1              Poslovni broj: Gž-1144/2022-2

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Smiljke Premužić kao predsjednice vijeća, Vladimira Šestaka kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz D., O., OIB: …, zastupane po punomoćnicima I. K. i J. K., odvjetnicima u S., protiv tuženika S. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. A., odvjetniku u S., odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-5813/2019 od 22. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 29. lipnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Žalba tuženika se kao neosnovana odbija i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-5813/2019 od 22. srpnja 2022. u pobijanim točkama I. i III. izreke, dok je točka II. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

II. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka se odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je u cijelosti kako slijedi:

 

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 72.072,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od tuženikovog stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena na iznose koje slijede:

1.001,00 kn počevši od 7. srpnja 2015.

1.001,00 kn počevši od 11. kolovoza 2015.

1.001,00 kn počevši od 4. rujna 2015.

1.001,00 kn počevši od 5. listopada 2015.

1.001,00 kn počevši od 12. studenog 2015.

1.001,00 kn počevši od 14. prosinca 2015.

1.001,00 kn počevši od 23. prosinca 2015.

1.001,00 kn počevši od 12. veljače 2016.

1.001,00 kn počevši od 7. ožujka 2016.

1.001,00 kn počevši od 13. travnja 2016.

1.001,00 kn počevši od 16. svibnja 2016.

1.001,00 kn počevši od 17. lipnja 2016.

1.001,00 kn počevši od 12. srpnja 2016.

1.001,00 kn počevši od 16. kolovoza 2016.

1.001,00 kn počevši od 14. rujna 2016.

1.001,00 kn počevši od 24. listopada 2016.

1.001,00 kn počevši od 14. studenoga 2016.

1.001,00 kn počevši od 21. prosinca 2016.

1.001,00 kn počevši od 21 prosinca 2016.

1.001,00 kn počevši od 13. veljače 2017.

1.001,00 kn počevši od 13. ožujka 2017.

1.001,00 kn počevši od 18. travnja 2017.

1.001,00 kn počevši od 2. svibnja 2017.

1.001,00 kn počevši od 9. lipnja 2017.

1.001,00 kn počevši od 11. srpnja 2017.

1.001,00 kn počevši od 7. kolovoza 2017.

1.001,00 kn počevši od 4. rujna 2017.

1.001,00 kn počevši od 9. listopada 2017.

1.001,00 kn počevši od 13. studenoga 2017.

1.001,00 kn počevši 1. prosinca 2017.

1.001,00 kn počevši od 12. prosinca 2017.

1.001,00 kn počevši od 15. veljače 2018.

1.001,00 kn počevši od 12.ožujka 2018.

1.001,00 kn počevši od 3. travnja 2018.

1.001,00 kn počevši od 27. travnja 2018.

1.001,00 kn počevši od 1. lipnja 2018.

1.001,00 kn počevši od 11. lipnja 2018.

1.001,00 kn počevši od 9. kolovoza 2018.

1.001,00 kn počevši od 11. rujna 2018.

1.001,00 kn počevši od 3. listopada 2018.

1.001,00 kn počevši od 20 studenog 2018.

1.001,00 kn počevši od 13. prosinca 2018.

1.001,00 kn počevši od 17. prosinca 2018.

3.003,00 kn počevši od 5. travnja 2019.

 

 

1.001,00 kn počevši od 13. svibnja 2019.

1.001,00 kn počevši od 27. lipnja 2019.

1.001,00 kn počevši od 15. srpnja 2019.

3.003,00 kn počevši od 16. rujna 2019.

3.003,00 kn počevši od 2. studenog 2019.

1.001,00 kn počevši od 27.veljače 2020.

1.001,00 kn počevši od 1.ožujka 2020.

1.001,00 kn počevši od 1.travnja 2020.

1.001,00 kn počevši od 31.kolovoza 2020.

1.001,00 kn počevši od 31.kolovoza 2020.

1.001,00 kn počevši od 31.kolovoza 2020.

1.001,00 kn počevši od 31.kolovoza 2020.

1.001,00 kn počevši od 5. listopada 2020.

1.001,00 kn počevši od 5. listopada 2020.

1.001,00 kn počevši od 16. studenog 2020

1.001,00 kn počevši od 1. prosinca 2020

1.001,00 kn počevši od 1. siječnja 2021.

1.001,00 kn počevši od 15.veljače 2021.

1.001,00 kn počevši od 20. travnja 2021.

1.001,00 kn počevši od 20. travnja 2021.

1.001,00 kn počevši od 3. svibnja 2021.

1.001,00 kn počevši od 1. lipnja 2021.

 

II. Tužiteljica se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 12.002,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od tuženikovog stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnje dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8% poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena na iznose koje slijede:

1.250,00 kn počevši od 17. studenog 2014.,

1.250,00 kn počevši od 15. prosinca 2014.,

1.250,00 kn počevši od 22. prosinca 2014.,

1.250,00 kn počevši od 16. veljače 2015.,

1.250,00 kn počevši od 12. ožujka 2015.,

1.250,00 kn počevši od 14. travnja 2015.,

1.250,00 kn počevši od 14. svibnja 2015.,

1.250,00 kn počevši od 05. lipnja 2015.,

1.001,00 kn počevši od 01. prosinca 2019.,

1.001,00 kn počevši od 01. siječnja 2020.

kao i sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od utuženog dana do dana plaćanja koncesijske naknade tuženoj pa tako za kamate tekuće na dužne obroke u 2020. i to: za siječanj od 1. veljače do 27. veljače; za travanj od 1. svibnja do 31. kolovoza 2020.; za svibanj od 1. lipnja do 31. kolovoza 2020; za lipanj od 1. srpnja do 31. kolovoza 2020.; za srpanj od 1. kolovoza do 31. kolovoza 2020.; za kolovoz od 1.rujna do 5. listopada 2020.; za rujan od 1. listopada do 5. listopada 2020: za listopad od 1. studenog do 16. studenog 2020.

te u 2021. za siječanj od 1.veljače do 15. veljače 2021.; za veljaču od 1. ožujka do 20. travnja 2021.; za ožujak od 1. travnja do 20. travnja 2021.; za travanj od 1. svibnja do 3. svibnja 2021.

 

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.596,01 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

2. Protiv točaka I. i III. izreke prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže žalbu uvažiti, te prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti ju i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19. - dalje: ZPP) ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Neosnovano tuženik u žalbi iznosi ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava jer temeljem odlučnih činjenica koje je prvostupanjski sud utvrdio, a koje tijekom postupka između stranaka niti nisu bile sporne, materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev kojim je zahtijevan povrat stečenoga bez osnove na ime naknade za koncesiju za razdoblje od listopada 2014. do svibnja 2021., a koju naknadu za koncesiju je tužiteljica tuženiku u utuženom razdoblju plaćala u iznosu od 1.250,00 kn temeljem čl. 5. ugovora o koncesiji za obavljanje javne zdravstvene službe u djelatnosti zdravstvene zaštite žena kojega su stranke sklopile 18. travnja 2011. Tužbom je bio utužen ukupan iznos od 65.055,00 kn za razdoblje od listopada 2014. do listopada 2019. da bi tijekom postupka tužiteljica povisila tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 84.074,00 kn (prošireno je za razdoblje do svibnja 2021.), a kojoj preinaci se tuženik nije protivio i sud je istu ocijenio dopuštenom te je pobijanom presudom odlučivao o konačnom tužbenom zahtjevu za isplatom iznosa od 84.074,00 kn.

 

7. Činjenično utvrđenje je:

 

- da je tužiteljica koncesionar a tuženik koncedent temeljem ugovora o koncesiji za obavljanje javne zdravstvene službe u djelatnosti zdravstvene zaštite žena, sklopljenog 18. travnja 2011., koji ugovor je člankom 4. ugovora bio sklopljen na vrijeme od 10 godina, te da je između stranaka tijekom postupka bilo nesporno da je isti prestao važiti 31. svibnja 2021.,

 

- da je naknada za koncesiju u članku 5. ugovora o koncesiji utvrđena u iznosu od 1.250,00 kn mjesečno, sve sukladno Odluci o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne državne službe („Narodne Novine“ broj 98/09. – dalje: Odluka/09), te je istim člankom ugovora utvrđeno da će naknadu za koncesiju koncedent odrediti u slučaju izmjene prednje navedene Odluke/09,

 

- da je tužiteljica zakupnik poslovnog prostora za obavljanje javne zdravstvene službe temeljem ugovora o zakupu jedinice zakupa zdravstvene zaštite žena od 4. svibnja 2009. sklopljenog s D. S.,

 

- da je člankom 22. ugovora o zakupu ugovorena zakupnina u iznosu od 1.250,00 kn mjesečno, sve sukladno Naredbi o najvećem iznosu zakupnine za jedinice zakupa u zdravstvenim ustanovama primarne zdravstvene zaštite („Narodne Novine“ broj 7/07.), te da je istim člankom ugovoreno da će zakupodavac promijeniti zakupninu ukoliko sa naredbom ministra promijeni najveći iznos zakupnine,

 

- da je u vrijeme sklapanja ugovora o koncesiji i ugovora o zakupu bio na snazi članak 41. st. 10. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 150/08., 71/10., 139/10., 22/11., 84/11., 12/12., 35/12., 82/13., 159/13., 22/14., 154/14. – dalje: ZoZZ) kojim je bilo propisano da ako prostor za obavljanje djelatnosti koncesionaru daje u zakup Dom zdravlja zakupninu plaća koncedent, a da je odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-2665/2009 i U-I-3118/2011 od 30. siječnja 2014. ukinut članak 41. st. 10. ZoZZ-a, te je nakon toga zakupninu plaćala tužiteljica,

 

- da je Odluka/09 o najvišem iznosu naknade za koncesiju prestala važiti 28. svibnja 2015. kada je stupila na snagu Odluka o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe („Narodne novine“ broj 55/15. – dalje: Odluka/15), a sukladno kojoj je utvrđeno da ako visina zakupnine poslovnog prostora iznosi 1.250,00 kn, najviši iznos naknade za koncesiju iznosi 249,00 kn,

 

- da je tuženik i nakon stupanja na snagu Odluke/15 od tužiteljice naplaćivao naknadu za koncesiju u iznosu od 1.250,00 kn, odnosno da nije postupio sukladno čl. 5. ugovora o koncesiji kojim je utvrđeno da će naknadu za koncesiju koncedent odrediti u slučaju izmjene odluke kojim se propisuje najviši iznos naknade za koncesiju.

 

8. Temeljem takvoga činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud prvenstveno odlučujući o prigovoru zastare ocjenjuje da bi u zastari bile tražbine do 13. studenoga 2014. (tužba je podnesena 14. studenoga 2019.), zatim za neke mjesece u utuženom razdoblju (prosinac 2019. i siječanj 2020.) sud temeljem kartica partnera po nivou i naknadi, odnosno konto kartica utvrđuje da nije bilo uplata od strane tužiteljice, pa odbija tužbeni zahtjev za povratom stečenoga bez osnove za te mjesece, za dio utuženog razdoblja (sa mjesečnim dospijećima od 17. studenoga 2014. do 5. svibnja 2015.) tužbeni zahtjev kao neosnovan odbija ocijenivši da je u tome razdoblju tuženik temeljem Odluke/09 imao pravo od tužiteljice naplaćivati mjesečni iznos od 1.250,00 kn, a za dio utuženog razdoblja (od lipnja 2015. do svibnja 2021.) tužbeni zahtjev primjenom Odluke/15 ocjenjuje osnovanim, između ostaloga, sa sljedećim obrazloženjem da kada je tuženik kao koncedent: „nastavljajući naplatu koncesijske naknade, istina prema važećem ugovoru o koncesiji ali neusklađenom s novom Odlukom o iznosu najviše naknade s kojom je ugovorenu naknadu bio dužan uskladiti, primijeniti je na odnos stranaka koncesijsku naknadu u visini određenoj Odlukom iz 2015., koja je po stavu suda u dijelu kojim je određen najviši iznos koncesijske naknade vezano za zakupninu, posredno pretvorena u opće uvjete kao sastavni dio ugovora o koncesiji (čl. 295. ZOO), i dosljedno tome obvezuje stranke. Sukladno tome, pošto je tužiteljica u obvezi prema važećem ugovoru o zakupu plaćati zakupninu od 1.250,00 kn, što joj je naloženo i (drugim) pravomoćnim sudskim odlukama, to je u utuženom razdoblju od 1. lipnja 2015. pa nadalje do kraja svibnja 2021., sukladno Odluci o najvišem iznosu koncesijske naknade iz 2015., čiji cjenik je postao sastavni dio ugovora o koncesiji, kao koncesionar bila u obvezi plaćati tužiteljici koncesijsku naknadu od 249,00 kn mjesečno, a dosljedno tome, tužena je naplaćujući mjesečni iznos naknade od 1.250,00 kn, bez pravnog osnova vršila naplatu iznosa od 1.001,00 kn mjesečno ili za 72 mjeseca sveukupno 72.072,00 kn.“

 

9. Pobijajući takvu odluku prvostupanjskog suda u dosuđujućem dijelu tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je naplatom mjesečnog iznosa naknade za koncesiju u iznosu većem od 1.001,00 kn tuženik bez osnove stekao ukupan iznos od 72.072,00 kn za 72 mjeseca navodeći da: "u slučaju neslaganja Odluke/15 koju sud tretira kao opće uvjete i sastavnog dijela ugovora o koncesiji, primjenjuje se ugovor o koncesiji", a sukladno odredbi čl. 295. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – dalje: ZOO), pa da je stoga, bez obzira što je u 2015. došlo do izmjene, tuženik imao pravo od tužiteljice naplaćivati naknadu za koncesiju u iznosu od 1.250,00 kn za cijelo utuženo razdoblje.

 

10. Na prednje navode žalbe valja reći da istima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer iako je prvostupanjski sud naveo da je Odluka/15 podredno pretvorena u opće uvjete kao sastavni dio ugovora o koncesiji, prvostupanjski sud je naveo, a što je po ocjeni ovoga suda odlučno, i to da je Odluka o najvišem iznosu naknade za koncesije iz 2015. godine donesena temeljem odredbe čl. 41. st. 9. ZoZZ-a, i da je uslijed činjenice da je riječ o zdravstvenoj djelatnosti od interesa za Republike Hrvatske koja se obavlja kao javna služba, visina naknade za koncesiju izuzeta iz slobode ugovaranja te je stavljena u nadležnost izvršne vlasti koja je u obvezi visinu koncesijske naknade objaviti u službenom glasilu Republike Hrvatske.

 

11. Dakle, promjena odluke kojom se utvrđuje najviši iznos koncesijske naknade ima izravan učinak na sve koncesionare, pa je tuženik kao koncedent u smislu čl. 5. ugovora o koncesiji naknadu za koncesiju morao odrediti sukladno Odluci/15. Stoga je pravilno prvostupanjski sud u dosuđujućem dijelu o tužbenom zahtjevu odlučio primjenom Odluke o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe iz 2015., a sukladno tablici koja je sastavni dio iste. Naime, Odlukom/15 je određen najviši iznos koncesije obzirom na iznos zakupnine koju plaća neki koncesionar, a kako je i u dopisu Ministarstva zdravlja od 22. ožujka 2016. upućenome tužiteljici na njezino traženje (list 80 spisa) navedeno da se Odlukom/15 određuju najviši iznosi naknade za koncesiju pri čemu se ti iznosi određuju u ovisnosti o visini naknade za zakup poslovnog prostora ugovorenoj između koncesionara kao zakupca poslovnog prostora i zakupodavca, te da iznos same naknade određuje koncedent, pri čemu koncedent može odrediti niži iznos naknade od iznosa propisanog Odlukom/15 kao najvišeg iznosa naknade za koncesiju obzirom da je Odlukom/15 propisan najviši iznos.

 

12. Kako je tužiteljica na ime ugovorene zakupnine plaćala iznos od 1.250,00 kn, od stupanja na snagu Odluke/15 je bila u obvezi tuženiku na ime naknade za koncesiju plaćati iznos od 249,00 kn, a ne iznos od 1.250,00 kn koji je plaćala, pa je pravilnom primjenom čl. 1111. st. 1. ZOO-a prvostupanjskom presudom u dosuđujućem dijelu naloženo tuženiku da tužiteljici za razdoblje od lipnja 2015. do svibnja 2021. isplati ukupan iznos od 72.072,00 kn, time da je i zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a (nepošten stjecatelj) jer objavom Odluke/15 u službenom glasilu Republike Hrvatske tuženik je znao da na ime koncesijske naknade od tužiteljice nema pravo zahtijevati iznos od 1.250,00 kn već iznos od 249,00 kn.

 

13. Slijedom svih iznijetih razloga je valjalo primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi u pobijanoj točki I. izreke kojom je odlučeno o glavnoj stvari, a jednako tako je primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a valjalo potvrditi i točku III. izreke prvostupanjske presude kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka, a koja je donesena primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a i koja se žalbom nekakvim konkretnim žalbenim navodima niti ne pobija. Točka II. izreke prvostupanjske presude je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

14. Kraj neosnovanosti žalbe tuženika, odbijen je njegov zahtjev za naknadom troškova nastalih uslijed njezina podnošenja.

 

Bjelovar, 29. lipnja 2023.