- 1 -              Rev 547/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 547/2021-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja G. Č. iz D., OIB … i II. tužitelja B. Č. iz P., OIB …, obojica zastupani po punomoćniku I. Ž., odvjetniku u S. B., protiv tuženika B. K. d.o.o., Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku Z. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. & P. d.o.o., iz Z., radi nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2343/2019-2 od 17. rujna 2019., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-68/2016-30 od 18. siječnja 2019., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-68/2016-39 od 9. svibnja 2019., u sjednici održanoj 27. lipnja 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              I Ukida se presuda, Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2343/2019-2 od 17. rujna 2019., i presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-68/2016-30 od 18. siječnja 2019., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-68/2016-39 od 9. svibnja 2019., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              II Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

1. 1. Prvostupanjskom presudom, ispravljenoj rješenjem toga suda od 9. svibnja 2019., u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Požegi od 3. studenog 2015. broj Ovr-895/15 kojom je određena procjena i prodaja nekretnina tužitelj upisanih u z.k. ul. br. 5604 k. p. P., a koja se sastoji iz k. č. br. 747/6 kuća i dvorište u površini od 700m2, na kojoj je I. tužitelj suvlasnik u 1/6 dijela, a II. tužitelj u 2/6 dijela, nedopuštena za 3/6 dijela, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.

 

1. 2. U točki II. izreke naloženo je tužiteljima da prvotno tuženiku E. &S. B. d.d. na ime naknade troškova parničnog postupka plate iznos od 23.833,00 kn u roku od 15 dana, te je u točki III izreke naloženo tužiteljima da tuženiku B. K. d.o.o., na ime naknade troškova parničnog postupka plate iznos od 31.844,00 kn u roku od 15 dana.

 

2. Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je navedena prvostupanjska presuda. U točki II. izreke preinačena je prvostupanjska presuda  u dijelu u kojem prvotni tuženik E. &S. B. d.d. nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka na način da je naloženo I. i II. tužiteljima da prvotno tuženiku E. &S. B. d.d. naknade daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 15.922,00 kn. U točki III. izreke naloženo je I. i II. tužiteljima da prvotno tuženiku E. &S. B. d.d. naknade troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.751,42 kn, u točki IV. izreke odbijen je zahtjev I. i II. tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka, te je u točki V. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-250/2020-2 od 19. studenoga 2020., tužiteljima dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2343/2019-2 od 17. rujna 2019., u odnosu na pitanje:

 

              ''Primjenjuju li se na jamce i založne dužnike koji su fizičke osoba odredbe čl. 5. točka (pogrešno navedeno stavak) 15. Zakona o zaštiti potrošača, te članak 1. stavak 1. i članka 2. točka (b) Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine na način da te odredbe treba tumačiti tako da definiciju „potrošač“ ulaze ili naprotiv da su iz nje isključene fizičke osobe koje su u svojstvu jamca potpisale ugovore o jamstvu, ugovore o osiguranju nekretnina koje je sklopio obrtnik ili trgovačko društvo za obavljanje svoje djelatnosti pri čemu te fizičke osobe nemaju nikakve veze s djelatnosti korisnika kredita?''.

             

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv odluke o troškovima postupka tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine pobijane presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje ili ju preinači i udovolji tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti, a tuženika obveže na naknadu cjelokupnog parničnog troška, uključujući i trošak žalbe, kao i trošak prijedloga za dopuštenje revizije, i revizije 

 

5. U odgovoru na reviziju tuženik osporava osnovanost revizije te predlaže istu odbiti i obvezati tužitelje da mu nadoknade troškove sastava odgovora na reviziju.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za nedopustivosti predmetne ovrhe na nekretninama tužitelja.

 

8. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi  su tvrdili:

 

-da su u vrijeme sklapanja Ugovora o okvirom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 684/06-1 od 7. kolovoza 2006., kojim su se protivnici osiguranja iz navedenog ugovora, B. Č. i M. Č., dopustili da se upiše založno pravo (hipoteku) na predmetnoj nekretnini radi osiguranja tražbine banke prema dužniku B. Č., vlasniku obrta za proizvodnju i trgovinu M. B., koja proizlazi iz toga ugovora u iznosu od 100.000,00 kn, bili suvlasnici na navedenoj nekretnini i to svako u ½ dijela,

-da je 13. listopada 2014. zaprimljen prijedlog radi uknjižbe prava vlasništva na temelju međusobnog sporazuma od 8. ožujka 2012., te su kao suvlasnici upisani uknjiženi I tužitelj Č. G. u 1/6 dijela i II tužitelj B. Č. u 2/6 dijela,

-da je navedeni sporazum između I. i II. tužitelja sklopljen nakon što je uknjižena ovršna hipoteka na nekretnini II tužitelja B. Č. i njegove supruge M. Č. u korist prednika tuženika, koje ovršna hipoteka je uknjižena 11. kolovoza 2006.

 

9. Prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim navode tužitelja da je Ugovor o okvirnom zaduženju i osiguranju od 7. kolovoza 2006. ništetan u odnosu na II. tužitelja B. Č. i M. Č. jer je tuženik s osnova ugovorenih kamata obračunao više od ugovorene kamate i jer je iste mijenjao bez da je o tome obavijestio tužitelja, te da je u odnosu na II tužitelja ništetna odredba Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006-1031161160 od 7. kolovoza 2006 kojom je ugovoreno da stranke ugovor o kreditu mogu mijenjati ugovornu kamatnu stopu bez obavješćivanja sudionika ugovora o kreditu, a što je protivno čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/17, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16).

 

10. Drugostupanjski sud cijeneći da II. tuženik ne osporava da je navedeni Ugovor o okvirnom zaduženju od 7. kolovoza 2006. sklopio kao obrtnik (dakle ne kao potrošač), smatra da je on Ugovor o osiguranju sklopio u ulozi protivnika osiguranja kao fizička osoba, a da je za primjenu Zakona o potrošačkom kreditiranju i odgovarajućih Direktiva Europske unije, na koje se poziva II. tužitelj odlučna činjenica je li korisnik kredita (dužnik) potrošač, a ne jesu li to i založni dužnici (budući da isti nisu ugovorna stranka već založno pravo - hipoteka na njihovoj nekretnini služi samo kao sredstvo osiguranja određene tražbine iz ugovora). Slijedom navedenog shvaćanja odbili su tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

 

11. Prema navedenom, nižestupanjski sudovi, dakle, smatraju da se odredba čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, te odredba čl. 2. st. 1. t. 2. istog Zakona ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer osoba koja je sklopila Ugovor o kreditu nije potrošač u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju i Direktive nego je sklopljen s vlasnikom obrta u okviru djelatnosti obrta, pa se slijedom toga na taj ugovor ne primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju.

 

12. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP-a).

 

13. Tužitelji naznačenim pitanjem osporavaju pravilnost primjene odredbe čl. 2.. st. 1. t. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju, smatrajući pogrešnim shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem II. tužitelj nije potrošač pa da se na njega ne primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, dok tuženik smatra suprotno.

 

14. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova ovaj sud ocijenio je pogrešnim, a i protivno je pravnom shvaćanju Općeg suda Eurpske unije iznesenom u odluci broj C-74 od 19. studenog 2015.

 

15. Prema pravnom shvaćanju toga suda, koje prihvaća i ovaj sud, odredba čl. 15. st. 15. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 1. st. 1. i čl. 2. točka (b) Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine odnosi se i na fizičke osobe koje su u svojstvu jamca potpisale ugovore o jamstvu, ugovor o osiguranju nekretnina koje je sklopio obrtnik ili trgovačko društvo za obavljanje svoje djelatnosti pri čemu te fizičke osobe nemaju nikakve veze s djelatnosti korisnika kredita.

 

16. Odredbom čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju uređeni su ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj zakon.

 

15. Prema odredbi čl. 2. st. 1. t. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a st. 1. t. 15. definirano je „potrošačko kreditiranje“ kao pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu.

 

16. 1. Prema uvodnim izjavama 9. i 10. Direktive 93/13 „[…] onoga koji stječe robu i usluge treba zaštititi od zlouporabe moći koju imaju prodavatelj robe ili pružatelj usluga, posebno od jednostranih standardiziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora; […] djelotvorniju [je] zaštitu potrošača moguće postići usvajanjem ujednačenih zakonskih propisa u području nepoštenih ugovornih odredaba; […] ti [bi se] propisi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između prodavača ili pružatelja i potrošača; […] zbog toga iz područja primjene ove Direktive treba, između ostalog, isključiti ugovore koji se odnose na zapošljavanje, ugovore koji se odnose na nasljedna prava, ugovore koji se odnose na prava iz obiteljskog zakona i ugovore koji se odnose na osnivanje i ustrojavanje trgovačkih društava ili na ugovore o partnerstvu;“

 

16. 2. U članku 1. stavku 1. navedene Direktive propisano je da je njezina svrha uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača“, dok su u članku 2. spomenute Direktive na sljedeći se način definiraju pojmovi „potrošač“ i „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“. Tako: 

 

„Za potrebe ove Direktive izraz:

       (b) ,potrošač’ znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije;

       (c), prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)’ znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu“.

 

17. 1. Prema navedenim odredbama, a i prema iznesenom shvaćanju Eu-suda u navedenoj odluci, jasno proizlazi da kada je riječ o pitanju može li se fizička osoba koja jamči za obveze što ih je prema bankarskoj instituciji preuzelo trgovačko društvo u okviru ugovora o kreditu smatrati „potrošačem“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, odnosno čl. 2. st. 1. t. 2. Zakona o zaštiti potrošača,  treba istaknuti da se takav ugovor o osiguranju ili ugovor o jamstvu, iako se u takvom slučaju može smatrati akcesornim u odnosu na glavni ugovor iz kojeg je proizišao dug čije se podmirenje jamči (u kontekstu Direktive Vijeća 85/577/EEZ od 20. prosinca 1985. za zaštitu potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija (SL L 372, str. 31.), presudu Dietzinger, C 45/96, EU:C:1998:111, t. 18.), od njega se razlikuje s obzirom na ugovorne stranke jer ga sklapaju osobe koje nisu stranke glavnog ugovora. Slijedom navedenoga, u tim situacijama potrebno je utvrditi u kojem su svojstvu djelovale stranke ugovora o osiguranju odnosno ugovora o jamstvu.

 

17. 2. U pravcu iznesenog i pojam „potrošač“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13., je objektivan (vidjeti presudu Costea, C 110/14, EU:C:2015:538, t. 21.), te ga treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među (razdjelnicu) djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije, pa je zato sud, pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive, dužan, vodeći računa o svim okolnostima takvog slučaja, te o svim dokazima, provjeriti može li se takvu ugovornu stranku kvalificirati kao „potrošača“ u smislu navedene direktive (vidjeti u tom smislu presudu Costea, C 110/14, EU:C:2015:538, t. 22. i 23.).

 

18. Stoga sud je dužan, kada fizička osoba koja jamči za ispunjenje obveza obrta ili trgovačkog društva, utvrditi je li ona djelovala u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije ili s obzirom na svoju funkcionalnu povezanost s tim društvom, poput upravljanja njime ili udjela u njegovu temeljnom kapitalu koji nije zanemariv, ili je pak djelovala za privatne potrebe.

 

19. Iz navedenih razloga je EU suda u citiranoj odluci iznio pravno shvaćanje prema kojem se „Članak 1. stavak 1. i članak 2. točku (b) Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ona može primijeniti na ugovor o osiguranju nekretninom ili na ugovor o jamstvu koji je fizička osoba sklopila s kreditnom institucijom kako bi jamčila za obveze koje je trgovačko društvo preuzelo prema toj instituciji sklapanjem ugovora o kreditu, kada je ta fizička osoba nastupala za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i kada nije funkcionalno povezana s navedenim društvom“.

 

20. U pravcu svega naprijed iznesenog, na postavljeno pitanje u konkretnom slučaju valja odgovoriti:

 

Na jamce i založne dužnike koji su fizičke osobe, odredbe čl. 5. st. 15. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 1. st. 1. i čl. 2. točka (b) Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. se mogu primijeniti, pri čemu navedene odredbe treba tumačiti tako da u definiciju „potrošač“ ulaze i fizičke osobe koje su u svojstvu jamca potpisale ugovore o jamstvu, ugovore o osiguranju nekretnina koje je sklopio obrtnik ili trgovačko društvo za obavljanje svoje djelatnosti, kada je ta fizička osoba nastupala za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i kada ona nije funkcionalno povezana s navedenim društvom.

 

21. Posljedično iznesenom nižestupanjski sudovi su iznesenim shvaćanjem, za sada pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbi čl. 5. st. 15. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 1. st. 1. i čl. 2. t. (b) Direktive Vijeća 93/13 EEZ, te je slijedom toga valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i odluku o troškovima postupka i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

22. U nastavku postupka nižestupanjski sudovi će utvrditi u kojem su svojstvu djelovale stranke ugovora o osiguranju odnosno ugovora o jamstvu, te će pri prosudbi jesu li tužitelji „potrošač“ ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među (razdjelnicu) djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije, dakle, jesu li tužitelji, kao fizičke osobe nastupale za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i kada ona nije funkcionalno povezana s navedenim društvom, vodeće računa o svim okolnostima ovog slučaja, i svim dokazima.

 

23. Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 27. lipnja 2023.