- 1 -              Rev 423/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 423/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Paulić, Dragana katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. K. iz Z., OIB …, koju zastupa P. K. iz Z., protiv tuženika M. K. iz S., OIB …, radi uzdržavanja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž Ob-15/2022-2 od 19. rujna 2022., kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P Ob-428/2021-16 od 14. lipnja 2022., u sjednici održanoj 4. srpnja 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              Prihvaća se revizija tuženika te se ukidaju presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž Ob-15/2022-2 od 19. rujna 2022., i Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P Ob-428/2021-16 od 14. lipnja 2022., u točki II. izreke, i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku M. K. da za uzdržavanje tužiteljice B. K. doprinosi mjesečno 1.500,00 kn od 26. travnja 2021. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti, najkasnije do 15.-og u mjesecu za tekući mjesec sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa od isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

1. 2. U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je tražila da se tuženik obveže da za uzdržavanje tužiteljice doprinosi mjesečno u daljnjem iznosu od 3.500,00 kn od dana podnošenja tužbe do isplate sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž Ob-15/2022-2 od 19. rujna 2022.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-222/2023-2 od 25. siječnja 2023. tužiteljici dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž Ob-15/2022-2 od 19. rujna 2022., u odnosu na pitanje:

 

              ''1. Je li odluku o nedopuštenom raspolaganju stranaka u smislu čl. 3. st. 3. ZPP-a, sud dužan temeljiti na propisu koji raspolaganje označava kao nedopušteno?'

 

              2. Može li sud smatrati notornom činjenicu koja se inače množe utvrditi iz službenih evidencija?''.

 

4. 1. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19. i 80/22 - dalje: ZPP) zbog navedenih pravnih pitanja.

 

4. 2. Predlaže da ovaj sud preinači obje nižestupanjske presude i u tom u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da ukine u cijelosti odluku drugostupanjskog i prvostupanjskog suda te predmet vrati na ponovno suđenje.

 

6. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

7. Revizija je osnovana.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa za njezino uzdržavanje, mjesečno 5.000,00 kn od podnošenja tužbe pa nadalje dok za to budu ispunjene zakonske pretpostavke s dospijećem do svakog 15-tog u mjesecu sa pripadajućim zateznim kamatama. 

 

9. Pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužiteljica u tužbi navela:

 

- da se redovno školuje na F. f. u Z.,

- da je tuženik njezin otac i da ju je na temelju odredbe čl. 290. st. 1. Obiteljskog zakona dužan uzdržavati,

- da  tuženik ne doprinosi za njezino uzdržavanje,

- da njezine mjesečne materijalne potrebe premašuju 15.000,00 kn i odnose se na troškove školovanja, nabavke knjiga, opreme, računala i ostale povezane troškove te,

- da tužiteljica ne stanuje sa tuženikom koji ostvaruje redovite prihode, pa je predložila da sud naloži tuženiku da za njezino uzdržavanje doprinosi mjesečno 5.000,00 kuna,

- da je tuženik je odgovoru na tužbu priznao činjenične navode iz tužbe, da se nije protivio zatraženom iznosu uzdržavanja od 5.000,00 kn mjesečno, te je predložio je da sud donese presudu bez održavanja glavne rasprave.

 

10. 1. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda tužiteljica, iako je u ovoj pravnoj stvari dokazala osnovanost svog potraživanja sukladno odredbi čl. 290. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15 i 98/19 - dalje: ObZ), nije bilo uvjeta za donošenje presude bez održavanja glavne rasprave jer je ocijenio da su raspolaganja stranaka u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala sukladno odredbi čl. 3. st. 3. ZPP-a.

 

10. 2. Nadalje smatra, da se raspolaganje tužiteljice i tuženika suprotno prisilnim propisima i pravilima javnog morala ogleda u visini postavljenog tužbenog zahtjeva te ne osporavanju takve visine od strane tuženika, kao što smatra da je notorna činjenica da je tuženik bivši sudac Trgovačkog suda u Zagrebu protiv kojeg je pokrenut stegovni postupak zbog stegovnog djela neurednog obnašanja sudačke dužnosti opisano u čl. 62. st. 2. t. 1. Zakona o Državnom sudbenom vijeću, a koji postupak je 27. svibnja 2021., 56 Odlukom DSV-a obustavljen jer je tuženik na vlastiti zahtjev razriješen sudačke dužnosti s 30. travnja 2021.

 

10. 3. Cijeneći da je notorna činjenica da je tuženik u veljači 2021., i uhićen radi sumnje na počinjenje kaznenog dijela za vrijeme obnašanja sudačke dužnosti, taj sud smatra kako je podnošenje ove tužbe u vrijeme navedenih događaja u zatraženom iznosu usmjereno prije svega na stjecanje iznosa višeg od onog koji bi tužiteljici pripadao iz razloga jer uzdržavanje ima prednost u naplati u odnosu na sva druga potraživanja, te smatra nelogičnim da tuženik ne bi doprinosio za uzdržavanje tužiteljice, ali bi nakon zaprimanja tužbe za uzdržavanje u tako visokom iznosu nakon što je razriješen sudačke dužnosti priznao visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, zbog čega u toj situaciji nema nikakve zapreke da tuženik tužiteljici svojevoljno svaki mjesec plaća iznos od 5.000,00 kn bez vođenja sudskog postupka.

 

11. Kako je tužiteljica studentica njezine tvrdnje o mjesečnim materijalnim potrebama od 15.000,00 kn predstavlja neuobičajeno visoke mjesečne potrebe jednog studenta, a imajući u vidu da je tuženik razriješen sudačke dužnost zbog čega više ne ostvaruje primanja po toj osnovi, sud je odredio izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka, a kako ni jedna od parničnih stranaka nije pristupila na ročište određeno za njihovo saslušanje, uzimajući u obzir sve navedeno, kao i činjenicu da je obveznik uzdržavanja tužiteljice, pored tuženika, i njezina majka jer je tužiteljica punoljetna, da tužiteljica u ovom postupku osim paušalnih navoda o tome da ima troškove školovanja, nabavke knjiga, opreme, računala i ostale povezane troškove nije navela plaća li stanarinu i režije, sud smatra kako nije obrazložila niti dokazala svoje materijalne potrebe od 15.000,00 kn sud smatra da traženje iznosa od 5.000,00 kuna predstavlja raspolaganje koje je u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala sukladno odredbi čl. 3. st. 3. ZPP-a.

 

12. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda pravilno je zaključio prvostupanjski sud da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje presude bez održavanja rasprave ili presude na temelju priznanja (iako je tuženik u odgovoru na tužbu priznao činjenične navode tužbe i naveo da se ne protivi traženom iznosu uzdržavanja), jer su stranke u ovom postupku žele postići da sud uvaži njihova nedopuštena raspolaganja (članak 3. stavak 3. ZPP-a), te ujedno smatra da je pravilno prvostupanjski sud ukazao na notorne činjenice, glede osobno statusa tuženika što je po tome sudu „očito i motiv za pokretanje i vođenje ovoga postupka“, i što je osobni status tuženika općepoznat, a prema odredbi čl. 221. st. 4. ZPP-a ne treba dokazivati činjene koje su općepoznate. I taj sud nedopuštenost raspolaganja stranaka nalazi u činjenici da je tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženika radi uzdržavanja (koje tuženik, navodno, ne plaća) i to za znatni novčani iznos, a tuženik takav zahtjev priznaje. Takvo postupanje, i po tom sudu, jasno ukazuje da stranke idu za nedopuštenim raspolaganjima jer, ako se tuženik već ne protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, onda nema nikakve zapreke da tuženik tužiteljici dobrovoljno plaća novčani iznos od 5.000,00 kuna mjesečno za uzdržavanje, a koji iznos tužiteljica traži tužbom.

 

13. Prema navedenom, tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, odbijen je uz obrazloženje prema kojem su stranke išle za nedopuštenim raspolaganjima, pri čemu su ocijenili da je status tuženika „notorna činjenica“ i da je nije trebalo dokazivati.

 

14. Tužiteljica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbe čl. 3. st. 3. i čl. 221. st. 4. ZPP-a ističući da je nedopušteno raspolaganje sud dužan temeljiti na određenom propisu, koji takvo raspolaganje tretira kao nedopušteno, te da se ne može smatrati notornom činjenica koja se može utvrditi iz službenih evidencija.

 

13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZPP-a stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u tijeku postupka. One se, prema st. 2. te odredbe mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i nagoditi se, a prema st. 3. iste odredbe sud neće uvažiti raspolaganje stranaka koja su u suprotnosti s propisima i pravilima javnog morala, dok prema odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, ali sud može narediti da se dokazuju i takve činjenice ako smatra da stranka njihovim priznanjem ide za tim da raspolaže zahtjevom kojim ne može raspolagati (čl. 3. st. 3. ZPP-a). Prema st. 2. citirane odredbe sud će uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju ocijeniti hoće li uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu koju je stranka najprije priznala, a onda potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica, dok prema st. 4. citirane odredbe, ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate. Ako je riječ o zahtjevu kojim stranke ne smiju raspolagati, sud će odbiti i donošenje presude zbog ogluhe i presude zbog izostanka (čl. 331.b st. 2. i čl. 332. st. 2.).

 

14. 1. U pravnoj teoriji priznanje činjenica je izjava volje kojom stranka na posredan način disponira svojim zahtjevom u parnici. Sud je dužan utvrditi relevantne činjenice, dužan je utvrditi pravi sadržaj volje parničnih stranaka, a ne više sadržaj činjenica koje su stranke svojom naknadno izraženom voljom oduzele pravno relevantan značaj. Kad bi priznanje činjenica predstavljalo samo izjavu o znanju, sudu bi trebalo  priznati pravo  ispitivanja istinitosti dane izjave, a tog ovlaštenja sud nema po ZPP-u. Sud može provjeravati istinitost priznanja samo kad sumnja u dopuštenost stranačke dispozicije, a priznanju otkloniti pravni značaj samo kad utvrdi da je nedopušten (čl. 221. st. 1. ZPP-a).

 

14. 2. Priznanje činjenica ne otklanja po ZPP-u u svakom slučaju pravo i dužnost dokazivanja, jer ako sud stekne uvjerenje da se priznanjem vrši nedopušteno disponiranje (čl. 3. st. 3., čl. 221., čl. 332. ZPP-a) ne smije ga uvažiti pa je dužan istinitost priznatih navoda utvrditi dokaznim sredstvima koje mu stoje na raspolaganju, a u tom pravcu sud nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka nego ima i inkvizitorska ovlaštenja i može provoditi dokaze koje stranke nisu predložile, kao npr. izvršiti uvid u službene evidencije, postaviti upit određenim instituciijama, pribaviti određene materijalne dokaze isl., odnosno da, suprotno volji stranaka i načelu dispozitivnost sam intervenirala i provodi dokaze koje stranke nisu predložile, a sve u svrhu kako bi se spriječila suglasna raspolaganju stranaka, koje su inače zabranjena. U toj situaciji se sud kreće izvan granica dopuštene dispozitivnosti, pa priznanje gubi značaj pravno relevantne izjave volje koja dokazivanje čini suvišnim, te se svodi samo na izjavu o znanju, čiju vrijednost sud slobodno ocjenjuje.

 

15. Da bi spriječio nedopuštene procesne raspoložbe stranaka sud je, dakle, ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile (čl. 7. st. 2. ZPP-a), te narediti da se dokazuju i činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. st. 1.ZPP-a).

 

16. 1. Kada je u pitanju notorna činjenica, sudac neku činjenicu smije smatrati općepoznatom i uzeti da postoji ona onako kako je notorno samo ako je siguran da je ona općepoznata, te da postoji onako kako je to notorno. Čim posumnja da postoji, odnosno da ne postoji onako kako je notorno dužan ju je utvrđivati (činjenicu, ne i notornost) drugim raspoloživim metodama, kako i nalaže odredba čl. 221. st. 4. ZPP-a, što nužno podrazumijeva uvjerenost suca u postojanje određene činjenice kao općepoznate, a ne možda u vjerojatnost ili mogućnost njezina postojanja kao takve.

 

16. 2. Ta mogućnost je osobito važna radi otklanjanja opasnosti koje "olaka" ili "nametnuta" primjena notornosti podrazumijeva. Iz navedenog razloga je nužno razumski i restriktivno određivati pojam notornosti i uvjetovati ga i znanjem suca koji određenu činjenicu treba utvrditi jer on mora znati za određenu činjenicu zato što je notorna i onako o kako je to notorno, što znači da se ne smije dokazivati da je riječ o takvoj činjenici jer se znanje o takom njezinu svojstvu ne smije nametati, osobito ne kao pravno utvrđeno znanje.

 

16. 3. Notornost zbog svoje prirode predstavlja nespornost, odnosno opće suglasje o odgovarajućem svojstvu neke činjenice i o tome kakva je ona, pa zato, osporavanje treba otkloniti samo ako je očito neutemeljeno. U suprotnom kad god postoje indicije za razumnu sumnju u to da neka činjenica nije notorna, odnosno da nije onakva kako je to notorno, trebalo provesti odgovarajuće provjere, odnosno dopustiti utvrđivanje protivnog, pri čemu mjera provjere treba ovisiti o razlozima zbog kojih je određena i o tome što će se tijekom njezine provedbe sukcesivno utvrđivati. Notorna činjenica je ona koje svaka prosječna osoba smatra poznatom i jasnom odnosno činjenica o kojoj bi saznanje imala svaka osoba.  Stoga činjenice o kojima postoje i radi kojih se vode službene evidencije, koje vode nadležna tijela, pa tako ni činjenice da se protiv nekoga vodi kazneni postupak i je li neka osoba osuđena za neko kazneno djelo nisu notorne činjeni.

 

17. Nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa, da bi primijenili odredbu čl. 3. st. 3. ZPP-a nisu provodili nikakve dokaze, niti su utvrđivali je li tuženiku eventualno račun blokiran, ima li oštećenih osoba čija bi naplata eventualnih tražbina bila dovedena u pitanje, u kojim se iznosima u sličnim situacijama u drugim slučajevima dosuđuju doprinosi za uzdržavanje, kojom imovinom raspolaže tuženik  isl., kako bi se prosudilo radi li se o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, a što je sve izostalo, a svakako ih je bilo potrebno utvrditi.

 

18. Nadalje, propisi građanskog prava, ne sadrže opće primjenjivu definiciju o tome što se može smatrati moralom društva, pa je na sucu obveza u svakom pojedinom slučaju, kad se pojavi dvojba o tom pitanju, cjelovitom analizom prosuđivati je li nešto takva povreda morala društva zbog koje je neka procesna radnja stranke suprotna moralu društva, odnosno nedopuštena. Svakako će se raditi o težoj povredi moralne norme kod radnji čiji su učinci takvi da kod prosječnog čovjeka određenog društva  stvara mišljenje o neodrživosti takve radnje, unatoč tome što ta radnja sama po sebi ne mora biti protivna propisima. Sudac se, kod primjene odredbe čl. 3. st. 3. ZPP-a, treba voditi svojim moralnim osjećajem kao odrazom općedruštvenog mišljenja kako bi zaštitio prvenstveno individualne interese radi postizanja pravednosti, koji ipak ne smiju biti protivni društvenom interesu.

 

19. U konkretnom slučaju tužiteljica je tužbom zatražila uzdržavanje od tuženika-oca, u iznosu od 5.000,00 kuna, a tuženik je priznao činjenicu neplaćanja doprinosa za uzdržavanje i visinu potrebnog doprinosa. Samo priznanje dužnosti plaćanja doprinosa za uzdržavanje, niti priznavanje visine zatraženog uzdržavanja nije protivno ni jednom pozitivnom propisu, pogotovo ne ObZ-u jer je u to interesu i na dobrobit uzdržavanog djeteta, a nije ni nemoralno. Da bi takva radnja mogla biti nedopuštena potrebno je utvrditi da takvo priznanje izlazi iz okvira društvene prihvatljivosti ili na štetu nekoga drugoga. Te činjenice nižestupanjski sudovi su utvrdili na temelju notornosti da je tuženik bivši sudac Trgovačkog suda u Zagrebu protiv kojeg je pokrenut stegovni postupak zbog stegovnog djela neurednog obnašanja sudačke dužnosti opisano u čl. 62. st. 2. t. 1. Zakona o Državnom sudbenom vijeću, a koji postupak je 27. svibnja 2021., Odlukom DSV-a obustavljen jer je tuženik na vlastiti zahtjev razriješen sudačke dužnosti s 30. travnja 2021., kao i notorna činjenice da je tuženik u veljači 2021. godine i uhićen radi sumnje na počinjenje kaznenog dijela za vrijeme obnašanja sudačke dužnosti, pa da je podnošenje ove tužbe u vrijeme navedenih događaja u zatraženom iznosu usmjereno prije svega na stjecanje iznosa višeg od onog koji bi tužiteljici pripadao iz razloga jer uzdržavanje ima prednost u naplati u odnosu na sva druga potraživanja, pri čemu nije ni pokušao te činjenice utvrditi iz službenih evidencija ili upitom u Državom odvjetništvu RH, utvrđivanjem ima li možda oštećenih osoba idr., kako bi se eventualno utvrdila namjera izigravanja pozitivnih propisa o namirenju možebitnih vjerovnika i sl.

 

20. Iznošenjem navedenih shvaćanja nižestupanjski sudovi su presumirali krivnju tuženika iako nisu utvrdili postojanje pravomoćne presude i postojanja eventualne tražbine oštećenika prema tuženiku niti mogućnost pokretanja ovršnog postupka protiv tuženika, koje činjenice su sudovi trebali utvrditi kako bi mogli pravilno zaključiti radi li se ovo nedopuštenim raspolaganjima raspolaganjima u smislu čl. 3. st. 3. ZPP-a.

 

21. Imajući u vidu sve navedeno za zaključiti je:

              Odluku o nedopuštenom raspolaganju stranaka u smislu čl. 3. st. 3. ZPP-a, sud ne mora temeljiti na propisu koji takvo raspolaganje izričito označava kao nedopušteno, odnosno zabranjeno, već nedopuštenost raspolaganja može proizlaziti i iz povrede načela, smisla i cilja pravnih propisa koji se žele postići tim propisima, te  pravila morala i ponašanja kojim se želi postići nešto što nije izričito zabranjeno, ali je takvo ponašanje s aspekta poštenja i zakonitosti društveno neprihvatljivo, štetno, pa time i nedopušteno.

              Sud neku činjenicu ne može smatrati notornom ukoliko imalo postoji sumnja u njezinu notornost i ako se ona inače množe utvrditi iz službenih evidencija.

 

22. Postupajući na navedeni način nižestupanjski sudovi su počinili relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1. u svezi čl. 3. st. 3. i čl. 221. st. 4. ZPP-a, zbog čega je bilo nužno ukinuti obje nižestupanjske presude, pa će u nastavku postupka otkloniti navedene navedene bitne povrede i nakon toga donijeti novu zakonitu presudu.

 

23. Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

24. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a.

 

Zagreb, 4. srpnja 2023.