- 1 -              Rev 1101/2022-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1101/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića, predsjednika vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića, člana vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća, te Gordane Jalšovečki, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Č. P. d.o.o., OIB: ..., sa sjedištem u P., ..., zastupanog po punomoćniku H. B., odvjetniku iz O., protiv tuženice T. B., OIB: ..., iz Slovenije, ... G., ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2709/2021-2 od 28. ožujka 2022., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pl-303/2021-3 od 17. studenog 2021., u sjednici održanoj 27. lipnja 2023.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju rješenje Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2709/2021-2 od 28. ožujka 2022. i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pl-303/2021-3 od 17. studenog 2021., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

              II. Odluka o troškovima u povodu revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim se taj sud proglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te odbacio tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbe.

 

2. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 2015/2022-2 od 13. srpnja 2022. tužitelju dopustio reviziju protiv drugostupanjskog rješenja zbog pravnog pitanja:

 

"Je li (općinski) sud u Republici Hrvatskoj (stvarno) nadležan za odlučivanje o tužbi s prijedlogom za izdavanje platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave koju je podnio tužitelj, kao domaća pravna osoba i isporučitelj javne usluge u Republici Hrvatskoj, protiv tuženika, korisnika javne usluge za nekretninu u Republici Hrvatskoj, koji ima prebivalište izvan Republike Hrvatske, odnosno na području Europske unije?"

 

3. Tužitelj je protiv drugostupanjskog rješenja podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja radi kojeg je rješenjem ovoga suda dopušteno podnošenje revizije.

 

4. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate naknade za obavljene usluge odvoza komunalnog otpada koju je tuženica u obvezi plaćati kao vlasnica nekretnine na otoku Pagu.

 

7. Nižestupanjski sudovi su se pravomoćno oglasili apsolutno nenadležnim na temelju čl. 16. st. 1. i 3. ZPP u vezi s čl. 18. Uredbe (EU) br. 1215/12 Europskog parlamentarnog vijeća od 12. prosinca 2012., o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, koja se primjenjuje od 10. siječnja 2015. – dalje: Uredba, jer prema odredbi čl. 18. st. 1. Uredbe potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil ili pred sudom gdje potrošač ima domicil, dok prema st. 2. čl. 18. Uredbe druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil. Naime, ugovori između isporučitelja komunalnih usluga i korisnika komunalnih usluga su potrošački ugovori u smislu čl. 17. st. 1. Uredbe pa nema mjesta primjeni kod odlučivanja o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, odredbe čl. 7. Uredbe, koja glasi: Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članci u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze.

 

8. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

9. Odjeljak 4. Uredbe naslovljen ''Nadležnost za potrošačke ugovore'' započinje odredbama čl. 17. st. 1. na kojima je, među ostalim, drugostupanjski sud utemeljio pobijano rješenje i koje glase:

 

''1. U pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i točku 5. članka 7., ako:

 

(a) je riječ o ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene;

 

(b) je riječ o ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe; ili

 

(c) u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, ugovor spada u okvir te djelatnosti.''

 

10. Iz citiranih odredaba proizlazi da se nadležnost utvrđuje ovim Odjeljkom samo ako je riječ o, u čl. 17. st. 1. Uredbe, taksativno navedenim potrošačkim ugovorima, a o kakvim se ugovorima ne radi u konkretnom slučaju.

 

11. Nadalje, ovdje ne dolazi u obzir primjena čl. 6. i toč. 5. čl. 7. koje se navode u tim odredbama, a niti primjena preostalih stavaka toga članka odnosno odredaba čl. 17. st. 2. i 3. Uredbe.

 

12. Zato su nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili i citiranu odredbu čl. 18. st. 2. Uredbe prema kojoj ''druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil'', posljedično čemu se ovdje primjenjuju odredbe čl. 7. st. 1. Uredbe koje glase:

 

''Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

 

1. (a) u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze;

(b) za potrebe ove odredbe, te ako nije drukčije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je:

 

- u slučaju prodaje robe, mjesto u državi članici u kojoj je roba dostavljena ili trebala biti dostavljena sukladno ugovoru,

 

- u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru;

 

- (c) ako se ne primjenjuje točka (b), primjenjuje se točka (a);'',

 

kako to osnovano drži revident.

 

13. Zato je odgovor na postavljeno pitanje:

 

Sud u Republici Hrvatskoj je nadležan za odlučivanje o tužbi s prijedlogom za izdavanje platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave koju je podnio tužitelj, kao domaća pravna osoba i isporučitelj javne usluge u Republici Hrvatskoj, protiv tuženika, korisnika javne usluge za nekretninu u Republici Hrvatskoj, koji ima prebivalište izvan Republike Hrvatske, odnosno na području Europske unije.

 

14. Posljedično tome, pogrešno su primijenjene i odredbe čl. 16. st. 1. i 3. ZPP čime je i pred prvostupanjskim i pred  drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 381. ZPP na koju se odnosi postupovnopravno pitanje zbog kojega je revizija dopuštena, pa je, primjenom čl. 394. st. 1. ZPP, odlučeno kao pod toč. I. izreke.

 

15. Odluka o troškovima u povodu revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 27. lipnja 2023.

 

Predsjednik vijeća

Branko Medančić, v.r.