- 1 -              Rev 681/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 681/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja F. B. iz Republike Italije, T., OIB: ..., i 2. tužitelja C. B. iz R. Italije, T., OIB: ..., oba zastupani po punomoćnicima - odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. Ž. i S. Ž. P., iz N., protiv tuženika D. B. iz T., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku V. P., odvjetniku u P., radi predaje u posjed nekretnina, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2326/2017-3 od 7. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Poreču-Parenzo broj P-317/17-8 od 28. lipnja 2017., u sjednici održanoj 4. srpnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan na predaju tužiteljima posjeda nekretnina pobliže označenih u toč. I. izreke, uz naknadu parničnih troškova u iznosu od 17.262,50 kn (toč. II. izreke).

 

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 385. ZPP s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine, uz naknadu troškova revizije.

 

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

4. Revizija tuženika nije osnovana.

 

5. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu tuženik ukazuje.

 

7. Nadalje, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju u posjed dviju nekretnina njihova suvlasništva, koje tuženik drži u posjedu bez valjane pravne osnove.

 

9. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da su tužitelji zemljišnoknjižni vlasnici za po ½ dijela nekretnina označenih kao k.č.br. 1320/1 i 1321 K.O. T., temeljem nasljeđivanja iza oca tužitelja (1972. godine) a on iza djeda parničnih stranaka (1949. godine),

 

- da iz dopisa Općinskog sekretarijata Općine P. od 25. svibnja 1973. proizlazi da nije raspravljeno smatraju li se nekretnine oca tužitelja optantskom imovinom i da se ne zna da li će nekretnine preći u društveno vlasništvo,

 

- da je rješenje o nasljeđivanju iza oca stranaka broj O-26/73 doneseno 7. srpnja 1973. i predmetne nekretnine čine njegovu ostavinsku imovinu,

 

- da je presudom prvostupanjskog suda broj P-545/12 od 8. lipnja 2010. pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tuženika u odnosu na tužitelje da je on vlasnik predmetnih nekretnina temeljem dosjelosti.

 

10. Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim pozivom na odredbe čl. 161. st. 1., čl. 162. i čl. 163. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZVDSP).

 

11. Suprotno navodima tuženika, pravilno su nižestupanjski sudovi smatrali da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan za što su dali jasne i argumentirane razloge.

 

12. To stoga jer prema odredbi čl. 161. st. 1. ZVDSP vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvar, a prema čl. 162. st. 1. ZVDSP vlasnik mora, da bi u postupku pred sudom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

12.1. Tužitelji su, prema utvrđenjima sudova, dokazali svoje vlasništvo izvatkom iz zemljišne knjige, dok je posjed tuženika nesporan.

 

13. S druge strane, u smislu odredbe čl. 163. st. 1. i 2. ZVDSP, tuženik je ograničen u iznošenju prigovora u takvom sporu jer on ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako:

 

- ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed),

 

- izvodi svoje pravo na posjed od posrednoga posjednika, koji ima pravo na posjed te stvari, osim ako je posjed dobio posjednik od posrednog posjednika koji nije bio ovlašten da mu ga da.

 

13.1. Iz navedenog slijedi da u ovom sporu tuženik ne može tužiteljima osporavati njihovo pravo vlasništva ako nema on neko jače pravo u odnosu na njih. Okolnost da bi eventualno neka treća osoba mogla naspram tužitelja svojatati pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, u situaciji kada tuženik svoje pravo na posjed ne izvodi od te osobe, ne ovlašćuje tuženika na osporavanje zemljišnoknjižnog vlasništva tužitelja. Pritom, revident tvrdi i da je tijekom žalbenog postupka došlo do otuđenja predmetnih nekretnina trećoj osobi, ali isti o tome nije dostavio dokaze, niti predmetu spisa prileži njegov navodni dopis od 9. ožujka 2018., niti je dokaz o tome dostavio uz reviziju.

 

14. Pravomoćnost odluke djeluje samo na parnične stranke kao sudionike postupka koji je dovršen tom odlukom (inter partes) i to samo unutar objektivne granice pravomoćnosti odnosno samo u pogledu onoga o čemu se raspravljalo u postupku (u tom smislu i u ovosudnoj odluci broj Rev 630/2003/2 od 23. ožujka 2005. izražava se shvaćanje da pravomoćna presuda proizvodi pravni učinak samo između parničnih stranaka u parnici - facit ius inter partes). Stoga tuženik pogrešno smatra da je u parničnom postupku radi predaje u posjed nekretnina ovlašten dokazivati da tužitelji nisu vlasnici (već da je vlasnik treća osoba), ako on osobno nema neko jače pravo posjeda u odnosu na njih.

 

15. U okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na utvrđenje da su tužitelji uknjiženi kao suvlasnici predmetnih nekretnina te da tuženik ne ističe i ne dokazuje da bi imao pravo koje ga ovlašćuje na posjed stvari (pravo na posjed), to su i prema ocjeni ovog suda, ispunjene pretpostavke iz citiranih odredbi čl. 161. st. 1. ZVDSP i čl. 162. ZVDSP, te su stoga pravilno sudovi u postupku primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

 

16. Ostali navodi tuženika su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka suprotnih činjeničnim utvrđenjima i zaključcima suda drugog stupnja suda. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi revidenta u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

17. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 4. srpnja 2023.