Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 343/2023-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Č. (OIB: ...), iz S., koga zastupa M. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. e. t. d.o.o. (OIB: ...), Z., koga zastupa OD K. i p. d.o.o. Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-423/2020-2 od 9. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3944/2018-20 od 30. siječnja 2020., u sjednici održanoj 4. srpnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-423/2020-2 od 9. srpnja 2020. i sudi:
Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3944/2018-20 od 30. siječnja 2020. i sudi:
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„I. Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu donesena 16. travnja 2018. kao i Odluka kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava radnika donesena 28. svibnja 2019. od strane tuženika Z. e. t. d.o.o., nisu dopuštene.
II. Utvrđuje se da je radni odnos tužitelja kod tuženika, prestao s danom 14. ožujka 2019.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete zbog nedopuštenog otkaza u visini od 8 prosječnih mjesečnih plaća koje je tužitelj primio u 3 mjeseca prije otkaza ugovora o radu, a što iznosi 69.669,76 kn, sve u roku od 15 dana od dana donošenja prvostupanjske presude 30. siječnja 2020., pod prijetnjom ovrhe, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od donošenja prvostupanjske presude 30. siječnja 2020. do isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja“.
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove postupka od tisuću šest stotina sedamnaest eura i pedeset šest centi (1.617,56)/ dvanaest tisuća stotinu osamdeset sedam kuna i pedeset lipa (12.187,50 kn) u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:
„I. Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu donesena 16. travnja 2018. kao i Odluka kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava radnika donesena 28. svibnja 2019. od strane tuženika Z. e. t. d.o.o., nisu dopuštene.
II. Utvrđuje se da je radni odnos tužitelja kod tuženika, prestao s danom 14. ožujka 2019.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete zbog nedopuštenog otkaza u visini od 8 prosječnih mjesečnih plaća koje je tužitelj primio u 3 mjeseca prije otkaza ugovora o radu, a što iznosi 69.669,76 kn, sve u roku od 15 dana od dana donošenja prvostupanjske presude 30. siječnja 2020., pod prijetnjom ovrhe, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od donošenja prvostupanjske presude 30. siječnja 2020. do isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.843,75 kn, uvećan za zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude 30. siječnja 2020. do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“.
2. Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude temeljem čl. 382.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), reviziju podnosi tuženik pobijajući odluku suda drugog stupnja u cijelosti, pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 386. st. 1. ZPP). Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se preinači prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. Prema čl. 391. st. 2. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da nije dopušten uvodno citiran redoviti otkaz skrivljenim ponašanjem radnika, zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu te zahtjev za naknadom štete zbog nedopuštenog otkaza.
8. Povodom revizije sporna je ocjena nižestupanjskih sudova da bi odluka o otkazu ugovora o radu bila nedopuštena iz razloga što tuženik tužitelju prethodno nije dostavio pismeno upozorenje na obveze iz radnog odnosa a koje postupanje se ocjenjuje kao protivno čl. 130. Kolektivnog ugovora (dalje: KU). Također sporna je i ocjena nižestupanjskih sudova je li tužitelju trebala izričita pismena suglasnost poslodavca za sklapanje ugovora o radu sa drugim poslodavcem.
9. Suprotno revizijskim navodima tuženika prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je sud drugog stupnja iznio jasne razloge za svoju odluku otklanjajući žalbene navode tuženika kojima tvrdi da je sud prvog stupnja počinio istu bitnu povredu.
9.1. Ovaj zaključak sud drugog stupnja temelji na ocjeni da iako je u izreci presude navedeno da se tužitelju iznos od 69.669,76 kn na ime naknade štete zbog nedopuštenog otkaza dosuđuje u visini od 8 prosječnih mjesečnih plaća koje je tužitelj primio u 3 mjeseca prije otkaza ugovora o radu, da iz obrazloženja presude proizlazi da je tužitelju dosuđena naknada štete u iznosu od prosječnih 8 ugovorenih plaća tužitelja te je stoga u tom dijelu presudu moguće ispitati.
10. Međutim, pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika (čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu: „Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) bio dužan prethodno tužitelja pismeno upozoriti na obveze iz radnog odnosa a primjenom čl. 130. KU nije pravilno.
11. Naime, pravo ranika na prethodno pismeno upozorenje prije otkazivanja ugovora o radu (prema čl. 130. KU tuženika na koji se pozivaju nižestupanjski sudovi) ne predstavlja „pravo iz radnog odnosa“ koje ima u vidu čl. 9. st. 3. ZR.
12. Člankom 9. st. 3. ZR je propisano:
Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
13. Pravilnim tumačenjem prethodno citirane odredbe proizlazi da se ista odnosi na „pravo“ koje je priznato zakonom i kojem se može pružiti zaštita u samostalnom sudskom postupku, dakle riječ je o pravima radnika koja su takvog značaja da se ostvaruju kroz sudsku zaštitu.
14. Pismeno upozorenje koje prethodi odluci o otkazu ugovora o radu je postupovna odredba i ista po svojoj pravnoj prirodi nije pravo radnika koje bi posebnim tužbenim zahtjevom mogao ostvarivati u zasebnoj parnici.
15. Stoga se u odnosu na pitanje je li tuženik prethodno tužitelju trebao izreći pismeno upozorenje na obveze iz radnog odnosa primjenjuju odredbe ZR (na isti način i ovaj sud u odlukama Rev 847/2019-3 od 17. siječnja 2023., Revr 651/2012 od 25. travnja 2012.).
16. Člankom 119. st. 1. ZR je propisano da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
17. U konkretnom slučaju iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je ova odluka uslijedila iz razloga što je tužitelj sklopio ugovor o radu sa drugim poslodavcem (trgovačkim društvom kojeg je i sam suosnivač) a prema kojem ugovoru radi ukupno 8 sati tjedno. Razloge za odluku o otkazu tuženik obrazlaže time što je tužitelj ugovor o radu sa drugim poslodavcem sklopio iako nije imao njegovu prethodnu pismenu suglasnost za sklapanje ugovora o radu te navodi da je na opisan način tužitelj postupio protivno čl. 123. st. 2. podstavak 1. KU, kao i čl. 61. ZR.
18. Člankom 61. st. 1. ZR je propisano da puno radno vrijeme radnika ne može biti duže od 40 sati tjedno.
19. Nadalje, člankom 62. st. 2. ZR je propisano da radnik ne može kod više poslodavaca raditi s ukupnim radnim vremenom dužim od četrdeset sati tjedno. Trećim stavkom istoga članka je propisano da radnik iz stavka drugog toga članka, a čije je ukupno radno vrijeme četrdeset sati tjedno, može sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najdužem trajanju od osam sati tjedno, odnosno sto osamdeset sati godišnje, samo ako su poslodavci sa kojima radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu, radniku za takav rad dali pisanu suglasnost.
20. Imajući u vidu sadržaj prethodno citiranih zakonskih odredbi proizlaze osnovanim revizijski navodi tuženika kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova.
20.1. Naime ocjena je nižestupanjskih sudova da je tužbeni zahtjev, između ostaloga osnovan i iz razloga što smatraju da je time što nije pismeno uskratio suglasnost tužitelju za sklapanje ugovora o radu sa drugim poslodavcem tuženik tužitelja doveo u zabludu.
21. Ovo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno jer sadržaj prethodno citiranih jasnih i nedvojbenih zakonskih odredbi upućuje da je pretpostavka za dopuštenost sklapanja ugovora o radu sa drugim poslodavcem prethodna i to pismena suglasnost poslodavca sa kojim radnik već ima sklopljen ugovor o radu za sklapanje takvog ugovora.
22. Slijedom prethodno iznijetog pravnog shvaćanja u pogledu obveze prethodnog pismenog upozorenja radniku na obveze iz radnog odnosa prije donošenja odluke i redovitom otkazu uvjetovanom ponašanjem radnika primjenjuju se odredbe ZR.
23. Polazeći od prethodno iznijetih činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova da je tužitelj sklopio ugovor o radu sa drugim poslodavcem iako prethodno nije imao pismenu suglasnost poslodavca s kojim je već sklopio ugovor o radu, a koje postupanje je protivno izričitoj i jasnoj zakonskoj normi, pravna je ocjena ovoga suda da u konkretnom slučaju postoje objektivne okolnosti zbog kojih na strani tuženika nije bilo opravdano očekivati da tužitelju izriče upozorenje na obveze iz radnog odnosa (čl. 119. st. 2. ZR).
24. Naime, svrha upozorenja na obveze iz radnog odnosa je ostvarivanje prevencije i radne discipline kao i pružanje mogućnosti da radnik koji je pogriješio prilikom izvršavanja nekih radnih obveza nakon izricanja takvog upozorenja svoje postupanje promijeni, više se angažira u izvršavanju radnih zadataka i općenito kvalitetnije obavlja rad.
25. U konkretnom slučaju razlozi otkaza ne upućuju na postupanje radnika koje bi bilo posljedica zablude ili nesporazuma (kako to pogrešno nižestupanjski sudovi tumače), već je tužitelj postupio protivno izričitoj zakonskoj normi.
26. Naime, iz postupanja tužitelja razvidno je da mu je poznat sadržaj prethodno citiranih zakonskih odredbi jer se u protivnom ne bi niti obratio tuženiku kao poslodavcu i tražio pismenu suglasnost za sklapanje ugovora o radu sa drugim poslodavcem. Međutim, iako takvu suglasnost nije dobio, ugovor o radu je sklopio i na taj način prekršio izričitu zakonsku odredbu.
27. Stoga je primjenom čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno kao pod I. izreke.
28. Temeljem čl. 166. st. 2. ZPP a u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno je o troškovima postupka.
29. Trošak tuženika sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: OT) i to za sastav odgovora na tužbu temelje Tbr. 7. toč. 2. u iznosu od 2.000,00 kn, te PDV od 25% temeljem Tbr. 42. od 500,00 kn. Nadalje, a s obzirom da je tužitelj naknadno podnio i zahtjev za naknadom štete (VPS=87.062,88 kn) o kojem se na naknadno provedenim raspravama i raspravljalo, tuženiku je dosuđena naknada troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na roč. 4. ožujka 2019., 17. lipnja 2019., 24. listopada 2019. i 17. prosinca 2019. za svako roč. temeljem Tbr. 9. toč. 1. OT 1.000,00 kn, te za sastav podneska 24. svibnja 2019. temeljem Tbr. 8. toč. 1. OT 1.000,00 kn, odnosno ukupno 5.000,00 kn, a uvećano za PDV od 25% temeljem Tbr. 42. OT 1.250,00 kn. Za sastav žalbe temeljem Tbr. 10. toč. 1. OT uvećano za PDV temeljem Tbr. 42. tuženiku pripada daljnjih 1.562,50 kn, te za sastav revizije temeljem Tbr. 10. toč. 6. OT u svezi sa Tbr. 42. OT 1.875,00 kn, što ukupno iznosi 12.187,50 kn, odnosno 1.617,56 €, te je odlučeno kao pod II. izreke.
Zagreb, 4. srpnja 2023.