Poslovni broj: 52 Pž-4255/2022-2

1
 

REPUBLIKA HRVATSKA 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 52 Pž-4255/2022-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Raoul Dubravec, u pravnoj stvari tužitelja Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb, Horvatovac 102, OIB 28163265527, kojeg zastupa punomoćnik Ninoslav Jagar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jagar & Grebenar u Zagrebu protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta u Zagrebu, Donje Svetice 38, OIB 49508397045, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi iznosa od 2.722,44 EUR / 20.512,29 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1277/2020 od 28. lipnja 2022., 4. srpnja 2023.

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1277/2020 od 28. lipnja 2022.

Obrazloženje

              1. Pobijanom presudom  nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 20.512,29 kn s pripadajućim zateznim kamatama po stopi u ostalim odnosima (točka I. izreke) i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.735,00 kn.

2. Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredaba čl. 1045., 1046., 1090., 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), jer je tužitelju nastala šteta 20.512,29 kn zbog umanjenja imovina, budući da je na temelju pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1894/12 isplatio navedeni iznos svom radniku Mireli Ravlić. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikove tvrdnje da nije dao suglasnost tužitelju za isplatu dodatka na plaću jer se time ne oslobađa svoje obveze budući da je tuženik bio dužan osigurati u proračunu sredstva za čiju se isplatu obvezao Kolektivnim ugovorom, kao u konkretnom slučaju. Iz istog razloga nisu osnovani tuženikovi navodi kako je tužitelj trebao preustrojiti poslovni proces i redefinirati radna mjesta s posebnim uvjetima rada sukladno dobivenim sredstvima. Tužitelj autonomno određuje radna mjesta sukladno svojim potrebama, a tuženik se obvezao osigurati mu sredstva za poslove s posebnim uvjetima rada pa se ne radi o tome da bi tužitelj trebao redefinirati radna mjesta zato što tuženik nije ispunio svoju obvezu, već se radi o tome da je tuženik bio dužan ispuniti svoju obvezu i osigurati potrebna sredstva. Odredbom čl. 109. st. 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“ broj: 123/03, 105/04, 174/04, 02/07, 45/09, 63/11 i 94/13) je propisano da se javna sveučilišta financiraju iz Državnog proračuna, što između ostalog znači da se i tužitelj kao visoko učilište koje kao sastavnici sveučilišta u smislu čl. 62. tog Zakona financira iz državnog proračuna. Također, odredbom čl. 107. st. 1. t. 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju je propisano da se visoka učilišta financiraju iz državnog proračuna. Nadalje, prema čl. 109. st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju im se kao ukupni iznos za njihov rad, a oni ih svojim proračunom raspoređuju za pojedine namjene. Prema tome, s obzirom na to da je tuženik sa Sindikatom znanosti sklopio Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje kojim je (čl. 54. tog Ugovora) ugovoreno da radnici koji rade u posebnim uvjetima i s izvorima opasnosti imaju pravo na dodatak na plaću, tuženik je sukladno svojim zakonskim obvezama iz čl.107. st. 1. t. 2. i čl. 109. st. 1. i 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju trebao tužitelju doznačiti potrebna novčana sredstva koja su potrebna za isplatu dodataka na plaću tužiteljevoj radnici Mireli Ravlić, a što nije učinio. Slijedom navedenog, upravo time što tuženik nije doznačio tužitelju novčana sredstva potrebna za isplatu dodatka na plaću navedenom tužiteljevu djelatniku, tuženik je kao osoba odgovorna za štetu počinio protupravnu štetnu radnju. Nadalje, između te protupravne štetne radnje i štete (umanjenja tužiteljeve imovine) postoji i uzročna veza jer je tužitelj iz svojih sredstava morao isplatiti taj dodatak, budući da mu tuženik nije doznačio potrebna sredstva iz državnog proračuna. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

              3. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, a pobija i pravilnost odluke o trošku. Žalitelj iznosi teoretska razmatranja o institutu naknade štete navodeći da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu smatrajući da tužitelj nije dokazao da su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu na temelju krivnje. Nadalje, žalitelj smatra da je isplata dodatka na plaću za rad u posebnim uvjetima rada obveza poslodavca; pri tome, žalitelj se poziva na odredbe čl. 83. st. 1. i 3. Zakona o radu („Narodne novine” broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05; dalje: ZOR), a odredbom članka 109. stavka 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju je propisano da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju u ukupnom iznosu, a korisnici ih svojim proračunom raspoređuju za pojedine namjene sukladno statutu i drugim općim aktima. Zbog navedenog, isplata dodatka na plaću za rad u posebnim uvjetima je obveza poslodavca i, solidarno, osnivača tuženika (Sveučilište u Zagrebu), slijedom čega je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Ponavlja izneseni prigovor zastare. Žalitelj se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4601/2008 od 7. ožujka 2012. koja je donesena kod isplate božićne naknade kao i druge odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske te predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

              4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu. 

              5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao po čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pobijanu je presudu moguće ispitati i u njoj su sadržani razlozi o odlučnim činjenicama, a ti su razlozi jasni i obrazloženi, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Presuda je donesena na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka po pravilno provedenom postupku dao jasne razloge za svoju odluku, dok bitne činjenice između stranaka i nisu sporne.

8. Sporna je tuženikova odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio isplatama svojoj djelatnici na temelju pravomoćne sudske odluke za naknade koje su ugovorene sklapanjem Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje i na temelju kojih je tužitelj kao poslodavac pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu obvezan na isplatu iznosa koje sada potražuje kao naknadu štete. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim zahtjev za naknadu štete, sve pozivom na odredbe čl. 107. i 109. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, kojim odredbama je propisano da se Visoka učilišta financiraju iz državnog proračuna, da se sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju kao ukupni iznos za njihov rad, a oni ih proračunom raspoređuju na pojedine troškovne stavke, te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj morao isplatiti na temelju pravomoćne presude dodatak s troškovima i kamatama, a da mu tuženik za to nije osigurao sredstva iako je nesporno s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja sklopio Kolektivni ugovor. Kolektivnim ugovorom za znanost i visoko obrazovanje je čl. 48. propisano da zaposlenici koji rade u posebnim uvjetima imaju pravo na dodatak u visini plaće od 5 do 15% proračunske bruto osnovice pa je tuženik sukladno svojim zakonskim obvezama iz čl. 107. st. 1. t. 2. i čl. 109. st. 1. i 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju trebao tužitelju doznačiti novčana sredstva koja su potrebna za isplatu dodatka u visini plaće tužiteljevu djelatniku. Kako to nije učinio, učinio je protupravnu štetnu radnju, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim.

9. Dakle, štetna radnja je svaka radnja ili propust štetnika kojom se oštećeniku nanosi šteta. Tuženik kao ugovorna strana navedenog sklopljenog Kolektivnog ugovora bio je dužan osigurati novčana sredstva za isplatu dodatka na plaću za rad tužiteljevih radnika u posebnim uvjetima. Tuženik je to propustio učiniti, radnici su pokrenuli postupak radi ostvarenja svojih prava, ishodili pravomoćne sudske presude i prisilno ostvarili novčanu tražbinu u njoj navedenu, uslijed čega je tužitelju nastala šteta. Prema tome, jasno je da su parnične stranke subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, da postoji štetna radnja, da postoji odgovornost tuženika za nepostupanje po odredbama Kolektivnog ugovora i u smislu odredaba prema kojima je dužan osigurati novčana sredstva, a što je propustio učiniti pa se radi o tuženikovoj odgovornosti na temelju krivnje, a protivno žalbenim navodima, postoji i uzročna veza između propusta i nastale štete na imovini tužitelja koja je umanjena nakon prisilnog ostvarenja tražbine kao posljedice postupanja po pravomoćnoj sudskoj presudi, kako je navedeno. Protivno žalbenim navodima tužitelju je šteta nastala kad je njegova imovina umanjena isplatom prema pravomoćnoj presudi, a od umanjenja isplatom do utuženja prošlo je manje od tri godine.

              10. Neosnovano žalitelj ponavlja izneseno tijekom postupka osporavajući postojanje kumulativno ispunjenih pretpostavki njegove odgovornosti štete, s obzirom na to da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da su te pretpostavke bile ispunjene. Pravilno je sud odlučio i o troškovima postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku određeno navodeći o kojim se troškovima radi.

11. Stoga je sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 4. srpnja 2023.

Sudac

Raoul Dubravec