Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 288/2020-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. H. iz B., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika L.-S. d.d. iz K., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici J. K., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu J.&J. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-239/2018 od 7. lipnja 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku posl. br. Pr-190/2015-46 od 19. veljače 2018., u sjednici održanoj 4. srpnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja:
- na utvrđenje nedopuštenim danog mu otkaza ugovora o radu temeljem odluke tuženika od 30. lipnja 2015. o otkazu uvjetovanim njegovim skrivljenim ponašanjem,
- da se odredi prestanak radnog odnosa između njega i tuženika s danom 16. kolovoza 2015.,
- da se tuženiku naloži isplatiti mu 34.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate te nadoknaditi mu parnične troškove s kamatama, „sve pobliže navedeno u toč. 1. izreke citirane presude“. Ujedno je tužitelj obvezan nadoknaditi tuženiku parnični trošak od 11.250,00 kn (toč. 2. izreke).
2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog (kako drži) pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači tako da se prihvati njegova žalba i time i njegov zahtjev, podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.
4. Revizija nije osnovana.
5. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenim danog mu otkaza ugovora o radu temeljem odluke tuženika od 30. lipnja 2015. o otkazu uvjetovanim njegovim skrivljenim ponašanjem, kumuliran sa zahtjevom tužitelja da se odredi prestanak radnog odnosa između njega i tuženika s danom 16. kolovoza 2015. i zahtjevom da se tuženik obveže naknaditi mu štetu koju je zbog nedopuštenog otkaza trpio.
6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku odluku ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnjama revidenta - da je obrazloženje osporene presude proturiječno i bez razloga koji bi presudu opravdavali (u odlučnim pitanjima), osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tužiteljeve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje.
8. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o njegovom odnosu s tuženikom kao poslodavcem u konkretnim prilikama i težini povrede radne obveze koja mu je odlukom tuženika stavljena na teret, sve uz tvrdnju da se prema tuženiku ponašao prema ustaljenoj praksi (prema kojoj je poslodavca pravodobno telefonom obavijestio o odlasku na godišnji odmor, pa mu je ovaj bio i odobren) i da je valjalo cijeniti da je kod tuženika radio preko 20 godina i („nakon toliko godina vjernosti“) ispunjavao sve svoje radne obveze, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
9. Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza trebalo istinitim prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u suštini: da je drugostupanjski sud trebao povjerovati njemu i prihvatiti njegove navode i njegova shvaćanja o sadržaju i težini njegova postupka - a ne povjerovati tuženiku i osporenu odluku tuženika ocijeniti pravilnom i dopuštenom), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.
10. U odnosu na osporenu presudu nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
11. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da „je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vodograđevnog radnika na poslovima betonare u K. od 6. svibnja 1996.“,
- da „se tužitelj zbog privremene nesposobnosti za rad nalazio na bolovanju do 19. lipnja 2015.“,
- da „među strankama nije sporno da tužitelj nije dolazio na posao u razdoblju od 23. lipnja 2015., do 30. lipnja 2015. i da za navedeno razdoblje nije imao pisano rješenje o korištenju godišnjeg odmora“,
- da „je tužitelj 20. travnja 2015. bio upozoren od strane tuženika na uredno obavljanje radnih zadataka, jer poslodavca nije obavještavao o pojavi viškova agregata“,
- da „je tuženik 30. lipnja 2015. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelja radi skrivljenog ponašanja radnika“: u toj je odluci navedeno „da je isti od 29. travnja 2015. do 19. lipnja 2015. bio na bolovanju, da se radnik 23. lipnja 2015. trebao pojaviti na poslu, što nije učinio, a nije se pojavio na poslu do 30. lipnja 2015. kada je donesena odluka o otkazu ugovora o radu, da radniku nije omogućeno iznošenje obrane jer se ne zna gdje se radnik nalazi te da je radnik upozoravan na kršenje radne obveze, no unatoč tome nije promijenio svoj stav prema poslu i radnim obvezama“,
- da „je tužitelj narečenu odluku primio 1. srpnja 2015., protiv koje je 15. srpnja 2015. podnio zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, nakon čega je pravovremeno 17. kolovoza 2015. ustao predmetnom tužbom“,
- da „prije otkazivanja ugovora o radu poslodavac nije upozoravao tužitelja na povredu radne obveze vezane za neopravdani izostanak s posla, niti je tužitelja pozvao na iznošenje obrane“,
- „da je tužitelj prije odlaska na bolovanje premješten na gradilište P. B. gdje je voditelj gradilišta bila N. P.“: da „su voditelji gradilišta radnicima na terenu odobravali godišnji odmor u trajanju do tri dana“ - ali „se tužitelj s tim u svezi nije obraćao svom voditelju gradilišta“.
12. Sporno je u revizijskom stupnju predstavlja li opisano postupanje tužitelja (njegov odlazak sa posla na po njemu odabrani godišnji odmor, odnosno nedolazak na posao, sve nakon što je bio upozoren na propust u radu) povredu obveze iz radnog odnosa koja opravdava dani mu otkaz ugovora o radu.
13. Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio.
14. Shvaćanje je drugostupanjskog suda:
„...pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj nakon bolovanja koje mu je zaključeno 19. lipnja 2015. otišao u SR Njemačku iako nije bio siguran da li će mu poslodavac odobriti godišnji odmor, niti je korištenje godišnjeg odmora zatražio od poslodavca na propisani način, odnosno od voditelja gradilišta na koje je bio premješten prije bolovanja, konkretno voditeljice gradilišta P. B. N. P., k tome da iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu tri dana godišnjeg odmora istjecala 26. lipnja 2015., ali je tužitelj i nakon toga ostao u SR Njemačkoj, da bi ga tijekom boravka u inozemstvu, 29. lipnja 2015. nazvala N. P. i pitala za razloge nedolaska na posao, što potvrđuje da se tužitelj nije obratio imenovanoj sa zahtjevom za korištenje godišnjeg odmora, niti opravdao svoj izostanak s posla nakon što je tužitelju zaključeno bolovanje. Stoga sud opravdano zaključuje da tužitelj ni 29. lipnja 2015. nije imao namjeru vratiti se u Republiku Hrvatsku na svoje radno mjesto, čime je postupio suprotno svojim radnim obvezama i krajnje neprofesionalno, te ukoliko se tužitelj spremao u SR Njemačku to mu je zasigurno bilo poznato, zbog čega da je od poslodavca mogao na propisani način i na vrijeme zatražiti godišnji odmor, što nije učinio, a što sve upućuje da je opisanim ponašanjem tužitelj pokazao nepoštivanje poslodavca i narušio njegovo povjerenje, iz kojih razloga je tuženik opravdano otkazao tužitelju ugovor o radu zbog njegovog skrivljenog ponašanja.
Navedeno utvrđenje suda prvog stupnja žalbenim navodima ne dovodi se u dvojbu, pa tako niti tvrdnjom da se tužitelju ne može uzeti kao otegotno što se u vrijeme traženja dopuštenja za korištenje godišnjeg odmora nalazio u SR Njemačkoj, jer da su svjedoci potvrdili kako je tužitelj telefonom obavijestio tuženika o odlasku na godišnji odmor, čime da je postupao po ustaljenoj praksi; naime, tuženik da nema ni jedan službeni dokument kojim uređuje način traženja godišnjeg odmora zbog čega se i počela primjenjivati praksa usmenog obavještavanja, nalazeći da obavijest tuženika - predsjednice i člana uprava kojom se određuje obveza obavještavanja o namjeri korištenja godišnjeg odmora najmanje 15 dana ranije, nije valjana, jer u istoj nije naveden datum donošenja iste, pa nije jasno od kada, do kada i na koga se ta obavijest odnosi, te ako je predmetna obavijest uopće istinita i pravovaljana, da nikada nije dostavljena njemu - tužitelju, niti ijednom radniku, što je sud propustio utvrditi.
Ovo već iz prostog razloga što poslodavac nije dužan tolerirati da radnik samoinicijativno i jednostrano odlučuje o korištenju godišnjeg odmora, tj. da tolerira samovoljno ponašanje radnika kakvo je utvrđeno u konkretnom slučaju, čime bi, kako je to utvrđeno iskazom svjedokinje N. P., na taj način nastao kaos na gradilištu. Opisanim je ponašanjem tužitelj evidentno narušio povjerenje poslodavca u njega - tužitelja kao radnika, što dodatno potvrđuje i nedugo prije donošenja pobijane odluke o otkazu tužitelju upućeno upozorenje od 20. travnja 2015. Zbog tih su razloga i po ocjeni ovog suda postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužitelju omogući iznošenje obrane u smislu odredbe čl. 119. st. 2. ZR-a.
Na zakonitost pobijane presude nisu od utjecaja žalbeni navodi da tužitelj nije potpisao ugovor o radu od 1. siječnja 2009., pa da sud nije utvrdio na koji se ugovorni odnos odnosi odluka o otkazu ugovora o radu, budući da je tužitelj po ugovoru o radu od 1. siječnja 2009. za tuženika radio šest godina, da je sadržaj tog ugovora izvršavan u cijelosti, što je detaljno obrazloženo u pobijanoj presudi, a na koje obrazloženje se tužitelj upućuje radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja...“.
15. Takvo shvaćanje je pravilno.
16. Odredbama čl. 115. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/2014 - dalje: ZR-a) propisano je da poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, između ostalog i u slučaju (podstavak 3. toga članka) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).
17. Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a mora dokazati poslodavac.
18. Pritom, kod ocjene postoje li razlozi za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika valja imati na umu ukupno ponašanje radnika za vrijeme trajanja ugovorenog radnog odnosa, i to ponašanje u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.
19. U ovome slučaju, polazeći i od toga da svako otkazivanje ugovora o radu valja individualizirati - jer odluka o dopuštenosti toga otkaza ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da su ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnosno shvaćanje da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za takav otkaz, i to uz primjenu istaknute odredbe čl. 115. st. 1. podstavak 3. ZR-a.
20. Naime, sadržaj kao i priroda poslova radnog mjesta vodograđevnog radnika na poslovima betonare kod tuženika, koje poslove je tužitelj obavljao i trebao obavljati na temelju Ugovora o radu, koju bi prirodu trebao karakterizirati pouzdan i uzoran rad, s ponašanjem kojim će se u svakom slučaju poštivati organizirani i razuman proces odlučivanja i rada kod tuženika, u kojemu je procesu postojanje povjerenja između radnika i poslodavca nužno za normalnu egzistenciju radnog odnosa, zahtijeva savjesnog, korektnog, discipliniranog radnika - koji će dolaziti na posao u vrijeme i na način koji je ugovoren i ispunjavati radne zadatke (pravodobno i savjesno ispunjavati propisano i odobreno mu ponašanje: ovdje glede napuštanja posla i odabira godišnjeg odmora), odnosno radnika koji će voditi brigu i o poslu tuženika i njegovim obvezama, pa je tuženik imao pravo očekivati i zahtijevati i od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno i korektno te disciplinirano, odgovorno i profesionalno ispunjava svoje ugovorene radne obveze - u koje spada i dolazak na posao i obavljanje posla, uz dosljedno poštivanje propisanog procesa rada i radnih obveza i prethodno naznačenih vrijednosti, a sve u smislu odredaba čl. 4. (prema kojoj: „U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.“), čl. 5. (prema kojoj: „Sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima.“), čl. 6. (prema kojoj: „Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato“) i čl. 8. (prema kojoj: „Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta“) Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005 i 41/2008) te odredbe čl. 6. st. 1. ZR-a, prema kojoj: „U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.“.
21. Tužitelj se, prema prosudbi i revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije ponio u skladu s takvim standardom ponašanja, slijedom čega je drugostupanjski sud pravilno ocijenio (u smislu citirane odredbe čl. 115. st. 1. podstavak 3. ZR-a) da je svojim postupkom ili propustom počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja po svojoj težini i karakteru, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa tužitelja i tuženika, ukazuje da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć i (time) opravdava tužitelju dani otkaz ugovora o radu.
22. Konkretno, ono što je tužitelj učinio ili propustio učiniti - ne može se okarakterizirati primjerenim i profesionalnim postupanjem: tužitelj nije imao pravo arbitrarno odlučivati kada će koristiti svoje pravo na odmor i ne sudjelovati u izvršavanju radnih zadataka, odnosno hoće li doći na posao - ili (što je odabrao) samoinicijativno ga izbjeći.
23. Tužitelj pogrešno nastoji svoje ponašanje ili svoj propust relativizirati pozivom na to da je dugi niz godina radio za tuženika i bio dobar radnik. On je, ako je već i bio primjeran radnik - po tome i u konkretnom slučaju znao i morao znati za osnovna i ničime upitna načela postupanja svakog savjesnog radnika, za potrebu poštivanja procesa rada i odlučivanja kod poslodavca, za način na koji se vrijednosti radnika moraju manifestirati i štititi - i putu koji se za to mora koristiti. Međutim, kako to (što je znao i morao znati) nije poštivao, kraj činjenice da je u konkretnom slučaju od tuženika prethodno bio i upozoren na potrebu korektnog ponašanja - tužitelja ne može u povoljniju poziciju dovesti raniji odnos sa tuženikom.
23.1. U tu ga, povoljniju poziciju, ne može dovesti niti tvrdnja da mu nije otkazan ugovor kojeg je sklopio i potpisao. Njemu je neosporno otkazan (a to je ovdje jedino bitno) ugovor koji je egzistirao u vrijeme otkazivanja, onaj kojeg je u to vrijeme izvršavao - pa činjenica utvrđenja trenutka kada je i kako ovaj sklopljen nije i ne može biti relevantna za odluku o sporu.
23.2. Pravilnost osporene odluke tuženika nije dovedena u pitanje niti tužiteljevim pozivom na odredbu čl. 119. st. 2. ZR-a, kojom je propisano: „Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.“.
Pravilnim se, naime, pokazuje i zaključak da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti zbog kojih (u svezi opisanog ponašanja tužitelja i time kršenja radnih obveza - te zbog posljedica takvog ponašanja) nije niti bilo osnovano očekivati da poslodavac omogući tužitelju još i da iznese svoju obranu.
23.3. Budući da drugostupanjski sud nije niti imao prilike (razloga) razmatrati pitanje „savjetovanja sa radničkim vijećem prije davanja otkaza tužitelju“ - jer tužitelj u žalbi sa tom činjenicom nije polemizirao, tužitelj niti sa u tome smislu iznijetim prigovorom u reviziji, kao „novotom“, ne može ostvariti uspjeh u postupku.
24. Sukladno tome, tužitelj pogrešno smatra da se pozivom na njegov postupak, zbog kojeg je (to je razumnim za zaključiti) izgubio povjerenje tuženika, njemu nije mogao otkazati ugovor o radu.
25. Stoga, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - jer je osporenom odlukom pravilno odlučeno da zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom osporene odluke tuženika o otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu nije osnovan, a posljedično sa time u svezi i da nije osnovan niti zahtjev (kojeg tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) za sudski raskid ugovora i naknadu štete, reviziju tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).
Zagreb, 4. srpnja 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.