Poslovni broj: 20 Gž-115/2023-2

                

        Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

 

 

 

                                                                                                          Poslovni broj: 20 Gž-115/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

                                                                     

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Marine Tante članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. L. iz B., …, OIB: …, zastupane po punomoćnicama-odvjetnicima iz Z. odvjetničkog ureda D. G. i J. P. iz V., …, protiv tuženice R. A. d.d. Z., …, OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz O. društva G. & G. d.o.o. Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-89/2022-9 od 9. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 28. lipnja 2023.,

 

p r e s u d i o

 

i

 

r i j e š i o  j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženice R. A. d.d. te potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-89/2022-9 od 9. prosinca 2022.

 

Obrazloženje

 

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

''I              Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., …, OIB: …, da tužiteljici V. L., B., …OIB: …, isplati iznos od 30.595,01 kn/4.060,66 eur (trideset tisuća petsto devedeset pet kuna i jednu lipu/četiri tisuće šezdeset eura i šezdeset šest centi, fiksni tečaj konverzije 1 eur = 7,53450 kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14 % godišnje računajući od 08.04.2009. do 30.06.2011., od 01.07.2011. pa do 31.07.2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, računajući kako slijedi od

 

 

- 08.04.09. na iznos od 25,58 kn,

- 12.05.09. na iznos od 102,12 kn,

- 06.06.09. na iznos od 79,12 kn,

- 10.07.09. na iznos od 77,12 kn,

- 28.08.09. na iznos od 66,12 kn,

- 11.09.09. na iznos od 80,12 kn,

- 12.10.09. na iznos od 74,12 kn,

- 10.11.09. na iznos od 74,12 kn,

- 12.12.09. na iznos od 72,12 kn,

- 12.01.10. na iznos od 99,12 kn,

- 11.02.10. na iznos od 117,12 kn,

- 11.03.10. na iznos od 114,12 kn,

- 10.04.10. na iznos od 141,12 kn,

- 11.05.10. na iznos od 144,12 kn,

- 21.06.10. na iznos od 160,12 kn,

- 30.08.10. na iznos od 423,29 kn,

- 06.09.10. na iznos od 535,24 kn,

- 22.10.10. na iznos od 278,12 kn,

- 06.12.10. na iznos od 250,47 kn,

- 31.12.10. na iznos od 370,92 kn,

- 20.01.11. na iznos od 490,12 kn,

- 10.02.11. na iznos od 324,12 kn,

- 11.03.11. na iznos od 339,12 kn,

- 12.04.11. na iznos od 311,12 kn,

- 12.05.11. na iznos od 318,12 kn,

- 30.07.11. na iznos od 452,12 kn,

- 31.08.11. na iznos od 544,12 kn,

- 26.09.11. na iznos od 144,12 kn,

- 03.10.11. na iznos od 1.014,12 kn,

- 20.12.11. na iznos od 744,12 kn,

- 02.01.12. na iznos od 488,24 kn,

- 16.01.12. na iznos od 587,12 kn,

- 21.02.12. na iznos od 498,12 kn,

- 17.03.12. na iznos od 502,12 kn,

- 18.04.12. na iznos od 484,12 kn,

- 14.05.12. na iznos od 477,12 kn,

- 28.06.12. na iznos od 498,12 kn,

- 26.07.12. na iznos od 494,71 kn,

- 29.08.12. na iznos od 477,23 kn,

- 26.09.12. na iznos od 470,12 kn,

- 24.10.12. na iznos od 448,36 kn,

- 27.12.12. na iznos od 468,57 kn,

- 17.01.13. na iznos od 244,12 kn,

- 30.01.13. na iznos od 726,12 kn,

- 15.02.13. na iznos od 444,12 kn,

- 05.04.13. na iznos od 461,12 kn,

- 30.04.13. na iznos od 474,12 kn,

- 29.05.13. na iznos od 460,12 kn,

- 28.06.13. na iznos od 417,17 kn,

- 20.08.13. na iznos od 416,12 kn,

- 04.09.13. na iznos od 429,12 kn,

- 11.09.13. na iznos od 452,12 kn,

- 19.10.13. na iznos od 458,12 kn,

- 25.11.13. na iznos od 448,12 kn,

- 20.12.13. na iznos od 460,12 kn,

- 23.01.14. na iznos od 467,12 kn,

- 31.03.14. na iznos od 10.046,21 kn,

- 03.04.14. na iznos od 331,62 kn,

 

do isplate, u roku od 15 dana.

 

II.              Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 8.483,93 kn/1.126,01 eur (osam tisuća četiristo osamdeset tri kune i devedeset tri lipe/tisuću sto dvadeset šest eura i jedan cent, fiksni tečaj konverzije 1 eur = 7,53450 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. prosinca 2022. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.''

 

2. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

 

''Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od 29. rujna 2022., kao neosnovan.''

 

3. Protiv citirane presude i rješenja žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane odluke preinače, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.1. U žalbi ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku. Prvostupanjski sud da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku jer da uopće tu odredbu nije primijenio. Nadalje, da je ostvarena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. istog Zakona jer da je sud prvog stupnja neosnovano zaključio kakao je mjesno nadležan. Ovo stoga što je predmetni kredit zaključen u poslovnici tuženice u Varaždinu, a ovaj spor nije nastao u povodu djelatnosti te jedinice radi čega se ne primjenjuje odredba čl. 59. Zakona o parničnom postupku. Presuda da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati pa da je stoga počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku budući da je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio na utvrđenjima iz kolektivnog spora potpuno zanemarivši argumentirane tvrdnje tuženice potkrijepljene materijalnim dokazima da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala u svezi valute, kao i da valutna klauzula nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Sve to da je imalo za posljedicu ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešnu primjenu materijalnog prava jer prvostupanjski sud nije na pravilan način primijenio Zakon o zaštiti potrošača i Direktivu 93/13/EZ. Nije pravilno primijenjeno ni materijalno pravo glede istaknutog prigovora zastare. Tuženica nije nesavjesna stjecateljica time što je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi pa je zbog toga nepravilno primijenjena i odredba čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. U svezi odluke o troškovima postupka tvrdi da ukoliko je tužiteljica platila pristojbu na presudu u roku od tri dana ista iznosi pola dosuđenog iznosa. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Tuženica u žalbi neosnovano ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP) jer je prvostupanjski sud naveo i obrazložio koje je od činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio pri čemu se prvostupanjski sud izjasnio i o stavovima stranaka te njihovim prijedlozima i prigovorima što znači da pobijana prvostupanjska presuda ima sve nužne elemente propisane odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

7. Neosnovano žaliteljica tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

7.1. Naime, prema odredbi čl. 2. st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.

7.2. Stoga se konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019.) pa je stoga prvostupanjski sud pravilno zaključio da je nadležan u ovom konkretnom slučaju

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

9. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 4.060,66 eur (30.595,01 kn) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji zahtjev temelji na tvrdnji da su dijelovi odredbe Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2007. u svezi valutne klauzule ništetni.

11. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio ništetnost dijela ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o kreditu koji je tuženica zaključila sa tužiteljicom, pozivom na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

12. Što se tiče prigovora zastare, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

13. U kolektivnom sporu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je u odnosu na tuženicu utvrđena ništetnost ugovorene valutne klauzule. Kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 8. travnja 2021., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

14. Nadalje, kako je način ugovaranja valutne klauzule bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

15. Naime, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/18-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 72/12 i 56/1- dalje ZZP/07). Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP/03 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

16.1. Naime, svrha čl. 88. ZZP/03, odnosno čl. 138.a ZZP/07 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primjeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).

16.2. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice koji indirektno ukazuju da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer i po ocjeni ovog suda, odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku. Da je tome tako proizlazi iz odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Valja istaći da iz spisa predmeta proizlazi kako među strankama nije sporna visina potraživanja, a kako to proizlazi iz raspravnog zapisnika od 27. listopada 2022. (list spisa 91) jer je tuženica povukla prigovor u pogledu visine tužbenog zahtjeva radi čega je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog tužiteljice da se provede financijsko vještačenje.

18. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

19.1. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.2. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta.

20. Konačno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) kod odluke o troškovima postupka kada je naložio tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.126,01 eur (8.483,93 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja. U odnosu na žalbeni navod tuženice glede visine obistinjene pristojbe na presudu navesti je kako iz uplatnice na listu spisa 123 proizlazi da je tužiteljica platila po toj osnovi sudsku pristojbu u visini od 655,95 kn tj. upravo iznos koji joj je prvostupanjski sud i dosudio.

21. Slijedom iznesenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje.

                                                 Zadar, 28. lipnja 2023.

 

                                                                                                         Predsjednica vijeća

 

                                                                                                             Sanja Dujmović, v.r.