- 1 -              Rev 1458/2021-8

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1458/2021-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovina člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Trajektne luke Split d.d., OIB: 09153277779 iz Splita, Gat sv. Duje 1 kojeg zastupa punomoćnik Joško Biliškov, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Lučke Uprave Split, OIB: 06992092556 iz Splita, Gat sv. Duje 1, kojeg zastupa punomoćnik Svetislav Stefanović, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja, odnosno poništenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9021/2014-8 od 29. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-70/2014 od 15. rujna 2014., na sjednici održanoj 4. srpnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da su ništave i bez pravne važnosti Odluke o dopuni cjenika (Tarifa) naknada uz koje trgovačka društva – ovlaštenici koncesija – pružaju usluge korisnicima luke broj 298 od 3. veljače 2005. koju je Upravno vijeće tuženika donijelo na svojoj 88. sjednici održanoj 1. veljače 2005., a koja je stupila na snagu 22. veljače 2005., odluke broj 3602 od 19. lipnja 2004. u svezi cijena vode koja je stupila na snagu 15. prosinca 1994. i broj 823 od 4. travnja 2005. u svezi cijene električne energije koja je stupila na snagu 14. travnja 2005. Odbijen je i podredno postavljen tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje gore navedenih odluka kao nezakonitih. Odlučeno je o troškovima parničnog postupka.

 

2. Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je presuda prvostupanjskog suda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijena njegova žalba, tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ali i reviziju iz stavka 2. istoga članka iz razloga što odluka o predmetnom sporu ovisi o rješenju postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbene zahtjeve.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5.Revizija nije osnovana.

 

6. Iako je tužitelj u reviziji postavio određena pravna pitanja koja su, prema njegovom stajalištu, važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, ovaj sud je reviziju tužitelja ispitao kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a (redovnu), budući da je revizija u ovom sporu dopuštena prema vrijednosnom kriteriju.

 

7. Prema odredbi čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, ovaj sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Ovaj sud već je odlučivao o ovoj reviziji u odluci broj Rev-3760/2018-5 od 24. veljače 2021. i odbio reviziju tužitelja.

 

9. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III/2718/2021 od 22. prosinca 2021. usvojio ustavnu tužbu ovdje revidenta i predmet vratio ovome sudu na ponovni postupak.

 

9.1. Iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u bitnome proizlazi da je ovaj sud pri donošenju ranije odluke u pogledu tumačenja čl. 63. st. 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ br. 158/03, 141/06, 38/09, 123/11 i 56/16 - dalje: ZoPDML) zauzeo pravno shvaćanje prema kojem tom odredbom nije određeno da „lučku naknadu“ određuje lučka uprava kao i da je zauzeo pravno shvaćanje kako iz te odredbe ne proizlazi niti ovlaštenje ovlaštenika koncesije da bez ikakvog ograničenja, izvan tarife koju propisuje lučka uprava, sam određuje visinu lučke naknade. Nadalje proizlazi da je ovaj sud pri donošenju odluke zaključio da u vezi s pitanjem tko donosi lučke naknade postoji pravna praznina pa da je logičkim tumačenjem zaključio da i tarifu (gornju granicu) lučkih naknada propisuje lučka uprava. Ustavni sud Republike Hrvatske primjećuje i da ovaj sud pri donošenju ranije odluke nije uzeo u obzir i razmatrao čl. 54. st. 5. ZoPDML-a u vezi s čl. 62. st. 1. istog zakona te da nije obrazloženo odstupanje od pravnih shvaćanja iz odluka ovoga suda broj Revt-427/2018 od 15 prosinca 2020. i Revt-352/2018 od 23. veljače 2021. Konačno, Ustavni sud Republike Hrvatske zaključuje da se ovaj sud u ranijoj odluci pozvao na pet odluka od kojih se dvije razlikuju u pravnim shvaćanjima ali i međusobno pa ukida raniju odluku ovoga suda.

 

10. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za utvrđenje ništavosti Odluka o dopuni cjenika (tarifa) naknada uz koje trgovačka društva – ovlaštenici koncesija – pružaju usluge korisnicima luke koje su navedene u izreci prvostupanjske presude. Podredno, a s obzirom na podredni zahtjev, predmet ovoga spora je i zahtjev za poništenje navedenih odluka.

 

11. U vrlo opsežnoj reviziji revident ističe da bi u nižestupanjskim postupcima bilo počinjeno više povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP-a te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Prvenstveno ukazuje na povredu načela vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno prava na pravično suđenje. To obrazlaže time što je Visoki trgovački sud izmijenio pravna shvaćanja iako ista nisu potvrđena na sjednici svih sudaca toga suda pa to smatra kao bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a jer da sud nije dao razloge za promjenu sudske prakse. Na to mu valja odgovoriti da je sudska praksa tek neformalni izvor prava koja je „živuća“ i koja je kao takva podložna promjenama. Time što sud zauzima drugačija pravna shvaćanja, a kraj činjenice da su ista sasvim jasno, precizno i logično obrazložena, ne može biti razlogom počinjenja bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a. Stoga takav revizijski navod nije osnovan.

 

11.1. Nadalje, ističe počinjenje iste bitne povrede odredaba parničnog postupka jer da nižestupanjski sudovi nisu dali jasne, logične i argumentirane razloge o pitanjima lučkih djelatnosti. Suprotno takvim navodima revidenta sudovi su dali potpuno jasne, obrazložene, uvjerljive, neproturječne i dostatne razloga o tim pitanjima, pa je neosnovano revidentovo isticanje ove bitne povrede.

 

11.2. Isticanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a tužitelj veže i uz povredu načela jednakosti i razmjernosti te uz tvrdnju da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što sud navodi o sadržaju osporene odluke tuženika i sadržaja osporene odluke. Takvu povredu ovaj sud ne nalazi uočenom radi čega se takvi navodi ukazuju neosnovanim.

 

11.3. Postojanje revizijskog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a tužitelj posebno ne obrazlaže, pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. ZPP-a i čl. 386. ZPP-a nije našao postojanje toga revizijskog razloga.

 

12. Nižestupanjski sudovi u bitnome su utvrdili da je upravno vijeće Lučke uprave Split na temelju kogentne odredbe čl. 63. st. 2. ZoPDML imalo ovlaštenje donijeti predmetne odluke te da je takvo ovlaštenje imalo i na temelju odredbe čl. 20. st. 1. ranijeg Zakona o morskim lukama („Narodne novine“ br. 108/95, 6/96 i 97/00 - dalje: ZML). Stoga su zaključili da je tuženik na temelju svojih zakonskih ovlasti imao pravo donijeti prijeporne odluke koje nisu protivne prisilnim propisima i time nezakonite u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO). Nadalje su nižestupanjski sudovi utvrdili da nema dokaza o tome da se tuženik kod određivanja tarife nije rukovodio i odredbom čl. 63. st. 4. ZoPDML-a jer da tužitelj dostavljenom dokumentacijom, uključujući i vještačenjima koje je priložio, nije dokazao da je zbog tih odluka imao takve promjene u poslovanju, odnosno da nije dokazao da je zbog promjena odluka došao u nelikvidnost ili da su usluge koje je dao u nesrazmjeru s cijenom usluga prema najvišoj tarifi koje je donijelo Upravno vijeće Lučke uprave. Utvrdili su i da su lučke djelatnosti u čl. 65. ZoPDML-a navedene primjerice, a ne taksativno te su utvrdili da odlukom br. 298. nisu spojene dvije djelatnosti, da je odlukom broj 362 izmijenjen cjenik, a odlukom broj 823 dopunjen cjenik. Konačno su i utvrdili da objava predmetnih odluka u „Narodnim novinama“ ne postoji, dok da iz spisa proizlazi da je tužitelju bilo poznato da su odluke javno objavljene na uobičajeni način i to objavom na oglasnoj ploči Lučke uprave Split sukladno Statutu tuženika. Na temelju takovih utvrđenja zaključeno je da su osporavane odluke zakonite i da nisu ništave.

 

13. U odnosu pak na zahtjev za poništenje navedenih odluka zaključeno je da su odredbom čl. 111. ZOO-a pobojnost i razlozi pobojnosti ustanovljeni u interesu one ugovorne strane u čijem je interesu pobojnost ustanovljena slijedom čega da proizlazi da pobojnost može zahtijevati samo ugovorna strana. Zaključeno je da stranke u ovome sporu nisu ugovorne stranke nego je tuženik pravna osoba „sui generis“. Pri tome činjenicu ugovora o koncesiji smatraju nebitnom jer se u konkretnom sporu ne radi o ništavosti takvog ugovora.

 

14. U ovom sporu valja polaziti prvenstveno od odredbe čl. 103. ZOO-a koja propisuje razloge ništavosti. Osnovni razlog ništavosti revident, kako se to dade isčitati iz revizije, vidi u tome što bi tuženik bio ovlašten određivati iznose lučkih naknada samo u slučaju iz čl. 63. st. 4. ZoPDML-a, a nikako čl. 63. st. 2. i 3. istoga Zakona.

 

15. U odnosu na takav navod, koji se svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revidentu valja odgovoriti slijedeće. Čl. 54. st. 1. toč. 5. ZoPDML-a propisano je da Upravno vijeće lučke uprave, između ostaloga, donosi lučke tarife. Sukladno ovlaštenju iz čl. 54. st. 1. toč. 7. ZoPDML-a Upravno vijeće lučke uprave Split donijelo je Statut. Iz odredbe čl. 15. st. 1. i čl. 19. Statuta Lučke uprave Split, na koju ukazuje i Ustavni sud Republike Hrvatske, proizlazi da tuženik pored lučke tarife donosi i cjenik (tarife) za pojedine vrste usluga koje korisnicima luke pružaju ovlaštenici koncesija za obavljene djelatnosti u lukama otvorenim za javni promet. Prema odredbi čl. 62. st. 1. ZoPDML-a lučke se tarife sastoje od lučkih pristojbi i lučkih naknada. Povezivanjem ovih dvaju odredbi jasno bi proizlazilo da lučke naknade, koje uz lučke pristojbe predstavljaju lučku tarifu donosi lučka uprava. Takvo shvaćanje proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (točka 17.1. obrazloženja). Nadalje i povezano s gore iznesenim, iz odredbe čl. 63. st. 2. ZoPDML-a opet jasno proizlazi da lučka uprava utvrđuje najviši iznos naknade iz st 4. toga članka što ukazuje na to da lučka uprava ima ovlast određivanja visine lučkih naknada i to u svakom slučaju, a ne samo iznimno u slučaju iz stavka 4. ovoga članka. Naime, navedeni stavak omogućava lučkoj upravi da snizi tarifu (u cijelosti ili selektivno), čak i kada tarifa nije u protivnosti s najvišim iznosom naknade kojeg je lučka uprava utvrdila. (Takvo je pravno shvaćanje izrazio i ovaj sud u odluci broj Revt-427/2018-4 od 15. prosinca 2020.). Osim toga, odredbom čl. 69. st. 1. toč. 1. ZoPDML-a ustanovljeno je pravo lučke uprave na oduzimanje koncesije u situacijama kada utvrdi da ovlaštenik koncesije nije uskladio visinu naknade za usluge u luci s utvrđenom tarifom što opet upućuje na ovlaštenje lučke uprave na donošenje tarife. (Takvo je pravno shvaćanje ovaj sud zauzeo u odluci broj Revt-352/2018-4 od 23. veljače 2021.). Pritom još valja naznačiti da je prema pravnom shvaćanju ovoga suda neprihvatljivo tumačenje odredbi čl. 63. ZoPDML-a koje iznosi tužitelj jer se u konkretnom slučaju radi o koncesijskoj djelatnosti kroz koju se omogućava gospodarsko korištenje na dobru od osobitog interesa za Republiku Hrvatsku, pa je upravo radi osiguranja konkurencije luka Vlada Republike Hrvatske osnovala lučku upravu koja tu zadaća izvršava utvrđivanjem najvišeg iznosa naknade koju korisnici luke plaćaju za dobivene usluge u lukama otvorenim za javni promet. (Takva je pravno shvaćanje izneseno u odluci ovoga suda Revt-427/2018-4 od 15. prosinca 2020.). Stoga je neprihvatljivo tumačenje tužitelja da bi on isključivo imao pravo utvrđivati visinu naknade koju mu plaćaju korisnici usluga jer bi se tada mogla narušiti konkurentnost luke otvorene za javni promet. (Takvo je pravno shvaćanje izneseno u odlukama ovoga suda Revt-427/2018-4 od 15. prosinca 2020. i Revt-352/2018 od 23. veljače 2021.). Time ovaj sud, a sukladno pravnim shvaćanjima Ustavnog suda Republike Hrvatske, reafirmira već zauzeta pravna shvaćanja u gore navedenim odlukama ovoga suda.

 

15.1. Premda u reviziji tužitelj u odnosu na zahtjev za poništenjem odluka ne iznosi izričite razloge u smislu primjene materijalnog prava već u tom dijelu ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka i kroz to zapravo i dijelom problematizira takvu odluku nižestupanjskih sudova valja mu odgovoriti slijedeće. Pravilno je i pravno shvaćanje iz pobijane odluke o tome da je tuženik pravna osoba „sui generis“ koja je osnovana zakonom te su joj zakonom povjerene javne ovlasti od kojih se jedna odnosi i na određivanje najvišeg iznosa naknade. To upravo u ispunjenju svoje funkcije osiguranja konkurencije luka. Pritom je pravilno i pravno shvaćanje iz pobijane odluke prema kojem tuženik nije stupio u ugovorni odnos sa tužiteljem time što je donio cjenik na temelju svoje javne ovlasti nego je donio opći akt koji se odnosi na sve osobe koje imaju pravo obavljati lučke djelatnosti u lukama otvorenim za javni promet. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ne dolazi u obzir pitanje pobojnosti jer se ne radi o ugovornom odnosu. Ovdje još valja naznačiti da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je su sporne odluke objavljene na uobičajeni način i sukladno statutu tuženika, pa se ovo pitanje, kao činjenično, ne može preispitivati u ovom stadiju postupka.

 

16. U preostalom, opsežnom, dijelu revizije revident zapravo polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem dajući svoje viđenje, pa i tablice, o svojim prihodima što predstavlja zapravo činjenične navode koji ne mogu biti predmetom ispitivanja u reviziji pa nisu niti mogli biti uzeti u obzir.

 

17. Kako u postupku pred sudovima nižeg stupnja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revident te kako je sud u pobijanoj odluci pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba ZoPDML-a, tako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a presuđeno u izreci.

 

Zagreb, 4. srpnja 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.