1              Poslovni broj: I Kž-429/2022-4

Poslovni broj: I Kž-429/2022-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića univ.spec.crim. predsjednika vijeća, te mr.sc. Marijana Bitange i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog H. P. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19.i 84/21., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj K-9/2022-63 od 17. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 5. srpnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženog H. P. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom od 17. listopada 2022., broj K-9/2022-63, Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi proglasio je krivim optuženog H. P. zbog kaznenog djela protiv života i tijela – ubojstvom u pokušaju iz članka 110. u vezi sa člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom 1.) izreke te presude i zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnjom iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11. u vezi sa člankom 52. KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom 2.) izreke prvostupanjske presude, pa mu je, na temelju članka 110. u vezi sa člankom 34. i člankom 51. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, a na temelju članka 139. stavak 3. i članka 51. stavak 1. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, te ga je, na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11., osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 19. siječnja 2022. u 13:00 sati pa nadalje.

1.1. Na temelju članka 69. stavak 1., 2. i 3. KZ/11. optuženom H. P. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od alkohola u trajanju od 3 (tri) godine, koja se mora izvršavati u okviru zatvorskog sustava, a teče od izvršnosti presude.

 

1.2. Na temelju članka 73. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženom H. P. izrečena je sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja A. P., OIB: …, u trajanju od 8 (osam) godina.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavak 6. i 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženi H. P. je oslobođen od obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

2. Protiv te presude žalbu i dopunu žalbe je podnio optuženi H. P. po braniteljici, odvjetnici A. O., "zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni", s prijedlogom "…usvojiti žalbu okrivljenika, ukinuti prvostupanjsku presudu i donijeti presudu kojom se okrivljenik oslobađa od krivnje i kazne ili usvojiti žalbu okrivljenika, ukinuti prvostupanjsku presudu u cijelosti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje".

 

3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se optuženikova žalba odbije kao neosnovana.

 

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prethodno dodjeli u rad sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba optuženika nije osnovana.

 

6. Kako u žalbi ne precizira koju bi to povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. ZKP/08. prvostupanjski sud počinio, ovaj žalbeni sud je u aspektu bitnih povreda odredaba kaznenog postupka pobijanu presudu ispitao u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. i utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu povredu odredaba kaznenog postupka na koju žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Međutim, optuženik svojom žalbom, i to u odnosu na oba kaznena djela za koja je proglašen krivim prvostupanjskom presudom, dovodi u pitanje točnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.).

 

7.1. Tako u odnosu na kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 110. u svezi članka 34. KZ/11. za koje je proglašen krivim u točki I.1.) prvostupanjske presude optuženik iznosi tezu kako izostanak oštećeničinog tjelesnog ozljeđivanja negira postojanje terećenog kaznenog djela. Međutim, protivno takvoj žalbenoj argumentaciji optuženika, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da, iako oštećenica kritične prigode nije tjelesno ozlijeđena u sudsko-medicinskom smislu, to ne isključuje automatizmom zaključak o pokušaju njezinog ubojstva. Naime, postojanje namjere pokušaja ubojstva proizlazi iz sadržaja svih odlučnih činjenica konkretnog slučaja u njihovoj ukupnosti i međusobnoj povezanost (članak 450. stavak 2. ZKP/08.), a ne isključivo na izostanku tjelesnog ozljeđivanja oštećenice, kako to tvrdi žalba. U tom kontekstu, po ovom žalbenom sudu, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio kako se u inkriminiranom ponašanju optuženika stječu sva bitna obilježja terećenog kaznenog djela, jer je riječ o situaciji u kojoj optuženik kao osoba u naponu tjelesne snage (rođen 1974.) podlakticu jedne ruke kao polugu stavlja pod vrat oštećenice, a drugom rukom priteže tako postavljenu ruku. Notorno je kako je riječ o radnjama upravljenima na gušenje oštećenice, pa obrana u žalbi neosnovano u uvjetima izostanka tjelesnih ozljeda na vratu oštećenice inzistira na izvođenju dokaza njezinim sudsko-medicinskim vještačenjem. Naime, kako je na raspravi nesporno utvrđeno, oštećenica opisanim zahvatom nije tjelesno ozlijeđena, pa bi takav dokaz mogao dati isključivo odgovor na pitanje može li inkriminirani zahvat gušenja dovesti do smrtnog ishoda, što je, međutim, općepoznata činjenica, koju kao takvu ne treba dokazivati (članak 419. stavak 4. ZKP/08.), jer gušenjem se notorno može usmrtiti žrtva. To proizlazi i iz svjedočkog iskaza žrtve kada iskazuje da joj je optuženik "…snažno pritisnuo vrat i grlo da je ostala bez zraka i nije mogla udahnuti…zahvat okrivljenika rukom oko njezinog vrata bio je izuzetno snažan, svaki dotok zraka u njena pluća bio je onemogućen". Dakle, i po ovom žalbenom sudu, optuženik je kritične prigode poduzeo sve radnje sa namjerom ubojstva oštećenice, a uzročno – posljedični slijed pokušanog djela prekinut je intervencijom optuženikove majke A. P., koja je oštećenici nakon događaja rekla da joj je "…ona pomogla da se oslobodi od okrivljenikovog stiska oko vrata". Dakle, smrtni ishod optuženikovog inkriminiranog činjenja nije izostao uslijed optuženikovog odustanka od namjeravane posljedice, već intervencijom treće osobe, njegove majke, čime je spriječena ta posljedica, radi čega je djelo ostalo u pokušaju. U tom kontekstu neosnovano optuženik u žalbi inzistira na nužnosti opisa modaliteta pomoći kojom je A. P. prekinula inkriminirano optuženikovo gušenje, odnosno, utvrđenje načina pomaganja "na nesumnjiv način", te je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da se u opisanom i dokazanom činjenju optuženika kritične prigode stječu sva objektivna i subjektivna bitna obilježja terećenog kaznenog djela, jer je optuženik poduzeo radnju upravljenu na ubojstvo oštećenice, a njegovo činjenje u tom kontekstu prekinuto je intervencijom treće osobe, konkretno njegove majke A. P.. Stoga je pravno je irelevantan žalbeni prigovor optuženika glede nužnosti utvrđenja intenziteta inkriminiranog zahvata gušenjem, tim prije kada se ima u vidu prihvaćeno svjedočenje doktora medicine I. I., specijalista otorinolaringologa, koji je upravo u tom smislu u biti potvrdio notornost činjenice gušenja kao jednog od modaliteta počinjenja ubojstva.

 

7.2. Naime, u kontekst svog konačnog zaključka o postojanju namjere pokušaja ubojstva na strani optuženika ispravno je prvostupanjski sud stavio svjedočki iskaz svjedoka, doktora medicine I. I., koji je kritičnog dana, neposredno nakon događaja, kao specijalist otorinolaringologije pregledao oštećenicu A. P., kojom prilikom je ista "…na palpaciju vrata reagirala iznošenjem osjećaja bolnosti, a sjeća se i da je bila uznemirena". Naime, ovako prihvaćeni iskaz tog svjedoka koji je potpuno neutralan glede njegovog odnosa prema involviranim osobama (optuženiku i žrtvi), osnažuje iskaz svjedokinje, oštećenice A. P..

 

7.3. Upravo zato neosnovana je žalbena argumentacija optuženika kojom ukazuje da je prvostupanjski sud svoju odluku zasnovao isključivo na svjedočkom iskazu oštećenice, jer u svrhu utvrđenja odlučnih činjenica raspravni sud nije niti imao na raspolaganju drugih očevidaca kritičnog događaja osim oštećenice, ali je zato izveo druge dokaze kojima je dostatno provjerio vjerodostojnost iskaza oštećenice, kao jedine svjedokinje očevica kritičnog događaja. Naime, optuženikova majka je koristila zakonsku mogućnost uskrate svog svjedočkog iskaza (članak 285. stavak 1. točka 2. ZKP/08.), a optuženik se, prema vlastitoj obrani, događaja ne sjeća, jer je bio u pijanom stanju (koncentracija alkohola od 2,28 g/kg izmjerena mu je kritičnog dana u 7 sati, dakle, oko 45 minuta nakon događaja). Tim slijedom ovaj žalbeni sud smatra da je prvostupanjski sud svjedočki iskaz žrtve, oštećenice A. P. ispravno stavio u kontekst drugih na raspravi izvedenih dokaza, te ga je kritički analizirao i potom ocijenio vjerodostojnim i uzeo kao podlogu činjeničnih utvrđenja inkriminiranog događaja opisanog u točki I.1.) prvostupanjske presude.

 

7.4. Promašena i bez uporišta u izvedenim dokazima daljnja žalbena argumentacija optuženika kojom se vjerodostojnost oštećeničinog svjedočkog iskaza nastoji kompromitirati analizom odnosa oštećenice i njezine opunomoćenice,u kojem je potonja otkazala zastupanje ošećenice. Zaključno, glede činjeničnih utvrđenja, neosnovano optuženik ukazuje na svoju "…jaku razdraženost u momentu kada oštećenica dolazi u njegov prostor nekretnine koju on koristi, a u koju razdraženost je on doveden govorom i prijetnjom oštećenice da će ga ona, mimo njegove volje, odvesti na liječenja". Naime,optuženik zanemaruje činjenicu da je oštećenica u dio kuće u kojoj optuženik živi sa majkom A. P. pristupila "…kao svako jutro", dakle to je bila njezina dnevna rutina koja je uključivala i susrete sa navedenom svekrvom, te nije bio neki novi i neočekivani postupak oštećenice koji bi opravdao optuženikovo inkriminirano ponašanje. Štoviše, upravo je oštećeničina svekrva A. P. oštećenici ukazala na aktualno zdravstveno stanje optuženika koji "…ne prestaje piti i da je nestabilan, da mora paziti na njega, da to nikamo ne vodi i da ona više tako ne može, te ju je zamolila da ga odveze u bolnicu", jer zbog takvog stanja "…već tri dana i tri noći ne spava", dakle, slijedom tih okolnosti oštećeničina svekrva A. P. zatražila je pomoć oštećenice. Stoga oštećeničina izjava optuženiku da će oko 10,00 sati doći s posla kako bi ga odvela u bolnicu ne predstavlja prijetnju, kako to označava žalitelj, niti može biti opravdanje žalbene teze da je kritične prihode uslijed stanja razdraženosti postupao na mah. Protivno tome, ispravno je prvostupanjski sud temeljem provedenog psihijatrijskog vještačenja našao da je inkriminirano djelo po optuženiku počinjeno "…pod utjecajem intoksikacije alkoholom", koja se dovodi u korelaciju sa "…bazičnim crtama ličnosti okrivljenika uz promjene iste te ličnosti uvjetovane alkoholizmom", što je u konačnici rezultiralo utvrđenjem optuženikove smanjene ubrojivosti u vremenu počinjenja djela (ne bitno smanjene ubrojivosti, kako je navedeno u optuženikovoj žalbi), jer je riječ o stanju kada, prema mišljenju vještaka psihijatra "…nestaje samokritičnosti i samokontrole, pojavljuju se znaci grubosti. surovosti i brutalnosti…".

 

8. Slijedom utvrđenja ovog žalbenog suda u točkama 7.2. do 7.4. ove odluke koja se odnose na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja djela opisanog u točki I.1.) izreke prvostupanjske presude, izostala je i tzv. posredna povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. Naime, neosnovano žalitelj sugerira da se ne bi radilo o kaznenom djelu pokušaja ubojstva, već da bi isto trebalo kvalificirati kao "kazneno djelo nanošenja tjelesnih ozljeda i to na mah, jer je izostala izravna namjera". Takva argumentacija je promašena ne samo zbog toga što ovaj sud prihvaća činjenična utvrđenja i pravnu ocjenu prvostupanjskog suda glede pokušaja ubojstva, nego i stoga što je na raspravi nesporno dokazano da oštećenica kritične prigode nije tjelesno ozlijeđena, pa samim time inkriminacija tjelesnog ozljeđivanja je bespredmetna.

 

9. Iako u uvodnom dijelu žalbe koji se odnosi na kazneno djelo prijetnje iz točke I.2.) izreke prvostupanjske presude optuženik tvrdi da je "izreka presude kontradiktorna obrazloženju presude u odnosu na mjesto i vrijeme počinjenja kaznenog djela", dakle, da bi se radilo o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. uslijed koje povrede se presuda ne bi mogla ispitati, takav žalbeni navod optuženik detaljnije ne obrazlaže. Međutim, i pored tako sročenog, a neobrazloženog žalbenog navoda optuženika, ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu odluku u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., te je utvrdio kako u odnosu na djelo o kojem je riječ nema proturječnosti između opisa istog u izreci presude i razloga koji su navedeni u njezinom obrazloženju, kao da nije počinjena niti koja druga povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

 

10. Optuženikovi žalbeni navodi glede kaznenog djela prijetnje opisanog u točki I.2.) izreke pobijane u bitnome su fokusirani na činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda. Naime, optuženik osporava točnost utvrđenog činjeničnog stanja nalazeći neprihvatljivim da prvostupanjski sud odlučne činjenice inkriminacije temelji isključivo na personalnom dokazu, iskazu oštećenice A. P., te ukazuje na izostanak nekog tzv. materijalnog dokaza koji bi potvrđivao njezine navode, prvenstveno aludirajući na tekstualne i govorne poruke u memoriji njezinog mobitela.

 

10.1. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda promašeni su navedeni žalbeni razlozi optuženika, jer se optuženik niti ne tereti da bi terećeno djelo počinio slanjem poruka, već da je oštećenici "…gotovo svakodnevno govorio da će ju ubiti", dakle, prijetnje je verbalizirao, bilo da je to radio u telefonskom ili neposrednom razgovoru. Stoga je ispravno prvostupanjski sud vjerodostojnost svjedočkog iskaza oštećenice ocijenio stavivši ga u korelaciju sa zdravstvenim stanjem optuženika u inkriminiranom periodu, kako je isto utvrđeno u povijesti bolesti Specijalne bolnice …. Naime, upravo u tom dokazu, ispravi, i optuženik i oštećenica su suglasno ocijenili njihov odnos kao "narušen unatrag 7, 8 mjeseci", pri čemu testirani optuženik "…ima sklonost biti tvrdoglav i ozlojeđen, pretjerano kritičan i odbija ljude i njihove ideje, izrazito je svadljiv i otvoreno izražava bijes". Zato je glede ovog kaznenog djela osnovano otklonjena obrana optuženika, njegovo poricanje učina terećenog kaznenog djela, kao puki pokušaj izbjegavanja odgovornosti bez uporišta u sadržaju na raspravi izvedenih dokaza. Neodlučna je u tom smislu žalbena argumentacija optuženika koja propituje zašto bi u takvim uvjetima prijetnje oštećenica i nadalje živjela u zasebnom dijelu stambenog objekta u kojem živi i optuženik, jer je ta okolnost razjašnjena upravo iskazom oštećenice, a tiče se čim praktičnije mogućnosti održavanja međusobnih kontakata optuženika i njihovog sina nakon njihovog razvoda. Isto tako je u aspektu ocjene vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice neodlučna i navodna okolnost neprijavljivanja tih prijetnji policiji, tim prije što je po iskazu oštećenice ona zbog tih prijetnji "više puta zvala policiju", a inicijalni trenutak inkriminiranog pokušaja ubojstva bio je kada je oštećenica nakon što ju je optuženik udario u ruke uzela telefon i najavila poziv policiji. Zaključno, netočna je žalbena tvrdnja optuženika po kojoj "izreka presude ne sadrži riječi kojima je upućena prijetnja da će usmrtiti bivšu suprugu", jer se optuženik tereti da je oštećenoj govorio da će ju ubiti". Dakle, po ocjeni ovog žalbenog suda ispravno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice predmetne inkriminacije i takva činjenična utvrđenja odgovarajuće pravno označio kao kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11.

 

11. Optuženik se žali zbog odluke suda o kazni i sigurnosnim mjerama (žalbena osnova iz članka 467. točke 4. ZKP/08.), općenito navodeći da je prvostupanjski sud podcijenio olakotne, a precijenio otegotne okolnosti na strani optuženika, pri čemu se naročito naglašava motivacija optuženika prilikom počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva opisanog u točki I.1. prvostupanjske presude. Međutim, pobude počinjenja toga djela ovaj sud, jednako kao i sud prvog stupnja, ne nalazi olakotnim, kao niti ispričavajućim (kako je to već navedeno u točki 7.4. ove odluke), niti je postojao doprinos žrtve prilikom počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva, kako to neosnovano tvrdi optuženik u žalbi. Štoviše, ispravno je prvostupanjski sud uzeo otegotnom okolnost da je optuženik terećena kaznena djela počinio na štetu žrtve, sada bivše supruge i majke njihovog djeteta, koja mu je pokušala pomoći, osobito se angažirajući u tom pravcu neposredno prije počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva. Ispravno je također cijenjena i odgovarajuće vrednovana dosadašnja optuženikova neosuđivanost. S tim u svezi ovaj žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud utvrđujući pojedinačne i izričući jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku ispravno primijenio relevantne odredbe materijalnog kaznenog zakonodavstva na način da je pošao od stupnja optuženikove krivnje prilikom počinjenja terećenih kaznenih djela i svrhe samog kažnjavanja, nakon čega je pojedinačne kazne utvrdio sukladno ispravno utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima konkretnog slučaja (članak 47. KZ/11.), te je potom istog osudio na jedinstvenu zatvorsku kaznu imajući u vidu kriterije propisane odredbom članka 51. stavak 1. KZ/11. Tako utvrđene pojedinačne i izrečena jedinstvena kazna i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda predstavlja odgovarajuću društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, kao takva će ostvariti svrhu posebne i opće prevencije, a optuženiku će nakon izdržane kazne i provedene sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti, omogućiti ponovno uključivanje u društvo.

 

12. Naime, optuženiku je sud sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu iz članka 69. KZ/11., kao i sigurnosnu mjeru zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja iz članka 73. KZ/11. izrekao utemeljeno na zakonskim kriterijima. Pritom je kod prvonavedene sigurnosne mjere ispravno iz izvedenih dokaza vještačenjem sud zaključio da je terećena kaznena djela optuženik počinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o alkoholu, kao i postojanje opasnosti počinjenja težeg kaznenog djela u budućnosti, upravo zbog te ovisnosti. Stoga je pravno neodlučna činjenica alkoholne apstinencije tijekom trajanja optuženikovog pritvora, na koju okolnost upire optuženik glede izricanja ove sigurnosne mjere. Isto tako, neosnovano optuženik ukazuje na neodrživost izrečene sigurnosne mjere zabrane približavanje, uznemiravanja ili uhođenja oštećenice, stavljajući svoj prigovor u kontekst činjenice da optuženik i oštećenica žive u istom stambenom objektu, ali na različitim etažama istog. Naime, optuženik gubi iz vida činjenicu da će se ova sigurnosna mjera izvršavati po izvršenju kazne zatvora i sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, jer treba očekivati kako će provedba navedene kazne i sigurnosne mjere oblikovati ponašanje optuženika na modele društveno prihvatljivog, te da kao takav neće imati problema u izvršenju sigurnosne mjere zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja oštećenice.

 

13. Kako ovaj sud uz već navedeni izostanak bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u pobijanoj presudi nije našao da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon (članak 476: stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08.), odlučio je kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 5. srpnja 2023.