006.,
razvidno je da su stranke ugovorile nadležnost suda u sjedištu kreditora. Sjedište
tuženika je u Z., što proizlazi iz izvatka iz sudskog registra dostupnog na
službenoj I. stranici M. pravosuđa R..
Ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna je ugovorna
odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je s načelu savjesnosti i
poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača-tužitelja (čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50.
alineja 19. te čl. 51. i 55. ZZP/14). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu
nije prebivalište potrošača, na što tužitelj nije mogao utjecati, tužitelju je otežala
pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je
evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime,
prebivalište tužitelja je u S., dok je sjedište kreditora u Z., iako je sam kredit
sklopljen u poslovnici tuženika u S..
Sud Europske unije u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-
244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj
odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C-243/08,
Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4.6.2009. navodi kako sud
ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je
upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta
prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.
Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora preuzeli
su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Županijski sud u Splitu Gž-393/18 od 4. svibnja
2018., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25. travnja 2016.,
Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018-2 od 4. svibnja 2018.,
Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019.,
Županijski sud u Rijeci Gž-2066/2017-2 od 15 studenog 2018., Županijski sud u
Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3. prosinca 2018., Županijski sud u
Slavonskom brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28. siječnja 2019.).
Mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku
proizlazi iz odredbe čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993. koja
propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano
određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena
Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti
potrošača (Narodne novine 96/03; dalje ZZP/03) i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne
novine 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14).
S obzirom da je predmetna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u
sjedištu kreditora ništetna zbog nepoštenosti ex tunc, a da je predmetni ugovor o
kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu, za istaknuti je i odredbu čl. 59. ZPP-a
koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu
jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored
suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna
jedinica nalazi.
Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku
predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog
suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzeo pravni stav da je
prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o
kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između
prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na
sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili
pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti
koje predstavljaju questio facti (izvod iz zapisnika Su IV-308/2020 od 5. studenog
2020. objavljen je na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH).
Stoga je sporna odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena, a time i ništena.
9. Čitanjem obračuna utužene tražbine, Ugovora o kreditu … od
11. srpnja 2006., otplatnog plana, knjigovodstvene kartice, otplatnog plana, čitanjem
pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije A. B. od 3.
veljače 2023., sud je utvrdio:
- da su tužitelj i tužena 11. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu br. 418-50-
3565877 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na
iznos od 15.592,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika
na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,
- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,20% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 31. srpnja 2013., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana od 5,20% do 6,75%,
- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne
kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da
konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno
restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 1.875,83 eur / 14.133,47 kn,
- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012
od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-
249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tužena koja je
u tom postupku bila tuženik pod 4. mijenjao bez ugovorenih parametara
jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj
promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa
i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost,
odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,
- da je ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na
odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženu odbijena odlukom
Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-
2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od
13. prosinca 2016.,
- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012
od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-
2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne
interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći
u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije
kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za
donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u
vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih stranaka,
- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 28. lipnja 2022.,
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012.,
a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano
promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je
drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna
14. lipnja 2018.
10. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju
radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao
prethodno pitanje, raspraviti jesu li odredbe čl. 1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu u
dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom
kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.
Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o
osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor
osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.
11. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi.
Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se
takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.
Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev
za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku
od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08,
125/11, 78/15, 29/18), dalje ZOO/06 u svezi s čl. 1111. ZOO-a).
Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.
Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17-
2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda
RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za
zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv
tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane
uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala
jednostranom odlukom tuženika.
Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem
parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida
zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva
počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u
povodu te tužbe.
Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja
2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.
srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u
Zagrebu.
Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje
počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom
određeni rok za zastaru.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu
kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.
Međutim predmetnom tužbom ne traži se više plaćeno zbog ništetne odredbe
o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, već valuti.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u
povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja
2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu
razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od
pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.
Stoga je dakle, predmetna tužba, kojom se traži više plaćeno zbog ništetne
odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pravodobna, jer je podnesena 28. lipnja 2022.
Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet
stranici (http://www.vsrh.hr) objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka
zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih
odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-
IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. koje glasi: „Povodom dvojbi i nedoumica koje se
učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja
2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja
shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog
shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje
glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne
zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje
teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku
kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti
sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s
valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih
parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u
postupku kolektivne zaštite."
Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare neosnovan je u cijelosti.
12. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za
naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da
su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka.
Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili
ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se
nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio
imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz
nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako
vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod
prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza
vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s
obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).
Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove,
a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna
radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i
pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju
redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez
osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje
imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do
stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom
osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.
13. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu
P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na
odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za navesti je slijedeće.
Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su
određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U
tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih
pozvati.
U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju
subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu
kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i
samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći
apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo
bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum
litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom
redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem
tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba
koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za
utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti
prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne
činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni
htjeli zaštititi.
Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski
zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj
kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom
smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito
ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim,
nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne
presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo
drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl.
502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe.
Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge
sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti
svojih stajališta.
14. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.
15. Ovdje je za ponoviti da je sud čitanjem predmetnog ugovora o kreditu br.
… od 11. srpnja 2006. nedvojbeno utvrdio da se u konkretnom slučaju
radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tužena sklapala s potrošačima. Tužitelj je
predmetnu ugovor sklopio kao potrošač radi kupnje osobnog automobila.
Slijedom navedenog istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije je
neosnovan u cijelosti.
16. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od
4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog
sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH svojom odlukom broj Revt-249/14-
2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Ustavna
tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o
jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda RH br.
U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015,
U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.
Presuda Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj
Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom
Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-
4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik ( i to kao tuženik pod 4. u tom predmetu), predstavlja
kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi
pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske
sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite
prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom
čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi
u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku
za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja
povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika.
17. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH
Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 4) Raiffeisenbank
Austrija d.d. Zagreb utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je četvrtotužena
Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca
2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i
u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti
informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81.,
82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o
obveznim odnosima.
Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana
glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara
za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora,
a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih
stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u
odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III-
4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-
4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
18. Sud EU u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca
Românească SA od 20. rujna 2017., pozivom na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ-a od 5.
travnja 1993., potvrdio je utvrđenja koja su identična utvrđenjima iz kolektivne pravne
zaštite navedenih odluka trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH. (Navedena odluka
je dostupna na hrvatskom jeziku na stranici EUR-lex https://eur-lex.europa.eu/legal-
content/HR/TXT/?uri=CELEX%3A62016CJ0186)
19. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj podvesti pod tzv.
„slučaj franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed
navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i
Vrhovnog suda RH.
U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor
o kreditu br. … od 11. srpnja 2006., je potrošački ugovor. Sporne
odredbe čl. 1. i 7. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu
kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne odredbe iz
razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg
tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost
pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 1. i 7. tog ugovora, a niti su ugovorom
utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za
posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u
pravima i obvezama ugovornih strana.
Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85.,
i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u
vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i
protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg
u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.
Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja
predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog
toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi
unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno
odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate
predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi
se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati
nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano
mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba
sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme
isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili
sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti
napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba
sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate
predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je
ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora
ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara
odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
20. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da
su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su
nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan
primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja
ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne
odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.
Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.
U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 1. i 7. predmetnog ugovora o
kreditu u dijelu u kojem je određena valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu
nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a
na štetu tužitelja kao potrošača.
21. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog
suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega
po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-
1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja
za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.
Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj
sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio
obrazloženja.
Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka
2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili
druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje
registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih
kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim
zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu
(tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja
obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i
propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl.
502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih
interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim
postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će
slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak
tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u
posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na
utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.
502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude
Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog
suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer
bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske
odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno
za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao,
suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama
predložene dokaze...“
Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III-
2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno
obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u
sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom
parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima
potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava
kolektivne zaštite potrošača…“.
Usprkos navedenom sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice. Dokaz
saslušanjem zaposlenika tuženika R. S. nije izveden, jer je tuženik
odustao od prijedloga za izvođenjem toga dokaza (str. 114. spisa).
Saslušanjem tužiteljice sud je utvrdio da je tužiteljica predmetni kredit uzela
zbog kupnje osobnog automobila. Predmetni kredit tužiteljica je uzela kod tužene iz
razloga što ju je auto kuća obavijestila da oni surađuju s tuženom. Nadalje, djelatnik
banke tužiteljici je ponudio kredit s valutnom klauzulom CHF i ER uz savjet da je
kredit s valutnom klazulom CHF najbolji proizvod, što znači najpovoljniji s povoljnom
kamatom, stabilnom valutom i da su ostali uvjeti super, a mjesečna rata da se uklapa
u 1.000,00 kn, koliko je tužiteljica naglasila da može podnijeti s obzirom na svoja
primanja. Tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja oko sadržaja pojedinih
ugovornih odredbi, niti joj je službenik banke objasnio rizike predmetnog kredita.
Predmetni kredit tužitelj je uzela kao potrošač. Naime, plaću je ostvarivala od
nesamostalnog rada kao profesor u školi tako da nije imala, niti ima, vlastitu tvrtku,
obrt i sl. Automobil je kupila za svoje osobne potrebe prijevoza.
Nadalje je za istaknuti da iz samog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno
osiguranje tražbine u vidu fiducija, dakle prijenosa prava vlasništva predmetnog
automobila na banku za vrijeme trajanja kredita. Kako je banka bila vlasnik
automobila za vrijeme trajanja kredita, onda korisnik ne može raspolagati predmetom
osiguranja, ako to nije posebno ugovoreno, a u konkretnom slučaju nije (čl. 8.
ugovora).
U vezi predloženog saslušanja javnog bilježnika, a koji je dokaz sud nije izveo,
za kazati je da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome
da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije
sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu
nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike
fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je
solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom
okviru (vidi detaljnije točke 11. - 11.3. rješenja broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca
2021. Ustavnog suda Republike Hrvatske).
22. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru,
jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s
ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni
na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“
utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali
mogućnost pregovaranja.
23. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za
podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni
zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi.
Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih
ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra
da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da
tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače
2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).
Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj
stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor
otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva
ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).
24. Slijedom navedenog odredbe čl. 1. i 7. predmetnog potrošačkog ugovora o
kreditu, koji je tipski ugovor, su nerazumljive jer iz njih ne proizlazi određenost i
odredivost valutne klauzule u CHF, pa se radi o ništetnim odredbama kako je to
naprijed detaljno obrazloženo.
25. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti
ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi
takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
26. Vještačenjem po vještaku za knjigovodstvo i financije A. B., sud je utvrdio:
- da su tužitelj i tužena 11. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu br. 418-50-
3565877 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na
iznos od 15.592,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika
na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,
- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,20% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 31. srpnja 2013., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana od 5,20% do 6,75%,
- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne
kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da
konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno
restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 1.875,83 eur / 14.133,47 kn, sve na način
kako je to pobliže specificirano u izreci presude i iskazano u eur/kn prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450,
- da je iznos više plaćenog zbog promjene tečaja izračunat bez utjecaja promjene kamatnih stopa.
27. Je li od iznosa pretplate (iznosi u izračunu vještaka prikazani s negativnim
predznakom) treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan
(iznosi u izračunu vještaka prikazani s pozitivnim predznakom) ili ne, pravno je
pitanje na koje odgovora sud, a ne vještak. U odnosu na to pravno pitanje za navesti
je slijedeće.
Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti
ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju
takva ugovora. Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan
vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj
klauzuli u CHF, a to su upravo iznosi koji čine pozitivnu razliku i koji su specificirani u
izreci.
Međutim, sudska praksa u tom pogledu nije jedinstvena tako npr. Županijski
sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi 12 Gž-1429/2021-3 od 24. veljače
2022., Županijski sud u Varaždinu Gž-1226/2020 od 3. ožujka 2021., Županijski sud
u Vukovaru Gž-779/21 od 9. ožujka 2022. i Županijski sud u Splitu Gž-367/2022-3 od
5. travnja 2022. navode da nije potrebno vršiti zbroj pozitivne i negativne razlike jer
plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa na njegovoj strani ne postoji obveza
vraćanja onoga što nije primio, a time ni tražbina tužene po osnovi ništetnih odredbi.
S druge pak strane, presude Županijskog suda u Osijeku Gž-1413/2021-2 od
17. lipnja 2021. i Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi 15 Gž-
1077/2020-3 od 2. veljače 2021. navode da je potrebno uzeti u obzir zbroj pozitivne i
negativne razlike, jer u slučaju ništavosti ugovora svaka stranka vraća ono što je
primila na ime takvog ugovora.
U odnosu na različitu sudsku praksu za navesti je slijedeće. Kad dio imovine
neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema
osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili
zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi
vrijednost postignute koristi (čl. 1111. st. 1. ZOO-a). Opće pretpostavke tog
izvanugovornog obveznopravnog odnosa su: 1. povećanje imovine na jednoj strani,
2. umanjenje imovine na drugoj stvari,3. kauzalna povezanost između umanjenja na
jednoj stani i povećanja imovine na dugoj strani, 4. nepostojanje odgovarajuće
osnove i 5. činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini.
Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja
na strani banke i obogaćenja na strani korisnika kredita (potrošača). U kreditnom
odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu isplate kreditnog iznosa.
Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na
raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno
vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene na namjene, a korisnik se obvezuje banci
plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je
ugovoreno (čl. 1021. st .1. ZOO-a).
Dakle, ugovorom o kreditu banka korisniku kredita daje određeni iznos kredita
tj. novčanih sredstava. Stoga je dakle činidba banke u tom odnosu isplaćeni iznos
kredita. S druga pak strane, činidba korisnika kredita je povrat iznosa kredita i
plaćanje kamata kroz plaćanje mjesečnih anuiteta. Plaćanjem anuiteta korisnik
kredita vraća kredit (plaćanjem glavnice) i plaća kredit (plaćanjem kamate). Također,
znatnim porastom tečaja CHF banka zarađuje, povraćanjem vrijednosti kreditnog
iznosa. Zbog znatnog rasta tečaja valuta CHF gubi značaj zaštitne klauzule
(očuvanje vrijednosti), već upravo suprotno povećava se vrijednost kredita.
Stoga je dakle, ugovorna kamata i porast tečaja CHF zarada banke. Kredit je
proizvod kojeg banka prodaje, a naplaćuje ga putem anuiteta (mjesečnih rata koje se
sastoje od glavnice i kamata prema tečaju CHF) koje plaća korisnik kredita.
Smanjenjem tečaja CHF dolazi do izmakle koristi banke. Međutim, kod
„slučaja Franak“ ne radi se o izmakloj koristi u smislu štete, jer nema protupravnosti,
ni izostanka redovnog tijeka stvari. Nadalje, izmakla korist ne može se smatrati
umanjenjem imovine u smislu stjecanja bez osnove, jer se izmakla korist reparira kao
naknada štete.
Slijedom navedenog za zaključiti je da pad tečaja CHF podrazumijeva
izostanak planirane zarade koja se ne bi mogla smatrati izmaklom koristi, jer nisu
ispunjene zakonske pretpostavke (šteta, štetnik, oštećeni, štetna radnja,
protupravnost i izostanak redovnog tijeka stvari).
Smanjenje tečaja CHF ne može se promatrati ni kao stjecanje bez osnove na
strani korisnika kredita (potrošača), jer nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke za
primjenu tog instituta. Opća pretpostavka za primjenu stjecanja bez osnove je činidba
zbog koje je došlo do promjene u imovini. Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe
banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke i obogaćenja na strani
korisnika kredita (potrošača). U kreditnom odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu
isplate kreditnog iznosa.
Smanjenje tečaja CHF je kreditni rizik kojeg banka ocjenjuje prilikom plasiranja
kredita. Naime prilikom plasiranja kredita banka mora ocijeniti šest kreditnih rizika
(kreditni rizik, rizik likvidnosti, kamatni rizik, operativni rizik, rizik kapitala i valutni
rizik), dok plasmanom kredita banka prihvaća kreditni rizik.
Stoga dakle, eventualni argumenti da je u knjigovodstveno-financijskom
vještačenju iznosa stečenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF
potrebno matematički obračunati zbroj pozitivne razlike, obračunati zbroj negativne
razlike pa oduzeti, zapravo prebiti, jedno s drugim iz razloga što je stjecanje bez
osnove potrebno promatrati s obje strane tj. kroz osiromašanje i obogaćenje na obje
strane ovisno o tome je li tečaj CHF bio viši ili niži, ne bi bili pravno utemeljeni.
Također iz izvršene analize proizlazi da ne bi bili pravno argumentirani ni eventualni
prigovori da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ne mogu biti ništetne samo
kad je tečaj CHF viši, a valjane kad je tečaj niži, čime da se u konačnici potrošači
(korisnici kredita) dovode u povoljniji položaj.
Iz izvršene analize pravnog instituta stjecanja bez osnove i izmakle koristi te
pojma kreditnog rizika proizlazi da matematički obračun stečenog po osnovi ništetnih
odredbi u CHF treba sadržavati samo zbroj pozitivne razlike, tj. zbroj više plaćenog u
odnosu na planirani primijenjeni tj. provedeni otplatni plan, kako je to vještak ispravno
obračunao.
28. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi te je sukladno provedenom vještačenju uredio tužbeni zahtjev.
29. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka. Tuženik je
istakao samo svoje neslaganje s nalazom i mišljenjem vještaka. Istakao je da su
stranke imale namjeru ugovoriti valutnu klauzulu u CHF što posljedično
podrazumijeva razliku u tečaju.
S obzirom da se prigovori odnose na pravna pitanja na koja odgovara sud, a
ne činjenična pitanja na koja odgovara vještak, nije bilo potrebe tražiti očitovanje od
vještaka.
Ovdje je za istaknuti da je uobičajeno da se, u pogledu kamatne stope,
vještačenje provede prema prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi. Jednako je i kod
valutne klauzule. Dakle, kako je odredba o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena
ništetnom onda je logično da se vještačenje provede prema početnom tečaju.
Za istaknuti je i to da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništenosti
odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, prvobitno
ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i
zbrajaju anuiteti i usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano
promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako se kod tečaja uzima početni tečaj.
30. Sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao logičan, uvjerljiv, dovoljno
obrazložen i izrađen po pravilima struke, jer je iz njega razvidan iznos pretplate po
ništenim odredbama.
31. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je
stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je
stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne
kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa
preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u
CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne
odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.
32. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze,
duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2.
ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza
dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29.
ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope
zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske
zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi
HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17,
1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21).
33. Zbog svega navedenog tužbeni zahtjev je osnovan pa ga je sud prihvatio i
odlučio kao u točki I. izreke presude.
34. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015.,
37/2022., 126/2022.).
Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom
zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, što
proizlazi iz Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne Novine 70/19), koji se
u pogledu odredbi o trošku primjenjuje na postupke u tijeku.
Tužitelju je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe
iznos od 199,00 eur, zastupanje na 3 ročišta (12.12.22., 13.02.23., 25.04.23.) na
kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 199,00 eur,
za sastav 3 obrazložena podneska iznos od po 199,00 eur, što ukupno iznosi
1.393,00 eur. Tom iznosu pridodan je trošak PDV-a u iznosu od 348,25 eur, trošak
vještačenja u iznosu od 331,81 eur i 39,45 eur, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od
66,36 eur i trošak pristojbe presude u iznosu od 66,36 eur, što sveukupno iznosi
2.245,23 eur ili 16.916,68 kn.
Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja
do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih
kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19,
1/20, 75/20, 1/21, 74/21). Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki II. izreke
presude.
U Splitu 5. srpnja 2023.
SUTKINJA Mr. sc. Zrinka Tironi v. r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana
primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog
suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste
(čl. 335. st. 11. ZPP-a).
DNA: pun. tužitelja
pun tuženog
u spis