Poslovni broj: 21 Gž R-79/2022-2

 

 

                 

          Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zadru

   Zadar, Ulica plemića Borelli 9

                                                                                                         Poslovni broj: 20 Gž R-79/2022-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

                                                                     

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz V., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku P. K., odvjetniku iz B., …, protiv tuženice R. H. - M. obrane, Z., …, OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-118/2017-42 od 23. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. lipnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice R. H. i potvrđuje djelomično presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-118/2017-42 od 23. svibnja 2022. pod toč. I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju D. B. na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 55.787,63 kn (7.404,29 eur), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

II Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-118/2017-42 od 23. svibnja 2022. pod toč. II. izreke i sudi tako da se nalaže tuženici R. H. da tužitelju na ime potraživanja neisplaćene razlike plaće, pored dosuđenog bruto iznosa od 55.787,63 kn, isplati i iznos od 1.620,43 eur (12.209,12 kn) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče i to:

 

-preko iznosa od 413,65 kn do iznosa od 1.095,07 kn tj. za iznos od 90,44 eur (681,42 kn) od 15. kolovoza 2012.,

 

-preko iznosa od 618,80 kn do iznosa od 1.255,86 kn tj. za iznos od 84,55 eur (637,06 kn) od 15. listopada 2012.,

 

-preko iznosa od 7.746,57 kn do iznosa od 8.923,07 kn tj. za iznos od 156,15 eur (1.176,50 kn) od 15. studenoga 2012.,

 

-preko iznosa od 5.597,20 kn do iznosa od 6.657,41 kn tj. za iznos od 140,71 eur (1.060,21 kn) od 15. prosinca 2012.,

 

-preko iznosa od 5.530,37 kn do iznosa od 7.143,88 kn tj. za iznos od 214,15 eur (1.613,50 kn) od 15. ožujka 2013.,

 

-preko iznosa od 5.007,22 kn do iznosa od 6.626,78 kn tj. za iznos od 214,95 eur (1.619,56 kn) od 15. travnja 2013.,

 

-preko iznosa od 3.760,87 kn do iznosa od 4.351,73 kn tj. za iznos od 78,42 eur (590,86 kn) od 15. svibnja 2013.,

 

-preko iznosa od 1.939,50 kn do iznosa od 2.376,40 kn tj. za iznos od 57,99 eur (436,90 kn) od 15. lipnja 2013.,

 

-preko iznosa od 153,68 kn do iznosa od 273,77 kn tj. za iznos od 15,94 eur (120,09 kn) od 15. kolovoza 2013.,

 

-preko iznosa od 962,78 kn do iznosa od 1.049,43 kn tj. za iznos od 11,50 eur (86,65 kn) od 15. rujna 2013.,

 

-preko iznosa od 7.056,21 kn do iznosa od 7.943,65 kn tj. za iznos od 117,78 eur (887,44 kn) od 15. listopada 2013.,

 

-preko iznosa od 1.841,85 kn do iznosa od 2.167,01 kn tj. za iznos od 43,16 eur (325,16 kn) od 15. studenoga 2013.,

 

-preko iznosa od 4.149,89 kn do iznosa od 4.916,05 kn tj. za iznos od 101,69 eur (766,16 kn) od 15. travnja 2014.,

 

-preko iznosa od 10.206,92 kn do iznosa od 11.455,51 kn tj. za iznos od 165,72 eur (1.248,59 kn) od 15. svibnja 2014. i

 

-preko iznosa od 802,12 kn do iznosa od 948,58 kn tj. za iznos od 24,74 eur (182,46 kn) od 15. lipnja 2014., pa do isplate.

 

III Djelomično se potvrđuje, a djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-118/2017-42 od 23. svibnja 2022. pod toč. I. izreke u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima parničnog postupka te se nalaže tuženici R. H. da tužitelju D. B., pored već dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn (1.327,23 eur) zajedno sa pripadajućom zakonskim zateznom kamatom od 23. svibnja 2022. (kao dana presuđenja) pa do isplate, naknadi daljnji parnični trošak u visini od 1.435,07 eur (10.812,50 kn), sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počev od 23. svibnja 2022. (kao dana presuđenja) pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

IV Nalaže se tuženici R. H. da tužitelju D. B. na ime sastava žalbe naknadi parnični trošak u visini od 311,07 eur (2.343,75 kn), sve u roku od 15 dana.

 

V Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja D. B. i tuženice R. H. za naknadom parničnog troška na ime sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              "I. „Nalaže se tuženiku R. H. -za M. obrane da tužitelju D. B., na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 55.787,63 kuna (slovima: pedesetpettisućasedamstoosamdesetsedam kuna šesdesettri lipe) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosim (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom:

 

-na iznos od 413,65 kuna od kolovoza 2012. godine

-na iznos od 618,80 kuna od listopada 2012. godine

-na iznos od 7.746,57 kuna od studenog 2012. godine

-na iznos od 5.597,20 kuna od prosinca 2012. godine

-na iznos od 5.530,37 kuna od ožujka 2013. godine

-na iznos od 5.007,22 kuna od travnja 2013. godine

-na iznos od 3.760,87 kuna od svibnja 2013. godine

-na iznos od 1.939,50 kuna od lipnja 2013. godine

-na iznos od 153,68 kuna od kolovoza 2013. godine

-na iznos od 962,78 kuna od rujna 2013. godine

-na iznos od 7.056,21 kuna od listopada 2013. godine

-na iznos od 1.841,85 kuna od studenog 2013. godine

-na iznos od 4.149,89 kuna od travnja 2014. godine

-na iznos od 10.206,92 kuna od svibnja 2014. godine

-na iznos od 802,12 kuna od lipnja 2014. godine pa sve do isplate

 

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.

 

              II. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom potraživanja neisplaćene razlike plaće u bruto iznosu od 12.209,12 kn sa zakonskom kamatom.

 

              III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu isplate zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima bruto razlike plaće iz točke I. ove presude."

 

              IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja D. B. kao i tuženice R. H. da im se naknadi trošak na ime sastava odgovora na žalbu.

 

2. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. II. izreke (kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe) žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine i predmet u tom  dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

2.1. U žalbi ističe da je u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda nerazumljiva i proturječna. Osnovni propis kojim se uređuje pitanje rada i plaća djelatnih vojnih osoba je Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske koji u odredbi čl. 169. st. 1. regulira pitanje osnovne plaće i dodataka na plaću. Minuli rad sastavni je dio osnovne plaće djelatne vojne osobe. Zakon o radu, kao opći propis, regulira pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koje je Zakonom određeno da se ne radi. U točci XIII. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih službenika, službenika i namještenika iz 2009. utvrđena su prava na isplatu dodataka na plaću iz osnova prekovremenog i noćnog rada, rada subotama i nedjeljama te blagdanom, kao i dodatak za smjenski način rada. U smislu te Odluke osnovna plaća za svaki sat rada uvećava se: za prekovremeni rad 50%, za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim Zakonom 150%, za rad u drugoj smjeni ako djelatnik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom duljim od 90 minuta 10%, a za rad u turnusu 5%. Stalni sudski vještak utvrdio je kako tužitelju nije plaćen njegov stvarno odrađeni rad. Stoga je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da je u svezi minulog rada isti već uračunat pa se ne može ponovno uračunavati te je i u tom dijelu izvršeno umanjenje izračunate razlike plaća iz dopune nalaza i mišljenja. Ističe da minuli rad jest obračunat na sate rada u redovnom radnom vremenu koje je tuženica platila tužitelju (što nije predmet ovog spora, a niti je u ovom postupku bilo prijeporno), međutim, za prekovremeni i ostali rad za koji vještak u nalazu i mišljenju iskazuje razliku plaće koju je tuženica tužitelju po osnovu navedenih dodataka na plaću propustila obračunati i isplatiti pa onda na takav rad nije niti obračunala i isplatila minuli rad to je pogrešan zaključak prvostupanjskog  suda da se minuli rad ima izuzeti iz ponovnog uračunavanja. U odnosu na razliku plaće za vrijeme obvezatne prisutnosti na radnom mjestu prilikom obavljanja rada na terenu prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Za radni angažman tužitelja na temelju Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2009. utvrđuje se pravo na isplatu dodataka na plaću iz osnova prekovremenog i noćnog rada, rada subotama i nedjeljama te blagdanom, kao i dodatak za smjenski način rada te rad na terenu na izdvojenom objektu i drugom obliku službe (osim stražarske) koji zahtjeva 24 satni boravak na radnom mjestu gdje se takav rad može organizirati dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva. Ukazuje se na odredbu čl. 42. st. 1. Zakona o radu glede pojma radnog vremena. Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac. Takvo normativno uređenje podudarno je s uređenjem pojma radnog vremena iz Direktive 2003/88/EEZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim aspektima organizacije radnog vremena prema kojem je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke. Dakle, sukladno tim propisima radno vrijeme je i ono vrijeme kada radnik stoji na raspolaganju poslodavcu. Ukazuje se na praksu Suda Europske unije. Stoga je u konkretnoj situaciji tužitelj obavljajući rad na terenu ostvario sate prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom, noću, blagdanom i u smjenama koji su samo djelomično evidentirani u službenim evidencijama tuženice kao efektivan rad, ali isto tako po obavljanju zadaća na terenu tužitelju nije bilo dozvoljeno napustiti mjesto gdje se rad na terenu obavljao već je sva 24 sata dnevno bio na raspolaganju tuženici što je nesporno. Niti jednim aktom nije propisano kako je tužitelj u obvezi nakon odrađenog efektivnog rada na terenu besplatno biti raspoloživ na radnom mjestu u okviru svog radnog vremena. Stoga i iznose za takav rad treba utvrditi usporedbom i iznosom naknade za vrijeme obveze prisutnosti na radnom mjestu koja je u tom razdoblju plaćana od strane tuženice drugim djelatnim vojnim osobama odgovarajućeg zanimanja i stručne spreme. Radi se o obvezi koja je odrediva i koja se može odrediti sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Ukazuje se i na odredbu čl. 82. st. 3. i 4. Zakona o radu. Pitanje rada na terenu nije određeno Pravilnikom o dodacima na plaću i načinu isplate plaće iz 2008., dok se Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2009. u točci XIII. utvrđuje pravo na isplatu dodataka na plaću iz osnova prekovremenog i noćnog rada, rada subotama i nedjeljama te blagdanom, kao i dodatak za smjenski način rada koja odluka nalazi primjenu kod obračuna efektivnih sati prekovremenog rada i rada po drugim osnovama ostvarenih, između ostalog i na terenu. Prema tome, radno vrijeme tužitelja na terenu sastojalo se od efektivnog rada i vremena obvezatne prisutnosti pa se tužitelju razlika plaće za rad na terenu ima obračunati i za sate obvezne prisutnosti na radu. Poziva se na pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4717/2004 te na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-179/2011 od 12. studenoga 2014. Glede odluke o troškovima postupka smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je pogrešno utvrdio omjer uspjeha stranaka u sporu. Tužitelj je u cijelosti uspio u pogledu osnove dok je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio sa 82,04% te je prvostupanjski sud propustio ocijeniti da je tužitelj uspio i s pravnom osnovom. Uzimajući u obzir kvalitativni i kvantitativni aspekt uspjeh tužitelja iznosi 71,43%. Što se tiče podneska od 12. veljače 2018. isti predstavlja očitovanje na dostavljenu dokumentaciju kojim su osporeni navodi tuženice iz podneska od 27. studenoga 2017., podnesak tužitelja od 10. veljače 2020. predstavlja prigovore na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka od 21. siječnja 2020., u podnesku od 7. svibnja 2020. očitovao se na navode tuženice iz podneska od 15. travnja 2020., podneskom od 3. kolovoza 2020. očitovao se na okolnost da tuženica nije postupila sukladno raspravnom rješenju od 9. srpnja 2020., podneskom od 12. prosinca 2017. dostavio je potvrdu o uplati predujma razlike troška financijsko-knjigovodstvenog vještačenja naloženog rješenjem suda od 21. studenoga 2017., dok je uz podnesak od 24. veljače 2020. dostavio potvrdu o uplati predujma troška financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Za te podneske sud tužitelju uopće ne dosuđuje trošak postupka. Što se tiče pristupa na ročište za objavu presude isti je bio potreban za vođenje parnice pa ga je trebalo i obistiniti. Dopuna provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja bila je nužna u ovom postupku jer je tuženica osporavala visinu tužbenog zahtjeva te je usvojen dio tužbenog zahtjeva upravo prema varijanti iz dopunskog nalaza i mišljenja. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

 

2.2. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženica ističe da ostaje kod svih iznesenih navoda tijekom prvostupanjskog postupka i žalbe od 7. lipnja 2022. pa da slijedom toga neosnovano tužitelj u svojoj žalbi navodi da je pored dosuđenog iznosa, sud trebao dosuditi tužitelju i plaću za preostalih 8 sati na dan tj. dodatak za aktivno dežurstvo. Činjenica da je tužitelj na terenu bio 24 sata na raspolaganju je sporna. Predmet tužbenog zahtjeva nije isplata razlike plaće za rad u dežurstvu pa sud za sate odmora i spavanja nakon rada tužitelja na terenu nije niti mogao naložiti isplatu uvećane plaće kao za sate aktivnog dežurstva. Tijekom postupka tužitelj nije dokazao da je na trotjednoj vojnoj vježbi na vojnom poligonu za vrijeme spavanja i odmora bio na raspolaganju i obvezatnoj prisutnosti te da bi mu temeljem toga pripao dodatak za aktivno dežurstvo. Naime, osim u travnju 2014., tijekom utuženog razdoblja tužitelj  nije obavljao službu dežurstva, a u evidencijama rada tužitelja na terenu evidentirani su početak i završetak rada tijekom dana, satnica redovnog rada i prekovremenog rada te nema evidentiranih sati pripravnosti niti sati dežurstva. Stoga je dopuna vještačenja provedena na temelju predloženog uračunavanja i pretvaranja sata odmora u plaću kao za rad temeljem podnesaka tužitelja koji ne predstavljaju dokaz o činjenicama rada tužitelja, slijedom toga predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu uz naknadu troška na ime sastava odgovora na žalbu.

 

3. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I. izreke žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3.1. U žalbi  tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u presudi se navodi da tuženica u službene evidencije nije upisala stvarni rad na terenu te da su tužitelj i svjedok T. Č. iskazivali o svakodnevnom stvarnom radu na terenu prema kojima je utvrđeno koliko je prosječno tužitelj radio dulje od redovnog radnog vremena. Međutim, sud uopće ne daje ocjenu vjerodostojnosti službene dokumentacije o radu tužitelja niti činjenice koje je utvrdio na temelju te dokumentacije te nalaza i mišljenja vještaka koji se temelji na toj dokumentaciji. Nejasno je zbog čega sud ne prihvaća drugu varijantu nalaza i mišljenja vještaka. Ističe da je tuženica postupala sukladno odredbi čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu iz 2009. te vodila evidenciju o tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi i njegovom radnom vremenu, sve sukladno čl. IV. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba službenika i namještenika iz 2009. (dalje Odluka/09) uz naznaku oblika i trajanja rada tužitelja. Službene evidencije predstavljaju izjave iz čl. 230. Zakona o parničnom postupku uz presumpciju da su isprave istinite i u njihov sadržaj sud i sudionici u postupku mogu se pouzdati. U slučaju sumnje u autentičnost isprave kojom se dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, sud je ovlašten po službenoj dužnosti zatražiti izjašnjenje o tome od tijela koje ju je izdalo. Iskazi tužitelja i svjedoka Č. ne dokazuju koliko se točno radilo na pojedinom terenu niti dokazuju neistinitost podataka u evidencijama. Osim toga, tužitelj nije vodio svoju evidenciju o radu na terenu, a službene evidencije su potpisane od ovlaštenih osoba pa i od strane tužitelja čime ih je prihvatio kao potpune i točne. Nadalje, tužitelj nije dokazao da je utvrđeno kako je odgovorna osoba prilikom sastava evidencija neistinito unosila podatke u evidencije jer ih tužitelj u vrijeme kada su mu predočene nije osporavao pisanim prigovorom. Nadalje, svjedok Č. tužio je tuženicu iz iste pravne osnove pred Općinskim sudom u Karlovcu u predmetu Pr-14/2017 pa se može zaključiti da je zainteresiran za pozitivan ishod ove parnice. Svjedok Č. i tužitelj ispitani su na ročištu 2. srpnja 2020. pa je s obzirom na protek vremena upitna pouzdanost takvih iskaza glede točnosti podataka o radu tužitelja jer nisu precizirali kada je točno obavljan terenski rad, koliko puta i na kojem terenu. S obzirom da se takvi iskazi bave prosječnim radom tužitelja, to nije moguće utvrditi stvarni rad tužitelja. Naime, svjedok Č. se nije mogao sjetiti na kojem je terenu bio zajedno s tužiteljem, upitna je pouzdanost tvrdnje da je tužitelj na svim terenima radio od 6 – 22 sata, te je iskaz ovog svjedoka u kontradiktornosti sa službenom evidencijom. Kako je notorna činjenica da rad na terenu koji većinom obuhvaća vojne vježbe nije mogao trajati uvijek isto već je ovisio o konkretnim zadaćama i vježbama koje su se provodile, a kamoli da je u istoj satnici trajao rad na vojnim vježbama, počasti na sahranama, pružanje pomoći kod obrane od poplava i drugom radu na terenu. Poziva se na odluke Županijskih sudova u Republici Hrvatskoj da se na temelju uopćenih personalnih dokaza ne može utvrditi stvarni radni angažman tužitelja. Na tužitelja kao djelatnu vojnu osobu primjenjuje se Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske iz 2002. kao i podzakonski propisi doneseni u skladu s tim Zakonom. Pitanje primjene propisa određeno je čl. 14. tog Zakona prema kojem o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donijetima na temelju istog, primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

 

3.2. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženice ističe da se sudska praksa na koju se poziva tuženica ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se ne radi o istovjetnim predmetima, stoga što je u ovom sporu predmet postupka isplata razlike plaće za ostvarene sate rada na terenu, a drugostupanjske odluke na koje se poziva tuženica odnose se na isplatu razlike plaće za sate rada ostvarene u službi dežurstva i stražarskoj službi. Nadalje, tužitelj ni ne traži da mu se svi ukupno ostvareni sati rada na terenu obračunavaju kao prekovremeni sati u neprekidnom trajanju od 24 sata dnevno već se sati rada segmentiraju na prekovremene sate rada i sate aktivnog dežurstva za vrijeme obvezne prisutnosti na radu, a što nije istovjetna činjenična i pravna situacija u odlukama na koje se u žalbi poziva tuženica te je tužbeni zahtjev napravljen u varijanti nalaza i mišljenja vještaka u kojoj se prekovremeni sati umanjuju za iskorištene slobodne dane. Upućuje na propise koji se primjenjuju u konkretnom slučaju, a to je Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, Zakon o radu i Odluka/09. Tijekom čitavog postupka tužitelj je prigovarao potpunosti i točnosti evidencija radne angažiranosti tužitelja koje je tuženica priložila u spis predmeta te se posebno ukazuje na podnesak tužitelja od 12. veljače 2018. te 3. kolovoza 2020. Poziva se i na praksu Suda Europske Unije, a u situaciji kada postoji nepotpuna dokumentacija, sudska praksa je prihvatila personalne dokaze u postupku. Predlaže da mu se obistini trošak sastava odgovora na žalbu.

 

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženice neosnovana.

 

5. Suprotno navodima stranaka prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19, dalje ZID ZPP), jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni što znači da se pobijana prvostupanjska presuda može ispitati stoga što nema nedostataka.

 

5.1. Nisu počinjene ni bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica u utuženom vremenskom razdoblju od travnja 2012. do svibnja 2014. na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama isplati bruto iznos od 67.996,75 kn, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

 

7. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju primijenio slijedeće propise:

 

- da se u utuženom periodu primjenjuju Zakon o službi u oružanim snagama (Narodne novine, broj 33/02, 58/02, 175/03, 164/04, 76/17 i 88/09, dalje ZOSOS/02),

 

- da je 26. lipnja 2013. stupio na snagu Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 73/13 , dalje ZOSOS/13),

 

- da su se plaće djelatnih vojnih osoba sukladno Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 23/95, 33/95 i 128/99, dalje ZOSOS/95) regulirale Odlukom predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika nakon čega je donesena Uredba Vlade Republike Hrvatske o vrijednosti koeficijenata osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe (Narodne novine, broj 244/02, dalje Uredba/02), koja je stupila na snagu 1. prosinca 2002., i Pravilnik na dodatke na plaću i način isplate plaće pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 6/03, dalje Pravilnik/03) koji je stupio na snagu 1. prosinca 2002. te je tim podzakonskim propisima prestala važiti prethodno navedena Odluka predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika,

 

- da je 25. rujna 2002. donesena Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine, broj 9/03, dalje Odluka/03),

 

- da je nakon toga donesena Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine, broj 118/09 i 118/12, dalje Odluka/09) te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Narodne novine, broj 118/09, dalje Pravilnik/09), a koji podzakonski propisi se primjenjuju u utuženom razdoblju,

 

-  da je Pravilnik/09 donesen 25. rujna 2009., a stupio na snagu 1. listopada 2009. i

 

- da je na temelju čl. 139. ZOSOS/13 tek 6. ožujka 2014. donesen Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Narodne novine, broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15 i 5/17, dalje Pravilnik/14).

 

7.1. Nadalje, prvostupanjski sud na temelju navoda stranaka i ocjena provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP utvrđuje da je dio tužbenog zahtjeva u pogledu isplate iznosa od 55.787,63 kn, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, osnovan s obrazloženjem da je na temelju iskaza svjedoka T. Č. te stranačkog iskaza tužitelja, dokumentacije priložene u spisu predmeta te nalaza i mišljenja vještaka financijske struke D&S d.o.o. od 21. siječnja 2020. te dopune istog (i to na temelju druge varijante navedenog vještačenja prema kojoj su uračunati slobodni dani koje je tužitelj koristio) utvrđuje da tužitelju pripada navedeni iznos jer da tuženica nije predočila sudu dokaze koji bi upućivali na postojanje okolnosti iz čl. 97. st. 6. ZOSOS/13 i isključivali pravo tužitelja na isplatu uvećanja plaće za prekovremeni rad, da je tuženica u službenim evidencijama o radu tužitelja neažurno vodila evidenciju, da je tužitelj kao vojni djelatnik odlazio na teren kako bi izvršio zadane poslove i zadatke pa je tim prigodama svakodnevno radio u vremenu dužem od redovnog radnog vremena, da je vještak prilikom izračuna visine potraživanja uzeo u obzir podatke iz službenih evidencija o korištenju slobodnih dana koje je isključio i na taj način točno utvrdio kolika je razlika neisplaćene naknade ostala nakon izvršene stvarne preraspodjele radnog vremena.

 

8. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u navedenom dijelu prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

 

9.Temeljni žalbeni navod tuženice ogleda se u tome što ista tvrdi da prvostupanjski sud nije mogao na temelju iskaza svjedoka T. Č. te stranačkog iskaza tužitelja utvrđivati angažman tužitelja na poslovima koji prelaze okvir redovnog radnog vremena, kao i da nije na taj način mogao utvrđivati obujam korištenja slobodnih dana tužitelja, koji žalbeni navodi su neutemeljeni.

 

9.1. Naime, glede visine dosuđenog iznosa od 55.787,63 kn ovaj drugostupanjski sud nalazi da je vještak financijske struke u svom nalazu i mišljenju, kao i dopuni istog uzeo sve relevantne parametre za izračunavanje visine potraživanja, a pri tome je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako u konkretnom slučaju treba primijeniti drugu varijantu vještačenja koja uzima u obzir (prvenstveno na temelju dokumentacije priložene spisu predmeta od strane tuženice), jer je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj u utuženom periodu koristio slobodne dane čije je korištenje vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja u drugoj varijanti pravilno uzeo u obzir.

 

9.2. Posljedično tome, nisu pravno odlučni navodi tuženice da su svjedok i tužitelj saslušani 2. srpnja 2020. pa da isti, s obzirom na protek vremena, ne mogu imati značaj pouzdanih iskaza glede točnosti podataka o radu tužitelja, a ovo tim više što je vještak financijske struke u svojoj dopuni nalaza (l.s. 335 - 341) izričito naveo kako je prilikom obračuna slobodnih dana od ukupnog broja slobodnih dana oduzeo dane tjednog odmora na način da je za svakih 7 dana rada na terenu (odrađenih u nizu) obračunao jedan dan tjednog odmora, kao i da je prilikom izrade dopune nalaza od ostvarenog prekovremenog rada oduzeo sve slobodne dane (koji u evidencijama definitivno postoje) koje je tužitelj ostvario ali uz napomenu da nije moguće odrediti da bi se neki od tih dana odnosili i na razdoblje koje prethodi utuženom, kao i da tužitelj u utuženom periodu nije bio na dežurstvu pa da ne ostvaruje pravo na slobodne dane po ovom vidu rada dok su slobodni dani koje bi tužitelj ostvario po osnovu straže također oduzeti.

 

9.3. Dakle, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, a kako je tužitelj svoj konačno postavljeni tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s prethodno navedenom dopunom, takvi žalbeni navodi tuženice doista nisu odlučni jer se navedeno vještačenje temelji na dokumentaciji dostavljenoj od strane tuženice (vidjeti odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-4029/2019 od 26. siječnja 2021.)

 

9.4. Ovo bez obzira na činjenicu što je tuženica ta koja je trebala voditi urednu evidenciju o radu tužitelja izvan redovnog radnog vremena, kao i o korištenju slobodnih dana (čl. 4. u svezi s čl. 131. ZR) zato što je vještak upravo na temelju takve dokumentacije tuženice izradio nalaz i mišljenje iz kojeg je razvidno da su uzete u obzir sve odlučne okolnosti ovog konkretnog slučaja.

 

10. Glede pozivanja tuženice na odluke drugostupanjskih sudova u Republici Hrvatskoj s pravom tužitelj u odgovoru na žalbu ističe kako se ta sudska praksa ne može primijeniti u ovom slučaju, jer se ista odnosi na drugačiju činjeničnu situaciju.

 

11. Međutim, u pogledu točke II. izreke pobijane prvostupanjske presude (kojom je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 12.209,12 kn, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom) ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

11.1. Glede potraživanja na ime aktivnog dežurstva prvostupanjski sud smatra da u pogledu dodatka za aktivno dežurstvo tužitelju ne pripada uvećanje plaće iz toč. XIII Odluke/09 te Pravilnika/09, jer da za vrijeme aktivnog dežurstva tužitelju ne pripada uvećanje plaće na ime prekovremenog rada za rad noću, subotom, nedjeljom pa je ta naknada za aktivno dežurstvo oduzeta, kao i ona za minuli rad u svezi kojeg nalazi da je isti već uračunat pa da se ne može ponovno uračunavati.

 

11.2. Međutim, prema Direktivi 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim aspektima organizacije radnog vremena propisano je kako je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke, a što je sve podudarno s odredbom ZR.

 

11.3. Prema praksi Suda Europske unije (primjerice C-303/98) da bi se određeno razdoblje smatralo radnim vremenom moraju biti ispunjena barem dva od tri konstitutivna elementa i to da se radnik mora nalaziti na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju, da radnik mora biti obvezan u tom razdoblju obavljati poslove i da radnik mora biti spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, tj. mora biti na raspolaganju poslodavcu u slučaju da se ukaže potreba za obavljanjem određenog posla.

 

11.4. Dakle, u ovom konkretnom slučaju nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj pored ostvarenih sati prekovremenog rada, rada subotama, nedjeljama, noću, blagdanom i u smjenama koji su samo djelomično evidentirani u službenoj evidenciji tuženice kao efektivan rad, te vodeći računa o tome da je tužitelj nakon efektivnog rada morao i nadalje boraviti na terenu bez mogućnosti odlaska s radnog mjesta, to ovaj drugostupanjski sud nalazi da se radi o aktivnom dežurstvu iz toč. VI. Odluke/09 u svezi s čl. 17.b Pravilnika/09, odnosno, da se preostali radni sati nakon efektivnog rada tj. vrijeme obvezatne prisutnosti na radnom mjestu također imaju smatrati radnim vremenom tužitelja koje se obračunava kao aktivno dežurstvo i za koje tužitelj osnovano potražuje da mu budu plaćeni (vidjeti odluku Suda Europske unije u predmetu C-742/2019 od 10. rujna 2019. te vezano s tim i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4649/2012-2 od 17. studenoga 2012.) 

 

12. Što se pak tiče minulog rada i dodatka od 0,5% za svaku godinu radnog iskustva, navesti je da se u konkretnom slučaju, a s obzirom da to nije regulirano prethodno navedenim propisima i s obzirom na utuženo razdoblje, primjenjuju Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike od 2. kolovoza 2012. (Narodne novine, broj 89/12, dalje KU/12) i Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike od 14. kolovoza 2013. (Narodne novine, broj 104/13, dalje KU/13).

 

12.1. Naime, i u KU/12 i u KU/13 odredbom čl. 41. st. 2. propisano je da je osnovna plaća umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen službenik ili namještenik i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, dok je čl. 44. st. 1. istih propisano uvećanje osnovne plaće službenika i namještenika za rad noću, prekovremeni rad, rad subotom, rad nedjeljom, rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom, radom na Uskrs, smjenskim radom, dvokratnim radom s  prekidom dužim od 90 minuta i za rad u turnusu.

12.2. Takve identične odredbe sadržavao je i Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj 92/04, dalje KU/04) i to u odredbi čl. 35. st. 2. i čl. 39. st. 1. istog.

 

12.3. Na sjednici održanoj 2. ožujka 2005. Zajednička komisija iz čl. 103. st. 1. KU/04 dala je tumačenje načina obračuna prekovremenih sati u odnosu na dodatke za poslove s posebnim uvjetima rada koji, u odnosu na minuli rad, glasi da je sukladno čl. 35. st. 2. KU/04 osnovna plaća umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik ili namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Glede obračuna prekovremenog rada ističe se da se obračun vrši uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (dakle, bez dodatka na osnovnu plaću) te se kod obračuna prekovremenih sati uzima vrijednost sata ("satnica") bez dodatka za osnovnu plaću za poslove s posebnim uvjetima rada.

 

12.4. Dakle, iz prethodno istaknutog proizlazi da tužitelju, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, pripada i pravo glede prekovremenih sati na obračun uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža.

 

13. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u toč. I i II izreke ove drugostupanjske odluke.

 

14. Također, je po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka.

 

14.1. U pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 80/22) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15. 37/22 i 126/22 - dalje Tarifa) tužitelju je na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika priznato po 100 bodova za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora, kao i tužbe te podnesaka od 3. listopada 2017., 12. veljače 2018., 6. kolovoza 2020. i 30. lipnja 2021., kao i za pristup na ročišta 21. studenoga 2017., 2. srpnja 2020. i 9. veljače 2022. i 50 bodova na ime pristupa na ročište za objavu presude, što sveukupno iznosi 950 bodova odnosno 14.250,00 kn na koji trošak je priznat i trošak PDV u visini od 3.562,50 kn, kao i cjelokupni trošak provedenog vještačenja u visini od 3.000,00 kn, odnosno, sveukupno 20.812,50 kn.

 

14.2. Kako je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak u visini od 10.000,00 kn to znači da je tuženica u obvezi tužitelju naknaditi i daljnji trošak u visini od 10.812,50 kn (20.812,50 kn - 10.000,00 kn) tj. 1.435,07 eur.

 

14.3. Podredno se ističe da je u ovom konkretnom slučaju riječ o procjenjivom predmetu radi čega se ne primjenjuje Tbr. 48. st. 4. Tarife već Tbr. 48. st. 3. iste, a posljedično tome i Tbr. 50. Tarife glede vrijednosti boda od 15,00 kn koja je u tom dijelu stupila na snagu 5. studenoga 2022.

14.4. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbijen je kao neosnovan, jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje ove parnice budući da je tužitelj u podnescima ponavljao svoje navode, kao i neposredno prije ročišta dostavljao podneske čiji sadržaj je mogao iznijeti na ročištu pri čemu valja imati u vidu odredbu čl. 4. ZPP glede načela usmenosti i neposrednosti kao temeljnih načela parničnog postupka.

 

14.5. Glede troška sastava žalbi tužitelju je srazmjerno uspjehu od 90 % priznat po ovoj osnovi iznos od 2.343,75 kn, dok tuženica u cijelosti nije uspjela sa žalbom pa joj navedeni trošak nije obistinjen.

 

14.5. U pogledu zatraženih troškova tužitelja i tuženice po osnovi sastava odgovora na žalbu isti su odbijeni kao neosnovani, jer nije riječ o troškovima koji su u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP bili nužni za vođenje ovog postupka.

15. U nepobijanom dijelu pod toč. III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

16. Dvojno iskazivanje temelji se na odredbi čl. 43. st. 1. u svezi s čl. 48. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/22 i 88/22).

 

 

 

Zadar, 28. lipnja 2023.

                                                                                                                     Predsjednica vijeća

 

                                                                                                       Sanja Dujmović, v.r.