- 1 -              Rev 940/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 940/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B., OIB … , iz P., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika Lovačko društvo Z. OIB … , iz S., kojeg zastupa zakonski zastupnik A. O., i drugotuženika Lovačke udruge B., OIB … , iz B., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva F. K., A. V. i p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji drugotuženika Lovačke udruge B. protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola, broj Gž-520/2017-2 od 29. listopada 2019., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, broj Pn-167/2015-22 od 17. ožujka 2017., u sjednici od 4. srpnja 2023.

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e :

 

 

              I. Prihvaća se revizija drugotuženika, preinačuju se presuda i rješenje u točkama 2. i II. izreke Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž-520/2017-2 od 29. listopada 2019. i  u tom dijelu sudi i rješava:

 

              1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se u odnosu drugotuženika Lovačku udrugu B., OIB … , potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, broj Pn-167/2015-22 od 17. ožujka 2017.

 

              2. Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, isplatiti drugotuženiku Lovačkoj udruzi B., OIB … , po osnovi parničnog troška iznos od 1.119,84 €  (8.437,50 kuna).

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo naložiti tuženicima naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 9.029,00 kuna (1.198,35 €, po fiksnom tečaju 1 € = 7,53450 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, kao i troškove parničnog postupka također sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

 

1.1. Prvostupanjskim je rješenjem u točki I. izreke odbijena preinaka tužbe od 12. travnja 2016. isticanjem novog tužbenog zahtjeva kojim je traženo naložiti tuženicima preuzeti ostatke osobnog vozila marke Š. F., reg. ozn. …. , broj šasije … . Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke prvostupanjskog rješenja naloženo tužitelju naknaditi drugotuženiku Lovačkoj udruzi B. troškove ovog postupka u iznosu od 6.562,50 kuna (870,99 €), dok je odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 1.562,50 kuna (207,37 €).

 

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke prihvaćena kao djelomično osnovana žalba tužitelja te je preinačena prvostupanjska presuda tako što je naloženo tuženicima Lovačkom društvu Z. i Lovačkoj udruzi B. isplatiti tužitelju po osnovi naknade štete iznos od 9.029,00 kuna (1.198,35 €) sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Drugostupanjskim je rješenjem u točki 1. izreke odbijena kao djelomično neosnovana žalba tužitelja te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u točki I. izreke, dok je u točki 2. prihvaćena kao djelomično osnovana žalba tužitelja te je preinačeno prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke i naloženo tuženicima naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 11.050,00 kuna (1.466,58 €), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao i zahtjev tuženika, odbijen kao neosnovan. Ujedno je u točki II. izreke prvostupanjskog rješenja naloženo tuženicima naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.362,50 kuna (313,55 €).

 

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-670/2020-2 od 5. svibnja 2020. od 5. svibnja 2020., dopustio drugotuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja: 

 

              "Je li lovačko društvo odgovorno za naknadu štete ako u svojoj lovnogospodarskoj osnovi ne gospodari divljači koja je štetu počinila?".

 

4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, drugotuženik podnosi reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, pobijajući je u dijelu kojim je u odnosu na njega prihvaćen tužbeni zahtjev. Revident predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te drugotuženiku dosuditi parnični trošak.

 

5. Tužitelj je odgovorio na reviziju drugotuženika te ju je predložio odbiti kao neosnovanu.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet je pobijanog dijela presude zahtjev tužitelja protiv drugotuženika za naknadu imovinske štete na vozilu u iznosu od 9.029,00 kuna (1.198,35 €) koju je pretrpio 11. veljače 2015. na državnoj cesti B. - Š. kada mu je kod zaseoka G. izletjela divlja svinja ispred vozila na koju je naletio prednjim dijelom vozila uslijed čega je nastala imovinska šteta na vozilu.

 

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su slijedeće pravno odlučne činjenice:

- da je vozilo tužitelja Š. F. kojim je utužene prigode upravljao I. P. oštećeno u vrijeme noćne vožnje koja se odvijala pod svjetlima brzinom između 70 i 80 km/h, državnom cestom D-27, iz pravca B. u pravcu Š., kada je dolaskom vozila neposredno prije naselja G. ispred vozila s njegove desne  (južne) strane izletjela divlja svinja, na koju je naletio, a koja je od siline udara odbačena izvan ceste s njegove lijeve strane (sjeverno);

- da je na tom području brzina kretanja vozila bila ograničena na 50 km/h time da je vještačenjem po vještaku prometno-tehničke struke utvrđeno da je vozač mogao izbjeći sraz s divljom svinjom da se kretao brzinom manjom od 44 km/h,

- da se južno od ceste B. - Š. nalazi lovište drugotuženika Lovačke udruge B., a da ovaj tuženik u svojoj lovnogospodarskoj osnovi nema divlju svinju, dok se sjeverno od ceste nalazi lovište prvotuženika Lovačkog društva Z. koji u svojoj lovnogospodarskoj osnovi ima divlju svinju;

- da se 600 ili 700 m prije mjesta nesreće nalazi znak opasnosti od divljači na cesti i da je vozač prije štetnog događaja prošao pored znaka, a da je divlju svinju preuzeo predsjednik prvotuženika Lovačkog društva Z.,

- da je šteta na vozilu tužitelja obračunata kao totalna jer njezin popravak nije ekonomski opravdan, i to u visini od iznosi 9.029,00 kuna (1.198,35 €).

 

9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev u odnosu na oba tuženika smatrajući da je vozač tužiteljeva vozila prouzročio nastanak predmetnog štetnog događaja jer se vozilom kretao nedopuštenom brzinom.

 

10. Sud je drugog stupnja preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na oba tuženika ocjenjujući da brzina kretanja tužiteljeva vozila, iako nedopuštena, nije u izravnoj vezi s nastankom nesreće zato što se nesreća mogla dogoditi i da se vozilo kretalo dopuštenom brzinom, odnosno svakom brzinom manjom od 44 km/h. Pritom je drugostupanjski sud izrazio pravno shvaćanje da tuženici za štetu od divljači odgovaraju po načelu uzročnosti u smislu odredbe članka 83. Zakona o lovstvu ("Narodne novine" broj 140/05 i 75/09 - dalje: ZL) i općih odredbi obveznog prava, konkretno odredbe članka 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) u vezi s člankom 1066. ZOO (drugostupanjski se sud pozvao i na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-6264/2014 od 4. ožujka 2015.).

 

10.1. Ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva drugostupanjski je sud utemeljio na odredbi članka 1063. ZOO kojom je propisano da se za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrokom štete. Imajući na umu da je divljač na javnoj prometnici opasna stvar, ocijenjeno je da tuženici kojima je povjereno gospodarenje lovištem iz kojega je divljač istrčala na cestu odgovaraju za nastalu štetu sukladno odredbi članka 1046. i članka 1066. stavka 1. ZOO. Stoga kako tuženici gospodare lovištima, tj. svaki lovištem na području kojeg se dogodila nesreća u kojoj je tužitelj pretrpio imovinsku štetu, a kod činjenice da tužitelj nije doprinio nastanku štete, ocijenjeno je da tuženici odgovaraju za štetu koja je nastala tužitelju, jer se nisu oslobodili odgovornosti za nastanak štete u slučajevima koji su predviđeni odredbom članka 1067. stavcima 1. i 2. ZOO.

 

11. Polazeći od utvrđenja da se predmetna prometna nesreća dogodila na prometnici koja predstavlja razgraničenje lovišta prvotuženika i drugotuženika, a da se nije moglo utvrditi iz kojeg je lovišta divlja svinja istrčala na prometnicu, sud drugog stupnja ocjenjuje da okolnost što drugotuženik u svojoj lovnogospodarskoj osnovi za zajedničko lovište XIII/127 P. za gospodarsko razdoblje nema divlju svinju kao stalnu divljač koja prebiva i koja se može uzgajati, već isključivo zeca, fazana i trčka skvržulju, ne oslobađa drugotuženika od odgovornosti za predmetnu štetu, već da za tu štetu odgovaraju tuženici solidarno u smislu odredbe članka 1107. stavka 1. ZOO.

 

12. Osnovano revident osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženika iako je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem je odgovornost lovačkog društva ili udruge za štetu nastalu naletom divljači na vozilo na javnoj cesti objektivna jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar, u skladu s ustaljenim i jedinstvenim pravnim shvaćanjem ovog suda (primjerice, Rev 1057/14 od 5. prosinca 2017., Rev-2902/16 od 28. kolovoza 2019. i Rev 352/2022-2 od 5. travnja 2022.) koju praksu revizijskog suda podržava i Ustavni sud Republike Hrvatske (U-I-2813/2014 od 3. lipnja 2016.).

 

13. Međutim, kada je riječ o pravnoj situaciji u kojoj se prometna nesreća uzrokovana naletom divlje svinje na osobno vozilo dogodi na javnoj cesti koja se nalazi na području razgraničenja dvaju lovišta od kojih jedno lovište nema divlju svinju kao stalnu divljač koja prebiva i koja se može uzgajati, a drugo lovište u svojoj lovnogospodarskoj osnovi ima divlju svinju, tada valja uzeti da za štetu odgovara lovačko društvo ili udruga koja u svojoj lovnogospodarskoj osnovi ima divlju svinju jer u tom slučaju divlja svinja stalno živi u lovištu, osim ukoliko se u postupku dokaže da i u lovištu koje inače u svojoj lovnogospodarskoj osnovi nema divlju svinju, divlja svinja ipak stvarno živi, ali to u konkretnom slučaju u postupku nije dokazano.

 

14. Naime, prema odredbi članka 9. stavka 1. ZL, lovište se ustanovljuje prema vrsti divljači koja prirodno obitava ili se uzgaja na površinama zemljišta, prema broju divljači koja se prema mogućnostima staništa može uzgajati na tim površinama i namjeni lovišta, a u skladu s točkom 18. stavka 1. ZL, plansko i detaljno uređenje gospodarenja određenom divljači i lovištem za određeno razdoblje u skladu s mogućnosti staništa te brojnosti i stanjem populacije divljači koja se uzgaja i prisutnosti zaštićenih vrsta upravo čini lovnogospodarsku osnovu. Lovnogospodarska osnova se, sukladno odredbi članka 42. stavka 2. ZL, temelji na brojnom stanju svih vrsta divljači koje stalno ili sezonski žive u lovištu i na broju divljači koja se može uzgajati u lovištu, vodeći računa o prisutnosti zaštićene faune, ne narušavajući pritom prirodne odnose među vrstama.

 

15. Pojam divljači definiran je u članku 2. stavku 1. točki 1. ZL kao zakonom određena životinjska vrsta koja slobodno živi u prirodi, na površinama namijenjenim za uzgoj ili intenzivni uzgoj i razmnožavanje u svrhu lova i korištenja, dok je u članku 4. ZL propisano da je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i njezinu osobitu zaštitu. U tom smislu divljač nije opće dobro, već prirodno bogatstvo za koje vrijedi poseban administrativnopravni režim slijedom čega je divljač predmet prava lova. Pravo lova, pak, pripada javnoj vlasti i ona ga putem koncesije ili zakupa prenosi na lovoovlaštetnike te, sukladno odredbi članka 5. stavka 1. ZL, pravo lova stječe: 1. vlasnik, ustanovljenjem lovišta na vlastitom zemljištu, 2. druga pravna ili fizička osoba: koncesijom na državnom lovištu ili zakupom državnog lovišta, zajedničkog lovišta ili privatnog lovišta.

 

16. Kao što je naprijed kazano, lovoovlaštenik za štetu od divljači na javnim cestama odgovara prema pravilima koja vrijede za odgovornost za štetu od opasne stvari, a za štetu nastalu od opasne stvari, u smislu odredbe članka 1064. ZOO, odgovara njezin vlasnik. S tim u vezi valja istaći da se vlasništvo, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda (primjerice, U-IIIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009., U-III-72/1995 od 11. travnja 2000., U-III-476/2000 od 14. lipnja 2000, U-I-2643/2007 od 22. prosinca 2009., U-III-689/2008 od 27. listopada 2010., U-III-3871/2009 od 13. svibnja 2010., U-I-2813/2014 od 3. lipnja 2016.), u smislu odredbe članka 48. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) "mora vrlo široko tumačiti" jer obuhvaća načelno "sva imovinska prava". U tom smislu valja uzeti da je lovoovlaštenik osoba iz članka 1064. ZOO.

 

17. Kada je, dakle, u postupku utvrđeno da divlja svinja nije dio lovnogospodarske osnove drugotuženika i kada nije utvrđeno da živi u lovištu ovog tuženika, tada valja zaključiti da na ovog tuženika javna vlast nije prenijela pravo lova divlje svinje, pa činjenica da je štetu na vozilu tužitelja uzrokovala divlja svinja nema za posljedicu odgovornost drugotuženika za tu štetu jer u takvim okolnostima nedostaje pasivna legitimacija ovog tuženika za štetu koju tužitelj trpi i potražuje ovom tužbom. Nedostatak pasivne legitimacije kao jedne od materijalnopravnih pretpostavki odgovornosti ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava u odnosu na drugotuženika tužbeni zahtjev valjalo odbiti. To je ujedno odgovor na pitanje radi kojeg je revizija dopuštena.

 

18. Budući da je drugostupanjski sud preinakom prvostupanjske presude prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, to je reviziju drugotuženika valjalo prihvatiti na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP i preinačiti drugostupanjsku presudu te odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika.

 

19. Odluka je o parničnom trošku donesena na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP. Drugotuženiku je parnični trošak dosuđen prema vrijednosti predmeta spora od 12.000,00 kuna (1.592,67 €) od podnošenja tužbe do 11. travnja 2016., a od 12. travnja 2016. prema vrijednosti predmeta spora od 9.029,00 kuna (1.198,35 €), dok je obračun troška izvršen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa) time da je revizijski sud vodio računa o zahtjevu drugotuženika pazeći da ga ne prekorači. Tako je drugotuženiku priznat trošak zastupanja po punomoćniku kako slijedi: za sastav odgovora na tužbu 1.000,00 kuna/132,72 € (Tbr. 8 točka1. Tarife), za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu održanima 26. listopada 2015. i 11. studenoga 2015. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi po 1.000,00 kuna/132,72 € (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu održanima 21. travnja 2016. i 1. veljače 2017. na kojima se također raspravljalo o glavnoj stvari po 750,00 kuna/99,54 €, za zastupanje u prvostupanjskom postupku ukupno 4.500,00 kuna/597,25€ koji je iznos uvećan za 25% poreza na dodanu vrijednost odnosno za iznos od 1.125,00 kuna/149,31 € što daje iznos od 5.625,00 kuna/746,56 €. Pritom valja napomenuti da drugotuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 13. svibnja 2016. jer, po ocjeni ovog suda, taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP. Što se tiče troška ročišta za objavu presude koji je također popisan u troškovniku revidenta, neovisno o opravdanosti takvog troška, valja uočiti da on nije ni nastao jer revident nije ni pristupio na ročište radi objave.

 

19.1. U žalbenom stadiju postupka drugotuženik je popisao trošak pristojbe odgovora na žalbu (nije zatražio trošak sastava žalbe), ali mu taj trošak nije priznat zato što revizijski sud ocjenjuje da trošak odgovora na žalbu ni inače nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, pa stoga nije ni dosuđen.

 

19.2. Nadalje, drugotuženiku je priznat trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije, kao i trošak sastava revizije po dopuštenju u iznosima od po 1.125,00 kuna/ 149,31 € (ukupno 2.250,00 kuna/298,62 €) u skladu s Tbr. 10 točka 6. Tarife što uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42 Tarife) odnosno iznos od 562,50 kuna/74,65 €, daje iznos od 2.812,50 kuna (373,28 €).

 

19.3. Kad se zbroje naprijed navedeni iznosi troška drugotuženika (iznos od 5.625,00 kuna za zastupanje u prvostupanjskom postupku i iznos od 2.812,50 kuna koji je vezan uz revizijski stadij postupka), revizijski sud ocjenjuje da je tužitelj, s obzirom na cjelovit uspjeh drugotuženika u parnici, u obvezi nadoknaditi drugotuženiku parnični trošak u ukupnom iznosu 8.437,50 kuna/1.119,84 € koliko je drugotuženiku i dosuđeno.

 

19.4. Pritom valja napomenuti da revizijski sud nije smetnuo s uma da je noveliranom odredbom Tbr. 50 Tarife vrijednost boda iznosi 15,00 kuna (a ne 10,00 kuna) i sukladno Tbr. 48. stavka 3. Tarife primjenjuje se i u vrijeme donošenja ove odluke o parničnom trošku. Međutim, kako iz sadržaja zahtjeva drugotuženika za naknadom parničnog troška proizlazi da drugotuženik zahtjev za naknadu troška nije popisao prema bodovima, već u fiksnim iznosima imajući na umu vrijednost boda od 10,00 kuna, revizijski sud nije bio ovlašten prekoračiti zahtjev drugotuženika za naknadom troška i dosuditi mu trošak u iznosu većem od onog kojeg je zatražio jer to priječi odredba članka 2. stavka 1. ZPP.

Zagreb, 4. srpnja 2023.