- 1 -              Kž-rz 30/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: Kž-rz 30/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića, Žarka Dundovića, Damira Kosa i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. - pročišćeni tekst, 35/93. - ispravak, 108/95., 16/96. - pročišćeni tekst i 28/96. - dalje: OKZ RH), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, branitelja optuženog M. M., odvjetnika T. R. i branitelja optuženog M. Č., odvjetnika N. S. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. ožujka 2020. broj K-Rz-2/2005, u sjednici održanoj 5. srpnja 2023. u nazočnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog M. M., odvjetnika T. R.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, branitelja optuženog M. M., odvjetnika T. R. i branitelja optuženog M. Č., odvjetnika N. S. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 10. ožujka 2020. broj K-Rz-2/2005 proglašeni su krivima optuženi M. Č. (točka I) i optuženi M. M. (točka II) zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, za koje djelo je, na temelju članka 120. OKZ RH, optuženi M. Č. osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvadeset godina, dok je optuženi M. M., temeljem iste zakonske odredbe, osuđen na kaznu zatvora u trajanju sedam godina.

 

1.1. Temeljem članka 145. stavka 1. i 2. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) optuženicima je naloženo da nadoknade troškove kaznenog postupka na ime paušalne svote u iznosu od 50.000,00 kuna svaki te troškove vještačenja i branitelja po službenoj dužnosti, a o kojem dijelu troška će se odlučiti naknadno posebnim rješenjem.

 

1.2. Nasuprot tome, temeljem članka 453. ZKP/08.-19., optuženi M. M. i optuženi M. Č. oslobođeni su optužbe (točka III) da bi počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH.

 

2. Žalbu su protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude podnijeli državni odvjetnik, branitelj optuženog M. M., odvjetnik T. R. i branitelj optuženog M. Č., odvjetnik N. S..

 

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog M. M. te predlaže da se u tom dijelu pobijana presuda preinači na način da se ovaj optuženik za inkriminirano kazneno djelo osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

2.2. Branitelj optuženog M. M., odvjetnik T. R. (dalje: branitelj optuženog M. M.) žali se zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i ovog optuženika oslobodi optužbe, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.3. Branitelj optuženog M. Č., odvjetnik N. S. (dalje: branitelj optuženog M. Č.) žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

2.4. Branitelj optuženog M. M. je zahtijevao da ga se, u skladu s odredbom članka 475. stavka 2. ZKP/08.-19., obavijesti o održavanju sjednice vijeća, čemu je i udovoljeno.

 

3. Odgovori na žalbe državnog odvjetnika i branitelja optuženika nisu podneseni.

 

4. Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-19. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednici drugostupanjskog vijeća, u njezinom javnom dijelu, prisustvovao je branitelj optuženog M. M., odvjetnik T. R., dok Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske nije pristupio, iako je, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, uredno obaviješten pa je sjednica, na temelju članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.-22.), održana u njegovoj odsutnosti.

 

6. Žalbe državnog odvjetnika, branitelja optuženog M. M. i branitelja optuženog M. Č. nisu osnovane.

 

7. Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja branitelj optuženog M. M. ističe da se kazneno djelo iz članka 120. OKZ RH može počiniti isključivo s izravnom namjerom, što znači da je tijekom kaznenog postupka bilo potrebno dokazati kako je ovaj optuženik izdao naredbu da se raketnom i topničkom vatrom gađaju civilni ciljevi. Međutim, po mišljenju ovog žalitelja, tijekom dokaznog postupka nije utvrđeno postojanje takve naredbe s obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka balističke struke (rasprava od 2. svibnja 2019.) proizlazi da se iz dokumentacije „ne vidi da bi I-optuženi M. M. zapovjedio precizno po kojim ciljevima treba djelovati artiljerija“.

 

7.1. Argumentirajući prethodno iznesene žalbene razloge branitelj optuženog M. M. u nastavku izjavljene žalbe navodi da odluku o uporabi oružja u konkretnoj situaciji donosi zapovjednik postrojbe koja izvodi topnička djelovanja, a da optuženi M. M. to nije bio, već su to bili oficiri tzv. „V. K.“ koji su i izvodili topnička djelovanja po gradu K.. Isto tako smatra da se, unatoč postojanja izjave optuženog M. M. da se tuku određeni hrvatski gradovi, to ne može smatrati činjenicom takve naravi da takva naredba uključuje u sebi i gađanje civilnih ciljeva. Stoga bi, po mišljenju ovog žalitelja, optuženi M. M. mogao odgovarati za ovo kazneno djelo jedino u situaciji da je izričito naredio granatiranje isključivo civilnih ciljeva u gradu K., a to da u ovom kaznenom postupku nije na nedvojbeni način utvrđeno.

 

7.2. Međutim, navedenim žalbenim prigovorima branitelja optuženog M. M., po ocjeni suda drugog stupnja, nisu s uspjehom dovedena u sumnju pravilna utvrđenja odlučnih činjenica po prvostupanjskom sudu u odnosu na ovog optuženika i njegovu ulogu koju je imao prigodom granatiranja grada Karlovca.

 

7.3. Naime, u ovom kaznenom postupku nije bilo sporno da su u inkriminiranom razdoblju na grad K. izvršena dva topnička napada, i to 1. svibnja 1995. u razdoblju od 16,06 do 16,45 sati i 2. svibnja 1995. u razdoblju od 12,10 do 14,35 sati, kojom prigodom je ispaljeno ukupno 12 topničkih granata trenutno-fugasnog djelovanja call od 90 do 105 mm koje su eksplodirale na užem području grada, uslijed čega su četiri osobe zadobile tjelesne ozljede, a nastala je i materijalna šteta u iznosu od oko 2.000.000,00 kuna. Isto tako nije bilo sporno niti to da je u navedenom razdoblju optuženi M. M. obnašao dužnost predsjednika tzv. „R. S. k.“ te je sukladno ustavu navedene tvorevine istovremeno bio i vrhovni komandant oružanih snaga odnosno vojske tzv. „R. S. k.“. Navedene okolnosti na nedvojbeni način proizlazi ne samo iz iskaza ispitanih svjedoka (D. R., M. J., P. R., S. L., I. L., S. Š., D. J., J. B., Z. S. i J. M.), koji su iskazivali o granatiranju grada K., već i iz pročitane medicinske dokumentacije za ozlijeđene D. R., M. J. i I. L., nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka prof. dr. sc. J. Š. te nalaza i mišljenja vještaka za balistiku M. T..

 

7.4. Nije u pravu branitelj optuženog M. M. kada tvrdi da iz provedenog dokaznog postupka nije s dovoljnom sigurnošću utvrđeno da je ovaj optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo jer da, po njegovoj ocjeni, provedeni dokazi u svojoj ukupnosti samo potvrđuju činjenicu da je izvršeno granatiranje grada K. s posljedicama koje su uslijed toga nastale. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu ovaj žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na uporabu topničkog oružja u konkretnoj situaciji i ulogu ovog optuženika za vrijeme kada su se događale inkriminirane radnje, s obzirom da nije izdao izričitu naredbu da se gađaju civilni ciljevi, a to da potvrđuje i vještak za balistiku, navodeći kako iz raspoložive dokumentacije „ne proizlazi da bi optuženi M. M. precizno zapovjedio po kojim ciljevima treba djelovati artiljerija“ jer tako nešto, po tvrdnjama ovog žalitelja, određuje i precizira zapovjednik postrojbe koja izvodi takva artiljerijska djelovanja, a to u ovom slučaju nije bio ovaj optuženik.

 

7.5. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama branitelja optuženog M. M., pravilan je zaključak suda prvog stupnja da na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenih odlučnih činjenica u odnosu na ove okolnosti nedvojbeno postoji kaznenopravna odgovornost ovog optuženika za inkriminirano kazneno djelo. Naime, u odnosu na navedene činjenice prvostupanjski sud je na temelju iskaza prethodno navedenih svjedoka, koji se u ovoj presudi neće ponovno reproducirati,  ali i na temelju pročitane materijalne dokumentacije, utvrdio upravo ove relevantne i odlučne činjenice. Tako je na temelju iskaza prethodno poimence navedenih svjedoka utvrđeno da je granatiranje grada K. izvršeno u razdoblju kada se gradom kretao veliki broj civilnih osoba te da su granate padale po užem području grada i po ulicama u kojima se nisu nalazili objekti vojne namjene. Da je tome bilo tako proizlazi ne samo iz iskaza ovih svjedoka, nego i iz pročitane dokumentacije koja se odnosi na ova granatiranja, a osobito iz izvješća Policijske postaje K. te nalaza i mišljenja vještaka za balistiku koji je decidirano izjavio „kako je u samom gradu bilo više legitimnih vojnih ciljeva kao što su vojarna L., zapovjedništvo Zbornog područja K., policijska postaja i skladište vojne opreme i naoružanja u J., međutim iz izvješća Policijske postaje K. utvrđeno je kako prigodom tog granatiranja ti objekti nisu bili gađani i pogođeni, već su granate padale isključivo po užem gradskom središtu, gdje nije bilo objekata vojne namjene. Isto tako nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da u inkriminiranom razdoblju, a kada su se događala ova granatiranja, ovaj optuženik nije izričito naredio da se gađaju civilni objekti pa da stoga ne postoji njegova odgovornost, jer je o uporabi topničkog naoružanja konkretno odlučivao zapovjednik postrojbe koja je izvodila topnička djelovanja. Nasuprot ovakvim žalbenim tvrdnjama ovog žalitelja, a u odnosu na ovu odlučnu činjenicu, prvostupanjski sud je i ovu okolnost utvrdio na pravilan način. Naime, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi detaljno analizirao iskaz svjedoka R. R. kojega je ovaj dao pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (dalje:  MKSJ) 2. svibnja 2006. i koji iskaz je tijekom ovog postupka korišten sukladno članku 28. stavku 3. Zakona o primjeni statuta međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava („Narodne novine“, broj 175/03., 29/04., 55/11 i 125/11.). Tako je iz iskaza ovog svjedoka utvrđeno da se radi o osobi koja o ovom inkriminiranom događaju ima neposrednih saznanja s obzirom da je u tom razdoblju bio raspoređen na vojnu službu u tzv. „Srpsku vojsku krajine“ gdje je obnašao dužnost načelnika odjeljenja bezbjednosti Glavnog štaba tzv. „Srpske vojske krajine“. Kada se njegov iskaz, u kojem on decidirano i bez bilo kakve dvojbe tvrdi da je odluka o „raketiranju Z. i granatiranju S. i još nekih drugih gradova“ donesena u cilju odmazde zbog provođenja vojno-redarstvene akcije „B.“ u zapadnoj S. od strane vojno-redarstvenih snaga Republike Hrvatske, a da su tu odluku samostalno donijeli komandant (optuženi M. Č.) i predsjednik (optuženi M. M.), pri čemu je zaobiđen ne samo Vrhovni savjet obrane tzv. „Republike Srpske krajine“, nego i Glavni štab tzv. „Srpske vojske krajine“, a koji navod je potvrđen i pročitanom službenom bilješkom „komisije Republike Srpske krajine“, koja je utvrđivala odgovornost za pad zapadne S., tada je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilan zaključak suda prvog stupnja da je optuženi M. M., zajedno s optuženim M. Č., između ostalog, samostalno donio odluku i o granatiranju grada K. u znak odmazde zbog provođenja vojno-redarstvene akcije „B.“ u zapadnoj S., i to bez konzultacija s prethodno navedenim vojnim tijelima. Kada se uz navedeno ima u vidu snimka govora te sadržaj transkripta govora optuženog M. M. od 3. svibnja 1995., koji je isti održao u B. G. pred zapovjednikom 18. korpusa srpskih paravojnih postrojbi (list 1253 spisa predmeta), te snimka razgovora koji je s njime obavljen 6. svibnja 1995. na radio postaji P. G. (list 1254 spisa predmeta), a iz kojih nedvojbeno proizlazi kako je on osobno izjavio i u oba navrata nedvosmisleno potvrdio da je „...osobno izdao naredbu za bombardiranje S., više puta i K. i Z., i jučer i danas... da bi odgovorio F. T. za naredbu koju je dao da se izvrši agresija na zapadnu S....“, tada je potpuno pravilno utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da ovi dokazi, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, ukazuju na to da prilikom topničkog napada na grad K., koju naredbu je osobno izdao, između ostalih, i optuženi M. M., cilj nisu bile postrojbe Hrvatske vojske odnosno njezini vojni i logistički objekti, već je cilj bio da se izvrši neselektivno granatiranje užeg središta grada K. i to isključivo u svrhu odmazde, kako bi se unijela panika i strah među civilno pučanstvo, pri čemu je, kako to pravilno primjećuje i sud prvog stupnja, on jako dobro znao i bio svjestan činjenice da će takvi neselektivni topnički napadi imati za posljedicu civilne žrtve i uništenje odnosno oštećenje civilne imovine. To što u konkretnom slučaju, kod svega naprijed navedenog i utvrđenog, nije utvrđeno postojanje pisane naredbe iz koje bi izričito proizlazilo da je optuženi M. M. naredio da se gađaju isključivo civilni ciljevi, na što se i poziva ovaj žalitelj u žalbi, nije od značaja i utjecaja na prethodno iznesene zaključke i utvrđenja, budući da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi postojanje kaznenopravne odgovornosti optuženog M. M. za granatiranje grada K., a za što je po prvostupanjskom sudu i proglašen krivim.

 

8. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja branitelj optuženog M. Č. navodi kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je upravo optuženi M. M. prema Ustavu tzv. „Republike Srpske krajine“ bio na čelu vojske tzv. „Republike Srpske krajine“ te, iako je svaku odluku o granatiranju Zagreba i  drugih hrvatskih gradova trebao donijeti Vrhovni savjet obrane tzv. „Republike Srpske krajine“, odluku je u konkretnom slučaju samoinicijativno donio optuženi M. M., a sve naredbe izdane s njegove strane morale su se izvršiti, pa tako i ove naredbe o granatiranju Z. i K., a koje se ovom optuženiku stavljaju na teret. Stoga je ovaj optuženik, po mišljenju žalitelja, a s obzirom na moć koju je imao optuženi M. M., morao izvršiti direktnu naredbu koju je izdao optuženi M. M. kao vrhovni zapovjednik i na tu njegovu naredbu on nije ni na koji način mogao utjecati pa je, slijedom navedenog, prvostupanjski sud trebao optuženog M. Č. osloboditi od kaznene odgovornosti za utuženo kazneno djelo.

 

8.1. Prije svega, a u odnosu na ove činjenične prigovore, treba navesti kako je i za utvrđenje ovih odlučnih činjenica i kaznenopravno odgovornost optuženog M. Č. prvostupanjski sud tijekom dokaznog postupka ispitao mnogobrojne svjedoke, njihove je iskaze u pobijanoj presudi analizirao, a potom ih je dovodio u vezu s pročitanom i pregledanom dokumentacijom te nalazima i mišljenjima sudsko-medicinskog i vještaka za balistiku pa je nakon toga, na temelju svakog provedenog dokaza, iste cijenio i vrednovao, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi i ukupnosti. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja donio je odgovarajuće zaključke u odnosu na ove odlučne činjenice i ovog optuženika, koji su kao takvi u cijelosti prihvatljivi i za ovaj drugostupanjski sud.

 

8.2. Prvenstveno treba napomenuti kako je iz iskaza mnogobrojnih svjedoka, a koji su poimence navedeni u pobijanoj presudi, nedvojbeno utvrđeno kada i na kojim lokacijama je izvršen raketni napad na grad Z. odnosno topnički napad na grad K. te kakve su bile posljedice tih napada, koji navodi svjedoka su u cijelosti potkrijepljeni i drugim izvedenim dokazima kao što su zapisnici o uviđajima, fotoelaborati, liječnička dokumentacija za stradale osobe, zapisnici o obdukciji te nalazi i mišljenja vještaka za balistiku M. T. i sudsko-medicinskog vještaka prof. dr. sc. J. Š.. Upravo na temelju prethodno navedenih dokaza pravilno je prvostupanjski sud na nedvojbeni način utvrdio da su u inkriminiranom razdoblju izvršeni raketni i topnički napadi na gradove Z. i K., kojom prilikom su bili oštećeni različiti civilni, gospodarski i kulturni objekti, dok su istovremeno neke civilne osobe ozlijeđene, a neke čak i smrtno stradale, što u svojoj žalbi ne osporava niti sam žalitelj. Kada se uz navedeno ima u vidu činjenica, koja je prethodno već iznesena, da je u tom razdoblju optuženi M. Č. obnašao dužnost zapovjednika Glavnog štaba tzv. „Srpske vojske krajine“ te da mu je direktno nadređeni, kao vrhovni zapovjednik, u to vrijeme bio optuženi M. M., koji je obnašao dužnost predsjednika tzv. „Republike Srpske krajine“, tada se, s pravom, postavlja pitanje kakva je u svemu tome bila uloga optuženog M. Č. i postoji li i njegova odgovornost u odnosu na donošenje odluka o poduzimanju raketiranja grada Z. i granatiranja grada K..

 

8.3. Međutim, nasuprot prethodno iznesenim žalbenim tvrdnjama branitelja optuženog M. Č. da je ovaj optuženik morao izvršiti direktnu naredbu o granatiranju Z. i drugih hrvatskih gradova, koju je osobno donio optuženi M. M. kao vrhovni zapovjednik te da na tu odluku on nije mogao utjecati, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da iz svih izvedenih dokaza, a osobito iskaza svjedoka R. R., nedvojbeno proizlazi da je i ovaj optuženik, kao najodgovornija vojna osoba (zapovjednik Glavnog štaba tzv. „Srpske vojske krajine“), zajedno s optuženim M. M. neposredno sudjelovao u donošenju takve odluke o raketiranju grada Z. i granatiranju grada K., a za to je pobijanom presudom i proglašen krivim.

 

8.4. Naime, već je prethodno izneseno da se u odnosu na svjedoka R. R. radi o osobi koja o ovim inkriminacijama ima direktna i neposredna saznanja, a s obzirom na dužnosti koje je u tom razdoblju obnašao u tzv. „Srpskoj vojsci krajine“ (točka 7.5. obrazloženja), pri čemu treba također nadodati kako mu je upravo optuženi M. Č. bio neposredno nadređeni te je naređenja za postupanja dobivao isključivo od njega. Stoga se, upravo zbog navedenog i odnosa koji je između njih u to inkriminirano vrijeme postojao, doista radi o svjedoku koji je izuzetno važan za rasvjetljavanje uloge koju je u predmetnim događajima imao upravo ovaj optuženik. U tom pogledu osobito je značajan dio iskaza ovog svjedoka u kojem on decidirano i bez bilo kakve dvojbe tvrdi kako se optuženi M. Č., nakon vojno-redarstvene akcije „B.“, zalagao za to da se izgubljene teritorije vrate borbom, u čemu ga je podržao i optuženi M. M., a kada nije došlo do povrata izgubljenog teritorija „na konto toga tučen je Z., a bilo je planirano da se tuče i S. i još neki gradovi i to kao odmazda“. Pri tome je isto tako značajan i onaj dio iskaza ovog svjedoka iz kojeg proizlazi da se o toj odluci nisu konzultirali ostali članovi Glavnog štaba tzv. „Srpske vojske krajine“, ali niti članovi Vrhovnog savjeta obrane tzv. „Republike Srpske krajine“, iako su o tome i oni trebali dati svoje mišljenje. Da se ovakav iskaz svjedoka R. R., i po ocjeni suda drugog stupnja, može prihvatiti kao istinit, uvjerljiv, nepristran i vjerodostojan proizlazi i iz činjenice što su takvi njegovi navodi u cijelosti potvrđeni i pročitanom „službenom bilješkom Komisije Republike Srpske krajine“, a o čemu je također prethodno već bilo govora (točka 7.5. obrazloženja), ali isto tako i podatkom u spisu predmeta iz kojeg proizlazi da je 1. svibnja 1995. u 13,00 sati u Kninu održan sastanak Vijeća obrane na kojem je optuženi M. Č. komandantima korpusa izričito naredio da se izvrši odmazda po ciljevima u gradovima S., K., Z. i K. te nalazom i mišljenjem vještaka za balistiku da je jedino on, kao najviši vojni zapovjednik, mogao izdati naredbu za uporabu raketnog sustava „Orkan“, koje raketno oruđe je i uporabljeno prilikom napada na grad Z.. Dakle, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenih odlučnih činjenica, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je i optuženi M. Č., zajedno s optuženim M. M., samoinicijativno i bez konzultacije s drugim vojnim tijelima, donio odluku o raketiranju grada Z. i granatiranju grada K. kao odmazdu za izgubljene teritorije u vojno-redarstvenoj akciji „B.“. Pri tome treba osobito naglasiti, što pravilno primjećuje i konstatira i sud prvog stupnja, da se, prema podacima u spisu predmeta, kod optuženog M. Č. radi o školovanom časniku iz bivše JNA, s dugačkom i uspješnom vojnom karijerom i dugogodišnjim vojničkim iskustvom, koji je zbog navedenog zasigurno bio svjestan činjenice da zapovijed njemu nadređenog vrhovnog zapovjednika odnosno optuženog M. M., a koja se odnosi na neselektivno raketiranje i granatiranje gradova Z. i K., predstavlja, u suštini, odmazdu za prethodno izgubljene teritorije u zapadnoj S., da ista nema nikakvog vojnog opravdanja te da ista ustvari predstavlja zapovijed za počinjenje ratnog zločina. U tom pogledu s pravom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovane i neuvjerljive prigovore branitelja ovog optuženika, na kojima isti opetovano inzistira i u podnesenoj žalbi, da je ovaj optuženik morao postupiti po naredbi optuženog M. M. te da zbog toga on ne može kazneno odgovarati s obzirom da, u smislu članka 190. OKZ RH, odgovornost za krivično (kazneno) djelo počinjeno po naredbi pretpostavljenog, između ostalog, postoji i u situaciji ako je naredba bila usmjerena na počinjenje ratnog zločina, a što je upravo ovdje i bio slučaj.

 

8.5. Stoga, a u odnosu na žalbenu osnovu pogrešnog  utvrđenog činjeničnog stanja, zaključno treba napomenuti da je prvostupanjski sud, ocjenjujući vjerodostojnost svih ispitanih svjedoka te vjerodostojnost i uvjerljivost njihovih iskaza, s pravom iskaze tih svjedoka, na koje se poziva prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica, prihvatio kao uvjerljive, istinite i vjerodostojne, budući da su isti iskazivali o svojim osobnim i neposrednim saznanjima i nisu imali niti jednog razloga neosnovano i lažno teretiti optuženike za nešto što oni nisu učinili i u čemu nisu sudjelovali, a njihovi iskazi potkrijepljeni su i drugim izvedenim dokazima odnosno pročitanom i pregledanom dokumentacijom te nalazima i mišljenjima vještaka za balistiku i sudsko-medicinskog vještaka.

 

9. Kako žalbeni navodi branitelja optuženog M. M. i branitelja optuženog M. Č. nisu doveli u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, zbog navedenog je neutemeljena njihova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona branitelj optuženog M. M. smatra da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon s obzirom da radnju za koju je ovaj optuženik proglašen krivim nije pravno kvalificirao kao radnju koja ulazi u sastav produljenog kaznenog djela.

 

10.1. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu ovaj žalitelj smatra da je sud prvog stupnja, s obzirom da je koncepciju produljenog kaznenog djela primijenio u odnosu na optuženog M. Č. za raketiranje grada Z. i granatiranje grada K. te ga je i osudio za jedno (produljeno) kazneno djelo, takav princip trebao primijeniti i u odnosu na optuženog M. M. i kazneno djelo koje se odnosi na granatiranje grada K.. Stoga, po mišljenju ovog žalitelja, u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji za obojicu optuženika nije bilo ispravno primijeniti različite koncepte, u slučaju optuženog M. Č. koncept produljenog kaznenog djela, a u slučaju optuženog M. M. koncept pojedinačnih kaznenih djela, posebno za grad Z., a posebno za grad K.. Slijedom navedenog smatra da je pravilnom primjenom kaznenog zakona optuženi M. M. za granatiranje grada K. trebao biti oslobođen optužbe.

 

10.2. Međutim, niti ovakvi žalbeni prigovori branitelja optuženog M. M. nisu osnovani i za ovaj drugostupanjski sud prihvatljivi.

 

10.3. Tijekom ovog kaznenog postupka nije bilo sporno da je ovaj postupak vođen protiv optuženog M. M. i optuženog M. Č. zbog četiri kaznena djela u stjecaju iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, činjenično opisana i pravno označena kao u optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Z. od 28. siječnja 2003. broj KT-288/95 (list 1832-1839 spisa predmeta), s time da se točka 1. odnosila na raketiranje grada Z. 2. svibnja 1995., točka 2. na raketiranje grada Z. 3. svibnja 1995., točka 3. na granatiranje grada K. 1. i 2. svibnja 1995., a točka 4. na raketiranje područja J. 3. svibnja 1995., koja optužnica je nakon toga, do završetka dokaznog postupka, u četiri navrata mijenjana podnescima ovlaštenog tužitelja, ali isključivo u odnosu na njezin činjenični opis i to 25. svibnja 2016. (list 2372-2375 spisa predmeta), 15. svibnja 2019. (list 2944-2947 spisa predmeta), 14. veljače 2020. (list 2965-2966 spisa predmeta) i 4. ožujka 2020. (list 2976a-2976b spisa predmeta), pri čemu niti jednom nisu izmijenjene pravne oznake odnosno pravne kvalifikacije prvotno utuženih kaznenih djela. Na temelju tako podignute, a kasnije izmijenjene optužnice, sud prvog stupnja je optuženog M. Č. proglasio krivim i osudio za jedno produljeno kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, obuhvativši radnje koje su bile činjenično opisane i pravno označene pod točkama 1. i 2. (raketiranje grada Z.) i točkom 3. (granatiranje grada K.) prethodno navedene optužnice, dok je optuženog M. M. proglasio krivim i osudio samo zbog jednog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, koje se odnosi na radnju koja je činjenično opisana i pravno označena pod točkom 3. optužnice (granatiranje grada K.) s obzirom da je prethodno, za kaznena djela činjenično opisana i pravno označena pod točkama 1. i 2. optužnice (raketiranje grada Z.), pravomoćnom presudom MKSJ-a od 12. lipnja 2007. broj IT-95-11-5 on osuđen na kaznu zatvora u trajanju trideset i pet godina. Istovremeno su tom istom prvostupanjskom presudom optuženici M. M. i M. Č. oslobođeni optužbe da bi počinili kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, činjenično opisano i pravno označeno pod točkom 4. optužnice (raketiranje područja J.), međutim na taj dio prvostupanjske presude nije izjavljena žalba.

 

10.4. Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe branitelja optuženog M. M., u kojoj on tvrdi da radnja izvršenja djela za koje je ovaj optuženik proglašen krivim ulazi u sastav produljenog kaznenog djela za koje je on već osuđen po pravomoćnoj presudi MKSJ-a, ali isto tako i po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-22., ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju kazneni zakon povrijeđen u pitanju radi li se, u odnosu na kaznena djela iz pobijane presude, o kaznenim djelima koja su počinjena u stjecaju, kako je to pravno označeno i kvalificirano podignutom optužnicom, ili o jednom produljenom kaznenom djelu, kako je to i presuđeno pod točkom I pobijane presude u odnosu na optuženog M. Č..

 

10.5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja je prilikom donošenja pobijane presude u odnosu na optuženog M. Č. i kaznena djela za koja je proglašen krivim (točka 1., 2. i 3. optužnice) pogrešno zaključio da se radi o jednom produljenom kaznenom djelu iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, a ne o kaznenim djelima počinjenim u stjecaju. Naime, kaznena djela opisana pod točkama 1. i 2. optužnice odnose se na raketiranje grada Zagreba tijekom 2. i 3. svibnja 1995., kojom prigodom je korišteno ukupno 12 raketa raketnog sustava „Orkan“, call 262 mm, pri čemu je svaka raketa bila napravljena od 285 komada bombi „KB-1“, tzv. „zvončića“, u kojima se nalazilo 450 čeličnih kuglica promjera 3 mm. S druge strane, kazneno djelo pod točkom 3. optužnice odnosi se na granatiranje odnosno topničke napade na grad K., kojom prigodom je korišteno ukupno 12 topničkih granata i to artiljerijskih granata s trenutno-fugasnim djelovanjem call 100 mm, oznake „V429“ i call između 90 i 105 mm, oznake „PD“ i „MP1A5“. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti ovih napada odnosno činjenicu da se radilo o različitim vrstama napada (raketnom - grad Z. i topničkom - grad K.), kojom prigodom su korištene i potpuno različite vrste naoružanja (raketni sustav „Orkan“ za grad Z. te haubica od 105 mm, artiljerijski top od 130 mm i tenk T-55-za grad K.), evidentno je da se radilo o napadima koji su bili usmjereni na potpuno različite i geografski odvojene prostorne lokacije te s različitim oruđem odnosno sredstvima napada koja su, upravo zbog različitih svojstava i karakteristika, trebali polučiti i različite posljedice. Ako bi se u odnosu na radnje opisane pod točkom 1. i 2. optužnice (raketiranje grada Z.) i moglo raditi o jednom produljenom kaznenom djelu, imajući u vidu istovjetno uporabljeno sredstvo napada te prostornu i vremensku povezanost koja ove radnje čini jedinstvenom cjelinom u pravnom smislu, takav zaključak, po ocjeni drugostupanjskog suda, ne može se donijeti i u odnosu na topnički napad na grad K. (točka 3. optužnice), s obzirom da se zbog potpuno različitih sredstava napada i posljedica koje su se trebale polučiti te izostanka prostorne povezanosti (grad K.) s kaznenim djelima iz točke 1. i 2. optužnice (grad Z.) u konkretnoj situaciji ne radi o više odvojenih radnji koje u prirodnom smislu čine jedinstvenu cjelinu, a kako je to pogrešno utvrdio odnosno zaključio prvostupanjski sud. Međutim, kako se u ovome dijelu presude radi o povredi kaznenog zakona u korist optuženog M. Č., a u tom pravcu izostala je žalba državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud je takvu povredu u ovom dijelu presude samo konstatirao, bez preinačavanja pobijane presude u odnosu na pravnu oznaku i pravnu kvalifikaciju djela pod točkom I izreke.

 

10.6. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnjama branitelja optuženog M. M., nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju u ovom dijelu izjavljene žalbe isti ukazuje, a ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-22., nije utvrđeno da bi bila počinjena neka druga povreda kaznenog zakona na štetu bilo kojeg od optuženika, a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

11. Državni odvjetnik se u odnosu na optuženog M. M. žali i zbog odluke o kazni, smatrajući da je izrečena kazna preblaga i neprimjerena počinjenom kaznenom djelu i posljedicama. Naime, mišljenje je državnog odvjetnika da je prvostupanjski sud izostanak bilo kakvog kajanja i suosjećanja za žrtve kod ovog optuženika trebao cijeniti kao otegotnu okolnost prilikom odmjeravanja kazne. Isto tako smatra da, iako je sud prvog stupnja visoku kriminalnu količinu cijenio kao otegotnu okolnost, pri tome tu okolnost nije u dovoljnoj mjeri vrednovao, zbog čega se kazna zatvora u trajanju sedam godina za granatiranje grada Karlovca ukazuje neprimjerenom. Također u ovom dijelu izjavljene žalbe ističe kako je prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne ovom optuženiku trebao uzeti u obzir naročitu upornost i krajnje nečovječno postupanje prigodom izvršenja ovog kaznenog djela budući da je isti, uz naredbu za granatiranje grada Karlovca, izdao i naredbu za raketiranje i granatiranje Z., S. i nekih drugih hrvatskih gradova, gdje uslijed granatiranja grada K. samo pukom srećom nije bilo i težih posljedica. Slijedom svega navedenog, mišljenje je državnog odvjetnika, da se svrha kažnjavanja u odnosu na optuženog M. M. može postići jedino na način da mu se za kazneno djelo za koje je proglašen krivim izrekne stroža zatvorska kazna.

 

11.1. S druge strane, žaleći se zbog odluke o kazni, branitelj optuženog M. M. ističe kako se u vrijeme suđenja u ovom kaznenom predmetu ovaj optuženik već nalazio na izdržavanju kazne zatvora po presudi MKSJ-a pa je zbog navedenog prvostupanjski sud, prilikom odluke o kazni, trebao primijeniti odredbu članka 50. stavka 1. Kaznenog zakona s obzirom da se radi o slučaju suđenja za kazneno djelo koje je počinjeno prije nego li je osuđenik započeo izdržavati kaznu zatvora po prijašnjoj presudi. Stoga je, po mišljenju ovog žalitelja, prvostupanjski sud kada je izricao kaznu za ovo kazneno djelo trebao uzeti u obzir i presudu MKSJ-a te optuženom M. M. za oba kaznena dijela izreći jedinstvenu kaznu zatvora na način da mu se izrekne jedinstvena kazna u okviru kazne koja je zakonom propisana za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH.

 

11.2. I na koncu, žaleći se zbog odluke o kazni, branitelj optuženog M. Č. smatra da je prvostupanjski sud, čak i da je isti počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, ovom optuženiku mogao izreći i blažu kaznu od izrečene s obzirom da je u konkretnoj situaciji on postupao temeljem zapovijedi optuženog M. M., a na koju zapovijed ni na koji način nije mogao utjecati.

 

11.3. Razmatrajući osnovanost ovako iznesenih oprečnih stavova koji se odnose na naprijed navedene žalbene prigovore koji se tiču odluke o kazni ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve one okolnosti koje su od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelje.

 

11.4. Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio kako na strani optuženog M. M. i optuženog M. Č. ne postoji niti jedna olakotna okolnost, međutim, suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika, okolnost da ovi optuženici od počinjenja kaznenih djela pa do okončanja ovog postupka nisu izrazili kajanje zbog nastupjelih posljedica odnosno da nisu izrazili suosjećanje za žrtve ne može se cijeniti kao otegotna okolnost s obzirom  da su optuženici tijekom postupka bili nedostupni pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, zbog čega im se i sudilo u odsutnosti, pa slijedom navedenog objektivno nisu niti bili u mogućnosti izraziti svoj stav po ovom pitanju. S druge strane prvostupanjski je sud s pravom cijenio kod obojice optuženika kao otegotnu okolnost izuzetno visoku kriminalnu aktivnost prilikom počinjenja ovih kaznenih djela te je isto tako pravilno vrednovao izuzetno važnim značaj zaštićenog dobra odnosno činjenicu da je uslijed protupravnog djelovanja ovih optuženika u značajnoj mjeri bilo ugroženo civilno stanovništvo, koje je u svim ratovima odnosno oružanim sukobima potrebno posebno zaštititi od ratnih razaranja i posljedica koje iz toga mogu proisteći.

 

11.5. Stoga i ovaj sud, kao drugostupanjski sud, nalazi da je kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina za optuženog M. Č. odnosno kazna zatvora u trajanju sedam godina za optuženog M. M. primjerena svim prethodno utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima, težini počinjenog djela, posljedicama koje su zbog toga nastupile i ličnosti samih optuženika, a upravo takvom kaznom ostvarit će se sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja, prvenstveno zahtjevi specijalne i generalne prevencije. Naime, i po ocjeni drugostupanjskog suda, ovako izrečene kazne zatvora ovim optuženicima u sebi sadrže dostatnu količinu moralne i društvene osude za zlo koje su optuženici počinjenjem ovih kaznenih djela prouzrokovali žrtvama i članovima njihovih obitelji, ali isto tako i članovima šire društvene zajednice. Upravo ovako izrečenim kaznama zatvora na potpuno nedvosmisleni način izrazit će se jasna i svima vidljiva osuda zbog ovakvog protupravnog postupanja i počinjenih kaznenih djela. Njima će se prvenstveno utjecati na same optuženike da više ne čine kaznena djela te da se u svom budećem životu više ne ponašaju na neprimjeren i društveno neprihvatljiv način, ali isto tako time će se poslati jasna i nedvosmislena poruka i drugim članovima šire društvene zajednice kako ovakva i slična protupravna postupanja nisu primjerena i prihvatljiva te da počinitelji kaznenih djela zaslužuju odgovarajuću kaznu, čime će se istovremeno jačati i povjerenje u ostvarenje pravde i vladavinu prava. Pri tome treba napomenuti kako nije u pravu branitelj optuženog M. M. kada tvrdi da je prvostupanjski sud, prilikom izricanja kazne za ovo kazneno djelo, trebao uzeti u obzir i kaznu koja je ovom optuženiku izrečena pravomoćnom presudom MKSJ-a u trajanju od trideset i pet godina te mu potom za oba kaznena djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora u okviru kazne koja je zakonom propisana za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH. Naime, niti jednom odredbom Zakona o primjeni statuta međunarodnog kaznenog suda i progona za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava nije propisana mogućnost da se kazna koja je izrečena pravomoćnom presudom MKSJ-a može objediniti s kaznom koja je istom optuženiku izrečena u kaznenom postupku koji je vođen pred domicilnim sudom za neko drugo kazneno djelo pa sud prvog stupnja, sukladno navedenom, nije niti imao takve mogućnosti.

 

11.6. Stoga strožom kaznom zatvora za optuženog M. M., za koju se zalaže državni odvjetnik odnosno blažim kaznama zatvora, na koje u svojim žalbama upiru branitelji optuženih M. M. i M. Č., imajući u vidu sve naprijed navedene i utvrđene okolnosti ovog konkretnog slučaja, ne bi se mogle ostvariti sve svrhe kažnjavanja propisane člankom 31. OKZ RH.

 

11.7. Slijedom svega naprijed navedenog, nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika, branitelja optuženog M. M. i branitelja optuženog M. Č. zbog odluke o kazni.

 

12. Budući da žalbom državnog odvjetnika i obojice branitelja optuženika nije dovedena u sumnju osnovanost i zakonitost pobijane presude u njezinom osuđujućem dijelu, a ispitivanjem pobijane presude, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., nije utvrđeno da bi bila počinjena postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je u skladu s odredbom članka 482. ZKP/08.-22., odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove drugostupanjske presude državni odvjetnik i optuženi M. Č. imaju pravo žalbe u roku 15 (petnaest) dana od dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem prvostupanjskog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i za stranke, a o njoj odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećem stupnju.

 

Zagreb, 5. srpnja 2023.

                                                                      Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Dražen Tripalo, v.r.