1

Poslovni broj Gž-380/2022-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-380/2022-3

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.J. (ranije D.) iz I., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima K. L.i V. J.-P., odvjetnicima iz O., protiv tuženika R. A. d. d. iz Z., OIB: ....., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda P., G., V., K., I. i F. M. iz R., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-1920/2019-23 od 19. siječnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 28. lipnja 2023. godine,

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-1920/2019-23 od 19. siječnja 2022. godine.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 628-50-4285019 sklopljenog između tužiteljice u ulozi korisnice kredita i tuženika u ulozi kreditora dana 26. srpnja 2007. godine, koji ugovor je potvrđen od strane vršiteljice dužnosti

 

 

javnog bilježnika G. L. iz L. pod brojem OV-802/07 dana 27. srpnja 2007. godine, u dijelu u kojem sadržava utvrđenje da je redovna kamatna stopa od 5,49% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a koji dio odredbe glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

 

2.              U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 8.165,52 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u toj točki izreke.

 

3.              U točki III. izreke utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 628-50-4285019 sklopljenog između tužiteljice u ulozi korisnika kredita i tuženika u ulozi kreditora dana 26. srpnja 2007. godine, koji ugovor je potvrđen od strane vršiteljice dužnosti javnog bilježnika G. L. iz L. pod brojem OV-802/07 dana 27. srpnja 2007. godine, kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak (CHF) u dijelu koji glasi: „... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“

 

4.              U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 32.464,68 kuna, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose glavnice od njihove dospjelosti pa do isplate, sve na način kako je navedeno u izreci.

 

5.              U točki V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 12.718,50 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po stopi od 5,49% godišnje, odnosno u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

6.              Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP), pri čemu predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

7.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

8.              Žalba nije osnovana.

 

9.              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužiteljice, te nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije D. C., u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnima i bez pravnog učinka dijelova odredaba Ugovora o kreditu broj 628-50-4285019 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora dana 26. srpnja 2007. godine (u nastavku teksta: Ugovor), potvrđenog od strane vršiteljice dužnosti javnog bilježnika G.L. iz L. pod brojem OV-802/07 dana 27. srpnja 2007. godine, naznačenih u točkama I. i III. izreke pobijane presude, koji Ugovor je zaključen u valuti švicarski franak (CHF) i uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i zahtjev radi isplate preplaćenih novčanih iznosa kao posljedice ništetnosti naznačenih odredaba predmetnog Ugovora.

 

10.              U vezi toga utvrđuje da je u predmetnom Ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je gramatički jasno stipulirana, ali da ona nije razumljiva, jer da je jedino razumljivo kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke (tuženika), dok u ostalim odredbama Ugovora nije naznačeno prema kojim kriterijima se mijenja visina kamatne stope za vrijeme ugovornog odnosa, pa utvrđuje da tužiteljica nije znala kako i na koji način se mijenja kamatna stopa i kada je banka ovlaštena mijenjati kamatnu stopu, niti je istoj to bilo pojašnjeno, a da je predmetni Ugovor sačinio tuženik, te se radilo o unaprijed formuliranom ugovoru na koji tužiteljica nije mogla utjecati, osim u cijelosti prihvatiti Ugovorne odredbe, što je i učinila jer joj je bio potreban kredit za kupnju vozila, budući je morala voziti djecu u školu i vrtić, kao i odlaziti na posao iz P. u R.. Nastavno utvrđuje kako iz Ugovora nije vidljivo na koji način se mijenja kamatna stopa, kada i kako se mijenja tečaj valute, te koji iznos za vremensko razdoblje od 7 godina tužiteljica treba platiti s obzirom na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja valute. Stoga utvrđuje da se tako formulirane Ugovorne odredbe ne mogu smatrati određenima i odredivima, niti je tuženik dokazao da je tužiteljica znala ili da je prilikom zaključenja Ugovora mogla znati koliko će novčanih jedinica u apsolutnom iznosu morati platiti tuženiku prilikom vraćanja kredita u ugovorenom roku otplate od puštanja kredita u tečaj, jer nije bio naznačen iznos kojeg bi ista u konačnici trebala vratiti po ugovornom odnosu prema promjenljivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za CHF, pa utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da je ponašanje tuženika bilo protivno odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, u nastavku teksta: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, te načelu jednake vrijednosti činidaba iz članka 7. stavak 1. ZOO-a.

 

11.              Nadalje utvrđuje kako tužiteljica nije znala što znači valutna klauzula, niti joj je to bilo pojašnjeno, već da je jedino znala da se otplata kredita veže za valutu CHF, a da su joj u banci (kod tuženika) rekli da je to stabilna valuta, u vezi čega utvrđuje kako u Ugovoru nije naznačen tečaj koji se primjenjuje za otplatu svake rate za vrijeme ugovornog odnosa, sve u cilju određivanja konačnog iznosa zajma u stranoj valuti, niti su vidljivi kriteriji promjena tečaja valute prilikom otplate svake rate, pa utvrđuje da tužiteljica nije mogla pretpostaviti koliko bi iznosila njezina mjesečna otplata prema promjeni tečaja za valutu CHF, osim što je vjerovala službeniku banke da to neće biti tako veliki iznos, možda najviše 100,00 kuna. Osim toga, utvrđuje da tuženik nije dokazao da je prilikom zaključenja Ugovora bilo moguće procijeniti ekonomske posljedice za tužiteljicu s obzirom na promjenjivost tečaja uz primjenu valutne klauzule.

 

12.              Iz navedenih razloga, a pozivom na odredbe članaka 84. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 14. srpnja 2013. godine, presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, odredbu članka 502.c ZPP-a, te odredbu članka 22. stavak 1. ZOO-a, utvrđuje ništetnima odredbe Ugovora u dijelu opisanom u točkama I. i III. izreke pobijane presude.

 

13.              Posljedično navedenom, utvrđuje da je tuženik uslijed ništetnosti naznačenih Ugovornih odredaba bez osnove stekao novčani iznos od 8.165,52 kuna na ime preplaćene kamate, kao i iznos od 32.464,68 kuna po osnovi tečajne razlike, pa pozivom na odredbe članaka 1111., 1115. i 29. stavak 2. i 8. ZOO-a (očitom omaškom u pisanju je navedeno da se radi o članku 28. ZOO-a) utvrđuje osnovanim i zahtjev tužiteljice radi isplate tih novčanih iznosa, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog utuženog iznosa pa do isplate.

 

14.              Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, u skladu s odredbom članka 241. ZOO-a, pa da je zastara počela teći ispočetka tek po pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7219/13 postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, te da u trenutku njezinog podnošenja nije protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

 

15.              Isto tako, sud prvog stupnja odbija kao suvišan, nepotreban i irelevantan prijedlog tuženika za provođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđenja usporedbe zbroja parametara povijesnog kretanja šestomjesečnog libora za CHF, utvrđenja desetogodišnje premije rizika za hr, te petogodišnjeg troška regulacije za razdoblje od 2010.-2015. godine radi utvrđenja promjene kamatne stope iz Ugovora, jer utvrđuje kako iz Ugovora i priložene dokumentacije ne proizlazi utvrđenje zbroja parametara, pa da bi bilo moguće vršiti usporedbu s konkretnim odredbama kredita. Osim toga, odbija kao suvišan i nepotreban i prijedlog tuženika za provođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika G.L. na okolnost utvrđenja zaključenja predmetnog Ugovora, te da li je tužiteljici rastumačen kredit i Ugovorne odredbe od strane javnog bilježnika, jer utvrđuje da javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora nije mogao predvidjeti niti pojasniti strankama ekonomske posljedice Ugovora.

 

16.              Iz navedenih razloga odlučuje kao u točkama I., II., III. i IV. izreke pobijane presude, dok odluku o parničnim troškovima (točka V. izreke) temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, odredbi članka 29. stavak 2. i 8. ZOO-a, kao i odredbi članka 30. stavak 3. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, u nastavku teksta: OZ).

 

17.              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može ispitati.

 

18.              Neosnovano tuženik sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, jer iz cjeline obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je sud prvog stupnja cijenio sve provedene dokaze, i to na način propisan potonjom odredbom ZPP-a.

 

19.              Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora koje su naznačene u točkama I. i III. izreke pobijane presude ništetne, pa je posljedično tome osnovano udovoljio tom dijelu tužbenog zahtjeva, kao i zahtjevu tužiteljice radi isplate novčanog iznosa od ukupno 40.630,20 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od dana stjecanja tih iznosa po tuženiku kao nepoštenom stjecatelju pa do isplate (točke II. i IV. izreke pobijane presude), u skladu s odredbama članaka 81., 82., 84. i 87. stavak 1. ZZP, te odredbama članaka 29. stavak 2., 323. stavak 1., 1111. i 1115. ZOO-a, sve to iz jasnih i pravno utemeljenih razloga koje kao takve prihvaća i ovaj sud i u kojima je sadržan odgovor na žalbene navode, a na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, slijedom čega su neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava, jer su izraz i posljedica subjektivne ocjene provedenih dokaza.

 

20.              Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine do 31. 12. 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 31. 12. 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 06. 08. 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivim kamatama potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, u odnosu na koju je Vrhovni sud u presudi poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine odbio reviziju, a u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u pogledu koje je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija.

 

21.              Pogrešno stoga tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni utvrđenja iz potonjih odluka navedenih sudova, a to stoga jer protivno proizlazi iz odredbe članka 502.c ZPP-a, te odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i 110/15), pri čemu se učinak tih odluka proteže i na predmetni Ugovor, i to neovisno o tome što se ne radi o stambenom kreditu, već o kreditu radi kupnje novog vozila. Pri tome okolnost da bi predmetni Ugovor prestao isplatom kredita ne znači da uslijed toga tužiteljici ne bi pripadalo pravo da u ovom postupku traži da se utvrdi ništetnost naznačenih Ugovornih odredaba, te da posljedično tome zahtijeva povrat novčanih iznosa koje je platila tuženiku na temelju takvih odredaba, jer ista za to ima pravni interes.

 

22.              Na navode tuženika da je sud prvog stupnja faktično zamijenio odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj su se stranke suglasile prilikom zaključenja Ugovora, odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi, valja odgovoriti da u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 5,49 % godišnje, pa su neosnovani navodi tuženika da je vještaku financijske struke pogrešno određen zadatak vještačenja. Pri tome okolnost da bi tužiteljica na početku otplate kredita plaćala manje iznose anuiteta zbog smanjenja tečaja ni u čemu ne utječe na osnovanost njezinog zahtjeva za isplatu preplaćenih novčanih iznosa temeljem u ovom postupku utvrđenih ništetnih Ugovornih odredaba, niti bi to značilo da sporne Ugovorne odredbe nisu uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

 

23.              Neosnovano je i pozivanje tuženika na odredbu članka 326. stavak 2. ZOO-a prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je njezin uzrok bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, jer u konkretnom slučaju taj uvjet (manjeg značaja) nije ispunjen.

 

24.              Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika kojima osporava pravilnost pobijane presude u dijelu u kojem je tijek zatezne kamate na pojedinačne iznose dosuđene

 

 

 

glavnice određen (dosuđen) od dana kada je tužiteljica izvršila uplate tih iznosa tuženiku pa do isplate, jer iz cjeline obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tuženik nesavjestan stjecatelj, budući je upravo on u predmetni Ugovor unio naznačene ništetne i nepoštene odredbe, na temelju kojih je od tužiteljice naplaćivao utužene novčane iznose koji mu ne pripadaju.

 

25.              Pri tome na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

 

26.              Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, pri čemu tužiteljici na dosuđene parnične troškove pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom članka 30. stavak 2. OZ-a, dakle sve na način kako je pravilno odlučeno pobijanom presudom.

 

27.              S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi, jer se njima ne dovodi u dvojbu pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

28.              Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

29.              Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

 

 

 

 

U Rijeci, 28. lipnja 2023. godine.

 

 

 

 

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

 

         Brankica Malnar