- 1 -              Rev 1082/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1082/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. F., dipl. iur., protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-5152/18-3 od 11. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-472/18 od 4. srpnja 2018., u sjednici održanoj 4. srpnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tuženik odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju isplatama obiteljske mirovine prema rješenju tužitelja broj 64500 od 3. siječnja 2011. obitelji osiguranika A. Š. (toč. I.). Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 30.457,59 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2018. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. II.). Odbijen je dio zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos od 30.457,59 kn za razdoblje od 15. veljače 2018. do 13. ožujka 2018. (toč. III.). Odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.465,00 kn (toč. IV.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu toč. I., II. i IV. izreke.

 

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd-69/19-2 od 18. kolovoza 2020. dopušteno je tuženiku izjavljivanje revizije radi sljedećeg pravnog pitanja:

 

„U slučaju kada je dio tužbe upravljen na utvrđenje da je tuženik odgovoran za štetu tužitelju koja je nastala u prometnoj nesreći, u tom slučaju jesu li ispunjeni uvjeti iz čl. 187. st. 1. ZPP-a, odnosno radi li se tada o traženju da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, istinitost ili neistinitost kakve isprave?

 

U slučaju kada je dio tužbe upravljen na utvrđenje da je tuženik odgovoran za štetu tužitelju koja je nastala u prometnoj nesreći, u tom slučaju radi li se tada o utvrđivanju činjenica?“

 

4. Na temelju gore navedenog dopuštenja tuženik je pravodobno podnio protiv presude suda drugog stupnja reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). U podnesenoj reviziji tuženik predlaže da se revizija prihvati, da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije zahtjev tužitelja, te da se tuženiku dosude cjelokupni troškovi postupka, uključujući i troškove ovog revizijskog postupka.

 

5. U odgovoru na reviziju tužitelj poriče navode tuženika, te predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

 

6. Revizija tuženika nije osnovana.

 

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja radi kojeg je revizija bila dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP).

 

8. Revident u reviziji postavlja pitanja je li dio tužbe upravljen na utvrđenje da je tuženik odgovoran za štetu tužitelju koja je nastala u prometnoj nezgodi u skladu s odredbom čl. 187. ZPP, radi li se u tom slučaju o traženju da sud samo utvrdi postojanje ili nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitost ili neistinitost kakve isprave, odnosno da li se u tom slučaju radi o utvrđivanju činjenice.

 

9. Prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP tužitelj u tužbi može traži da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa odnosno istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

 

10. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik odgovoran tužitelju za štetu koja je nastala isplatama obiteljske mirovine prema rješenju tužitelja br. 64500 od 3. siječnja 2011. obitelji osiguranika A. Š. Isto tako prvostupanjski sud je obvezao tuženika na plaćanje iznosa isplaćene obiteljske mirovine u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2017. obitelji osiguranice tužitelja.

 

11. Iz navedenog se može zaključiti da se u dijelu u kojem je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju isplatama obiteljske mirovine obitelji A. Š. radi o šteti koja je dospjela, odnosno o isplatama koje su izvršene obitelji osiguranice tužitelja.

 

U takvom slučaju utvrđenje iz toč. I. prvostupanjske presude predstavlja deklaratorni preambul i odnosi se samo na izvršene isplate, a ne i za neku buduću štetu.

 

Navedeno shvaćanje proizlazi i iz sudske prakse – odluka Privrednog suda Hrvatske, Pž-1380/92 od 15. rujna 1992. Naime, u toj odluci je jasno navedeno da se tužbom ne može tražiti utvrđenje da je tuženik odgovoran za štetu koja bi tužitelju mogla nastati jer se takvim zahtjevom traži utvrđenje budućeg pravnog odnosa, odnosno pravnog odnosa koji ne postoji, već se njegovo zasnivanje tek očekuje.

 

12. Prema shvaćanju revizijskog suda zahtjev upravljen na utvrđenje da je tuženik odgovoran za štetu koja je tužitelju nastala isplatama obiteljske mirovine obitelji osiguranice tužitelja je zahtjev na utvrđenje postojanja izvanugovornog odnosa odgovornosti za štetu, te ne predstavlja utvrđenje činjenice.

 

Pogrešno tužitelj u odgovoru na reviziju smatra da se utvrđenjem iz toč. I. prvostupanjske presude rješava pitanje odgovornosti za štetu i za buduće razdoblje, jer to ne proizlazi niti iz jezičnog tumačenja izreke prvostupanjske presude. Naime, u tom dijelu je utvrđena odgovornost za štetu koja je nastala, a ne i koja će nastati u budućnosti isplatama obiteljske mirovine. Stoga u eventualnoj novoj parnici navedeno utvrđenje iz prvostupanjske presude u ovom predmetu nema nikakvog utjecaja, te će se ponovno moći iznositi svi prigovori, kao i u ovoj parnici.

 

13. Kako pitanja koja su postavljena nisu usmjerena u smislu ima li tužitelj pravo na deklaratornu zaštitu, kada istu može ostvariti kondemnatornim zahtjevom, to u tom smislu ovaj sud nije niti mogao odlučivati. Osim toga, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da pogrešna ocjena prvostupanjskog suda o postojanju pravnog interesa tužitelja za podnošenje deklaratorne tužbe ne dovodi niti do jedne od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, ali je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da će pravomoćnošću toč. I. izreke prvostupanjske presude stranke biti vezane u budućim parnicama radi naknade štete, pa da o tom pitanju više neće biti potrebno odlučivati, to iz razloga koji su ranije navedeni u ovom obrazloženju.

 

14. Radi navedenog revizija tuženika nije osnovana, pa je istu valjalo odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 4. srpanj 2023.