Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1188/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc Mirjane Juričić predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice D. Z. iz P., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 8 UsI-1171/18-4 od 8. svibnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 5. srpnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 8 UsI-1171/18-4 od 8. svibnja 2019.
II. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/15-01/3580, urbroj: 513-04/18-2 od 28. svibnja 2018. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda P., Ispostave L., klasa: UP/I-410-20/2011-001/00037, urbroj: 513-007-18-02/2014-0014 od 29. prosinca 2014. i predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 8 UsI-1171/18-4 od 8. svibnja 2019. poništeno je rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/15-01/3580, urbroj: 513-04/18-2 od 28. svibnja 2018. i rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda P., Ispostave L., klasa: UP/I-410-20/2011-001/00037, urbroj: 513-007-18-02/2014-0014 od 29. prosinca 2014.
2. Tuženik je protiv navedene presude podnio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima. U žalbi u bitnom navodi da prvostupanjski sud zanemaruje odlučne činjenice, a to je da u vrijeme rješavanja žalbe relativna zastara ne teče, a koji stav je zauzeo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-273/2014-6 od 20. studenog 2014. te u presudi broj: Usž-770/16-2 od 8. lipnja 2017. Nadalje, ističe da poreznu obvezu utvrđuje prvostupanjsko porezno tijelo, a ne drugostupanjsko tijelo te da do donošenja prvostupanjskog rješenja nije nastupila ni relativna niti apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze. Tuženik smatra da je prvostupanjska presuda suprotna i stajalištima izraženim u zaključku zauzetom na sjednici Financijskog i radnopravnog odjela Visokog upravnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. studenog 2015., broj: 6 Su-424/15-2 sukladno kojem se porezna obveza utvrđuje prvostupanjskim rješenjem, a od donošenja prvostupanjskog poreznog rješenja do donošenja rješenja o žalbi relativna zastara ne teče, već samo apsolutna. Pored navedenog tuženik smatra da pogrešno drži prvostupanjski sud da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 11. točke 8. Zakona o porezu na promet nekretnina jer se u konkretnom slučaju radi o razvrgnuću više nekretnina, odnosno više katastarskih čestica pa nije moguće primijeniti odredbe navedenog članka Zakona o porezu na promet nekretnina. Predlaže da ovaj Sud u cijelosti poništi prvostupanjsku presudu.
3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženika navodi da je žalba neosnovana te da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna, a ističe da je porezno tijelo za poreznu obvezu saznalo 2011. te da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je nastupila zastara. Predlaže da ovaj Sud žalbu tuženika odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu.
4. Žalba tuženika u odnosu na zastaru prava poreznog tijela na utvrđivanje poreza na promet nekretnina je osnovana.
5. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu proizlazi da je pobijanom prvostupanjskom presudom poništeno rješenje tijela prvog stupnja od 29. prosinca 2014. i rješenje tuženika od 28. svibnja 2018. iz razloga jer je prvostupanjski sud zauzeo stajalište da je od dana kada je zastara počela teći u predmetnoj upravnoj stvari, odnosno 1. siječnja 2011., pa do dana kada je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje od 28. svibnja 2018., proteklo više od 6 godina, pa je u sporu utvrđeno da je prije nego što je tuženik donio drugostupanjsko rješenje odnosno 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje predmetne porezne obveze, što je prvostupanjski sud detaljno obrazložio.
6. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3316/2019-2 od 18. veljače 2021. potvrđena je navedena prvostupanjska presuda od 8. svibnja 2019. i prihvaćeno obrazloženje prvostupanjskog suda u pogledu zastare.
7. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: U-zpz 114/2021-7 od 24. siječnja 2023. usvojen je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti i ukinuta je presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3316/2019-2 od 18. veljače 2021., te je predmet vraćen Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovno rješavanje.
8. Postupajući po navedenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ovaj Sud nalazi da su žalbeni navodi tuženika u odnosu na utvrđivanje porezne zastare osnovani, jer je u navedenom rješenju zauzeto stajalište da će se postupci za utvrđivanje porezne obveze koji su započeti prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16. – dalje: OPZ/08.), a u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara, dovršiti prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16. – dalje: OPZ/16.). Samo oni postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se u smislu odredbe članka 197. stavka 1. OPZ/16. po ranijem zakonskom propisu, odnosno OPZ/08. Nadalje, iz te odredbe proizlazi da će se novi zakon (OPZ/16.) primijeniti i na situaciju u kojoj je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ/08. Pri tome se napominje da činjenica je li porezni obveznik podnio poseban zahtjev za utvrđenje zastare ili nije odnosno je li istakao prigovor zastare u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti radi utvrđivanja porezne obveze ili nije, ne može biti razlog za nejednako oporezivanje, niti ta činjenica može opravdati različite pravne posljedice u pogledu prijelaznog režima u pogledu zastare, u situaciji kada porezno tijelo po službenoj dužnosti neovisno o radnjama poreznog obveznika, dužno je paziti na nastupanje zastare. Dakle, prema prijelaznoj i završnoj odredbi članka 197. stavka 2. OPZ/16., glede primjene materijalnog prava vezano za pitanje zastare utvrđivanja i naplate poreza je odlučno je li u vrijeme stupanja na snagu OPZ/16., odnosno na dan 1. siječnja 2017. nastupila relativna odnosno apsolutna zastara po pravilima OPZ/08., a koje pravno stajalište je izrazio i Vrhovni sud u nizu svojih odluka, primjerice Uzpz 28/2021 od 25. svibnja 2021. Nadalje, u navedenoj odluci Vrhovni sud navodi da je u konkretnom slučaju zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i zateznih kamata počela teći od 1. siječnja 2015., a od toga dana, pa do stupanja na snagu OPZ/16, nije nastupila relativna zastara jer nije protekao rok od tri godine iz članka 94. stavka 1. i 2. OPZ/08, kao niti apsolutna zastara iz članka 96. stavka 1. OPZ/08., pa se prema odredbi članka 197. stavka 2. OPZ/16., na konkretan slučaj vezano za pitanje zastare na utvrđivanje porezne obveze i kamata trebaju primijeniti odredbe članka OPZ/16., a ne odredbe OPZ/08., kako to smatraju prvostupanjski sud i Visoki upravni sud.
9. Imajući na umu navedeno stajalište izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te postupajući po navedenom rješenju, ovaj Sud nalazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara prava na utvrđivanje predmetne porezne obveze i zateznih kamata jer od 1. siječnja 2015. kada je zastara počela teći pa do dana stupanja na snagu OPZ/16. nije nastupila relativna zastara, a niti apsolutna zastara po odredbama OPZ/08., pa je trebalo primijeniti OPZ/16., a ne OPZ/08. kako je to zaključio i Vrhovni sud u svojoj odluci.
10. U odnosu na primjenu članka 11. točke 8. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ 69/97. i 26/00.) koja propisuje poseban način utvrđivanja osnovice i porezne obveze u slučaju stjecanja nekretnine razvrgnućem suvlasničke zajednice, žalba tuženika nije osnovana.
11. Prema podacima u spisu predmeta, u konkretnom slučaju, iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da osnovu za oporezivanje u predmetnoj upravnoj stvari čini ugovor o diobi suvlasničke imovine od 17. prosinca 2010. U postupku razreza poreza na promet nekretnina prvostupanjsko tijelo je tužiteljici uputilo poziv od 25. ožujka 2013. za podnošenje porezne prijave, dok je osporavanim prvostupanjskim rješenjem od 29. prosinca 2014., tužiteljici razrezana obveza za plaćanje poreza na promet nekretnina u iznosu od 11.416,57 kn te je protiv navedenog rješenja tužiteljica podnijela žalbu koju je tuženik odbio kao neosnovanu svojim rješenjem od 28. svibnja 2018.
12. Prema ocjeni ovoga Suda ne može se prihvatiti prigovor tuženika iznesen u žalbi da se u konkretnom slučaju radi o razvrgnuću više nekretnina, odnosno više katastarskih čestica pa da iz tog razloga nije moguće primijeniti odredbe članka 11. točke 8. Zakona o porezu na promet nekretnina.
13. Naime, nije sporno da je provedeno razvrgnuće suvlasničke zajednice putem ugovora o diobi suvlasničke imovine od 17. prosinca 2010. te da je tužiteljica postala isključivi vlasnik kčbr. 1009/44 ukupne površine 551,00 m2 i istog suvlasničkog dijela kčbr. 1009/29 od 67,42 m2 k.o. D.. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica nakon razvrgnuća postala samovlasnik na kčbr. 1009/44 k.o. D. i da je stekla 514,26 m2, jer je prije diobe bila suvlasnik kčbr. 1009/44 k.o. D. u 619/9282 dijela, odnosno u površini od 36,74 m2, a nakon diobe postaje vlasnik kčbr. 1009/44 k.o. D. u cijelosti od 551 m2.
14. Prema odredbi članka 11. točke 8. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ 69/97., 26/00., 153/02. i 22/11.) porez na promet nekretnina ne plaćaju osobe koje razvrgnućem suvlasništva ili pri diobi zajedničkog vlasništva na nekretnini stječu posebne dijelove te nekretnine pri čemu omjer stečenog posebnog dijela odgovara omjeru idealnog suvlasničkog dijela na toj cijeloj nekretnini prije razvrgnuća suvlasništva ili diobe zajedničkog vlasništva.
15. U primjeni citirane zakonske odredbe ovaj Sud je izrazio stajalište da se, neovisno što se radi o razvrgnuću suvlasništva na više zemljišnoknjižnih čestica, mora ispitati da li dolazi do primjene navedene zakonske odredbe. Naime, nema opravdanog razloga da bi osobe koje razvrgavaju suvlasništvo na više nekretnina trebalo staviti u nepovoljniji položaj i da bi se trebali različito porezno tretirati od osoba koje razvrgavaju suvlasništvo na jednoj nekretnini, jer se u oba slučaja radi o tome da sva nastavno stečena prava raniji suvlasnik izvodi iz onoga svoga suvlasničkog dijela s kojim je sudjelovao u tom razvrgnuću, a koji mu istodobno prestaje. U smislu odredbe članka 11. točke 8. Zakona o porezu na promet nekretnina bilo je odlučno utvrditi da li omjer stečenog djela nekretnine nakon podijele odgovara omjeru suvlasničkog dijela tužiteljice na nekretninama prije razvrgnuća. S obzirom da prvostupanjsko tijelo prilikom utvrđivanja porezne obveze tužiteljice nije postupilo u skladu s navedenim, već je poreznu obvezu tužiteljice utvrdilo samo s obzirom na vrijednost stečenih nekretnina pri čemu uopće nije uzelo u obzir vrijednost idealnog udjela kojega je prije razvrgnuća tužiteljica imala na svim nekretninama koje su bile predmet konkretnog razvrgnuća suvlasničke zajednice, pogrešno je primijenilo materijalno pravo, budući da nije primijenilo odredbu članka 11. točke 8. Zakona o porezu na promet nekretnina koje propisuje poseban način utvrđivanja porezne osnovice i porezne obveze u slučaju stjecanja nekretnina razvrgnućem suvlasničke zajednice.
16. Imajući na umu navedeno nije dostatno utvrđeno činjenično stanje za pravilnu primjenu mjerodavne materijalne odredbe jer je bilo odlučno utvrditi je li omjer stečenog dijela nekretnine nakon podijele odgovara omjeru suvlasničkog dijela tužiteljice na nekretninama prije razvrgnuća, a što je propustilo učiniti prvostupanjsko tijelo i tuženik.
17. Obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci ove presude i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
U Zagrebu 5. srpnja 2023.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.