Poslovni broj: 8 Gž R-19/2023-2

                

        Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

 

                                                                                                          Poslovni broj: 8 Gž R-19/2023-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

                                                                     

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. I., OIB: …, iz V., …, zastupanog po punomoćniku A. G., odvjetniku u O. društvu R. i kolege, iz Z., …, protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u K., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-901/2017-26 od 3. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 5. srpnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I Odbijaju se djelomično kao neosnovane žalba tužitelja Ž. I. i žalba tuženice R. H. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-901/2017-26 od 3. studenog 2022. u dijelu pod toč. II. i IV. izreke.

 

II Djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-901/2017-26 od 3. studenog 2022. u dijelu pod toč. V. izreke kojim je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i sudi:

 

Nalaže se tuženici R. H. da tužitelju Ž. I. naknadi parnični trošak u iznosu od 398,17 EUR / 3.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 3. studenog 2022. kao dana donošenja odluke po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu parničnog troška odbijaju kao neosnovani.

 

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja Ž. I. za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

Odbacuje se žalba tužitelja Ž. I. protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-901/2017-26 od 3. studenog 2022., u dijelu pod toč. I. i III. izreke.

 

 

    Obrazloženje

 

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

''I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos od 660,12 kuna / 87,61 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- za ožujak 2012.g. na iznos od 84,91 kn počev od 15. travnja 2012. do isplate

- za travanj 2012.g. na iznos od 575,21 kn počev od 15. svibnja 2012.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za 3%-tna poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime dodatka za aktivno dežurstvo iznos od neto 490,56 kuna / 65,11 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

 

- za siječanj 2013.g na iznos od 61,32 kn počev od 15. veljače 2013.g. do isplate

- za ožujak 2013.g. na iznos od 61,32 kn počev od 15. travnja 2013.g. do isplate

- za travanj 2013.g. na iznos od 61,32 kn počev od 15. svibnja 2013.g. do isplate

- za rujan 2013.g. na iznos od 61,32 kn počev od 15. studenog 2013.g. do isplate

- za studeni 2013.g. na iznos od 61,32 kn počev od 15. prosinca 2013.g. do isplate

- za prosinac 2013.g. na iznos od 61,32 kn počev od 15. siječnja 2014.g. do isplate

- za siječanj 2014.g na iznos od 61,32 kn počev od 15. veljače 2014.g. do isplate

- za svibanj 2014.g. na iznos od 61,32 kn počev od 15. lipnja 2014.g. do isplate koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za 3%-tna poena, u roku 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor, te zatezne kamate na iznose naknadno isplaćene razlike naknade za godišnji odmor, bruto iznos od 1.015,09 kuna / 134.73 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- za prosinac 2012.g. na iznos od 332,12 kn počev od 15. siječnja 2013.g. do isplate - za siječanj 2013.g. na iznos od 259,86 kn počev od 15. veljače 2013.g. do isplate

- za srpanj 2013.g. na iznos od 298,68 kn počev od 15. kolovoza 2013.g. do isplate

- za prosinac 2013.g. na iznos od 92,80 kn počev od 15. siječnja 2014.g. do isplate

- za siječanj 2014.g. na iznos od 31,63 kn počev od 15. veljače 2014.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za 3%-tna poena, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće, u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se ostali dio tužbenog zahtjeva za ukupni iznos od 9.329,01 kunu / 1.238,17 eura.

 

V. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.''

 

3. Protiv uvodno označene presude žalbu podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. Tužitelj smatra da je u predmetnom postupku uspio dokazati da mu tuženica kao poslodavac nije pravilno obračunala plaću tj. nije pravilno vodila evidenciju radnog vremena tužitelja te da mu tuženica u utuženom razdoblju nije isplatila u cijelosti plaću i dodatke na plaću po osnovi prekovremenog rada i prekovremenog rada na terenu. Ukazuje na toč. 10. obrazloženja pobijane presude te ističe kako nije razvidno kako je prvostupanjski sud došao do zaključka da je tužitelj koristio slobodne dane s osnove prekovremenog rada, kada o tome ne postoje evidencije koje je, na temelju istih propisa na koje se prvostupanjski sud poziva, tuženik bio dužan voditi, odnosno dosuditi. Prvostupanjski sud ne obrazlaže da li je tuženica vodila svu dokumentaciju koju je sukladno zakonskim i podzakonskim  propisima bila dužna voditi i na koji način je vodila istu. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka J. K. vidljivo je da tuženica nije vodila svu potrebnu evidenciju rada tužitelja. Sudski vještak daje samo pretpostavke da je tužitelj koristio slobodne dane po osnovi prekovremenog rada bez ijednog materijalnog dokaza koji bi zaista i sa sigurnošću potvrdio da je tužitelj zaista koristio slobodne dane po osnovi prekovremenog rada. Tuženica u sudski spis za razdoblje od 1. rujna 2011. do 1. lipnja 2014. nije dostavila naloge za prekovremeni rad i rješenje za korištenje slobodnih dana od prekovremenog rada za utuženo razdoblje pa vještakinja nije mogla utvrditi da li je tužitelj zaista koristio slobodne dane po osnovi prekovremenog rada odnosno po osnovi prekovremenih sati koje je utvrdio i evidentirao sudski vještak u ovom postupku. Tužitelj ukazuje na toč. XII. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2009. posebno stava 4. iste točke, zatim na odredbe čl. 4. st. 1. i 2. i odredbu čl. 131. st. 4. Zakona o radu. Posebno naglašava da se evidencija o radnom vremenu donosi na temelju pisanih naloga zapovjednika, a koje naloge tuženica nije dostavila prvostupanjskom sudu iz razloga što ih tuženica nije niti donosila. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-2954/2020-2 od 28. listopada 2020. Tužitelj smatra da je dokazao propuste tuženice stoga da daljnji teret dokazivanja, sukladno odredbama Zakona o radu, prelazi na tuženicu. Ukazuje na odluke županijskih sudova u kojima su drugostupanjski sudovi utvrdili da je teret dokazivanja na tuženici jer ista nije vodila evidenciju radnog vremena kako je navedeno, a niti je postupala sukladno Odluci o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika. Obzirom da u ovom predmetnom postupku tuženica tvrdi da je tužitelj iskoristio slobodne dane za prekovremeni rad, ista je bila dužna pružiti konkretne dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje, a ne samo paušalne navode. Također se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3773/2018-2 od 8. siječnja 2019. iz koje slijedi da je zauzeto stajalište da je teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu u slučaju da poslodavac na propisani način ne vodi evidenciju radnog vremena. Ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. u vezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku. Naime, tuženica nije dostavila naloge za korištenje slobodnih dana niti bilo kakve dokaze iz kojih bi bilo vidljivo po kojoj osnovi su navodno korišteni slobodni dani stoga da prvostupanjski sud nije donio odluku na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza. Također je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku budući da sud navodi da je tužitelj nedvojbeno iskoristio slobodne dane, međutim tuženica naloge o preraspodjeli ostvarenih sati rada, za dio utuženog razdoblja, nije dostavila te je nerazumljivo na temelju koje osnove prvostupanjski sud izvodi takav zaključak. Također i ukazuje na odredbu čl. 221.a Zakona o parničnom postupku smatrajući da je prvostupanjski sud morao prihvatiti zaključak vještaka da tužitelj nikako nije mogao eventualno koristiti slobodne dane za nekakav rad prije utuženog razdoblja iz razloga što je prema čl. 221.a navedenog Zakona te čl. 131. st. 4. Zakona o radu, na tuženici bio teret dokazivanja, a ista nije predložila adekvatna sredstva kojima bi dokazala da je tužitelj koristio slobodne dane po osnovi prekovremenog rada. Odluka o trošku pogrešno je odmjerena jer nije vođeno računa o činjenici da je tuženica osporavala tužbeni zahtjev kako po osnovi tako i visini. Kod pitanja postojanja osnove tužbenog zahtjeva tužitelj je u cijelosti uspio, dok je djelomično uspio po pitanju visine tužbenog zahtjeva tako da je sud bio dužan prilikom donošenja odluke o troškovima navedeno uzeti u obzir i tužitelju dosuditi troškove u višem iznosu. Također tužitelju je trebao biti priznat nužni trošak za vođenje postupka – trošak predmetnog vještačenja pozivajući se na zaključak sa sjednice 3/80 Građanskog odjela VSH od 6. lipnja 1980. Slijedom navedenog predlaže presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je odbijen uvaži u cijelosti te da tuženicu obveže platiti sudski trošak, podredno pobijanu presudu ukinuti, a predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

4. Protiv uvodno označene presude u dijelu pod toč. II. izreke žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. Ističe, kao i tijekom cijelog postupka, da tužitelj u spornom razdoblju od siječnja 2013. do svibnja 2014. nije radio u aktivnom dežurstvu. Sud je svoju odluku, u tom dijelu tužbenog zahtjeva, utemeljio na izračunu vještaka iz nalaza i mišljenja, a koji je sačinjen tako što je za vrijeme rada na terenu svaki sat rada preko efektivnog rada dnevno vještak računao kao aktivno dežurstvo. Međutim, takav način izračuna nema uporište u materijalnim dokazima u spisu odnosno radno-pravnoj dokumentaciji tužitelja niti u to vrijeme važećoj zakonskoj regulativi i pozitivnim propisima. Poziva se na toč. V. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika. Tijekom boravka na izdvojenom objektu, zbog potrebe službe, djelatna vojna osoba može raditi dnevno najviše 12 sati, a preostalo vrijeme boravka na objektu evidentira se kao aktivno dežurstvo, sve sukladno odredbama čl. VI. navedene Odluke iz 2009. Prema toč. VII. iste Odluke dežurstvo u funkciji unutarnje službe traje 24 sata te pripadnik koji je dežuran u unutarnjoj službi ostvaruje pravo na jedan slobodan dan za koji ostvaruje pravo na naknadu plaće. Iz priležeće dokumentacije o radu tužitelja ne proizlazi da bi tužitelj u spornom razdoblju radio u aktivnom dežurstvu. Ono se označava oznakom DEŽ-A, a u evidencijama nigdje nije evidentiran takav oblik rada, ali tužitelj niti svjedoci u svojim iskazima nisu utvrdili da bi tužitelj obavljao aktivno dežurstvo. Tužitelj je u spornom razdoblju radio od ponedjeljka do petka od 8-16, a po potrebi službe radio je na terenu te obavljao stražarsku službu i službu unutarnjeg dežurstva tzv. jednodnevna dežurstva koja su u evidencijama evidentirana kao DEŽ. Da je tužitelj obavljao jednodnevna dežurstva utvrdio je sudski vještak, a izračun za aktivno dežurstvo vještak je načinio samo iz razloga što mu je to naložio sud rješenjem o vještačenju i to izričito po prijedlogu tužitelja tako da za svaki evidentirani dan dežurstva unutarnje službe nakon 12 sati rada preostalih 12 sati obračuna kao aktivno dežurstvo. Dakle, sud tijekom cijelog postupka, a posljedično i u obrazloženju presude nije u dovoljnoj mjeri razjasnio je li tužitelj u spornom periodu radio u dežurstvu ili aktivnom dežurstvu niti je u presudi dao o tome jasne razloge radi čega su odlučne činjenice ostale nepotpuno utvrđene što presudu u tom dijelu čini nezakonitom i nerazumljivom. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena, dok žalba tuženice nije osnovana.

6. Tužitelj je izjavio žalbu pobijajući u cijelosti prvostupanjsku presudu, međutim prvostupanjskom presudom u dijelu pod toč. I. i III. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja, kao osnovan. U svezi s time reći je da je odredbom čl. 358. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.; dalje ZID ZPP) propisano da će nepravodobnu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu rješenjem odbaciti sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda bez održavanja ročišta, s time što je prema st. 3. tog članka žalba nedopuštena ako je podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla prava na žalbu, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. Kako, dakle, tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv toč. I. i III. izreke prvostupanjske presude to je slijedom iznesenog sukladno čl. 367. st. 1. ZPP valjalo temeljem odredbe čl. 380. toč. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

7. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP te je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega sud prvog stupnja pri donošenju prvostupanjske presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tužitelj ukazuje u žalbi.

7.1. Sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju navoda stranaka i dokumentacije koja mu je dostavljena, te je utvrdio da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje da je evidentirane slobodne dane koristio po drugoj osnovi, a ne po osnovi prekovremenih sati.

7.2. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je, oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza i primjenom pravila o teretu dokaza (čl. 221.a ZPP), pravilno iznio gornji zaključak te po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 221.a ZPP.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbama ukazuju tužitelj i tuženica, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

10. Predmet spora, u ovoj fazi postupka, predstavlja potraživanje tužitelja na ime prekovremenog rada te dežurstva odnosno dodatka za aktivno dežurstvo kroz sporno razdoblje precizirano u izreci prvostupanjske odluke.

11. Prvostupanjski sud je odlučujući o zahtjevu tužitelja, u navedenom dijelu, prihvatio izračun vještaka po varijanti s oduzimanjem slobodnih dana tako da je na ime razlike plaće s osnove prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom i noću obvezao tuženicu da tužitelju plati iznos od 660,12 kn sa pripadajućom zateznom kamatom. Tako donesenu odluku prvostupanjski sud obrazlaže time da u situaciji kada je tužitelj neprijeporno koristio slobodne dane (a ne navodi da bi ih koristio po nekoj drugoj osnovi), kada je pretežiti dio evidencija ovjerio svojim potpisom i time ih očito prihvatio kao potpune, točne i istinite, te kada je iz dnevnih evidencija vidljivo u koje je dane tužitelj radio, koliko je sati radio, koliko je proveo u radu noću, subotom i nedjeljom, koliko je sati radio prekovremeno, koliko je dana bio na godišnjem odmoru ili bolovanju te koliko je slobodnih dana koristio (bez navođenja po kojoj su osnovi korišteni), na tužitelju je teret dokaza da je evidentirane slobodne dane koristio po drugoj osnovi, a ne na ime prekovremenih sati.

11.1. Odlučujući o razlici plaće za sate provedene na aktivnom dežurstvu prvostupanjski sud je obvezao tuženicu da tužitelju isplati iznos od ukupno 490,56 kn (za mjesece za koje potraživanje nije u zastari), a tako donesenu odluku obrazlaže time da se prema točki V i VI Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine broj 118/09., 118/12. i 66/14.; dalje Odluka) sati aktivnog dežurstva računaju se za sate provedene na službi za vrijeme obaveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na radnom mjestu zbog potreba službe, a nakon redovnog rada tijekom dana. Sati rada na aktivnom dežurstvu prema odredbi čl. VI Odluke su sati na dežurstvu nakon 12 sati rada te je sukladno tome obračunato po 12 preostalih sati aktivnog dežurstva za svaki evidentirani dan dežurstva. Visina dodatka utvrđena je prema čl. 17. b Pravilnika o plaći i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj: 118/09. i 99/12., dalje Pravilnik) i to u visini vrijednosti sata izračunatog primjenom koeficijenta 0,0019 (za vojnike) u razdoblju do 1. rujna 2012., a nakon toga primjenom koeficijenta od 0,0010 u razdoblju nakon 1. rujna 2012., sve od osnovice za obračun plaće. Osnovica za obračun plaće prema Odluci o visini osnovice ("Narodne novine" broj 40/09.) iznosi 5.108,84 kn, što da daje vrijednost sata u iznosu od 9,71 kn do 1. rujna 2012. i 5,11 kn od 1. rujna 2012.

12. U ovoj fazi postupka nije sporno među strankama da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora na koje se nadležno državno odvjetništvo nije očitovalo, da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba M. o. R. H., H. k. v., da je tužitelj u spornom razdoblju kao djelatna vojna osoba obavljao službene poslove i zadaće na terenu na način da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotom i nedjeljom.

12.1. I u ovoj fazi postupka ostalo je sporno :

- da li je tužitelj koristio slobodne dane po osnovi prekovremenih sati te ovisno o tome ima li pravo na razliku plaće temeljem izračuna varijante u kojoj se prekovremeni rad (ne)umanjuje za slobodne dane te

 

- da li je tužitelj radio u dežurstvu ili aktivnom dežurstvu u spornom razdoblju tj. od siječnja 2013. do svibnja 2014. koju činjenicu tuženica dovodi u pitanje tvrdnjom da je tužitelj u spornom razdoblju obavljao dežurstvo unutarnje službe tzv. jednodnevno dežurstvo te ovisno o tome ima li pravo na razliku plaće po toj osnovi odnosno u svezi s time da li način izračuna vještaka (da za vrijeme rada na terenu svaki sat rada preko efektivnog rada dnevno računa kao aktivno dežurstvo) ima uporište u to vrijeme važećoj zakonskoj regulativi i pozitivnim propisima.

 

13. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u pobijanom dijelu pod toč. II. i IV. izreke.

14. Točno je da u spisu nisu priloženi nalozi za prekovremeni rad u skladu s Odlukom i rješenja za korištenje slobodnih dana od prekovremenog rada i da je vještak utvrdio da se nije moglo utvrditi po kojoj osnovi su slobodni dani korišteni na što posebno upire žalba tužitelja.

14.1. U čl. XII navedene Odluke određeno je da o preraspodjeli ostvarenih sati rada iz prethodnog u sljedeći mjesec časnik na dužnosti zapovjednika bojne, njemu ravne ili više razine, donosi nalog kojim se utvrđuje vrijeme u kojem je ostvaren prekovremeni rad i slobodni dani tako da se za pet sati prekovremenog rada daje jedan slobodan dan.

14.2. Međutim, navedeni žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u odbijajućem dijelu to zato što je tuženica vodila dnevnu evidenciju radnog vremena iz koje su za sporno razdoblje vidljivi oblici rada tužitelja kao i broj ostvarenih slobodnih dana te je tom evidencijom tuženica dokazala koliko je tužitelj u spornom razdoblju ostvario sati odnosno dana rada, a koliko je ostvario slobodnih dana u svezi s čime se sud prvog stupnja osnovano pozivao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-4029/2019 od 26. siječnja 2021. u kojem predmetu se tužbeni zahtjev temelji na identičnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a tužitelj revizijom nije postigao uspjeh s identično iznesenim prigovorom.

14.3. Dakle, kraj činjenice da je tuženica vodila dnevnu evidenciju radnog vremena kako je naprijed navedeno pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj trebao dokazati da je slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi ovo tim više jer su podaci o slobodnim danima u Tablici 1 za razdoblje od travanja do srpanja 2012. posebno obilježeni (l.s.199) smatrajući da se radi o danima koji se odnose na slobodne dane korištene nakon ostvarenog prekovremenog rada, a čemu je razlog taj što do ožujka 2012. tužitelj nije imao evidentiran prekovremeni rad. Tako da je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima, temeljem navedenog pravilno zaključio da suprotnu tvrdnju tužitelj ničim nije dokazao odnosno da u utuženom razdoblju nije iskoristio ostvarene slobodne dane s osnove prekovremenog rada.

14.4. Prema tome kako nije sporno da je tužitelj potpisao dnevne evidencije radnog vremena za pojedini mjesec utuženog razdoblja koje je vodila tuženica za tužitelja, u kojoj su između ostaloga iskazani i slobodni dani, iako nije navedeno po kojoj osnovi su isti korišteni te kako prema sadržaju priloženih evidencija proizlazi da su sve potpisane od strane zapovjednika tužitelja i da ni na jednoj evidenciji nije navedena primjedba da se tužitelj ne slaže s evidencijom sati pravilno je sud prvog stupnja izveo zaključak da je tužitelj prihvatio evidenciju kao potpunu, točnu i istinitu.

14.5. Stoga u situaciji kada je tužitelj neprijeporno koristio slobodne dane (a ne navodi da bi ih koristio po nekoj drugoj osnovi) te kada je iz dnevnih evidencija vidljivo u koje je dane tužitelj radio, koliko je sati radio, koliko je proveo u radu noću, subotom i nedjeljom, koliko je sati radi prekovremeno, koliko je dana bio na godišnjem odmoru ili bolovanju te koliko je slobodnih dana koristio (bez navođenja po kojoj su osnovi korišteni), na tužitelju je teret dokaza da je evidentirane slobodne dane koristio po drugoj osnovi, a ne po osnovi prekovremenih sati slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud prihvatio varijantu knjigovodstvenog vještačenja u kojoj su ostvareni prekovremeni sati rada umanjeni za korištene slobodne dane.

15. Utoliko žalbeni navodi tužitelja kojima se ukazuje na propust u primjeni odredbe čl. 4. st. 1. i 2. i čl. 131. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. i 93/14.) nisu doveli u pitanje zakonitost prvostupanjske odluke u pobijanom dijelu, kao niti pozivanje tužitelja na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-2954/2020-2 od 28. listopada 2020. u kojoj je prijedlog tužitelja da se dopusti revizija odbačen kao nedopušten.

 

16. Po ocjeni ovog suda niti žalbeni navodi tuženice nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u dijelu koji pobija pod toč. II izreke.

 

17. Tuženica u žalbi ističe da tužitelj u spornom razdoblju nije radio u aktivnom dežurstvu i da u evidencijama nigdje nije evidentiran takav oblik rada, međutim, takav prigovor tuženica je prvi put iznijela u žalbi (čl. 352. st. 2. ZPP), dok je nakon što je sačinjen nalaz i mišljenje prigovorila samo načinu obračuna preostalih sati rada preko efektivnog rada tako da slijedom navedenog ovaj sud niti nije ulazio u ocjenu iznesenog žalbenog navoda.

 

18. Nije osnovan niti žalbeni razlog tuženice kako način obračuna dodatka za sate aktivnog dežurstva nema uporište u zakonskoj regulativi i pozitivnim propisima te se prvostupanjski sud pravilno pozvao na čl. VI. Odluke (stupa na snagu 1. listopada 2009., a prestala je važiti 1. lipnja 2014., dakle bila je na snazi kroz utuženo razdoblje) kojim je određeno da pripadnici OS RH koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo. Dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

 

19. Osim toga tuženici je ukazati i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 4649/2021-2 od 17. studenoga 2021. u kojoj se pozvao na odluku Suda Europske unije u predmetu C-742/19 od 10.rujna 2019., koji je zauzeo stajalište :

 

„1. Članak 1. stavak 3. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, u vezi s člankom 4. stavkom 2. UEU-a, treba tumačiti na način da je stražarska aktivnost koju obavlja vojnik isključena iz područja primjene te direktive:

- ako se ta aktivnost obavlja u okviru njegove temeljne obuke, operativne vježbe ili vojne operacije u užem smislu, ili

- ako predstavlja aktivnost koja je u tolikoj mjeri specifična da nije moguće uspostaviti sustav rotacije osoblja koji osigurava poštovanje zahtjeva te direktive, ili

- ako iz svih relevantnih okolnosti proizlazi da se ta aktivnost obavlja u okviru izvanrednih događaja, čija težina i razmjer zahtijevaju usvajanje mjera nužnih za zaštitu života, zdravlja kao i sigurnosti zajednice te čije bi pravilno izvršenje bilo ugroženo kad bi se morala poštovati sva pravila predviđena navedenom direktivom, ili

- kad bi se primjena te direktive na takvu aktivnost, putem nametanja dotičnim tijelima obveze uspostave sustava rotacije ili planiranja radnog vremena, mogla provesti samo na štetu dobrog provođenja vojnih operacija u užem smislu.

 

Članak 2. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se razdoblje straže tijekom kojeg je vojnik dužan boraviti u krugu vojarne u koju je raspoređen, ali ondje ne obavlja stvarni posao, plati različito od razdoblja straže tijekom kojeg on stvarno ispunjava radne obveze.“

 

19.1. Tvrdnje tuženice podriva stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-67/13 od 10. svibnja 2016. odnosno Revr – 307/2017 od 20. veljače 2018. u pogledu dežurstva koje u pravilu traje 24 sata te da se svih 24 sata priznaje kao vrijeme provedeno na radu.

 

19.2. Kako je visina dodatka za sate aktivnog dežurstva utvrđena prema čl. 17. b Pravilnika i to u visini vrijednosti sata izračunatog primjenom koeficijenta 0,0019 ( za vojnike) u razdoblju do 1. rujna 2012. a nakon toga primjenom koeficijenta od 0,0010 u razdoblju nakon 1. rujna 2012., sve od osnovice za obračun plaće, a osnovica plaće prema Odluci o visini ("Narodne novine" broj 40/09.) iznosi 5.108,84, što daje vrijednost sata u iznosu od 9,71 kn do 1. rujna 2012. i 5,11 kn od 1. rujna 2012, čemu tuženica nije prigovorila to je slijedom navedenoga pravilno sud prvog stupnja obvezo tuženicu da tužitelju s osnove dodatka za aktivno dežurstvo platiti iznos od ukupno 490,56 kuna što uključuje mjesece za koje potraživanje nije u zastari (u zastari je potraživanje tužitelja s osnove dodataka za aktivno dežurstvo za rujan, listopad i prosinac 2011. te siječanj 2012. za ukupni iznos od 699,12 kn).

 

20. Kako, dakle, ovaj sud nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija u dijelu pod toč. II. i III. izreke, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti valjalo je žalbu tužitelja i tuženice odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu tako da je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude pod toč. I.

 

21. U pogledu žalbenih navoda stranaka u svezi odluke o trošku navesti je da je djelomično osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

21.1. Osnovano tužitelj ukazuje da je u pogledu odluke o troškovima postupka prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZID ZPP djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, po ocjeni ovog suda, ima se poći od činjenice da je prvostupanjski sud od ukupno zatraženog iznosa od 11.494,78 kn tužbeni zahtjev prihvatio kao osnovan za iznos od 2.165,77 kn, dok je ostali dio zahtjeva za iznos od 9.329,01 kn (na ime razlike plaće 7.816,74 kn; zbog zastare 1.512,27 kn) odbio kao neosnovan i da je kod odlučivanja o troškovima postupka navedeno prvostupanjski sud pravilno uzeo u obzir i ocijenio da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima. Naime, tužitelj je s osnovom uspio u omjeru od 80 % kada se pođe od toga da je u potpunosti izgubio u parnici po zahtjevu za isplatu dodatka za staž i dežurstvo, ali je s visinom uspio samo sa 19%, a tuženica sa 81%. 

 

21.2. Međutim, budući da je tuženik u potpunosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva bilo je neophodno izvesti dokaz financijskim vještačenjem slijedom čega je tužitelju valjalo priznati takav trošak u cijelosti pa je u skladu s odredbom čl. 154. st. 4. ZID ZPP tuženica obvezana naknadi tužitelju samo pojedini trošak primjenom čl. 156. st. 1. ZPP tako da je tužitelju na ime parničnog troška priznat iznos od 3.000,00 kn, a za više zatražene iznose zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troška odbijeni su kao neosnovani.

 

21.3. Slijedom izloženog valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tužitelja i primjenom odredbe čl. 373. st. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude pod toč. II.

 

22. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe jer nije uspio u odnosu na glavnicu, već samo za dio troškova postupka radi čega nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP) tako da je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude pod toč. III.

 

23. Dvojno iskazivanje temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. u svezi čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22).

 

                                                 U Zadru, 5. srpnja 2023.

 

 

                   Predsjednica vijeća

 

                                                                                                              Sanja Prosenica, v.r.