1

Poslovni broj Gž R-1000/2022-3

                                                                      Poslovni broj Gž R-1000/2022-3

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od  sutkinja  Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća,  Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid  Bučković, članice vijeća,u pravnoj stvari tužitelja Đ.M. iz S.B., Đ. OIB:...., zastupanog po punomoćnici A. O., odvjetnici iz S.B., protiv tužene O.b. "Dr. J. B.", S. B., OIB: ..., zastupane po punomoćniku D. I., odvjetniku iz S.B., radi isplate razlike plaće, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu  protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-468/2021-19 od  27. srpnja 2022., u sjednici vijeća  5. srpnja 2023.

 

p r e s u d i o     j e

 

              I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-468/2021-19 od  27. srpnja 2022. u točki I. izreke i točki II. izreke za iznos od  563,75 eur[1](petstošezdesettrieuraisedam- desetpetcenti)/4.247,54 kn(četiritisućedvjestočetrdesetsedamkunaipedesetčetirilipe).

              II Djelomičnim uvaženjem žalbe  tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-468/2021-19 od  27. srpnja 2022. u toč. II. izreke za iznos od  86,60  eur(osamdesetšesteuraišezdesetcenti) / 652,46 kn (šestopedesetdvijekuneičetrdesetšestlipa) i sudi:

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od  86,60 eur (osamdesetšesteuraišezdesetcenti)/ 652,46 kn (šestopedesetdvijekunečetrdesetšest-lipa), kao neosnovan.

              III Odbija se  zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati razliku manje isplaćenih plaća u iznosu od 20.520,73 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom, osim na isplatu  zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prirezu poreza na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

              U točki II. izreke naloženo je tuženiku da  tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od  4.900,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

              Protiv te presude žali se  tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

              Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječje o onome što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.  U žalbi navodi da nisu ispunjene pretpostavke za povećanje osnovice odnosno nisu nastupile okolnosti koje su potrebne da bi došlo do usklađenja jer prema podacima Državnog zavoda za statistiku realni tromjesečni BDP u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine zabilježuje 12 konsektualnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta od IV. tromjesečja 2011. do II. tromjesečja  2014. što jasno ukazuje kako se usklađenje odgađa za 12. tromjesečja. Također navodi da je sud propustio primijeniti odredbe  Odluke o visini osnovice obračuna plaća u javnim službama. Iz istog razloga da sud pogrešno navodi kronologiju pravnih propisa te propušta primijeniti i obrazložiti Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama ("Narodne novine" broj 123/16) od  29. prosinca 2016. koja je stupila na snagu  1. siječnja 2017. Slijedom navedenoga da je sud prvog stupnja trebao djelomično odbiti tužitelja  tužbenim zahtjevom za siječanj 2017., a  budući da je osnovica u tom mjesecu bila određena Odlukom Vlade u visini od  5.211,02 kn bruto te je tuženik na temelju te osnovice pravilno isplatio plaću u tom mjesecu. Također tuženik navodi da je  sud pogrešno primijenio i odredbu čl. 1. st. 1. i 2. Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama s obzirom da se u čl. 1. navodi kako se obračunske osnovice povećane u iznosu od  6% počinju primjenjivati  od 1. siječnja, pa je sud prvog stupnja mogao eventualno tužitelju dosuditi razliku iznosa po povećanoj osnovici tek za siječanj  2016. po plaći koja se isplaćuje za veljaču 2016. Tuženik prigovara i odluci o parničnom trošku. Navodi da sud uopće nije odlučio o zahtjevu tuženika  za troškove postupka za povučeni dio zahtjeva.

              Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužitelj odbije s tužbenim zahtjevom uz obvezu naknade troškova, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba je osnovana, ali samo u odnosu na odluku o parničnom trošku.

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2., toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

              Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno

- da je tužitelj zaposlenik tužene te da mu tužena u utuženom razdoblju nije obračunavala plaće po osnovici od 5.415,37 kn,

-da su Vlada Republike Hrvatske (dalje: Vlada RH) i Sindikati javnih službi i to: Sindikat1, Sindikat 2, Sindikat 3, Sindikat 4, Sindikat 5, Sindikat 6, Sindikat 7, te Sindikat 8 zaključili 23. studenoga 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008., te u 2009. i da navedene obračunske osnovice se primjenjuju od 1. siječnja svake godine,

-da su Vlada RH i isti Sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto time da su u čl. III utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji DZS-a ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine,

-da su Vlada RH te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, s tim da te izmjene nisu potpisane po jednom sindikatu, iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim su Izmjenama između ostalog izmijenjeni čl. III., IV., VII. i XI. Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, koji su se odnosili na način povrata osnovice, način usklađivanja pariteta, uvjete nužne za ostvarivanje odredbi predmetnih akata i vremensko trajanje, tako da je izmijenjenim čl. III utvrđeno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojemu službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto mjereno aritmetičkom sredinom (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine), izmijenjenim čl. VII. je utvrđeno da se uskladba, dakle ne i osnovica, odgađa ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom od razdoblja opisanih u čl. III. do V. Izmjena i dopuna za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a trajao, a izmijenjenim čl. XI. je utvrđena primjena u trajanju od 5 godina,

-da je dana 7. prosinca 2011. Arbitraža, koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži, donijela je Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, na način kako je to prethodno opisano,

- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, i to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu,

- da je  plaća tužitelja u spornom razdoblju bila uređena Zakonom o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/07., 39/09., dalje Zakon o plaćama) i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama („Narodne novine“ broj 39/09., dalje Zakon o osnovici), ali prema odredbi iz članka 192. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 – dalje ZR) kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja, te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, čiji su važan dio svakako plaće, koje upravo članak 51. Temeljnog kolektivnog ugovora ("Narodne novine" broj 141/12 – dalje TKU/12) uređuje i definira za zaposlene u javnim službama, pa zaključuje da su Sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene anekse, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih s Vladom RH, koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojima se odlučivalo i o plaćama tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama,

-da su Izmjene i dopune zaključene na rok od 5 godina, a kako to proizlazi iz čl. XI. navedenih Izmjena, što znači da bi istekle s danom 25. listopada 2016. pa sukladno odredbi iz članka 199. stavak 1. ZR-a na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni Kolektivnih ugovora, što znači da važe i 3 mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Iz navedenoga proizlazi da je rok važenja navedenih Izmjena istekao s danom 26. siječnja 2017.,

-da je Vlada RH je 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017. tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena za mjesec veljaču 2017.,

-da je prema podacima Državnog zavoda za statistiku, zabilježena stopa rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a u drugom tromjesečju 2015. od 1,2%, odnosno u trećem tromjesečju od 2,8%, a što daje aritmetičku sredinu od 2 %, te da su podaci za treće tromjesečje objavljeni 4. prosinca 2015., proizlazi da su se uvjeti iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma za obračun plaća u javnim službama po osnovici od 5.415,37 kn bruto ostvarili s plaćom za prosinac 2015., koja je trebala biti isplaćena do 15. siječnja 2016. i trajali su do zaključno s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja je trebala biti isplaćena do 15. veljače 2017.,

-da je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku, koji je sukladno zakonskoj regulativi koja određuje visinu plaće tužitelja i to Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006., dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009., izmjena i dopuna Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., te u skladu sa službenim podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske obračunao razliku bruto plaće tužitelja prema osnovici od 5.415,37 kn, u odnosu na osnovicu od 5.108,34 kn bruto, odnosno za siječanj 2017. u odnosu na osnovicu od 5.211,02 kn  utvrđena razlika isplaćene plaće i plaće koja bi bila isplaćena uz primjenu osnovice za izračun plaće u iznosu od 5.415,37 kn, a što iznosi ukupno 20.520,73 kn.

-da tužena osporava nalaz i mišljenje, na način da navodi da isti nije izrađen u skladu s pravilima financijsko-knjigovodstvene struke te da je matematički izračun pogrešan..

-da je vještak u očitovanju na primjedbe tužene, ostao kod nalaza i mišljenja koji je sačinjen na temelju zakonodavnog okvira koji je naveden u nalazu i mišljenju i u skladu sa zadanim zadatkom vještačenja,

- da je tužena u utuženom razdoblju tužitelju obračunavala plaću prema osnovici od 5.108,84 kn, a da je trebao primijeniti osnovicu od 5.415,37 kn, te za siječanj 2017. osnovicu od 5.211,02 na, to je nastala razlika neisplaćene plaće prema toj osnovici za navedeno razdoblje u ukupnom iznosu od 20.520,73 kn, s mjesečnim iznosima razlike plaće koji su izračunati od strane vještaka.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zauzima stajalište da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. predstavljaju kolektivni ugovor koji je sklopljen sukladno odredbi čl. 2. Zakona o osnovici plaća u javnim službama, te čl. 51. st. 4. TKU/12, što proizlazi iz činjenica da su Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje tog akta radi pojašnjenja primjene čl. IV. st. 5. u vezi s čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. studenog 2011. Stoga zaključuje da je tužitelj trebao primati plaću temeljem osnovice od 5.415,37 kn od 1. siječnja 2016. Pritom smatra da nije došlo do odgode primjene čl. III. Izmjena i dopuna Sporazumu od 26. studenog 2011. kojom je uređen način povrata osnovice već se odgoda odnosila na način usklađivanja pariteta plaća određenog u čl. IV. i V.              

Budući da visina obračuna razlike plaće za navedeno razdoblje utvrđena  financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev te nalaže tuženoj da tužitelju isplati razliku plaće za razdoblje od siječnja 2016. do siječnja 2017. uz zateznu kamatu primjenom odredbe uz primjenu odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO).

              Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primjenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio navedeni iznos.

Prema stajalištu ovog suda pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. predstavljaju kolektivni ugovor koji je sklopljen u skladu s odredbom čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama, na temelju kojeg propisa se osnovica plaće u javnim službama određuje kolektivnim ugovorom kojeg sklapa Vlada RH i sindikati javnih službi, kao i u skladu s odredbom čl. 51. st. 4. TKU/12, kojim je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu od 13. svibnja 2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju, a koji predstavljaju važeće dokumente koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim dokumentima. Istu odredbu je sadržavao i TKU/10.

U prilog navedenom govori i činjenica da su Vlada RH i Sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, a kojim je pojašnjena primjena čl. IV. st. 5. u vezi čl. VII. st. 1., prema kojem su uvjeti za provedbu osnovice na temelju odredbe čl. III. istih izmjena ispunjeni krajem 2015., početkom primjene od siječnja 2016.

Nije osnovana tvrdnja tuženika da se kolektivni ugovor ne primjenjuje jer Sindikat 10 nije ga potpisao, budući da Izmjene kolektivnog ugovora ne moraju biti potpisane od svih izvornih potpisnika Kolektivnog ugovora. Osim toga, niti jedan od potpisnika a ni Sindikat 10 koji je sudjelovao u sklapanju Temeljnog kolektivnog ugovora i parafirao Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu u zakonom predviđenom postupku nije osporavao valjanost Temeljenog kolektivnog ugovora, a niti Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu. Tuženik nije dokazao da bi Sindikat 10 bio protuzakonito isključen iz pregovaranja (što bi onda predstavljalo povredu tog postupka), to tim više što je navedeni sindikat parafirao Izmjene dodatka Sporazumu, što znači da je ravnopravno s ostalim sindikatima sudjelovao u pregovorima. Stoga je neosnovan spomenuti prigovor ništetnosti, istaknut u tom pravcu od strane tuženika u ovom postupku.

Naime, prema utvrđenju suda prvog stupnja članak VII. stavak 1. Izmjena dodatka Sporazumu propisuje da odgoda nastupa ako bi u nekom u razdoblju opisanih u članku III-V bio zabilježen negativan rast BDP-a. Iz odredbe članka III. proizlazi da se ista odnosi na razdoblje od trenutka ispunjenja uvjete za povećanje osnovice pa nadalje, odnosno ubuduće. Iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a, a koje je objavio DZS-a RH vidljivo je da od IV. kvartala 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a. Štoviše, vidljivo je da je BDP stalno rastao. Odredba članka VII. stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. ne odnosi se na povrat osnovice iz članka III., već isključivo na usklađenje osnovice iz članka IV. i V. Izmjena Dodatka Sporazumu. Namjera Vlade RH je bila povrat osnovice na razinu iz 2009. i to na iznos od 5.414,37 kn. Odgoda uskladbe dvanaest neprekidnih kvartala je konzumirana kroz članak IV. stavak 5. Izmjena Dodatka sporazumu i temeljem Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., jer je odredbom članka IV. stavak 5. Izmjena Dodatka Sporazumu, bilo ugovoreno da će Vlada RH biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu plaće od 1. travnja 2013. pa nadalje, ako se do 31. prosinca 2012. ne ispune pretpostavke iz članka III. Iz navedenog proizlazi da je tuženik tužitelju počevši od 1. siječnja 2016. bio u obvezi obračunavati i isplatiti plaću po osnovici od 5.415,37 kn, pa je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće u utuženom razdoblju pravno osnovan.

Prema tome, kako su za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 26. siječnja 2017. bili ispunjeni uvjeti iz odredbe članka III. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu kojim je određeno da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415,37 kn, kada rast realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno bude prosječno 2% ili više, te kako razlika između obračuna po osnovici od 5.415,37 kn i isplaćene bruto plaće od siječnja 2016. do zaključno sa siječnjem 2017. iznosi 20.520,73 kn bruto s mjesečnim iznosima navedenim u stavku prvom izreke, to je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženoj isplatu predmetnog iznosa tužitelju sa pripadajućim zateznim kamatama, čiji tijek i visinu tužena niti ne osporava.

Ovdje valja dodati da je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj dana 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. koja će biti isplaćena za mjesec veljaču 2017.

No, kako je odredbom čl. 9. st. 3. ZR-a propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Budući da je primjena Izmjena i dopuna Sporazuma trajala do 26. siječnja 2017., a ista predstavlja za tužitelja povoljnije pravo, to mu  pripada pravo na isplatu razlike plaće i za siječanj 2017.

Glede tvrdnje tuženika o isteku važenja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011, treba reći da je odredbom čl. XI Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., kojim je ugovoreno da se Dodatak sporazuma i navedene Izmjene i dopune smatraju ugovorom na određeno vrijeme (za razdoblje od 5 godina) i odredbom čl. 199. st. 1. ZR-a kojom je propisano da se nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje primjenjuju kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu do sklapanja novog kolektivnog ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, odnosno tri mjeseca od isteka otkaznog roka, dakle do 26. siječnja 2017. (tri mjeseca nakon 26. listopada 2016., odnosno isteka ugovorenog vremena važenja Dodatka Sporazumu sa izmjenama i dopuna ma). Stoga su žalbeni navodi tuženika i u tom dijelu bez osnove.

Budući da je prvostupanjski sud pobijanu presudu donio u skladu s naprijed navedenim propisima, valjalo je odbiti žalbu tuženika.

Što se tiče odluke o parničnom trošku, žalba tužene je osnovana.

Naime, tužbenim zahtjevom istaknutim u tužbi  tužitelj je tražio isplatu iznosa od  39.000,00 kn da bi podneskom od 1. veljače 2022. smanjio tužbeni zahtjev na iznos od  13.000,00 kn, te zatražio isplatu iznosa od  26.000,00 kn (list 90spisa) da bi nakon provedenog vještačenja podneskom od 10. lipnja 2022. smanjio tužbeni zahtjev za daljnji iznos od 5.479,27 kn te zatražio isplatu iznosa od  20.520,73 kn a koja procesna dispozicija  tužitelja ima pravni učinak djelomično povlačenja tužbe (list 109 spisa)u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a na koje djelomično povlačenje je tuženik pristao ali je zatražio naknadu troška nastalog u vezi s povučenim dijelom tužbenog zahtjeva.

Naime, odredba čl. 158. st. 1. ZPP-a koja propisuje da  tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva  dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka na odgovarajući način se primjenjuje u situaciji kada dođe do djelomičnog povlačenja tužbe sa  sniženjem tužbenog zahtjeva a o čemu se radilo u konkretnom slučaju. Budući da je tužitelj svoj prvotni tužbeni zahtjev postavljen u tužbi na iznos od 39.000,00 kn smanjio na zahtjev od 26.000,00 kn a potom na zahtjev od 20.520,73 kn, pa kako je tužena nakon što joj je uručen podnesak tužitelja pristala na djelomično povlačenje tužbe ali je odmah stavila zahtjev za naknadu parničnog troška koji je nastao u vezi s tim povučenim dijelom tužbe, to joj sukladno citiranoj odredbi pripada naknada tog troška.

Ukupan trošak zastupanja tužene prema vrijednosti predmeta spora od 39.000,00 kn za radnje poduzete do sniženja tužbenog zahtjeva na iznos od  26.000,00 kn iznose za sastav odgovora na tužbu 1.000,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. )Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarife) i trošak sastava podneska od 9. veljače 250,00 kn (Tbr. 8. toč. 3. Tarife) što iznosi  1.250,00 kn uvećano za PDV od  25% (Tbr. 42. Tarife) što iznosi  312,50 kn i daje ukupan  zbroj od  1.562,50 kn/207,38 eur. Od tako ukupnog troška  tuženoj pripada dio u postotku koji predstavlja razmjer između povučenog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 13.000,00 kn u odnosu na dotadašnji ukupni tužbeni zahtjev 39.000,00 kn, što je  33,33%,  što je  520,78 kn/69,12 eur.

Ukupan trošak zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku prema vrijednosti predmeta spora od  26.000,00 kn za radnje poduzete do smanjenja tužbenog zahtjeva na 20.520,73 kn, iznosi za pristup na ročište od  24. ožujka 2021. 500,00 kn (Tbr. 9. toč. 2. Tarife) uvećano za PDV od  25% (Tbr. 42. Tarife), što iznosi  125,00 kn i daje zbroj od 625,00 kn. Od tako utvrđenog ukupnog parničnog troška tuženoj pripada dio u postotku koji predstavlja razmjer između povučenog dijela od 5.479,27 kn u odnosu na dosadašnji tužbeni zahtjev od  26.000,00 kn što je 21,07% pa je tužitelj u obvezi naknaditi tuženoj dio tog troška u iznosu od  131,68 kn/17,48 eur.

Prema tome, ukupan trošak tužitelja koji iznosi  4.900,00 kn/650,34 eur valjalo je umanjiti za trošak tužene u iznosu od  652,46 kn/86,60 eur, tako da  je tuženik  u obvezi tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od  4.247,54 kn/563,75 eur dok je zahtjev u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan.

Iz navedenih razloga valjalo je  žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u toč. I. izreke i točki II. izreke za iznos od  4.247,54 kn/563,75 eura, a kako je odlučeno u toč. I. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja u toč. II. izreke preinačena za iznos od 652,46 kn/86,60 eura, a kako je odlučeno u toč. II. izreke ove presude  pozivom na odredbu  čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući da je uspio samo djelomično u odnosu na odluku o parničnom trošku, a zbog tog nisu nastali posebni troškovi.

U Rijeci, 5. srpnja 2023.

                                                                                                                Predsjednica vijeća

                                                                                                        Milena Vukelić Margan v.r.