1

Poslovni broj 75 Gž-2085/2023-4

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

                                                                     

Poslovni broj 75 Gž-2085/2023-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ivice Veselića predsjednika vijeća, Dubravke Penić Lukač sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Horvat Mataić članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja V. J. iz I., OIB …, zastupanog po punomoćnici K. A., odvjetnici u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko upravni odjel u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1417/14-42 od 20. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 4. srpnja 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1417/14-42 od 20. siječnja 2020. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za iznos od 11.520,00 kn /1.528,97 EUR[1] sa zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2012. do isplate.

 

II Preinačuje se gore citirana presuda u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za iznos od 45.180,00 kn/ 6.000,00 EUR sa pripadajućom kamatom, kao i u dijelu pod točkom II i sudi:

 

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.000,00 EUR / 45.180,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2012. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 982,15 EUR /7.400,00kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.srpnja 2023.. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena a u roku 15 dana.

 

III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak žalbe u iznosu od 132,72 EUR /1.000,00 kn u roku 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tužene isplatu iznosa od 56.700,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2012. do isplate, te je odbijen i zahtjev za naknadu parničnog troška (toč. I. izreke), dok je naloženo tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 9.500,00 kn (toč. II. izreke).

 

2. Protiv citirane presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih u odredbi čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužiteljev zahtjev u cijelosti usvoje, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. U ovom postupku povodom žalbe tužitelja donesena je drugostupanjska presuda broj Gž 1696/2020 od 3.ožujka 2021. kojom je  djelomično odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena presuda prvostupanjskog suda u dijelu pod točkom 1. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za iznos od 46.700,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 20.prosinca 2012. do isplate, te je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, te je taj iznos dosuđen tužitelju.

 

4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske usvojena je ustavna tužba tužitelja, te je ukinuta gore citirana presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1696/2020 od 3. ožujka 2021. u odnosu na uvjete boravka podnositelja u zatvoru u P. i Zatvoru u Z.

 

5. Ustavni sud u svojoj odluci utvrđuje kako iz obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude nije razvidno koje su kriterije sudovi uzeli u obzir prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva i ocjene da su uvjeti u kojima je podnositelj boravio u Zatvoru P. bili zadovoljavajući i sukladni kriterijima iz prakse ESLJP-a u vezi primjene članka 3. Konvencije.

 

6. Nadalje, Ustavni sud prihvaća utvrđenja sudova u vezi prostornih uvjeta boravka podnositelja u Zatvoru u Z. i ocjenu drugostupanjskog suda o povredi članka 3. Konvencije u ovom slučaju. Međutim, obrazloženje visine naknade koja je dosuđena podnositelju nije sukladno mjerodavnim kriterijima ESLJP-a.

 

7. U odnosu na zdravstvenu zaštitu zatvorenika kao i na tvrdnje podnositelja u ustavnoj tužbi da mu je povrijeđeno pravo na adekvatne posjete u zatvoru i kontakt zatvorenika sa vanjskim svijetom, Ustavni sud nije našao da bi u tom dijelu podnositelju bila povrijeđena ustavna prava, pa stoga žalbeni navodi u odnosu na te aspekte nisu više cijenjeni.

 

8. Stoga je ovaj sud ocjenjujući ponovno žalbu tužitelja samo u odnosu na uvjete boravka podnositelja u Zatvoru u P. i Zatvoru u Z. utvrdio da je žalba tužitelja djelomično osnovana.

 

9. Dakle, predmet spora u žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatom neimovinske štete u iznosu od 56.700,00 kn zbog povrede prava osobnosti nastalog za vrijeme izdržavanja kazne u zatvoru u Z. i P. zbog neadekvatnih uvjeta – smještaja koji ne odgovara propisanom standardu glede veličine prostora - spavaonice, higijenskih i sanitarnih uvjeta.

 

10. Ocjenom dokaza sud prvog stupnja utvrdio je slijedeće činjenice:

- da je tužitelj bio pravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina i 7 mjeseci, koju kaznu je izdržavao u Kaznionici L., a zatim u razdoblju od 4. studenog 2010. do 2. veljače 2012. u Zatvoru u P., nakon čega je do puštanja na slobodu 25. siječnja 2013. kaznu izdržavao u zatvoru u Z.,

- da je tijekom izdržavanja kazne u Zatvoru u P. tužitelj bio smješten u sobama površine 9 m2 od čega je spavaći dio iznosio 6,7 m2 volumena 25 m3 u kojim sobama je bio smješten toalet koji je od ostatka prostorije odvojen pregradnim zidom visine 140 cm, a u kojim sobama je tužitelj prvo boravio sam, a zatim sa još jednim zatvorenikom,

- da su sobe bile opremljene umjetnim svjetlom uz dovoljan protok prirodne svjetlosti i svježeg zraka uz mogućnost provjetravanja svake prostorije,

- da je tužitelju bilo omogućeno slobodno kretanje po hodniku u trajanju od sat vremena, odlazak u kantinu, šetnja na otvorenom dijelu Zatvora u trajanju od 2 sata uz mogućnost sudjelovanje u aktivnostima poput modelarstva, informatike, novinarskih i sportskih aktivnosti,

- da su tužitelju bile omogućene posjete članova obitelji dva puta mjesečno i blagdanom u trajanju od jednog sata te maloljetnog djeteta svaki tjedan i blagdanom, - da je za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Z. tužitelj je boravio u sobama površine 21,10 m2 volumena 49,80 m3 sa sanitarnim čvorom koji je od ostatka sobe odvojen zidom visine 180 cm, a u kojima je bio smješten sa još 5-6 zatvorenika,

- da su sobe imale po četiri prozora koja se mogu otvoriti, a bile opremljene umjetnom rasvjetom koja je omogućena u vremenu od 7,00 do 23,00 sata, sobe su bile opremljene stolom i dvije klupe i brojem stolica ovisno o potrebama zatvorenika, krevetima, radijatorima sa centralnim grijanjem, radioprijemnikom i TV prijemnikom,

- da se u cijelom objektu i zatvoreničkim sobama provodi četiri puta godišnje i postupak dezinsekcije, zatvorenicima je omogućeno kupanje jedan puta tjedno, a tijekom ljetnih mjeseci dva puta tjedno dok je radno raspoređenim zatvorenicima kupanje omogućeno svakodnevno; omogućen im je svakodnevni boravak na svježem zraku u trajanju od najmanje dva sata; zatvorenicima se svakih 15 dana u praonici Zatvora pere posteljno rublje, njihovo osobno rublje i odjeća, a svakih godinu dana prekrivači,

- da je sastav i hranidbena vrijednost hrane nadzirana od strane liječnika ili druge osobe medicinske struke, a konzumacija tri dnevna obroka koja su zatvorenicima osigurana obavljaju se u zatvoreničkim sobama obzirom Zatvor nema zajedničke blagovaonice,

- da je zatvorenicima svakodnevno omogućen odlazak kod zatvorskog liječnika, te je i tužitelj bio u kontinuitetu na kliničkim pregledima, te podvrgnut specijalističkim pregledima po specijalistu psihijatru, ali i po liječnicima specijalistima u OB P. i domu Z. C. Z., te upućen na propisane medikamentne terapije,

- da su zatvorenicima omogućene posjete u trajanju od 60 minuta i to radnim danima utorkom i petkom te 1. i 3. nedjelje u mjesecu i blagdanima, te su tužitelju omogućeni posjeti rodbine i mldb. djeteta i to čak i u povećanom opsegu od uobičajenog broja posjeta ostale rodbine,

- da je tužitelju omogućen kontakt sa vjerskim službenikom tužiteljeve vjeroispovijesti.

 

11. Na temelju tih činjenica sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev sa osnovnim zaključkom da osim činjenice prekapacitiranosti za 1-2 osobe u sobama i to samo u Zatvoru u Z., čime je došlo do povrede odredbe čl. 74 st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11 – dalje: ZIKZ) da je sadržaj samog smještaja i pruženi program za vrijeme izdržavanja kazne bio u skladu propisanim odredbama Pravilnika o kućnom redu u Zatvorima za izvršavanje istražnog zatvora ("Narodne novine", br. 8/10 – dalje: Pravilnika), Pravilnika o standardima smještaja i prehrani zatvorenika ("Narodne novine", br. 92/02), a u vezi sa odredbama čl. 14. i čl. 74 st. 1., 2., 4., 5. i 6., 76., 77., 78., 94.,96, 99., 101., 103., 107. i 117. ZIKZ, a sama činjenica da je tužitelj bio smješten u sobe koje nisu odgovarale propisanom standardu glede prostranosti, ne znači da je time bio izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju koje bi dovelo do povrede prava osobnosti u smislu odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje: ZOO) obzirom je tužitelj na raspolaganju imao vlastito mjesto za spavanje, da se slobodno mogao kretati između namještaja u sobi, da je sanitarni čvor bio zidom i vratima odvojen od ostatka soba, da je svaka soba imala prozore koji su omogućili prozračivanje te je bila opremljena stalnom pitkom vodom, a da je ograničenost prostora u spavaonicama bila nadoknađena slobodom kretanja što su je zatvorenici uživali tijekom dana te da tužitelj nije dokazao da bi zbog činjenice smještaja u neadekvatnoj prostoriji doživio kao ponižavanje ili omalovažavanje odnosno da bi kod tužitelja stvorio osjećaj straha, tjeskobe i patnje koja bi opravdavala dosudu pravične novčane naknade, te da postupanje tuženika ne potpada pod domašaj članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", Međunarodni ugovori 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. ispravak, 14/02., 13/03 – dalje: Konvencija).

 

12. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje žalbom tužitelja. Naprotiv prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće ispitati u smislu te zakonske norme.

 

13. Također je ocijenjeno da u postupku nisu počinjene niti ostale povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. tog Zakona.

 

14. Međutim, sud prvog stupnja nije u potpunosti utvrdio relevantno činjenično stanje, pa je tako  propustio utvrditi razdoblje u kojem je tužitelj u sobama u zatvoru u P. boravio sam, u kojem je sam imao mogućnost korištenja nužnika, uz usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

 

15. Koristeći ovlaštenja iz čl. 373. a ZPP ovaj sud je iz dokumentacije koja prileži spisu i to dopisa uprave, Zatvora u P. od 14.ožujka 2019. (list 177) utvrdio da je tužitelj po dolasku na izdržavanje kazne zatvora u Zatvor u P. dana 4.studenog 2010. bio smješten na istočno krilo zatvora na I odjel u sobu broj 13 koja je površine 9 m2 (spavaći dio 6,7 m2) i volumena 25 m3 sa toaletom koji se nalazi unutar sobe i odvojen je pregradnim zidom visine 140 cm, te je u navedenoj sobi boravio sam i to do 5.studenog 2010. Potom je dana 6.studenog 2010. premješten na istom krilu i odjelu u sobu broj 2 koja je  površine 9 m2 (spavaći dio 6,7 m2) i volumena 25 m3 sa toaletom koji se nalazi unutar sobe i odvojen je pregradnim zidom visine 140 cm u kojoj sobi je boravio sa još jednim zatvorenikom sve do dana 2.veljače 2012. kada je premješten na daljnje izdržavanje kazne zatvora u Zatvor u Z.

 

16. Imajući u vidu utvrđene činjenice, osnovano žalitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju ne bi bilo povrijeđeno pravo osobnosti samom činjenicom da je tužitelj, povremeno, boravio u ćelijama koje su bile podkapacitirane za smještaj osoba koliko ih je povremeno bilo u ćelijama.

 

17. Odredbom čl. 3. Konvencije propisano je da nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

 

18. Mjerodavna načela i standarde za ocjenu prenapučenosti zatvora iznio je ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske (Vv br. 7334/13 od 20. listopada 2016.). Isti se mogu sažeti kako slijedi:

1. Potvrđen je standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika,

2. Površina prostorije koja je manja od 3m2 po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencije,

3. Oborivost čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije moguća je uz kumulativno ispunjenje slijedećih čimbenika:

a) Smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna;

b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

c) Podnositelj je smješten u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru;

4. U slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi – veličine 3-4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku – prostorni čimbenik ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnosti ventilacije, prikladnosti sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

 

19. Domaća sudska praksa mora uvažavati međunarodnopravne obveze koje za Republiku Hrvatsku proizlaze iz Konvencije, te mora biti u suglasnosti s relevantnim pravnim stajalištima i praksom Europskog suda za ljudska prava jer su one za Republiku Hrvatsku obvezujući međunarodnopravni standardi.

 

20. Dokazi koji su provedeni u konkretnom slučaju ukazuju da tijekom tužiteljeva boravka u zatvoru nisu bili kumulativno ispunjeni gore navedeni čimbenici.

 

21. Naime, imajući u vidu utvrđenu činjenicu da je tužitelj boravio u zatvoru u Z. u razdoblju od 2. veljače 2012. do 25. siječnja 2013. u ćeliji površine 21,10 m2 u kojoj sobi je bio i smješten sanitarni čvor (koju površinu valja oduzeti od površine ćelije) sa još 5-6 zatvorenika očito je da je tužitelj tijekom razdoblja provedenog u zatvoru u Z. raspolagao s osobnim prostorom ispod 3 m2, a navedeno razdoblje od gotovo godinu dana ne može se smatrati kratkim, povremenim ili minornim periodom, već upravo suprotno, te predstavlja "per se" povredu ustavnog i konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora.

 

22. Osim toga, utvrđeno je da su zatvorenici tijekom boravka u zatvoru u Z. imali pravo na šetnju od svega 2 sata, dok su ostala 22 sata provodili u sobama gdje nisu imali osiguran prethodno spomenuti minimum osobnog prostora.

 

23. Nadalje, a s obzirom na broj osoba smještenih u sobi, površinu sobe u kojoj su pored kreveta bili smješteni i stol sa dvije klupe i stolicama prema potrebama zatvorenika (kako to proizlazi iz dopisa uprave list 51), da je sanitarni čvor bio odvojen zidom visine 180 cm, ali ne u potpunosti, jer je imao tzv "kaubojska vrata" kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, dakle odmaknuta od poda i od stropa, da je soba u kojoj je tužitelj bio smješten služila i ujedno kao prostor za konzumiranje obroka, to po logici stvari isti ne predstavlja higijenski i zdravstveno adekvatan prostor i takav smještaj predstavlja povredu dostojanstva korisnika.

 

24. U odnosu pak na uvjete boravka u zatvoru u P. u kojem zatvoru je boravio u razdoblju od 4.11.2010. do 2.2.2012., tužitelj je samo u razdoblju od 4.11.2010. do 6.studenog 2010. boravio sam u sobi , a kasnije od 6.studenog 2010. pa nadalje sa još jednim zatvorenikom u kojoj je spavaći dio iznosio 6,7 m2, dakle površine između 3-4 m2. Imajući u vidu da je sanitarni čvor bio odvojen pregradnim zidom visine samo 140 cm, te da nije bio odvojen od sobe vratima kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, dakle postojala je nemogućnost vršenja nužde u privatnosti, a k tome još zatvorenici su jeli u sobi kako to isto proizlazi iz iskaza tužitelj, to higijenski uvjeti nisu bili adekvatni. Također je iz iskaza tužitelja, a koji iskaz potvrđuje i rješenje suca izvršenja Županijskog suda u Puli od 11.siječnja 2012. utvrđeno da je u zatvoru bilo žohara, što također ukazuje na neadekvatne higijenske uvjete.

 

25. Dakle, ovaj sud utvrđuje da i u odnosu na uvjete boravka u zatvoru u P. postoji povreda članka 3. Konvencije obzirom da je  prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru.

 

26. Stoga je ocjena  ovog suda, a suprotno zaključku prvostupanjskog suda, da je tužitelj u navedenom razdoblju bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan,te predstavlja povredu dostojanstva korisnika u smislu čl. 19.ZOO a u vezi sa čl. 1046. ZOO i opravdava dosuđenje pravične novčane naknade.

 

27. Ocjenjujući visinu pravične novčane naknade ovaj sud je vodio računa o visini naknade koju je u sličnim predmetima zbog povrede 3. Konvencije dosuđivao ESLJP, (Ulemek protiv Hrvatske br.21613/16, presuda od 31.listopada 2019; Muršić protiv Hrvatske, br.7334/13, presuda od 20.listopada 2016., Lonić protiv Hrvatske, br. 8067/12, presuda od 4.prosinca 2014, Longin protiv Hrvatske, br. 49268/10, presuda od 6.studenog 2012.) uzimajući u obzir i specifične okolnosti konkretnog predmeta koje su prethodno navedene, pa je utvrdio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 6.000,00 Eura/45.180,00 kn.

 

28. Tužitelju je na dosuđeni iznos naknade štete dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od 20. prosinca 2012. obzirom se tužitelj u smislu čl. 186.a st. 1. ZPP dana 19. prosinca 2012. obratio tuženici za mirno rješenje ovog spora (list 26-29), a sve temeljem čl. 29. i čl. 1103. ZOO.

 

29. Kako je izmijenjen uspjeh stranaka u postupku, te uspjeh tužitelja iznosi 90% (u osnovi 100%, a u visini 80%) a uspjeh tuženika 10 %, to je tužitelju u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP dosuđen trošak u omjeru od 80%. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/13, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa), sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr. 28. Tarife, sastav podnesaka od 16. listopada 2014., 27. rujna 2016. pristup na ročišta 7. studenog 2014., 4. srpnja 2016., 11. listopada 2016. 24. veljače 2017., u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, pristup na ročište 10. prosinca 2014., 8. svibnja 2018., 1. listopada 2018. i 22. studenog 2019. svako u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 9. toč. 2. Tarife, sastav podneska od 19. listopada 2016., 4. prosinca 2017., u iznosu od 250,00 kn prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife, pristup na ročište 19. rujna 2017. u visini od 250,00 kn prema Tbr. 9. toč. 5. Tarife, te sastav žalbe protiv rješenja od 21. svibnja 2013. u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 10. toč. 5. Tarife što ukupno iznosi 9.250,00 kn, a što sukladno omjeru uspjeha u sporu iznosi 7.400,00kn.

 

30. Tužitelju nije priznat trošak podnesaka od 10. prosinca 2014., 15. rujna 2017. i 28. rujna 2018. jer su podnesci predani na ročištima, pa su i navodi izneseni u podnescima mogli biti izneseni na ročištima, zbog čega taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP.

 

31. Slijedom svega iznesenog, a temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci pod toč. I. ove presude, a temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP kao u izreci pod toč. II.

 

32. Tužitelju je dosuđen i trošak žalbe sukladno omjeru uspjeha u sporu a prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife (toč. III. izreke).

 

 

U Zagrebu 4. srpnja 2023.

 

                                                                            Predsjednik vijeća:

                                                                                      Ivica Veselić, v.r.