Poslovni broj Gž-389/2022-3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-389/2022-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Vlade Skorupa, predsjednika vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje tužitelj) V. E. iz S., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. & partneri j.t.d. u S., protiv tužene-protutužiteljice (dalje tužena) S. J. iz P., OIB:…., zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. S. & M. S. u S., radi iseljenja, predaje u posjed i isplate, rješavajući žalbu tužene, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu posl.br. Ps-124/2019 od 24. studenoga 2021.,u sjednici vijeća održanoj 29. lipnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. Ps-124/2019 od 24. studenoga 2021. u točkama I., III., IV., V., VII. i dijelu točke VI. izreke u odnosu na dosuđeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.791,76 eur[1]/13.5000,00 kn.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke. djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženoj da isprazni od svojih stvari poslovni prostor  površine  35,36  m2  koji  se  nalazi  u  suterenu  s južne strane kč.br…. u naravi kuća

 

 

 

 

upisana u zk.ul. ….k.o. J. na adresi …..B., dok je u točki II. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da je tužena dužna u roku od 15 dana isprazniti od osoba predmetni poslovni prostor i predati ga u isključivi posjed tužitelja.

 

              U točki III. izreke naloženo je tuženoj da tužitelju isplati iznos od 3.583,52 eur/27.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate na način kako je to opisano u točki III. izreke.

 

              U točki IV. izreke odlučeno je da ne postoji tražbina tužene prema tužitelju u iznosu od 3.185,35 eur/24.000,00 kn, te da se prigovor radi prebijanja odbija kao neosnovan.

 

              U točki V. izreke odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se naloži tužitelju  da preda u posjed tuženoj stvari koje se nalaze u predmetnom poslovnom prostoru, a radi se o: klima uređaju, rashladnoj vetrini, aluminijskim policama, računalu, skeneru, blagajni i blagajničkom pultu, vagi, salamoreznici, dvokrilnom ormaru, zaštitnoj željeznoj ogradi na ulaznim vratima i katancu, i da se tužitelj ove obaveze može osloboditi ukoliko isplati tuženoj novčani iznos od 2.654,46 eur/20.000,00 kn.

 

              U točki VI. izreke naloženo je tuženoj da tužitelju nadoknati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.791,76 eur/13.500,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 24. studenog 2021. pa do isplate, dok se preostali dio zahtjeva u iznosu od 248,86 eur/1.875,00 kn, odbija kao neosnovan.

 

U točki VII. izreke odlučeno je da se odbija zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka.

             

Protiv citirane presude žalbu podnosi tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), predlažući  da  se  pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima i da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i prihvati protutužbeni zahtjev tužene za predajom stvari koje se nalaze u poslovnom prostoru, s time da je tužena istakla i prigovor radi prebijanja s naslova ulaganja u predmetni poslovni prostor u iznosu od 3.185,35 eur/24.000,00 kn, te traži naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Provedenim dokaznim postupkom sud prvog stupnja utvrđuje:

 

 

 

 

 

 

 

 

              - da su tužitelj kao zakupodavac i tužena kao zakupnik 3. ožujka 2017. sklopili ugovor o zakupu poslovnog prostora na adresi P. c. …B.,

 

              - da je tužena kao zakupnik bila u obvezi platiti zakupninu tuženiku u mjesečnom iznosu od 199,08 eur/1.500,00kn, te da tužena nije platila niti jedan mjesečni iznos zakupnine,

 

          - da je tužitelj 11. listopada 2017. pisanim putem uputio zakupniku opomenu pred otkaz ugovora o zakupu, a kojim je tužena pozvana tužitelju platiti zakupninu uz upozorenje da će biti ugovor raskinut,

 

          - da je tužitelj 10. studenoga 2017. raskinuo predmetni ugovor o zakupu i pozvao tuženu da u  roku od 3 dana isprazni predmetni poslovni prostor od osoba i stvari, da preda ključeve poslovnog prostora i podmiri dužne iznose zakupnine iz razloga što tužena u ostavljenom roku nije izvršila plaćanje dužne zakupnine,

 

         - da je tužena bila u posjedu predmetnog poslovnog prostora do 18. listopada 2018.,

 

         - da je tužena istakla prigovor radi prebijanja i da je priložila račune te zatražila u prijeboj u iznosu od 3.185,35 eur/24.000,00 kn,

 

         - da tužena nije ispraznila poslovni prostor od svojih stvari nakon što je predala ključeve tužitelju u listopadu 2018.

 

              Slijedom navedenih uvrđenja, sud prvog stupnja primjenjuje odredbe čl. 2. st. 3., čl. 4. st. 1., 3. i 4., čl. 5. st. 1. i čl. 26. st. 2. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora («Narodne novine» br. 125/11,64/15 i 112/18 - dalje ZZKPP), te utvrđuje da je zaključen ugovor o zakupu, a da tužena nije postupila prema obvezi iz ugovora i nije platila ugovorenu zakupninu, da joj je tužitelj uručio opomenu i otkaz ugovora, da je tužena napustila predmetni poslovni prostor koji je sada u posjedu tužitelja i da se u prostoru nalaze stvari u vlasništvu tužene, slijedom čega da proizlazi da tužena nije predala tužitelju poslovni prostor slobodan od svojih stvari, pa stoga prihvaća dio tužbenog zahtjeva kojim obvezuje tuženu da isprazni od svojih stvari navedeni poslovni prostor.

 

              Isto tako, sud prvog stupnja smatra da je tužena u obvezi platiti zakupninu u iznosu od199,08 eur/1.500,00 kn za razdoblje od 1.svibnja 2017. do pismene opomene zakupodavca, 11. listopada 2017.

 

              Ocjenom provedenih dokaza sud prvog stupnja zaključuje da između stranaka nije postojao usmeni dogovor da tužena ne plaća zakupninu do visine izvršenih ulaganja u navedeni poslovni prostor, ovo posebno iz razloga što saslušani svjedoci D. P. i

 

 

 

 

 

 

J. T. su imali saznanja samo temeljem onoga što su saznali u razgovoru sa tuženom, jer isti nisu bili prisutni dogovoru između stranaka na koje se poziva tužena.

 

              Stoga sud prvog stupnja ne prihvaća zahtjev tužene da je postojao usmeni dogovor da ne plaća zakupninu do visine izvršenih ulaganja u poslovni prostor.

 

Slijedom obrazloženog, sud prvog stupnja primjenom odredbi čl. 9., 65., 173. i 183 Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 -  ZOO) obvezuje tuženu da isplati zakupninu za svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan i listopad 2017. sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u mjesečnom iznosu od 199,08 eur/150.000,00 kn. Za ostalo razdoblje, sve do predaje ključeva tužitelju u listopadu 2018., sud prvog stupnja utvrđuje da je i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja osnovan, sve temeljem odredbe čl. 1120. ZOO-a, jer da je tužena upotrebila tuđu stvar tj. predmetni poslovni prostor u svoju korist, da mu tužena nadoknadi koristi koje je imala od uporabe, te utvrđuje da je imala koristi od uporabe upravo u visini zakupnine koju je trebala plaćati tužitelju za vrijeme zaključenog ugovora o zakupu.

 

Naime, sud sud prvog stupnja utvrđuje da je nakon prestanka ugovora o zakupu tužena bespravno koristila poslovni prostor, jer su se u njemu nalazile njezine stvari, pa stoga dosuđuje iznos od 199,08 eur/1500,00 kn i za daljnje razdoblje za studeni i prosinac  2017., te za razdoblje od siječnja do uključujući i rujan 2018., odnosno na ime zakupnine i naknade za korištenje, obvezuje tuženu da isplati tužitelju ukupno 3.583,52 eur/27.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.

 

Sud prvog stupnja odbija prigovor tužene radi prebijanja u iznosu od 3.185,35 eur/24.000,00 kn uz obrazloženje da tužena nije dokazala visinu postavljenog prigovora radi prebijanja, jer da bi se mogla utvrditi tražbina tužene, da se to moglo utvrditi jedino vještačenjem kojim bi se moglo utvrditi da li su priloženi računi u vezi sa izvršenim ulaganjima u predmetni poslovni prostor.

 

Isto tako, sud prvog stupnja utvrđuje da tužena nije dokazala da se predmetne stvari koje traži protutužbom da ih tužitelj preda u posjed, ne nalaze u predmetnom poslovnom prostoru, pa stoga odbija protutužbu tužene kao i utvrđenje da postoji tražbina tužene prema tužitelju i odbija prigovor radi prebijanja kao neosnovan.

 

Odluku o troškovima  parničnog postupka  sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP-a, te sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 148/09, 142/12, 103/14,118/14, 37/22, 107/15 i 126/22; Tarifa), navodeći da tužitelj nije uspio u neznatnom dijelu.

 

 

 

Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer izreka presude nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, niti postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava i zapisnika u iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Ispitujući presudu suda prvog stupnja po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da sud prvog stupnja ne navodi temeljem čega zaključuje da su u prostoru tužitelja ostale stvari koje su vlasništvo tužene, jer sud prvog stupnja daje razloge u pravcu da je tužena predala ključ od poslovnog prostora, ali da nije ispraznila poslovni prostor, a koja utvrđenja proizlaze iz izjave tužene na raspravi održanoj 28. siječnja 2019. - list 22 spisa, kada navodi da još uvijek ima ključ od prostora, jer da joj se nalaze neke stvari u poslovnom prostoru, ali da ključ ima i tužitelj. Stoga proizlazi da tužena nije niti osporavala da su ostale neke stvari u poslovnom prostoru, a što potvrđuje i sadržaj protutužbenog zahtjeva kojim traži upravo predaju određenih stvari koje se još nalaze u poslovnom prostoru.

 

Isto tako, nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja prilikom donošenja odluke propustio analizirati činjenicu da je tužitelj izbacio tuženu iz posjeda, te promijenio bravu na vratima i da je tužena bila onemogućena uzeti svoje stvari iz prostora, i da je zbog toga i postavila zahtjev za povratom stvari, jer upravo kako je gore izloženo, iz samih navoda tužene na navedenom ročištu 28. siječnja 2019., proizlazi da je ona napustila prostor u listopadu 2018. i da još uvijek ima ključeve prostora, dakle tužena tijekom postupka nije niti tvrdila da je izbačena iz tog poslovnog prostora, niti je u tom pravcu predložila provođenje dokaza. Stoga, niti u tom pravcu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tužena poziva u žalbi.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi da je sud prvog stupnja iz provedenih dokaza trebao utvrditi da je postojao drugačiji usmeni dogovor stranaka u vezi plaćanja zakupnine i izvršenih ulaganja, jer je sud prvog stupnja dao ocjenu iskaza saslušanih svjedoka, čije iskaze u tom dijelu nije prihvatio kao vjerodostojne u pravcu da je između stranaka postojao drugačiji dogovor oko plaćanja zakupnine i izvršenih ulaganja, jer su navedeni svjedoci relevantne činjenice isticali samo po tome što su čuli po pričanju tužene.

 

Isto tako, nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja pogrešno cijenio priložene račune o izvršenim ulaganjima, jer da je upravo iz tih računa koji datiraju iz spornog razdoblja trebalo utvrditi da su i izvršena ulaganja u predmetni poslovni prostor, jer je sud prvog stupnja dao relevantne razloge u pravcu da ti računi ne potvrđuju da je izvršeno ulaganje u predmetni poslovni prostor, jer da bi se to moglo utvrditi provođenjem građevinskog vještačenja iz kojeg nalaza bi se moglo utvrditi da li su ti računi vezani za ulaganje u predmetni poslovni prostor.

 

 

Isto tako, nisu osnovani žalbeni navodi tužene da sud prvog stupnja nije dao razloga odbijanju dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka I. E., jer je sud prvog stupnja u točki 10 na strani 5 obrazloženja presude, istaknuo da je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem navedenog svjedoka, jer da tužena za dostavu poziva po sudskom dostavljaču navedenom svjedoku nije uplatila određeni iznos i da je tužena povukla prijedlog za izvođenje tog dokaza.

 

Isto tako, nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, jer da sud ne utvrđuje kada je tužena izašla iz prostora, da li postoji primopredajni zapisnik, zašto su u prostoru tužitelja ostale stvari tužene, koje su to stvari i kolika je njihova vrijednosti i postoji li dogovor između stranaka vezano za ostavljanje stvari u prostoru i eventualno dugovanje, i što se događalo u razdoblju od listopada 2017. do listopada 2018., odnosno da li je tužena obavljala poslovnu djelatnost, jer je na sva ta pitanja sud prvog stupnja kako je izloženo, dao relevantne razloge koje je u cijelosti prihvatio i ovaj sud na način kako je to obrazloženo u ovoj odluci.

 

Odluka o troškovima parničnog postupka utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, jer je pravilno utvrđeno da tužitelj nije uspio sa neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, a visina parničnih troškova je odmjerena sukladno navedenoj Tarifi uzimajući u obzir i plaćene sudske pristojbe na tužbu i presudu.

 

Slijedom obrazloženog, žalbu tužene kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude

Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu u toč. II. i dijelu točke VI. izreke kojim je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka ostaje neizmjenjena.

 

Tuženoj nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka budući da nije uspio u  žalbenom postupku, pa je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 2. izreke ove presude.

 

U Rijeci, 29. lipnja 2023.

 

 

Predsjednik vijeća

dr.sc. Vlado Skorup