1

Poslovni broj: 10 Gž-548/2023-2

 

Poslovni broj: 10 Gž-548/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća te Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Tanje Novak – Premec kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. (OIB: ...) iz O., zastupanog po punomoćnici M. A., odvjetnici iz V., protiv tuženika R. A. d.d. Z. (OIB: ...), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. & p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima broj P-63/21-33 od 5. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 5. srpnja 2023.,

 

p r e s u d i o i  r i j e š i o   j e

 

I/ Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično usvaja pa se presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-63/21-33 od 5. travnja 2023.:

 

- potvrđuje u toč.I., toč.II. i toč.III. izreke,

 

- potvrđuje u toč.IV. izreke za iznos od 1.799,72 Eur (13.650,00 kn) sa dosuđenom zateznom kamatom, a preinačuje u preostalom dijelu i odbija tužitelj sa zahtjevom radi naknade mu troška postupka u iznosu od 331,40 Eur (2.496,92 kn).

 

II/ Odbija se zahtjev tuženika radi naknade mu troškova žalbenog postupka.

 

III/ U nepobijanom dijelu, sadržanom u toč.V. izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u toč.I izreke utvrđen je ništetnim čl. 2. Ugovora o kreditu broj 198-50-3924152 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 15. veljače 2007. u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Toč.II izreke utvrđeno je da su ništetne i ugovorne odredbe kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF. Toč.III izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju s osnova ništetne ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli preplaćeni iznos od 1.387,18 Eur (10.451,71 kn) sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 31.1.2009. do 28.2.2013. Toč.IV izreke tuženik je obvezan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.131,12 Eur (16.056,92 kn) sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Nepobijanom toč.V izreke odbijen je tužitelj sa preostalim zahtjevom radi naknade mu parničnog troška (ne navodi se nominalno sa kojim).

 

2. Pravodobno izjavljenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu u dosuđujućim dijelovima, iz svih zakonskih žalbenih razloga i s prijedlogom ovom sudu da je preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 15. veljače 2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 8.406,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 72 mjeseci, sa promjenjivom kamatom prema odluci banke o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,55%, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja i da je tužitelj predmetnu obvezu otplatio.

 

5.1. Nastavno prvostupanjski sud u obrazloženju iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika) utvrđena ništetnom ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je nacionalna valuta kn vezana uz valutu CHF te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača/07 (dalje: ZZP/07 - "Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) - iako je trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tj. na dan 15.02.2007. na snazi bio ZZP/03 („Narodne novine“ broj 96/03) no pri tom valja navesti da i odredba čl.96.ZZP/07 i odredba čl.81. ZZP/03 sadržajno istovjetno normiraju pojam nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima a i posljedice utvrđenja njezine nepoštenosti i okolnosti na osnovu kojih se takva ocjena obavlja.

 

5.2. Zaključivši da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama iz čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, prvostupanjski sud zaključuje da se nedvojbeno radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi te da su iste stoga prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su zbog toga i ništetne u smislu odredbe čl. 87. stav. 1. ZZP/03.

 

5.3. Pored toga prvostupanjski sud ističe i da je odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.107.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 80/22 uz izuzetke propisane odredbama čl.107.stav.2., 3. i 4. ZID ZPP/22) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stav. 1. ZPP-a - da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, te zaključuje da kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezuje sud i u predmetnom postupku. Istodobno je otklonio tuženikov prigovor prema kojemu tužitelj nema svojstvo potrošača, ističući da  takvo njegovo svojstvo izvire iz odredbe čl. 5. stav.1. toč.15. ZZP/03 (iako se navedena odredba ZZP odnosi na ZZP/14 objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 14/14, 110/15 i 14/19, a ne ZZP/03).

 

6. Provedenim financijskim vještačenjem povjerenog vještaku T. B. utvrđena je razlika koju je tužitelj platio kroz otplatu anuiteta predmetnog kredita zbog primjene ništetnih odredbi o valuti CHF uz koju je bila vezana domicilna valuta kuna u utuženom periodu i to metodom primjene tečaja koji je bio važeći na dan plasmana kredita (1 CHF/4,522322 kn) – u visini od 10.451,71 kn odnosno 1.387,18 Eur (preračunato prema službenom fiksnom tečaju konverzije za 1 EUR = 7,53450 kn).

 

7. Istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio obrazlažući da zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze pa kako je u konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine to da tužiteljevo pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma pa kako je predmetnu tužbu podnio 16.2.2021. to da zastara tražbine s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli evidentno nije nastupila.

 

8. Obzirom na izneseno prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredaba kojima je obvezan plaćati  kamatu po stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika i kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te obvezao tuženika na isplatu tužitelju s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli preplaćenog iznosa u visini od 10.451,71 kn odnosno 1.387,18 Eur sa zateznom kamatom, sve temeljem instituta stjecanja bez osnove i pozivom na odredbe čl.1111 i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13 i 78/15).

 

9. Tuženik uvodno u žalbi navodi da je prvostupanjski sud zanemario odredbu čl.84. ZZP/03 prema kojoj nije dopušteno utvrđivati da li su pojedine ugovorne odredbe poštene ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive te je u tom kontekstu nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno isto nije uopće utvrđivao pa nastavno i opširno elaborira takvo svoje stajalište uopćenim tezama da sud ničime nije obrazložio na temelju kojih je to činjenica, a koje su činjenice iznesene u tijeku postupka, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, da nije obrazložio na temelju kojih je to odredbi zakona tužbeni zahtjev osnovan, već da je samo kratko i paušalno naveo kako je presudama u kolektivnom sporu utvrđeno da su određene odredbe raznih ugovora o kreditu ništetne slijedom čega da je i tužbeni zahtjev u ovoj konkretnoj parnici osnovan no da su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže na štetu potrošača zbog čega da su sudovi u svakom pojedinom slučaju dužni utvrditi navedene sporne činjenice a što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju propustio, a ukoliko je prvostupanjski sud mišljenja da su sve činjenice koje su stranke iznijele i svi dokazi koje su predložile irelevantni za odlučivanje u predmetnom postupku, da je trebao obrazložiti razloge zbog kojih su te činjenice i dokazi irelevantni, a što sud u niti jednom dijelu obrazloženja presude nije učinio. Pored toga da je prvostupanjski sud propustio navesti na osnovu kojih ugovornih odredbi je utvrdio tužiteljevo svojstvo potrošača, koje svojstvo da tužitelj uostalom ničim nije dokazao pa u iznesenim manjkavostima nalazi ostvarenom i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a.

 

9.1. No razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog predmeta iz aspekta žalbom isticane bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je zaključio da navedeni žalbeni razlog nije osnovan. Naime, suprotno žalbenom stajalištu pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

 

9.2. Odgovarajući u smislu odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a na žalbene navode od odlučnog značaja, valja navesti, polazeći od činjenice da tužiteljevo svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, da je prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev 18/2018 od 26.5.2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnicama kakva je predmetna – u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima, nema svojstvo potrošača nego npr. trgovca, na tuženiku koji takav prigovor ističe. No u tom pravcu tuženik u provedenom postupku nije isticao nikakve dokazne prijedloge dok tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je takvo svojstvo potrošača dokazano sadržajem ugovora o kreditu i presudama donesenim u tzv. kolektivnom sporu u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

10. U odnosu na žalbenu tezu da je prvostupanjski sud trebao u predmetnom pojedinačnom sporu utvrditi da li su sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovele do neravnoteže na štetu potrošača valja navesti, a polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanje i dokazivanje okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, da je Ustavni sud Republike Hrvatske u toč.22. svoje odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. izrazio je stajalište prema kojemu, citira se :" ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora." Pri čemu da je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača na bankama (toč.26.).

 

10.1. No imajući u vidu da tuženik tijekom trajanja prvostupanjskog postupka nije predlagao nikakve dokaze na obaviještenost konkretnog tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze, već je odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja svog zaposlenika I. O. „na okolnosti konkretnog slučaja“ (a i javnog bilježnika) to je prvostupanjski sud pravilno, kao prethodno pitanje, utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli imajući u vidu utvrđenja iz ranije u ovom obrazloženju citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

 

10.2. Upravo je ranije iznesenim utvrđenjima - a kako je to i određeno odredbom čl. 502.c ZPP-a vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužitelj na njih i izričito pozvao, a tuženik nije dokazivao protivno. To više što je i odredbom čl. 118. ZZP/14 koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stav. 1. istog, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stav. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP u odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda o ništetnosti dijela  predmetnog Ugovora o kreditu (sadržaj toč- i toč.II izreke pobijane presude) te činjenicu da tuženik nije predložio niti jedan dokaz da je u konkretnom slučaju tužitelju dao sve relevantne informacije u stadiju predugovorne komunikacije, to su u tom kontekstu neutemeljeni i nastavni žalbeni navodi tuženika kojima osnovanost takvih utvrđenja prvostupanjskog suda osporava.

 

10.3. Slijedom toga valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti i potvrditi toč.I. i toč.II. izreke prvostupanjske presude pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a.

 

11. Nastavno valja navesti da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njegovom zahtjevu i pozivom na odredbu čl.1115. ZOO-a jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove - te obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da upravo takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na platež zatezne kamate od dana stjecanja, a što jasno proizlazi iz cjelovitog iščitavanja obrazloženja pobijane presude.

 

12. I u odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, a kojeg ponavlja i u žalbi, valja navesti da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da je takav prigovor neutemeljen.

 

12.1. Tome valja nadodati da je prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, u konkretnom slučaju zastara je u odnosu na utuženu preplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 16. veljače 2021. to petogodišnji zastarni rok normiran odredbom čl.225. ZOO-a evidentno nije protekao.

 

13. U vezi žalbenog osporavanja primjenjivosti Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) na predmetni obvezno-pravni odnos parničnih stranaka valja navesti da prvostupanjski sud u prosudbi predmetnih ugovornih odredbi iz aspekta njihove (ne)poštenosti nije niti primjenjivao odredbe navedene Direktive pa se i u tom kontekstu tuženik upućuje na pažljivije iščitavanje sadržaja obrazloženja iste.

 

14. Žalba tuženika osnovana je u odnosu na odluku o troškovima postupka obzirom da je prvostupanjski sud propustio valorizirati uspjeh tuženika (kojeg reflektira djelomično povlačenje tužbe tužitelja podneskom od 19.1.2023. za iznos od 404,58 Eur (3.048,29 kn).

 

15. Stoga je do 19.1.2023. odluku o parničnom trošku valjalo utemeljiti na odredbi čl.154.stav.2. ZPP-a, a nakon toga na odredbi čl.154.stav.1. ZPP-a.

 

15.1. U prvom stadiju postupka, kada je vrijednost predmeta spora iznosila 13.500,00 kn (1.791,76 Eur), uspjeh tužitelja (u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev u iznosu od 10.451,71 kn odnosno 1.387,18 Eur) kako iz aspekta osnova tako i visine valjalo je utvrditi u opsegu od 89%, a tuženikov u opsegu od 11% te prijebojem navedenog utvrditi uspjeh tužitelja u tom stadiju postupka iznosom od 78%. Prihvaćajući po prvostupanjskom sudu tužitelju priznate troškove sukladno odredbi čl.155.ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:Tarifa – „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) za sastav tužbe po Tbr. 7/1 Tarife, zastupanje na ročištu održanom 24.11.2022. po Tbr. 9/1 Tarife te sastav triju podnesaka (23.3.2021., 4.11.2022. i 19.1.2023.) po Tbr. 8/3 Tarife  - sve sa uključenim PDV-om po Tbr. 42 Tarife u iznosu od 9.375,00 kn (1.244,28 Eur) te izdatke s osnova provedenog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn (265,45 Eur), tužitelju je sukladno njegovom uspjehu u tom stadiju postupka dosuditi trošak u iznosu od 8.872,50 kn (1.177,58 Eur).

 

15.2. U drugom stadiju postupka kada je vrijednost predmeta spora iznosila 10.451,71 kn (1.387,18 Eur), prihvaćajući također po prvostupanjskom sudu pravilno tužitelju priznatu nagradu za zastupanje na ročištu 14.3.2023., po Tbr. 9/1 Tarife, sastav podneska od 20.1.2023. po Tbr. 8/1 Tarife i prisustvovanje ročištu radi objave po Tbr. 9/5 Tarife, sve sa uključenim PDV-om po Tbr. 42 Tarife tužitelju je pozivom na Tbr. 154. stav.1. Tarife valjalo dosuditi iznos od 4.687,50 kn (622,14 Eur).

 

16. Sukladno iznesenom, valjalo je djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.IV. izreke te odbiti tužiteljev zahtjev radi naknade mu troškova postupka u iznosu od 331,40 Eur (2.496,92 kn) pozivom na odredbu čl.380.toč.3.ZPP-a, a djelomičnim odbijanjem njegove žalbe istu potvrditi za iznos od 1.799,72 Eur (13.650,00 kn) sa dosuđenom zateznom kamatom, sukladno odredbi čl.380.toč.2. ZPP-a.

 

17. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka obzirom se uspjeh njegove žalbe u kvalitativnom smislu odnosi isključivo na sporedni zahtjev (troškove postupka) pa kako sporedni zahtjev nije kvalifikatorni element utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, to je tuženikov zahtjev radi naknade mu troška sastava žalbe valjalo odbiti.

 

18. Obzirom na čl. 48. stav. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22 – ispravak) ustanovljenu obvezu dvojnog iskazivanja novčanih iskaza vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz čl. 43. stav. 1. istog Zakona prema stopi konverzije između eura i hrvatske kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 u visini od 7,53450, iznosi glavnica u izreci ove odluke iskazani su u valuti kuna.

 

19. U nepobijanom dijelu, sadržanom u toč.V. izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Varaždinu 5. srpnja 2023.

 

                                                                                                  Predsjednica vijeća

Dubravka Bosilj v.r.