REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 14 Pž-1409/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca,
Branke Šabarić Zovko, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i
Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VIGRA d.o.o., OIB
16195452780, Rab, Supetarska Draga 492, kojeg zastupa punomoćnik Predrag
Jengić, odvjetnik u Rabu, protiv tuženika GENNET GROUP d.o.o., OIB
85734370802, Zagreb, Hrastovac 12, kojeg zastupa punomoćnica Jasna Detelj
Marković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv
presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2395/2019 od 4. siječnja 2022.,
u sjednici vijeća održanoj 5. srpnja 2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj P-2395/2019 od 4. siječnja 2022. u dijelu točke I. izreke
za iznos od 16.406,82 EUR / 123.617,20 kn te u točki II. izreke za trošak parničnog
postupka u iznosu od 3.636,43 EUR / 27.398,68 kn.

II. Preinačava se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-2395/2019 od 4. siječnja 2022. u dijelu točke I. izreke za zatezne kamate koje teku
na iznos od 16.406,82 EUR / 123.617,20 kn i sudi:

1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 16.406,82
EUR / 123.617,20 kn koje teku od 31. siječnja 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi
koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke
izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za
pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate na valutu EUR po stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja
banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila
prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku
od 15 dana.

2. Odbija se tužiteljev zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.761,71 EUR / 13.269,54 kn. ______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 14 Pž-1409/2023-2 2

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-2395/2019 od 4. siječnja 2022. tuženiku je naloženo tužitelju platiti iznos od

16.406,82 EUR / 123.617,20 kn, sa zateznim kamatama koja na taj iznos teku od 31.
siječnja 2017. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 8
postotnih poena (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove
parničnog postupka u iznosu od 5.398,14 EUR / 40.672,28 kn (točka II. izreke).

2. Protiv pobijane presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga
s prijedlogom da ovaj sud presudu preinači podredno ukine i predmet vrati
prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju žalbe ističe da su na
samom gradilištu prilikom primopredaje gradilišta tuženikove primjedbe stavljene (od
strane nadzornog inženjera – predstavnika tuženika) u građevinski dnevnik, što su
potvrdili i vještaci u svom nalazu i mišljenju i koji dnevnik je tuženik dostavio u spis.
Nadalje navodi da građevinska dokumentacija nije ovjerena od nadzornog inženjera
niti od strane tuženika upravo iz razloga jer nije odgovarala stvarnim količinama
izvedenih radova. Dakle, tuženik navodi da je pravovremeno i bez odgađanja
obavijestio tužitelja o nedostacima jer je u građevinskoj knjizi naznačio koje su
količine pogrešne i koji radovi nisu izvedeni te ističe da je dostavio i fotografije putem
maila, s gradilišta, prilikom primopredaje gradilišta. Žalitelj nadalje navodi da je
prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. t. 6. i t. 11. Zakona o parničnom postupku, jer stranci nije omogućeno da raspravlja
pred sudom i jer je sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka čije je
izvođenje dokaza žalitelj predložio. Osporava i trošak parničnog postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda,
smatrajući kako je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio
o izostanku pravodobne tuženikove reklamacije na količinu i kvalitetu radova i na
utuženi račun. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 621,87 EUR.

4. Tuženikova žalba nije osnovana, osim u dijelu koji se odnosi na stopu
zateznih kamata i troškove parničnog postupka.

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u
granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne
povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11.,

13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da
je tuženikova žalba neosnovana, a pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana,
osim u dijelu koji se odnosi na stopu zateznih kamata i trošak parničnog postupka.

Poslovni broj: 14 Pž-1409/2023-2 3

6. Ni u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude ni u pobijanoj
presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po
službenoj dužnosti i na koje tuženik upućuje u svojim žalbenim navodima.

7. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud zaključuje da pobijana
presuda ima valjano obrazloženje iz koga je jasno koje je činjenice i na temelju kojih
dokaza utvrdio prvostupanjski sud, na kojim odlučnim činjenicama je temeljio svoju
ocjenu o sadržaju poslovnog odnosa i obveza koje bi iz tog odnosa proistekle za
stranke u sporu. Prvostupanjski sud je proveo savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza te
na temelju rezultata postupka odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane. Svoje
uvjerenje prvostupanjski sud je opravdao logičnim razlozima, iz kojih se može
provjeriti da ono ima valjanu pravnu osnovu (čl. 8. ZPP-a).

8. Naime, tužitelj je u tužbi i tijekom postupka naveo da je kao izvođač, s
tuženikom kao naručiteljem, 24. rujna 2016. sklopio Ugovor o izvođenju građevinskih
radova na rekonstrukciji stambeno-poslovne zgrade „ZLATNI ZALAZ“ (Rab) te da je
za izvedene radove vodio građevinsku knjigu i građevinski dnevnik te izdao račune
sukladno troškovnicima prihvaćenim prilikom potpisivanja Ugovora. Također je naveo
da su pojedini računi plaćeni, a da je utuženi račun, broj 2-1-1 od 16. siječnja 2017.,
na iznos od 326.617,20 kn, umanjen za 200.000,00 kn avansa po Ugovoru, te da mu
tuženik još duguje preostali iznos od 123.617,20 kn (po tom računu). Istaknuo je da
tuženik nije prigovorio kvaliteti i količini izvedenih radova, ni prilikom primopredaje
gradilišta, nego tek nakon proteka dva mjeseca od raskida Ugovora 7. veljače 2017.,
i to zbog tužiteljevog inzistiranja da mu plati utuženi iznos.

9. Tuženik je s druge strane naveo da predmetni račun nije podmiren, jer
građevinski radovi na koje se odnosi nisu izvedeni ili su izvedeni u manjim količinama
i da je prigovorio količini izvedenih radova 7. veljače 2017. Istaknuo je da je gradilište
detaljno pregledano od strane nadzornih inženjera stranaka, i da je tužiteljev
nadzorni inženjer priznao da je određene količine radova krivo obračunao i da
određeni radovi uopće nisu izvedeni te da će dostaviti konačni obračun radova, koji
nikada nije dostavio, nego je tuženiku dostavio račun bez pravilnog i konačnog
obračuna, koji tuženik u ovom postupku u spornom dijelu osporava.

10. Dakle, predmet spora je plaćanje dijela tužiteljevog računa broj 2-1-1 od

16. siječnja 2017. u iznosu od 16.406,82 EUR / 123.617,20 kn za izvedene radove
na rekonstrukciji stambene poslovne zgrade. Sporna je količina i kvaliteta izvedenih
radova od strane tužitelja kao izvođača odnosno prvenstveno pravovremenost
tuženikovog prigovora na izvedene radove, kao naručitelja radova.

11. Prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo da tuženik
tijekom postupka nije ponudio uvjerljive dokaze da je tužitelja kao izvođača radova
pravovremeno obavijestio o nedostacima, odnosno da je na te radove imao
prigovore, kao i da je prigovorio izdanom računu od 16. siječnja 2017. Prvostupanjski
je sud naveo da je tuženik kao naručitelj radova bio dužan pravovremeno prigovoriti
obavljenim radovima odnosno zaprimljenom računu u kojem je specificirana pružena
usluga, a što tuženik nije učinio pa se ima uzeti da je tužiteljev rad primljen bez
nedostataka.

Poslovni broj: 14 Pž-1409/2023-2 4

12. Ovaj sud ocjenjuje da je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe čl.

590. i 604. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08,
125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), kada je utvrdio
osnovanost tužiteljevog potraživanja u iznosu od 16.406,82 EUR (123.617,20 kn).

13. Naime, presuda prvostupanjskog suda temelji se na utvrđenju tog suda
kako tuženik, iako nije sporno da je tužitelja obavijestio o uočenim nedostacima
radova, tijekom postupka nije dokazao da je tužitelja o tim nedostacima obavijestio
pravovremeno, a s kojim utvrđenjem je suglasan i ovaj sud, budući da takav
zaključak proizlazi iz isprava u spisu.

14. Stranke su bile u poslovnom odnosu iz ugovora o djelu iz odredbe čl. 590.
ZOO-a. Odredbom čl. 604. st. 1. ZOO-a propisano je da je naručitelj dužan pregledati
izvršeno djelo čim je to po redovitom tijeku stvari moguće i o nađenim nedostacima
bez odgađanja obavijestiti izvođača. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da
se smatra da je rad primljen ako naručitelj na poziv izvođača da pregleda i primi
izvršeni rad to ne učini bez opravdanog razloga, dok je st. 3. propisano da nakon
pregleda i primanja izvršenog djela izvođač više ne odgovara za nedostatke koji su
se mogli opaziti uobičajenim pregledom, osim ako je znao za njih, a nije ih pokazao
naručitelju.

15. Kada je riječ o skrivenim nedostacima, tada treba primijeniti pravilo iz
odredbe čl. 605. ZOO-a prema kojem se naručitelj, ako se kasnije pokaže neki
nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom, ipak može pozvati na
njega, pod uvjetom da o njemu obavijesti izvođača što prije, a najkasnije u roku od
mjesec dana od njegova otkrivanja. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da
se istekom dviju godina od primitka obavljenog posla naručitelj više ne može pozivati
na nedostatke.

16. Dakle, kod ugovora o djelu (ali i kod ugovora o građenju – čl. 631. ZOO-a),
naručiteljeva obveza nije samo primiti izvršeni rad i isplatiti izvođaču tih radova
naknadu, nego i pregledati izvršeno djelo čim je to po redovnom tijeku stvari moguće,
a o nađenim nedostacima obavijestiti izvođača bez odgađanja. Ako naručitelj to bez
opravdanog razloga ne učini, smatra se da je rad primljen. Dakle, uvjet ostvarivanja
eventualnog prava naručitelja da prigovaranjem nedostataka ističe svoje pravo s
osnove nedostataka izvršenog posla, je prethodna pravodobna i uredna obavijest
izvođaču o nedostacima. Pritom je teret odlučne činjenice - pravovremene obavijesti
izvođača o nedostatku, na naručitelju, ovdje tuženiku. Tek ukoliko naručitelj dokaže
da je pravovremeno obavijestio izvođača o nedostatku, potrebno je utvrđivati je li
obavljeni rad imao nedostataka.

17. U konkretnom slučaju, a kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, iz
izvedenih dokaza proizlazi da je tuženik preuzeo predmetne radove bez nedostataka
odnosno da je izvršena primopredaja gradilišta i da primopredajnim zapisnikom od

13. veljače 2017. nisu obuhvaćene nikakve primjedbe na izvršene radove (list 308. –

312. spisa). Naime, nedostaci (primjedbe na količinu i kvalitetu radova) se spominju
tek u tuženikovom dopisu zaprimljenom od tužitelja 18. travnja 2017. (list 6. – 7.

Poslovni broj: 14 Pž-1409/2023-2 5

spisa), dakle, tuženik nije dokazao da je pravodobno obavijestio tužitelja o nedostacima.

18. Zbog navedenog, prvostupanjski sud je, pravilnom primjenom pravila o
teretu dokazivanja (čl. 219. i 221.a ZPP-a) zaključio da tuženik ne može isticati
prigovor nekvalitetne izvedbe predmetnih radova, odnosno da ne može ostvarivati
prava koja bi mu, u slučaju pravovremene i uredne obavijesti, po toj osnovi pripadala.

19. U odnosu na žalbene navode da stranci nije omogućeno raspravljanje
pred sudom i da nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka, ističe se da
prvostupanjski sud, odbijanjem provođenja tih dokaza, ničim tuženika nije
onemogućio u raspravljanju pred sudom. Dakle, saslušanje tuženika i svjedoka samo
po sebi ne bi u ovom slučaju bilo odgovarajuće dokazno sredstvo u prilog tuženikovoj
tvrdnji, jer ne bi ničim pridonijelo dokaznom postupku niti bi se time izmijenila
tuženikova procesna pozicija, odnosno ne bi utjecalo na donošenje odluke drugačije
od one koja je donesena u prvostupanjskom postupku.

20. Dakle, s obzirom na to da tuženik, na kojem je bio teret dokaza odlučne
činjenice pravovremenosti uredne obavijesti o nedostatku, tu činjenicu nije dokazao,
to nije niti bilo potrebe za izvođenjem daljnjih dokaza na okolnost postojanja
nedostatka.

21. Slijedom navedenog, u nedostatku dokaza da je tužitelja pravodobno i
uredno obavijestio o eventualnim nedostacima, prvostupanjski je sud osnovano
zaključio o neosnovanosti tuženikovog prigovaranja.

22. Prvostupanjsku je presudu trebalo preinačiti za zatezne kamate i dosuditi
zatezne kamate u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, koji je u primjeni od 1.
kolovoza 2015. – „Narodne novine“ broj 78/15 (na valutu HRK do zaključno sa 31.
prosincem 2022.), a od 1. siječnja 2023. do isplate na valutu EUR u skladu sa
izmijenjenom odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a (čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o
obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj 114/22).

23. U odnosu na tuženikove žalbene navode kojim on osporava trošak, ističe
se sljedeće:

24. Prvostupanjski sud je tužitelju priznao trošak parničnog postupka u
ukupnom iznosu od 5.398,14 EUR (40.672,28 kn), no u dijelu je pogrešno primijenio
Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj:
142/12, 103/14, 118/14 i 108/15; dalje: OT) i to za podnesak od 5. lipnja 2020., jer se
tim podneskom nije odgovaralo na odgovor na tužbu, niti se očitovalo na nalaz i
mišljenje vještaka pa je tužitelju trebalo priznati trošak po Tbr. 8.3. OT, dakle, iznos
od 66,36 EUR (500,00 kn), a ne po Tbr. 8.1. OT, a po kojem je Tarifnom broju
prvostupanjski sud pogrešno priznao tužitelju trošak. Nadalje, prvostupanjski je sud
neosnovano dosudio trošak za podneske od 30. ožujka 2020. i od 17. studenog

2020., jer nije riječ o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice (list 352. i 355.
spisa). Tužitelj također nema pravo ni na trošak za podneske od 23. ožujka 2021. i
od 15. ožujka 2022., jer ti podnesci ne prileže spisu.

Poslovni broj: 14 Pž-1409/2023-2 6

25. U preostalom dijelu pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak
za tužbu i podneske od 23. studenog 2017. i 4. listopada 2022. po Tbr. 8.1. OT, jer
se tim podnescima odgovaralo na navode iz odgovora na tužbu odnosno očitovalo
na nalaz i mišljenje vještaka. Također, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju
puni iznos po Tbr. 9.1. OT, za ročišta održana 4. travnja 2019., 6. lipnja 2019., 22.
listopada 2019., 11. ožujka 2021. i 24. studenog 2022., jer se na tim ročištima
raspravljalo o glavnoj stvari odnosno izvodili su se dokazi te za sudsku pristojbu na
tužbu i presudu u iznosu od 210,52 EUR (1.586,16 kn). Dakle, tužitelju je trebalo, uz
pripadajući PDV, ukupno priznati trošak od 3.735,97 EUR (28.148,66 kn), dok je u
preostalom dijelu, za iznos od 1.662,17 EUR (12.523,62 kn), trebalo odbiti tužiteljev
zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

26. Slijedom svega navedenog, valjalo je uz primjenu odredbe čl. 368. st. 1.
ZPP-a, djelomično odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku
presudu kao u točki I. izreke ove presude, a djelomično, sukladno odredbi čl. 373.
ZPP-a tu odluku preinačiti, kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

27. Tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen kao
neosnovan u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a jer se ne radi o potrebnoj radnji u ovoj
parnici.

28. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici
Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22; dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno
je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i čl.

48. Zakona o uvođenju eura). Stoga je iznose izražene u kunama u izreci ove
presude valjalo, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure
sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14.
Zakona o uvođenju eura.

Zagreb, 5. srpnja 2023.

Predsjednik vijeća Branka Šabarić Zovko

Broj zapisa: 9-3085a-4326c

Kontrolni broj: 0333d-404d9-a7c38

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=Branka Šabarić Zovko, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.