- 1 -              Poslovni broj: Usž-3265/22-2

Poslovni broj: Usž-3265/22-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Marković, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika – specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Proizvođačka organizacija P. i M., S., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik Z. G., odvjetnik u Z., OIB: …, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3254/21-7 od 17. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 5. srpnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3254/21-7 od 17. lipnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.              Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/20-01/208, urbroj: 513-04-21-2 od 20. kolovoza 2021., a točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda S., klasa: UP/I-471-02/20-01/18, urbroj: 513-07-03/20-09 od 2. lipnja 2020., kojim je tužitelju je za razdoblje od 1. studenoga 2019. do 30. prosinca 2019. utvrđena obveza PDV-a u iznosu od 254.642,04 kn.

3.              Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome ističe da je uz tužbu dostavio vjerodostojnu dokumentaciju koju je predočio i tijekom poreznog postupku, prije svega Ugovor o poslovnoj suradnji koja dokazuje potpunu neosnovanost utvrđenja iz osporene presude. Navodi da se porezna tijela i prvostupanjski sud nisu očitovali o bitnim činjenicama vezanim za spomenuti ugovor iz kojeg jasno i nedvosmisleno proizlazi da je tužitelj u konačnici platio prijevoz odnosno snosio troškove prijevoza i da je prijevoz u Italiji organiziran po nalogu tužitelja, što je uvjet za porezno oslobođenje koje je tužitelju u ovom postupku osporeno. Nadalje navodi da prvostupanjski sud u svojoj presudi sasvim pogrešno tumači dostavljenu praksu Suda EU, iako je ista primjenjiva i obvezujuća i za Hrvatske sudove. Nadalje navodi da prvostupanjski sud u potpunosti pogrešno tumači odredbu članka 41. stavka 1. točke a) Zakona o PDV-u i "kumulativne uvjete" navedene u istome kako bi se moglo primijeniti oslobođenje od obračuna PDV-a. Iz navedene odredbe, prema mišljenju tužitelja, razvidno je, da se kao uvjet ne navodi obveza posjedovanja ulaznog računa za prijevoz dobara što sud zanemaruje. Sud navedeni uvjet u vidu posjedovanja ulaznog računa za prijevoz dobara radi primjene oslobođenja iz članka 41. stavka 1. točke a) Zakona o PDV-u nameće tužitelju na temelju teksta koji predstavlja komentar navedene odredbe u publikaciji Porezne uprave "Porez na dodanu vrijednost s komentarom".  Navedeni tekst o kumulativnim uvjetima za ostvarivanje prava na oslobođenje od plaćanja PDV-a, sud tumači kao zakonsko pravilno, iako je iz sadržaja navedene odredbe jasno vidljivo da u tekstu zakonske odredbe uvjet posjedovanja računa za prijevoz dobara ne postoji. Tužitelj smatra da se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i tumačenju navedene zakonske odredbe, a dostavljena praksa Suda EU jasno navodi koji su materijalni uvjeti za primjenu oslobođenja iz navedene zakonske odredbe. Navodi da se radi o presudama C-21/16, C-24/15, C-26/16, C-386/16 i C-401/18 koje određuju materijalne uvjete oslobođenja. Sukladno navedenoj praksi Suda EU, izuzeće isporuka robe unutar Zajednice primjenjuje se samo ako je pravo raspolaganja tom robom kao vlasnik preneseno na stjecatelja, ako prodavatelj dokaže da je ta roba otpremljena ili prevezana u drugu državu članicu i ako je nakon te otpreme ili nakon tog prijevoza, ista roba fizički napustila teritorij države članice isporuke. Pojašnjava  kako prijepor nastaje jer tužitelj smatra da je navedenom sudskom praksom jasno obrazloženo da je materijalni uvjet dokaz da su dobra fizički napustila teritorij države članice isporuke što ne spori niti sud, ali sud smatra da tužitelj neovisno o tome što nije sporno da su dobra napustila Republiku Hrvatsku mora biti u posjedu računa za prijevoz dobara. Ističe da se radi o nametanju dodatnog uvjeta koji ne predstavlja uvjet za primjenu oslobođenja iz navedene odrede. Nadalje navodi da posjedovanje PDV identifikacijskog broja kupca iz druge države članice postaje materijalni uvjet za primjenu oslobođenja tek od 1. siječnja 2020. kada dolazi do izmjene Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. listopada 2006. pa sukladno tome i do izmjene članka 41. stavka 1. točke a) Zakona o PDV-u. S obzirom da je predmet nadzora 2019. godina navedene izmjene Direktive i Zakona o PDV-u nisu bile na snazi. Ističe da sud u obrazloženju svoje odluke navodi odredbu članka 45a. Provedbene Uredbe Vijeća 2018/1912 od 4. prosinca 2018. o izmjeni Provedbene Uredbe EU 282/2011 u pogledu određenih izuzeća za transakcije unutar Zajednice. Sud navodi navedenu odredbu kao dokaz za svoje tvrdnje, iako je navedena Uredba na snazi od 1. siječnja 2020. pa slijedom navedenog tužitelj ukazuje da se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je predmet nadzora bila 2019. godina što znači da se sud ne može kod odlučivanja o predmetnoj stvari pozivati na Uredbu koja tada nije bila na snazi niti je bila primjenjiva. Ističe da neovisno o tome i sve kada bi se uzela u obzir i odredba članka 45a. u istoj se jasno navodi da se navedenom odredbom za potrebe oslobođenja iz članka 138. Direktive 2006/112/EZ regulira kada se smatra da je roba otpremljena ili prevezena iz države članice do odredišta izvan njezinog državnog područja, ali unutar Zajednice pa se iz navedenog može zaključiti da se time regulira dokazivanje otpreme dobara iz jedne države članice u drugu što je materijalni uvjet za primjenu oslobođenja kako to i tužitelj navodi. Međutim, iz navedene odredbe jasno je vidljivo da račun za prijevoz dobara nije obvezan dokument za primjenu oslobođenja već samo jedan od dokumenata na temelju kojeg se može dokazivati otprema dobara u drugu državu članicu. Osim toga ni iz članak 170. Pravilnika o PDV-u na koji se poziva prvostupanjski sud ne proizlazi da je posjedovanje računa prijevoznika uvjet za oslobođenje, već cijeli niz dokumenata kojima se dokazuje otprema, budući da je očigledno da otprema može biti organizirana i izvršena na razne načine pa čak i besplatno bez naknade u kojem slučaju ne postoji račun za prijevoz. Također navodi da su prvostupanjskom tijelu dostavljeni međunarodni teretni listovi (CMR) uredno popunjeni sa svim podacima kojima se dokazuje otprema dobara kupcu u Italiju, kao i ulazni računi za nabavu predmetnih dobara koji dokazuju da je kod isporuke predmetnih dobara tužitelj istima raspolagao u svojstvu vlasnika. Nadalje, tužitelj je dostavio izlazne račune za prodaju predmetnih dobara kupcu iz Italije s kojim dokazuje da je došlo do isporuke dobara sukladno članku 7. stavku 1. Zakona o PDV-u. Nadalje ističe da su članovi Proizvođačke organizacije P. i M. koji su izdali račune za isporuku kukuruza samostalni porezni obveznici i u tom smislu odvojeni od tužitelja, međutim, zanemareno je da su proizvođači prema prijevoznicima nastupali isključivo za račun Proizvođačke organizacije P. i M. odnosno da su troškove prijevoza  naručili i podmirili za račun tužitelja, a ne za svoj osobni račun i da je u konačnici iste platio tužitelj. Zaključno smatra da je sud donio odluku zanemarivši činjenice iz navedenih dokaza koji jasno i nedvojbeno dokazuju tvrdnje tužitelja u svezi poduzetih transakcija i poreznog oslobođenja. Tužitelj iz navedenih razloga predlaže da se poništi osporena presuda te naloži tuženiku da mu naknadi troškove žalbenog postupka.

4.              Tuženik, iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.-  dalje:  ZUS) u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7.              Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor za razdoblje od 1. studenoga do 30. studenog 2019. te je nadzor proširen i za razdoblje od 1. prosinca do 31. prosinca 2019. o čemu je sastavljen Zapisnik 13. svibnja 2020. kojim je utvrđeno da je tužitelj u Prijavi poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. studenoga do 30. studenoga 2019. i za razdoblje od 1. prosinca do 31. prosinca 2019. iskazao transakcije koje ne podliježu oporezivanju i oslobođene – isporuke dobara unutar EU, a za koje je tužitelj iskazao povrat PDV-a za razdoblje od 1. studenoga do 30. studenog 2019. u iznosu od 127.259,63 kn, te za razdoblje od 1. prosinca do 31. prosinca 2019. u iznosu od 136.744,85 kn. Tijekom poreznog nadzora, prvostupanjsko je tijelo pregledom izlaznih računa pobliže označenih u zapisniku i prvostupanjskom poreznom rješenju utvrdilo da prijevoz dobara odnosno kukuruza merkantilnog u Italiju nije obavio ni tužitelj ni kupac, već su prijevoz naručili i podmirili troškove prijevoza članovi udruge pa tužitelj ne posjeduje za uslugu prijevoza ulazni račun, zbog čega je ocijenjeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za oslobođenje tužitelja od plaćanja PDV-a na predmetne isporuke sukladno  odredbi članka 41. stavka 1. točka a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

8.              Odredbom članka 41. stavka 1. točke a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13. do 106/18.- dalje Zakon o PDV-u)  propisano je da su PDV-a oslobođene isporuke dobara koje prodavatelj ili osoba koja stječe dobro ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koji djeluju kao takvi u toj dugoj državi.

9.              Odredbom članka 170. stavka 1. i 2. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 79/13., do   1/19. – dalje: Pravilnik) propisano je da porezni obveznik koji primjenjuje oslobođenje od PDV-a temeljem članka 41. Zakona, dokazuje da je dobro otpremljeno ili prevezeno u drugu državu članicu računom, otpremnicom, prijevoznom ispravom ili drugim dokumentom iz kojeg je razvidno da se odnosi na otpremu ili prijevoz dobara navedenih u računu. Ako dobra otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu osoba koja stječe dobro ili druga osoba za njen račun, prodavatelj dobara uz dokumente iz stavka 1. istog članka kao dokaz da su dobra otpremljena ili prevezana u drugu državu članicu, koristi pisanu izjavu o otpremi ili prijevozu dobara u drugu državu članicu koju je potpisao preuzimatelj dobara.

10.              Tijekom poreznog postupka tužitelju je dostatno obrazloženo kako bi isporuke dobara unutar Europske unije bile oslobođene plaćanja PDV-a moraju biti ispunjeni određeni uvjeti, dok je teret dokazivanja da su ti uvjeti ispunjeni na isporučitelju dobara, u konkretnom slučaju, na tužitelju. Uvjeti za oslobođenje od plaćanja PDV-a su, da je prijevoz dobara obavljen u drugu državu članicu Europske unije, što znači da dobra moraju fizički napustiti područje Republike Hrvatske, da prijevoz obavlja isporučitelj ili kupac, što znači da se prijevoz obavlja prijevoznim sredstvom isporučitelja ili kupca, a ako se prijevoz obavlja za isporučitelja ili kupca to znači da je isporučitelj ili kupac naručio prijevoz od prijevoznika te da je za obavljenu uslugu dobio račun.

11.              Suprotno navodima žalbe koji su istovjetni navodima tužbe, ovaj Sud ocjenjuje pravilnim zaključke prvostupanjskog suda i tuženika u pogledu utvrđene porezne obveze PDV-a tužitelju. Tijekom poreznog postupka, utvrđeno je, a što tužitelj s uspjehom nije osporio, da iz poslovne dokumentacije (izlani računi, CMR-ovi, otpremnice)  proizlazi da prijevoz dobara odnosno kukuruza merkantilnog u Italiji nije obavio tužitelj ni kupac, već je prijevoz obavljen od strane raznih prijevoznika koje su naručili pošiljatelji članovi udruge tužitelja i podmiriti troškove prijevoza, koji se sukladno odredbi članka 6. stavka 1. Zakona o PDV-u smatraju drugim poreznim obveznicima, a koji su navedeni pod rubrikom 22 odnosno 23 obrasca CMR – Međunarodnog tovarnog lista. Slijedom tako utvrđenih činjenica ocijenjeno je da tužitelj nije obavio usluge prijevoza te ne posjeduje ulazni račun pa se na njega ne može primijeniti oslobođenje propisano za isporuke dobara unutar EZ  sukladno članku 41.stavku 1. točki a. Zakonu o PDV-u. Zaključci poreznih tijela i prvostupanjskog suda temelje se na činjenicama pravilno utvrđenim tijekom postupka i na pravilnoj primjeni materijalnog prava, dok tužitelj svojim žalbenim navodima istovjetnim navodima tužbe nije doveo u sumnju navedena utvrđenja.  Ujedno se ističe da je pravilna i stav prvostupanjskog suda  kao kako ni Ugovor o poslovnoj suradnji na koji se tužitelj poziva ne utječe na drukčije rješenje ove stvari, budući da i u takvom slučaju poslovni odnos treba pratiti i valjana računovodstvena dokumentacija radi urednog plaćanja poslovnih događaja i obračuna dužnih poreznih obveza. Nadalje prvostupanjski sud i porezna tijela su tužitelju dostatno obrazložila da dostavljena praksa Suda EU nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer se odnosi na situacije u kojima su ispunjene pretpostavke za oslobođenje od plaćanja PDV-a.

12.              Slijedom svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud na utvrđene činjenice pravilno primijenio i protumačio mjerodavno pravo te je dao valjane razloge zašto se ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja.

13.              Stoga ovaj Sud nalazi da se navodi žalbe koji su u bitnome istovjetni navodima tužbe ne mogu ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.

14.              Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.

15.              S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.

U Zagrebu, 5. srpnja  2023.

                                                                        Predsjednik vijeća                                                                                            Boris Marković, v.r.