- 1 -              Rev 668/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 668/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. i Z. d.o.o., S. N., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tužene K. V. iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-793/16-5 od 6. prosinca 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 558/15-10 od 29. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 4. srpnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženica isplati iznos od 8.360.000,00 kn / 1.109.562,68 Eur-a, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. rujna 2012. do isplate po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, te da mu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po istoj kamatnoj stopi. U točki II. izreke te presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 329.000,00 kn / 47.780,21 Eur-a) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 - Odluka Ustavnog suda RH, 123/08 - ispravci, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući prihvaćanje žalbe protiv prvostupanjske presude i preinačenje pobijanih presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, te podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženica osporava sve navode revizije predlažući da se ista odbije i tužitelju naloži plaćanje troškova odgovora na reviziju.

 

5. Postupajući sukladno odredbi članka 392.a ZPP-a, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine u iznosu od 8.360.000,00 kn / 1.109.562,68 Eur-a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. rujna 2012. do isplate, koji je novčani iznos uplaćen u ime i za račun tužitelja na računu javnog bilježnika kod banke kao javnobilježnički polog.

 

7. U postupku koji je prethodio reviziji u bitnome je utvrđeno slijedeće:

 

- da je tužitelj Odvjetničkom društvu M. i P. iz Z. izdao specijalnu punomoć i opunomoćio odvjetnika V. M. da u ime i za račun tužitelja, kod Javnog bilježnika K. V. iz Z., poduzme sve pravne radnje u svrhu zasnivanja javnobilježničkog pologa novčanog iznosa od 8.360.000,00 kuna;

 

- da je R. B. A. d.d., sukladno potvrdi o nalogu za plaćanje, transakcija broj ..., s računa tužitelja/platitelja na račun tuženice/primatelja 22. rujna 2011. u 10,54 sati uplatila novčani iznos od 8.360.000,00 kuna, kao javnobilježnički polog;

 

- da je, kako to proizlazi iz zapisnika o preuzimanju novca na čuvanje Javnog bilježnika K. V. (tuženice) od 22. rujna 2011., u njezin ured pristupio kao punomoćnik V. M., odvjetnik tužitelja, te joj predao potvrdu o nalogu za plaćanje utuženog novčanog iznosa, koji je na račun za druge osobe Javnog bilježnika K. V. kod C. b. d.d. broj ... uplatio tužitelj, koji je primitak potvrde tuženica potvrdila, te se obvezala novac čuvati na računu za druge osobe kod C. b., do primitka pisane izjave tužitelja s nalogom kome i na koji račun navedeni iznos uplatiti, s obvezom da ako do 21. rujna 2012. ne primi izjavu s nalogom kome taj iznos uplatiti, cjelokupni iznos uplati na račun tužitelja;

 

- da sadržaj navedene isprave, ali ni ostalih pisanih dokaza navedenih u obrazloženju prvostupanjske presude, nisu osporavali niti zakonski zastupnik tužitelja I. R., a niti svjedoci N. I. i V. M., s tim da je potonji naprotiv iskazao kako je zapisnik o preuzimanju novca na čuvanje od 22. rujna 2011. parafirao sve kako se na preslici istoga vidi i da je vidio što piše u toj ispravi te da ju je potpisao, kao i da mu je bilo bitno da se polog formira;

- da je Odlukom Hrvatske narodne banke od 22. studenoga 2011., broj O-br. 321-020/11-11/ŽR pokrenut postupak prisilne likvidacije C. b. d.d. S., a potom i stečajni postupak pred Trgovačkim sudom u Splitu poslovni broj St-770/11;

 

- da je tužitelj putem svog punomoćnika tuženoj dao uputu „sutra razročiti i ulagati u drugu banku“, međutim, da tuženica po istoj uputi više nije mogla postupiti budući da je uputu dobila 23. studenoga 2011., a postupak prisilne likvidacije predmetne banke pokrenut je dan ranije tj. dana 22. studenoga 2011.;

 

- da je tuženica prijavila potraživanje novčanog iznosa od 8.360.000,00 kuna prema stečajnoj masi C. b. d.d., te je ova tražbina utvrđena i priznata u petom, višem isplatnom redu i ne čini stečajnu masu stečajnog dužnika.

 

8. Slijedom toga, među strankama nije sporno da tijekom trajanja javnobilježničkog pologa tuženici nije naloženo od strane tužitelja položeni iznos uplatiti trećoj osobi, s tim da nije sporno niti da tuženica tužitelju položeni iznos nikad nije vratila jer je 22. studenog 2011. pokrenut postupak prisilne likvidacije C. b. d.d., ali je u revizijskom dijelu postupka i nadalje sporno - je li tužena stranka, postupajući kao javna bilježnica, odgovorna za okolnost da tužitelju, s obzirom na postupak prisilne likvidacije C. b. d.d. S., nije mogla vratiti novčani iznos primljen na javnobilježnički polog.

 

9. Prvostupanjski je sud iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja I. R. utvrdio da on tuženicu zapravo nikad nije ni vidio, da isto tako s njom nije ni telefonom niti na bilo koji drugi način komunicirao u vezi s ovom stvari, slijedom čega sud prvog stupnja zaključuje da isti nije ni mogao biti nagovoren od strane tuženice da se navedeni novčani iznos umjesto u javno bilježnički sef deponira na račun za druge osobe vlasnika javnog bilježnika K. V., koji je otvoren u C. b. d.d. S. Pritom, sud prvog stupnja utvrđuje da iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi da bi tužena bilo kako nagovorila zakonskog zastupnika tužitelja da predmetni novac umjesto u javnobilježnički sef položi na račun kod predmetne banke.

 

10. Polazeći od toga, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženica pri osnivanju javnobilježničkog pologa postupala u skladu s nalogom tužitelja i sadržajem specijalne punomoći tužitelja te zapisnika o preuzimanju novca na čuvanje, odnosno da je, sukladno materijalnopravnoj zakonskoj odredbi, u to vrijeme mjerodavnog članka 110. stavak 1. i 2. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“, broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22 - u daljnjem tekstu: ZJB), preuzela na čuvanje novac tužitelja budući da ga nije mogla primiti u javnobilježnički sef, kako to propisuje tada važeći članak 59. Javnobilježničkog poslovnika („Narodne novine“, broj 38/94, 82/94, 37/96, 151/05, 115/12, 120/14 i 99/21 - u daljnjem tekstu: JBP), stoga da nije dužna tužitelju kao fizička osoba, isplatiti taj iznos, niti je odgovorna za činjenicu da je rješenjem Hrvatske narodne banke nad C. b. d.d. pokrenut postupak prisilne likvidacije, zbog kojeg sporni novčani iznos nije mogao biti vraćen tužitelju, na koje okolnosti da tuženica nije ni mogla utjecati.

 

11. Osim toga, pozivajući se na odredbe članka 42. stavak 1. i 2. ZJB-a, sud prvog stupnja ističe da bi za eventualnu štetu prouzročenu tužitelju zbog nemogućnosti da mu o roku predmetni novac prebaci sa svojega računa za druge osobe u C. b. d.d. na njegov račun, tuženica odgovarala po načelu pretpostavljene krivnje, sukladno odredbi članka 1045. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - u daljnjem tekstu: ZOO/05), kojim je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

12. Međutim, prvostupanjski sud ocjenjuje da tuženica nije odgovorna za pokretanje postupka prisilne likvidacije nad C. b. d.d., dana budući da su slučajevi u kojima HNB donosi odluku o pokretanju prisilne likvidacije kreditne institucije propisani člankom 263. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20 i 151/22 - u daljnjem tekstu: ZKI), uz zaključak da tuženica na tu okolnost nije mogla utjecati, stoga da svojim postupanjem nije povrijedila službene dužnosti javnog bilježnika i time prouzročila štetu tužitelju.

 

13. Slijedom ovakvih utvrđenja i zaključaka, utvrđujući da u ovom postupku nije utvrđena odgovornost tuženice za činjenicu da je novac tužitelja primljen na javnobilježnički polog položen upravo u C. b. d.d., kao i za okolnost da tuženica predmetni novac nije prebacila sa svojega računa za druge osobe u C. b. d.d. na račun tužitelja, to je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

 

14. Odbijajući žalbu tužitelja protiv prvostupanjske presude kao neosnovanu sud drugog stupnja ističe da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da nema odgovarajuće uzročne veze između postupanja tuženice s novcem tužitelja položenim na bankovni račun za druge osobe i nastale štete. U obrazloženju pobijane presude, oslanjajući se na pravne norme i zaključke suda prvog stupnja, navodi se da je tuženica kao Javni bilježnik preuzela, sukladno mjerodavnim zakonskim odredbama i članku 59. JP, na čuvanje tužiteljev novac radi polaganja na račun za druge osobe kod C. b. d.d. S., s tim da ona nije primila uplatu gotovog novca od stranke. Prema mjerodavnim zakonskim odredbama i podzakonskim aktima, da tuženica kao Javni bilježnik nije ni imala obvezu ispitivati bonitet banke, a iz dokaza izvedenih tijekom postupka ne proizlazi da je njezinom odlukom uplata tužiteljevog novca izvršena upravo na račun kod C. b., budući da je iz potvrde o nalogu za plaćanje od 22. rujna 2011. utvrđeno da je tužitelj već (prethodno) izvršio uplatu novca na račun tuženice kod navedene banke i to u 10:54 sati, odnosno i prije nego li je uopće sastavljen javnobilježnički zapisnik o preuzimanju novca na čuvanje. Na činjenicu da je HNB pokrenula postupak prisilne likvidacije C. b. d.d. S., odlukom od 22. studenoga 2011. do kojeg postupka je došlo uslijed ispunjenja zakonskih pretpostavki za prestankom/likvidacijom banke, tuženica da nije mogla imati utjecaja niti da joj je nakon dana otvaranja likvidacije banke (dana 22. studenog 2011.) mogla biti pružena bankovna usluga, prema uputi i zahtjevu tužitelja, jer odobrenje za pružanje bankovnih usluga prestaje važiti danom otvaranja likvidacije banke, sukladno odredbi članka 38. stavak 1. točka 2. Zakona o bankama („Narodne novine“, broj 84/02 i 141/06).

 

15. Prema tome, jednako kao i sud prvog stupnja, drugostupanjski sud ponavlja i dodatno zaključuje da tužitelju nije nastala šteta propustima tuženice, odnosno, njezinom krivnjom budući da nešto takvo ne proizlazi iz izvedenih dokaza jer je u danim okolnostima i po prosudbi suda pravnog lijeka, postupala po pravilima svoje struke.

 

16. U reviziji tužitelja tek se općenito i uvodno ističe - da je podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, ali bez određenog navođenja koja je to konkretna postupovna povreda počinjena donošenjem drugostupanjske presude i zbog kojih razloga bi takva povreda u ovom slučaju postojala. U tom smislu valja naglasiti da revizijski sud ni u kojem slučaju nije ovlašten sam istraživati koja bi to (u ovom slučaju apsolutno) bitna povreda odredaba parničnog postupka bila počinjena (ili se takva povreda u krajnjem slučaju jasno nazire), a niti je to moguće sa sigurnošću zaključiti iz cjelokupnog sadržaja revizijske odluke. Zbog toga se ovaj revizijski razlog ocjenjuje neosnovanim.

 

17. Naprotiv, sasvim je izvjesno i lako razumljivo da je revizija u ovom slučaju podnesena zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer se u istoj, osporavajući pravne kvalifikacije i prosudbe nižestupanjskih sudova, u cijelosti raspravlja i negira pravilnost primijenjenih zakonskih odredbi koje se odnose na postupanje javnog bilježnika u ovakvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

 

18. Revident tako, prije svega, tvrdi da je nad C. b. d.d. otvoren stečajni postupak pred Trgovačkim sudom u Splitu poslovni broj St-770/11, te da je tuženica, potpuno protupravno i bez konzultacija s tužiteljem, pogrešno spornu novčanu tražbinu u iznosu od 8.362,633,03 kn (2.633,03 kn na ime kamata), prijavila stečajnom sudu kao svoju tražbinu, s tim da nije ukazivala da je taj novac separatan, razlučiv i odvojiv od stečajne mase i da se treba izlučiti iz stečajne mase kao izlučno pravo.

 

19. U odgovoru na ovakve tvrdnje valja istaknuti da je, prema mjerodavnom pravu na koje se određeno pozivaju nižestupanjski sudovi, preuzeti novac i vrijednosne papire javni bilježnik dužan čuvati odvojeno od svog novca i vrijednosnih papira, u posebnom omotu, na kojemu će napisati predmet i ime stranke. Novac koji mu je povjeren javni bilježnik može čuvati i na posebnom računu kod banke ili druge financijske organizacije, za osnivanje i vođenje kojega vrijede posebni propisi i uvjeti (članak 111. stavak 1. ZJB). Prema odredbama članka 59. stavka 2. JP-a javni bilježnik u pravilu neće primati uplate gotovog novca neposredno od stranaka, već će ih upućivati da uplatu izvrše na njegov poseban račun za druge osobe. U tom će se slučaju stranci predati uredno popunjena opća uplatnica, koja će na poleđini sadržavati ime i prezime javnog bilježnika i oznaku predmeta na koji se uplata odnosi, svrhu pologa i eventualnu specifikaciju. Člankom 65. stavak 1. i 2. JP-a, propisano je da će gotovinu koja je predana kao polog javni bilježnik u pravilu čuvati na svom posebnom računu za druge osobe u banci, s tim da će Javni bilježnik čuvati gotovinu u svojoj blagajni samo ako gotovinu koju je primio neposredno od stranke ili poštom treba odmah isplatiti.

 

20. Javnobilježnički polog, prema odredbama članka 113. ZJB-a ima učinak sudskog pologa, pri čemu se rečene odredbe primjenjuju i na odgovarajući način u slučaju u kojemu javni bilježnik kao sudski povjerenik preuzme ostavinske isprave, novac, vrijednosne papire ili dragocjenosti. Prema  odredbama članka 9. stavak 1. u to vrijeme važećeg i za odlučivanje u ovom sporu mjerodavnog Pravilnika o financijskom i materijalnom poslovanju općinskih, okružnih i okružnih privrednih sudova sa strankama i naplati novčanih kazna, troškova krivičnog postupka i oduzete imovinske koristi (novčano i materijalno poslovanje sa strankama) („Narodne novine“, broj 9/75 i 3/94 - u daljnjem tekstu: Pravilnik), sud u pravilu ne prima uplatu gotovine neposredno od stranaka već upućuje stranke da uplatu izvrše preko računa suda, dok prema članku 17. stavak 1. tog Pravilnika, gotovinu koja je predana sudu kao polog, sud u pravilu čuva na računu u banci. Prema članku 15. i 20. Pravilnika, sud u sudski polog prima i stranu valutu koju također čuva na deviznom računu suda u banci, s tim da se u popisu navodi naziv države u kojoj valuta vrijedi, nominalna vrijednost novčanica, naziv izdavatelja, serija i broj i eventualni drugi podaci. Pritom, osoba kojoj je povjereno čuvanje sudskog pologa može izdati polog određenom korisniku samo na temelju rješenja suda ili kako je u rješenju određeno (članak 23. stavak 1. Pravilnika - sada o tome u čl. 19. stavak 1. Pravilnika o financijskom-materijalnom poslovanju sudova sa strankama - „Narodne novine“, broj 58/16 i 154/22 - u daljnjem tekstu: Pravilnik o financijskom poslovanju, u kojem je propisano da „Čuvar može izdati polog određenom korisniku samo na temelju rješenja suda i kako je rješenjem određeno“).

 

21. Prema tome, bez daljnjega je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova (koji revident tek posredno osporava), prema kojem tuženica, kao javni bilježnik, nije mogla postupiti ni na koji drugi način osim da sporni novčani iznos (koji se i uplaćuje putem banke), čuva na posebnom računu javnog bilježnika kod poslovne banke za druge osobe kao javnobilježnički polog. To drugim riječima znači da se sporni novčani iznos, u postojećim okolnostima, ni u kojem slučaju nije mogao čuvati kod javnog bilježnika u sefu, a niti bi se to na takav način moglo ostvariti sudskim pologom, već se novac morao položiti kod poslovne banke za druge osobe kao javnobilježnički polog, kao što bi ga morao položiti i sud u slučaju sudskog pologa.

 

22. Kako je već navedeno (odlomak 19.) prema odredbi članka 113. stavak 1. ZJB-a, polog učinjen kod javnog bilježnika ima učinak sudskog pologa. Člankom 295. stavak 4. Sudskog poslovnika („Narodne novine“, broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23 i 122/23), propisano je da se lako pokvarljive tvari sud će, po potrebi, prodati, a novac položiti na čuvanje u sudski polog (depozit), s tim da sud, kako je rečeno, novac u pravilu čuva na računu u banci. Jednako je tako i prema odredbama sada važećeg članka 14. Pravilnika o financijskom poslovanju (koji se po drugi put spominje samo radi usporedbe instituta), novac koji je predan sudu kao polog u pravilu se čuva na računu u banci. Predani novac čuva se u blagajni suda samo ako je primljen neposredno od stranke ili poštom, a treba ga isplatiti u roku kraćem od pet dana od dana primitka. Ako se preuzeti iznos ne isplati u roku od pet dana od dana primitka ili se ne može zadržati u sudskoj blagajni zbog propisa o blagajničkom maksimumu, uplaćuje se na račun suda u banci.

 

23. Iz navedenog se ne može zaključiti ništa drugo osim da javnobilježnički polog, koji po specijalnoj (uz to i kogentnoj) zakonskoj odredbi ima učinak sudskog pologa, nastaje kao posljedica posebnog pravnog posla mješovite naravi, u kojem na jednoj strani stoji polagatelj, čuvar pologa i korisnik pologa. Bitno obilježje sudskog pologa je da se polog „čuva“ od strane suda, slično kao kod ugovora o ostavi (ili čuvanja u sefu), s tim da čuvar nije ovlašten samostalno raspolagati pologom pa i kad se radi o novčanim sredstvima na računu kod banke pri čemu se za novac položen u sudski polog ne mogu zahtijevati kamate. Slijedom toga, novac koji je na takav način položen kao sudski ili javnobilježnički polog na računu kod banke ne postaje novac banke i ona njime ne može samostalno raspolagati već isključivo po nalogu suda ili javnog bilježnika (prema odredbama prije spomenutog Pravilnika i slično kao kod ugovora o nalogu). To je i nadalje imovina odnosno novac polagatelja pologa (ili korisnika, treće osobe, kojem je možebitno namijenjen i kome se uz određene pretpostavke mora isplatiti), dakle, ne radi se o imovini suda ili javnog bilježnika, niti imovini banke. Novac koji je tako položen ne mora se uvijek isplatiti trećoj osobi već se jednostavno čuva na računu do ispunjenja određenih uvjeta ili roka ili naloga samog položitelja, ali pritom mora biti sasvim jasno da je novac položen na račun kod banke kao javnobilježnički polog. Zbog toga ta imovina, neovisno što se radi o novcu (jer polaganjem u sudski ili javnobilježnički depozit tako položeni novac postaje predmet ili bolje rečeno „stvar“ sui generis) ne može biti predmetom ovrhe koja bi se vodila protiv javnog bilježnika ili banke, a niti ulazi u stečajnu masu stečajnog dužnika, u konkretnom slučaju C. b. d.d.

 

24. Potpuno suprotno, prema odredbi članka 990. stavak 2. ZOO/05, kod ugovora o novčanom pologu, u trenutku polagana ugovorene svote banka stječe pravo raspolagati tom svotom, budući da banka stječe pravo raspolaganja položenom svotom ta novčana svota postala je dio njezine imovine, a to podrazumijeva da je banka u odnosu prema deponentu, slobodna u određivanju načina raspolaganja položenom svotom. Dosljedno tome, deponirana novčana svota postala je pogodna biti objektom ovrhe nad bankom, a u slučaju stečaja postat će i dijelom stečajne mase banke.

 

25. Prema u to vrijeme mjerodavnim odredbama članka 79. Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12 - u daljnjem tekstu: SZ), osoba koja na temelju kojega svoga stvarnoga ili osobnoga prava može dokazati da neki predmet ne spada u stečajnu masu, nije stečajni vjerovnik. Njeno će se pravo na izdvajanje predmeta utvrđivati prema pravilima koja važe za ostvarivanje tih prava izvan stečajnoga postupka (istovjetno o tome sada članak 147. stavak 1. Stečajnog zakona - „Narodne novine“, broj 71/15, 104/17 i 36/22). S druge strane, člankom 173. stavak 4. SZ-a, propisano je (bez sankcije za propuštanje) da su izlučni vjerovnici dužni obavijestiti stečajnog upravitelja o svom izlučnom pravu, pravnoj osnovi izlučnog prava i označiti predmet na koji se njihovo izlučno pravo odnosi.

 

26. Navedeno je važno zbog pravilnog odgovora na tvrdnje iz revizije „da je tuženica bez naloga tužitelja njegovu tražbinu prijavila stečajnom sudu kao svoju tražbinu ne ukazujući pritom da je taj novac razlučiv i odvojiv od stečajne mase i da se treba izlučiti iz imovine banke kao izlučno pravo“. Naime, u konkretnom slučaju, prema činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova (u odlomku pod toč. 7.), radi se o računu koji neupitno, ponavlja se, ima učinke sudskog pologa (što niti revident ne osporava), s tim da je ovakav pravni odnos najbliži tzv. povjereničkom računu. To je bankarski račun na kojem su pripisana sredstva koja je povjeritelj povjerio imatelju računa, u ovom slučaju javnom bilježniku (povjereniku), koji obavlja javnu službu, uz ostalo i tako da  prima na čuvanje isprave, novac i predmete od vrijednosti. Institut povjerenstva, kroz učinke sudskog pologa, osigurava povjeritelju posebnu pravnu zaštitu glede sredstava na računu, slijedom čega se povjeritelj može pozvati i na „stvarnopravne“ učinke povjerenstva u slučaju kada se protiv povjerenika (javnog bilježnika ili banke kod koje je položen novac) vodi ovršni ili stečajni postupak. To je jednostavno zato jer javnobilježnički polog nije novčani polog kod banke iz članka 990. ZOO/05, već naprotiv, prema posebnim zakonskim odredbama, on predstavlja novčani polog s učincima sudskog pologa i to ga jasno definira i razlučuje u odnosu na imovinu banke i javnog bilježnika. Prema tome, javni bilježnik, kao povjerenik, iako je račun u banci njegov, ali otvoren za druge osobe u svrhu javnobilježničkog pologa, zapravo nema aktivnu legitimaciju za isticanje vlasničkopravnih (izlučnih) zahtjeva u odnosu na banku kao stečajnog dužnika jer novac na javnobilježničkom pologu nije vlasništvo javnog bilježnika, a jednako tako (usporedbe radi) niti suda u slučaju sudskog pologa. Samo polagatelj  (tužitelj u ovoj parnici) u slučaju provođenja ovrhe ili stečaja protiv osoba koje profesionalno obavljaju određenu djelatnost (javnog bilježnika ili banke), može uspješno isticati prigovor nedopuštenosti ovrhe, odnosno pozivati se na činjenicu da novac na takvom računu ne može biti predmet ovrhe ili da ne ulazi u stečajnu masu. To je ujedno i odgovor na neosnovane revidentove tvrdnje o nezakonitom i nepravilnom postupanju tuženice, koja prema navedenim odredbama SZ-a, zapravo nema ni procesno niti materijalnopravno ovlaštenje (kao ni sud u slučaju sudskog pologa) za isticanje mjerodavnih prigovora u postupku ovrhe ili stečaja koji je pogodio banku u kojoj se na računu nalazi javnobilježnički ili sudski polog. U tom smilsu, radnja „prijave tražbine u stečajnu masu“ koju je konkretno poduzela tuženica (ona navodi da je to učinila „opreza radi“) ili neka druga radnja na kojoj kao pravilnoj inzistira sam revident (obavijest o izlučnom zahtjevu), zapravo ne bi bila i nije pravno relevantna jer tuženica nije osoba iz članka 79. SZ-a, stoga njezina radnja kao takva niti koristi niti šteti tužitelju, osim u slučaju ako banka ne bi imala saznanja da se u konkretnom slučaju radilo o javnobilježničkom pologu. Međutim, takvo nešto u ovom slučaju činjenično ni pravno nitko razložno ne osporava, a niti je prema utvrđenim okolnostima o načinu polaganja spornog novčanog iznosa kod odnosne banke, to uopće prihvatljivo. Uz to, valja istaknuti da je poslovna banka profesionalac i ova je okolnost po samoj logici stvari mogla i morala biti poznata u stečajnom postupku.

 

27. Pritom, postupanje stečajnog upravitelja u odnosu na prijavu tuženice, ali i postupak stečajnog upravitelja glede odbijanja tužitelja da samostalno postavi izlučni zahtjev ili kako se navodi u reviziji  „da se on umiješa u stečajni postupak“, uopće nije pravno relevantno za odnos između tužitelja i tužene stranke kao javnog bilježnika, već je mjerodavno samo za odnos tužitelja prema banci u stečaju. Naime, izlučni vjerovnici zapravo niti ne ostvaruju svoja prava podnošenjem prijave stečajnom upravitelju pa zato izlučni vjerovnik (tužitelj) čiji je izlučni zahtjev od strane stečajnog upravitelja odbijen, ima samostalno pravo pokrenuti parnicu radi ostvarenja tog prava.

 

28. U tom smislu, revidentu valja odgovoriti da stečaj banke nije slučaj koji pogađa javnog bilježnika na način da on kao fizička osoba koja se bavi javnom djelatnošću, umjesto banke, odgovara osobi koja je položila novac za nemogućnost isplate s računa javnobilježničkog pologa, a niti je javni bilježnik aktivno legitimiran u stečajnom postupku pozivati se na izlučno pravo ili možebitno neko drugo pravo u odnosu na položeni novac u vlasništvu treće osobe.  Slijedom toga, ukoliko bi se u ovoj tužbi (što je dijelom moguće zaključiti iz navoda tužbe), na bilo koji način radilo o pravnoj osnovi koja počiva na zahtjevu za ispunjenje obveze vraćanjem novčane sume koja je primljena u javnobilježnički polog, tada je tužbeni zahtjev za isplatu utužene novčane tražbine neosnovan jer u opisanom slučaju javni bilježnik zapravo nije pasivno legitimirana stranka.

 

29. Odbijajući tužbeni zahtjev iz osnove naknade štete, nižestupanjski sudovi polaze od članka 42. stavak 1. i 2. ZJB-a, prema kojim je odredbama javni bilježnik dužan naknaditi štetu koju je drugom prouzročio povredom svoje službene dužnosti. Za prouzrokovanu štetu javni bilježnik odgovara po općim pravilima za naknadu štete po kojima se odgovara za štetu koju su počinile službene osobe, s tim da država ne odgovara za štetu koju počini javni bilježnik.

 

30. Dakle, u konkretnom slučaju tužena bi za eventualnu štetu prouzročenu tužitelju zbog nemogućnosti da mu predmetni novac, kao javnobilježnički polog, prebaci sa računa javnog bilježnika za druge osobe u C. b. d.d. na njegov račun, odgovarala po načelu pretpostavljene krivnje sukladno odredbi članka 1045. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - u daljnjem tekstu: ZOO/05) u kojem je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, što istodobno znači da se odgovornosti  može osloboditi ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

31. Danom otvaranja postupka likvidacije banke, na što se pravilno pozivaju nižestupanjski sudovi, prestalo je važiti odobrenje za pružanjem bankovnih usluga, sukladno odredbi članka 38. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o bankama („Narodne novine“, broj 84/02 i 141/06). Prema tome, odobrenje za pružanje bankovnih usluga C. b. d.d. po samom zakonu je prestalo važiti danom otvaranja redovne likvidacije banke, što u ovom postupku, polazeći i od revizijskih navoda, zapravo među strankama nije niti sporno. Time je nastupila objektivna nemogućnost provedbe bilo kakvog naloga tužitelja u odnosu na javnobilježnički polog.

 

32. Polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, kojima je revizijski sud bez daljnjega vezan, u provedenom postupku zapravo ničim nije dokazano postojanje protupravnosti u postupanje tuženice, a niti uzročno-posljedične veze između činjenice da je u svojstvu javnog bilježnika, tužiteljev novac položila na račun za druge osobe upravo kod C. b. kao javnobilježnički polog, kao i odgovornost za naknadnu nemogućnosti da se taj novac vrati tužitelju. U takvom postupanju, kako je već naglašeno u prethodnim odlomcima obrazloženja, nižestupanjski sudovi nisu utvrdili protupravno postupanje tuženice, a niti propuste u obavljanju javnobilježničke službe (u smislu izostanka dužne pozornosti koju bi uporabio dobar gospodarstvenik) koji bi za posljedicu imali nastanak štete po imovinu tužitelja ili treće osobe. Pritom, kad u postupku nije dokazano da bi tuženica smisleno i s određenom doloznom namjerom inzistirala da se sporni novčani iznos položi upravo na njezin račun kod C. b. d.d., a ne na možebitno neki drugi njezin račun za iste svrhe kod neke druge banke, tada su bez značaja sve one revizijske tvrdnje u kojima se insinuira na protupravnost u postupanju tuženice.

 

33. U reviziji se i nadalje problematizira pitanje odštetne odgovornosti tuženice, kao osobe koja u svojstvu javnog bilježnika obavlja javnu službu. Međutim, kako je već rečeno, da bi tužena stranka odgovarala tužitelju za naknadu štete potrebno je utvrditi je li povredom svoje službene dužnosti prouzročila štetu tužitelju. Prema općoj odredbi iz članka 10. stavak 2. ZOO/05, sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). To drugim riječima znači da se i krajnja nepažnja (culpa lata) kod koje štetnik u svom ponašanju ne uporabi onu (pojačanu) pozornost koju bi uporabio profesionalac (dobar stručnjak) u obavljanju ovakve javne službe, u svojim praktičnim posljedicama na neki način izjednačuje s namjerom (dolus) kao vrstom krivnje kod koje se, znajući i hotimice, drugoj osobi nanosi šteta.

 

34. U ovoj je presudi (uz ostalo odlomci pod toč. 22., 24. i 26.) već jasno i dostatno odgovoreno o neutemeljenim i neosnovanim razlozima koji bi, po shvaćanju revidenta, prouzročili spornu štetu time što je javna bilježnica „prijavila tražbinu kao svoju“ u stečaju koji je pogodio banku, stoga se ti razlozi neće ponavljati već se jasno ističe da je upravo tužitelj (kao osoba koja polaže pravo na položeni novčani iznos, odnosno kao izlučni vjerovnik iz članka 79. SZ-a), neovisno od odluke stečajnog upravitelja, bio ovlašten samostalno pokrenuti parnični postupak protiv stečajnog dužnika za zaštitu prava vlasništva u odnosu na novac položen u javnobilježnički polog. Pritom, revizijska tvrdnja da je tuženica nakon otvaranja stečajnog postupka ipak uspjela „izvući vlastita novčana sredstva“ iz banke, sama za sebe, bez drugih činjeničnih okolnosti koje bi sa sigurnošću upućivale na drugačije zaključke, odnosno na skrivljeno ponašanje tuženice, nikako ne znači da je time tužena stranka „automatski“ postupala protupravno i nesavjesno u odnosu na svoju javnobilježničku službu ili da je postupala s krajnjom nepažnjom u odnosu na imovinu tužitelja. Uostalom, takva je tvrdnja ostala izvan cjelokupnog konteksta stranačkog iskaza tuženice, koja je u svom iskazu istaknula da se radi o novcu koji je dobila kroz obeštećenje iz zakonskog sustava osiguranja depozita. Prema tome, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj, osim pukih i proizvoljnih tvrdnji o pogrešnom i nepravilnom postupanju tuženice, tijekom postupka nije dokazao da mu je određenom radnjom tužene stranke ili njezinim propustom kao javne bilježnice, namjerno ili grubom nepažnjom nastala šteta koja je predmet tužbenog zahtjeva ove parnice. Stoga, navodi revidenta o uspjehu izvlačenja vlastitih sredstava iz banke u stečaju iz prije navedenih razloga nisu pravno odlučni za odnos tužitelja i tužene kao javne bilježnice, a slijedom toga niti za odluku o tužbenom zahtjevu u ovoj pravnoj stvari. Kako ni preostali navodi iz revizije ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost presuda nižestupanjskih sudova, to se revidenta, radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na pravno utemeljena i razložna obrazloženja pobijanih presuda.

 

35. Iz navedenih je razloga, na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u stavku I. izreke.

 

36. Odgovor na reviziju nije bio potreban ni svrsishodan za vođenje ove parnice, stoga je zahtjev tuženice za naknadu troškova te parnične radnje odbijen (članak 166. stavak 1. i članak 155. ZPP).

 

Zagreb, 4. srpnja 2023.