- 1 -              Rev 849/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 849/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. K. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnicima G. L. i M. S., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu L. i S. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: ...), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o dopuštenoj reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-741/2020-2 od 18. ožujka 2021. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-3036/2013-49 od 28. veljače 2020., u sjednici održanoj 27. lipnja 2023.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je djelomično žalba tužitelja kao neosnovana a djelomično je prihvaćena kao osnovana pa je prvostupanjska presuda:

 

- potvrđena u dijelu točke I. izreke „u kojem je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 960.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom“,

 

- preinačena „u preostalom dijelu točke I. izreke i točki II. izreke“ tako da je tuženici naloženo tužitelju isplatiti 40.000,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe 2. listopada 2013. - i odlučeno da „svaka stranka snosi svoj trošak prvostupanjskog parničnog postupka“ a da tuženica ima naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka od 625,00 kn.

 

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 4241/2021-2 od 6. listopada 2021., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tuženice i dopušteno joj je da podnese reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

 

              „Opravdava li sama činjenica što je tužitelj, kao osoba lišena slobode, smješten u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda iz odredbe čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora te činjenica da je sanitarni čvor u Zatvoru u Z. smješten unutar zatvorske ćelije, kao i činjenica da je tužitelj konzumirao hranu u sobi, dosuđenje pravične novčane naknade s osnove prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, unatoč činjenici da su mu nesporno pružena i omogućena sva druga prava i pogodnosti predviđene Zakonom o izvršenju kazne zatvora, Pravilnikom i Ustavom Republike Hrvatske koja osiguravaju ukupnu kvalitetu života svojstvenu lišenju slobode zbog zakonito izrečene kazne zatvora?“.

 

3. To sve po ocijeni revizijskog suda da je to pravno pitanje važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: konkretno, da je osporena presuda temeljena na shvaćanju o kojem sudska praksa „županijskih sudova nije jedinstvena“.

 

4. Tuženica je protiv drugostupanjske presude podnijela (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjem. Predlaže osporenu presudu u osporenom (preinačenom) dijelu preinačiti tako da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, podredno da se u tome dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Predmetom spora u ovome stupnju postupka zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice naknaditi mu „neimovinsku štetu zbog povrede osobnosti uslijed neadekvatnih uvjeta u zatvoru“.

 

8. Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) djelomično prihvatio. To sve po utvrđenju (relevantno za odluku po reviziji tuženice, podnesene protiv dijela osporene presude u odluci kojom je tužitelj uspio u sporu - a donesene samo u svezi tužiteljeva izdržavanja kazne u Kaznionici u L. i Zatvoru u Z.):

 

- da „je tužitelju presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl. br. Kv-81/2012 od 13. lipnja 2012. izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset godina i sedam mjeseci, koju je izdržavao u više kaznionica i zatvora u Republici Hrvatskoj te da je tužitelj dana 1. ožujka 2013. pušten na uvjetni otpust“,

 

- da je ovdje „kao pravno odlučno“ razmatrano samo razdoblje tužiteljevog izdržavanja kazne u Kaznionici u L. (od 28. veljače 2011. do 11. listopada 2012.) i Zatvoru u Z. (od 31. kolovoza 2010. do 28. veljače 2011. i od 11. listopada 2012. do 1. ožujka 2013.),

 

- da „iz dopisa Kaznionice u L. proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 28. veljače 2011. do 13. ožujka 2011. boravio u sobi površine 85,38 m2 i volumena 216,87 m3 sa sanitarnim čvorom površine 5,62 m2 (WC i kupaonica odvojeni čvrstim zidom od ostatka sobe) s još devet zatvorenika, dok je od 14. ožujka 2011. do premještaja 11. listopada 2012. boravio na odjelu 2C u sobama površine 14,98 m2 sa sanitarnim čvorom površine 1,22 m2 (odvojenim čvrstim zidom) i volumena 53,33 m3 (ukupno 4 do 6 zatvorenika u sobi); da je u slobodno vrijeme bio uključen u muzičku sekciju i bavio se sportskim aktivnostima, dok tijekom provođenja pojedinačnog tretmana nije pokazivao interes za radnim angažmanom niti za obrazovanjem, te da je dvaput bio stegovno tretiran tijekom 2011.“,

 

- da „iz očitovanja Zatvora u Z. proizlazi da je tužitelj boravio u sobama površine 21,10 m2 (od čega na sanitarni čvor odvojen od ostatka sobe zidom visine 180 cm otpada 1,57 m2) i volumena 49,80 m3 s još četiri do šest zatvorenika, da svaka soba ima četiri prozora koji omogućavaju prozračivanje sobe, da je zatvorenicima omogućeno održavanje svakodnevne higijene u kupaonicama i dodatno u sobama za smještaj jer se u sanitarnom čvoru nalazi umivaonik sa priključcima za toplu i hladnu vodu te toalet, da su svakom zatvoreniku omogućene potrepštine za održavanje osobne higijene, dok zatvorenici sami održavaju higijenu zatvoreničkih soba i pribora za jelo, a sredstva za održavanje higijene prostora osigurava Zatvor, da je zatvorenicima omogućen svakodnevni boravak na svježem zraku u trajanju od najmanje dva sata te osigurana zdravstvena skrb, da tužitelj nije bio radno angažiran jer nije pokazivao takav interes, dok je od pogodnosti unutar Zatvora koristio pogodnost boravka u posebnoj prostoriji bez nadzora sa suprugom“,

 

- da „su postojanje takvih smještajnih uvjeta i rasporeda zatvorenika u svojim iskazima potvrdili svjedoci (...) J. Ž. i I. L. (upravitelj i zaposlenik Zatvora u Z. koji su potvrdili da je osnovni problem u tom razdoblju bila prenapučenost zatvorskih kapaciteta), Z. M. (liječnik u Zatvoru u Z., koji je potvrdio da je zatvorenicima bila dostupna svakodnevna zdravstvena zaštita), D. P. (pomoćnik upravitelja, a kasnije upravitelj Kaznionice u L., koji je naveo da su prenatrpanost smještajnih kapaciteta pokušavali nadomjestiti određenim pogodnostima zatvorenika kao npr. nezaključavanje soba tijekom dana, mogućnost šetnji, slobodnih aktivnosti, sportskih aktivnosti, radne angažiranosti, pristup knjižnici, čitaonici, informatičkoj čitaonici, gledanje televizijskog programa i druženje u dnevnom boravku) i J. M. (liječnik koji je pružao zdravstvenu zaštitu u Kaznionici u L., koji je potvrdio da je zatvorenicima svakodnevno bila osigurana zdravstvena zaštita; da tužitelj nije teže bolovao te je uglavnom psihijatrijski liječen u ambulantnom individualnom tretmanu kod psihijatra jer mu je bio dijagnosticiran poremećaj osobnosti i poremećaj prilagođavanja, kao i da su tužitelju propisivani psihoaktivni lijekovi kojih uputa o terapiji se tužitelj nije pridržavao, već je samoinicijativno uzimao neke lijekove koji mu nisu propisani kao npr. tramadol i buprenorfin koji je svojevrsni narkotik)“,

 

- da je prvostupanjski sud na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zaključio „da uvjeti i način izdržavanja kazne zatvora tužitelja u (...) Z. te Kaznionici u L. u bitnome nisu bili u suprotnosti s odredbama čl. 9., čl. 14., čl. 74., čl. 76., čl. 79., čl. 91., čl. 96., čl. 97., čl. 99., čl. 101., čl. 103. i čl. 117. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/1999, 55/2000, 59/2000, 129/2000, 59/2001, 67/2001, 11/2002, 190/2003, 76/2007, 27/2008, 83/2009, 18/2011, 48/2011 i 125/2011 - dalje: ZIKZ) i odredbama čl. 3. do čl. 7. Pravilnika o standardima smještaja i prehrani zatvorenika („Narodne novine“, broj 92/2002.), osim u dijelu smještaja u sobama nedovoljne površine i volumena propisane odredbom čl. 74. st. 3. ZIKZ-a, nepotpune odvojenosti sanitarnog čvora u Zatvoru u Z. (čl. 74. st. 5. ZIKZ-a) .... Prvostupanjski sud, polazeći od utvrđenja da su nedostatni prostorni uvjeti u Kaznionici u L. te smještajni i drugi uvjeti u Zatvoru u Z. (...) bili kompenzirani drugim aktivnostima i ostalim uvjetima sukladno objektivnim mogućnostima države (čiste i uredne sobe s dnevnim i umjetnim svjetlom i mogućnošću provjetravanja, slobodno i neometano korištenje sanitarnog čvora, dostupnost pitke vode, odgovarajuća i primjerena prehrana, boravak na svježem zraku dva sata dnevno, osigurana adekvatna zdravstvena zaštita, socijalna angažiranost i mogućnost korištenja slobodnog vremena, povećana sloboda kretanja u Kaznionici), zaključuje da kod tužitelja uslijed boravka u (...) Z. te Kaznionici u L. nije došlo do povrede ustavnog prava iz čl. 23. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 85/10) niti povrede članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) koja proklamira zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja niti su mu povrijeđena prava osobnosti na koja se poziva, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 19. i čl. 1100. ZOO-a odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan“,

 

- da „iako tužitelj u žalbi ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sadržajem žalbe ne pobija činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda vezano za sobe u kojima je bio smješten, njihovu površinu i kubikažu te odvojenost od sanitarnog čvora, vremensko razdoblje i broj zatvorenika u tim sobama, a što su odlučne činjenice na kojima tužitelj temelji svoju tvrdnju da mu je nedostatkom osobnog prostora, uvjetima nepotpune odvojenosti sanitarnog čvora u takvim sobama te boravkom u izolaciji i onemogućavanjem kontakata s ostalim zatvorenicima povrijeđeno pravo osobnosti“,

 

- da je „prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, a na što osnovano ukazuje tužitelj sadržajem svoje žalbe“,

 

- da „Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 .- dalje: Konvencija), koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 5. studenoga 1997., u čl. 3. propisuje da se nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, dok Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010 i 5/2014 - dalje: Ustav RH) u čl. 23. propisuje da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima, a u čl. 25. da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo“,

 

- da „prema čl. 19. st. 2. ZOO-a neimovinsku štetu predstavlja svaka povreda osobnosti i dostojanstva (stav Ustavnog suda izražen u odluci broj U-III-4719/2017 od 14. veljače 2019.)“,

 

- da je „odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO-a propisano da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, dok je st. 2. istog članka propisano da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom“,

 

- da „prema načelnom stajalištu i prihvaćenom standardu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP-a) prihvaćenim po Ustavnom sudu Republike Hrvatske, za ocjenu prenapučenosti zatvora utvrđen je na temelju čl. 3. Konvencije kao relevantni minimalni standard od 3 m2 podne površine po zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika, a ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojima boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije. Tuženica bi mogla oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora i to samo ako su kumulativno ispunjeni slijedeći čimbenici:

 

1) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna;

 

2) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

 

3) tužitelj je smješten u ustanovu koja se općenito gledano smatra primjerenom ustanovom za zatvor i ne postoje drugi otegotni aspekti njegova boravka u zatvoru.

 

Nepostojanje bilo kojeg od navedenih elemenata stvara samo po sebi jaku pretpostavku da su uvjeti u zatvoru ponižavajuće postupanje i u suprotnosti s člankom 3. Konvencije“,

 

- da „iz podataka utvrđenih po prvostupanjskom sudu proizlazi da je tužitelj u relevantnom razdoblju od 19. ožujka 2010. do 1. ožujka 2013. bio smješten: (...)

 

- u Zatvoru u Z. u sobi površine 21,10 m2 (od čega je na sanitarni čvor otpadalo 1,57 m2, tako da je površina spavaonice iznosila 19,53 m2, time da je sanitarni čvor od sobe bio odijeljen zidom visine 180 cm i tzv. „pokretnim vratima“) i volumena 19,53 m3, u kojoj je boravilo od 31. kolovoza 2010. do 28. siječnja 2011. (150 dana) uključujući tužitelja 6 zatvorenika, od 28. siječnja 2011. do 28. veljače 2011. (30 dana) uključujući tužitelja 5 do 7 zatvorenika i od 11. listopada 2012. do 1. ožujka 2013. uključujući tužitelja 4 do 6 zatvorenika, tako da je tužitelj imao na raspolaganju površinu od 2,79 m2 do 4,88 m2“,

 

- u Kaznionici u L. od 28. veljače 2011. do 13. ožujka 2011. (13 dana) u sobi površine 85,38 m2 i volumena 216,87 m2 sa sanitarnim čvorom (wc i kupaonica) površine 5,62 m2 (koji nije uključen u površinu sobe), u kojoj je uključujući tužitelja boravilo 10 zatvorenika, tako da je tužitelj imao na raspolaganju 8,54 m2“,

 

- u Kaznionici u L. od 14. ožujka 2011. do 11. listopada 2012. na odjelu 2C, u sobi broj 3 površine 14,98 m2 i volumena 53,33 m3, sa sanitarnim čvorom površine 1,66 m2 (koji nije uključen u površinu sobe), time da je, uključujući i tužitelja, u sobi:

 

- od 14. ožujka 2011. do 27. rujna 2011. (197 dana) bilo ukupno 6 zatvorenika, tako da je tužitelj imao na raspolaganju 2,49 m2,

 

- od 27. rujna 2011. do 29. rujna 2011. (2 dana) bilo ukupno 5 zatvorenika, tako da je tužitelj imao na raspolaganju 2,99 m2,

 

- od 29. rujna 2011. do 7. listopada 2011. (9 dana) bilo ukupno 4 zatvorenika, tako da je tužitelj imao na raspolaganju 3,75 m2,

 

- od 7. listopada 2011. do 27. listopada 2011. (20 dana) bilo ukupno 5 zatvorenika, tako da je tužitelj imao na raspolaganju 2,99 m2,

 

- od 27. listopada 2011. do 4. travnja 2012. (160 dana) bilo ukupno 6 zatvorenika, tako da je tužitelj imao na raspolaganju 2,49 m2,

 

- od 4. travnja 2012. do 27. travnja 2012. (23 dana) bilo ukupno 5 zatvorenika, tako da je tužitelj imao na raspolaganju 2,99 m2,

 

- od 27. travnja 2012. do 4. svibnja 2012. (7 dana) bilo ukupno 4 zatvorenika, tako da je tužitelj imao na raspolaganju 3,75 m2,

 

- od 4. svibnja 2012. do 30. svibnja 2012. (26 dana) bilo ukupno 5 zatvorenika, tako da je tužitelj imao na raspolaganju 2,99 m2,

 

- od 30. svibnja 2012. do 3. rujna 2012. (96 dana) bilo ukupno 6 zatvorenika, tako da je tužitelj imao na raspolaganju 2,49 m2,

 

- od 3. rujna 2012. do 18. rujna 2012. (16 dana) bilo ukupno 5 zatvorenika, tako da je tužitelj imao na raspolaganju 2,99 m2,

 

- od 18. rujna 2012. do 11. listopada 2012. (23 dana) bilo ukupno 6 zatvorenika, tako da je tužitelj imao na raspolaganju 2,49 m2...“.

 

9. Svoju odluku drugostupanjski sud je obrazložio:

 

- tužitelj je „u Zatvoru u Z. imao na raspolaganju 2,79 m2 (prema podacima ovu površinu je imao na raspolaganju u razdoblju od 28. siječnja 2011. do 28. veljače 2011. kada je u sobi boravilo 7 zatvorenika bez točne naznake u kojem je to razdoblju bilo) do najviše 4,88 m2, odnosno imao je prostor zajamčen Konvencijom, ali se u Zatvoru u Z. sanitarni čvor nalazio u sastavu sobe, odvojen zidom visokim 180 cm i pokretnim vratima, radi čega je obavljanje nužde bilo ponižavajuće a sobom su se širili i neugodni mirisi, što je predstavljalo nehumane i općenito ponižavajuće higijenske uvjete, posebice jer se u istoj sobi posluživala i hrana. U Kaznionici u L. (a u kojoj je izdržavao kaznu 592 dana) tužitelj je bio smješten u smještajnoj jedinici ispod konvencijskog minimalnog standarda od 3 m2 podne površine 476 dana (2,49 m2 i 8,88 m3) i 87 dana (2,99 m2 i 10,66 m3), dok je 13 dana imao na raspolaganju 3,75 m2 i 13,33 m3 a što je manje od površine propisane odredbom čl. 74. st. 3. ZIKZ“,

 

- „predmetna razdoblja nisu bila kratka i povremena, zbog čega nije zadovoljen prvi od kumulativnih uvjeta utvrđenih u presudi ESLJP Muršić protiv Hrvatske, te (...) sloboda kretanja izvan sobe i ostale prikladne aktivnosti izvan sobe sa svim pogodnostima koje su omogućene tužitelju kroz vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici nisu mogle prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora“,

 

- „neprimjereni i ispod svakog higijenskog standarda uvjeti smještaja u Zatvoru u Z., u kojem sanitarni čvor nije odvojen od preostalog dijela sobe zidom u punoj visini i klasičnim vratima, već se fiziološke potrebe obavljaju u blizini većeg broja osoba, time da ista soba zatvorenicima istovremeno služi i kao spavaonica i kao blagovaonica (jer ova penalna ustanova nema posebnu blagovaonicu za zatvorenike) pa je osoba prisiljena zadovoljavati prehrambene i fiziološke potrebe praktički na istom mjestu, kao i uvjeti smještaja tužitelja u Kaznionici u L. u razdoblju od 563 dana u smještajnoj jedinici čija je površina ispod konvencijskog standarda od 3 m2 po zatvoreniku, tužitelja su izložili teškoćama koje nadilaze neizbježnu razinu patnje svojstvene lišenju slobode i stoga predstavljaju postupanje zabranjeno čl. 3. Konvencije“: time je „povrijeđeno tužiteljevo dostojanstvo“,

 

- tužitelju je „za vrijeme izdržavanja kazne u Zatvoru u Z. i Kaznionici u L. u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a povrijeđeno pravo na dostojanstvo: po tome „težina povrede i okolnosti slučaja u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade u iznosu od 40.000,00 kn“,

 

- „slijedom iznijetih razloga valjalo je žalbu tužitelja djelomično odbiti kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je u točki I. izreke odbijen zahtjev za iznos od 960.000,00 kn s pripadajućom zakonskom kamatom, a djelomično prihvatiti žalbu osnovanom i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti u preostalom dijelu točke I. izreke i obvezati tuženicu da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 40.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 2. listopada 2013. kao dana podnošenja tužbe do isplate...“.

 

10. Izloženo shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

11. Naime, iako su povodom pitanja kakvo je ovdje postavljeno drugi nižestupanjski sudovi u svojim odlukama izražavali različita ili međusobno neujednačena shvaćanja, čime se kod tih sudova zaista (kako to revidentica i ukazuje) stvorila nesigurna sudska praksa - za primjetiti je da je revizijski sud već izrazio jasno shvaćanje u svezi sadržajno istog pitanja u odluci posl. br. Rev 6/2021-2 od 5. siječnja 2022. (kojom je tuženici naloženo tužitelju isplatiti 21.500,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama), prema kojoj:

 

              „...8. U očitovanju na postavljeno pitanje treba, prije svega, naglasiti kako je u većem broju odluka (primjerice Rev 692/14 i Rev 344/14) Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje o pravu na novčanu naknadu s osnove povrede prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije. To načelno pravno shvaćanje je podudarno s pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi, dok pravo na naknadu štete/pravo na novčanu naknadu ovisi o činjeničnim utvrđenjima u predmetu spora.

 

9. Nadalje, potrebno je navesti kako i Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene. Pritom je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede članka 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako Muršić protiv Hrvatske).

 

10. Pritom je Veliko vijeće ESLJP pojasnilo načela i standarde za procjenu minimalnog osobnog prostora za zatvorenike u zatvorskim prostorijama u kojima istovremeno boravi više zatvorenika, u kontekstu čl. 3. Konvencije. Tako u slučajevima kada osoba lišena slobode ima na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora, postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije. Tada je potrebno utvrditi postoje li olakšavajući čimbenici koji kompenziraju manjak osobnog prostora, a ti čimbenici su da je smanjenje potrebnog minimalnog prostora 3 m2 popraćeno dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe, te da ustanova u kojoj boravi zatvorenik se općenito gledano smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.

 

11. Kada se pak radi o prostoru od 3-4 m2 prostorni čimbenik ipak ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti boravka u zatvoru od strane ESLJP. U takvim će se slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se posebice odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenim s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima, odnosno samo ako je prostorni čimbenik bio povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru.

 

12. Slijedom navedenog te s obzirom na to da je drugostupanjskom presudom u pobijanom dijelu ocjenjeno kako je tužitelju zbog neodgovarajućih smještajnih uvjeta povrijeđeno pravo osobnosti (što opravdava dosudu naknade za neimovinsku štetu), na postavljeno pitanje - opravdaju li činjenice (smještaj u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda, sanitarni čvor smješten unutar zatvorske ćelije) same za sebe dosudu neimovinske štete - je već potvrdno odgovoreno sukladno ranijoj praksi ovog suda te shvaćanjima ESLJP.

 

13. Dakle, o pravu na dosudu naknade zbog neodgovarajućih smještajnih uvjeta odlučuje se na temelju utvrđenja o postojanju svih relevantnih okolnosti (uzima se u obzir vrijeme provedeno u zatvorskim ustanovama, tjelesne i duševne posljedice koje su eventualno nastale uslijed boravka u takvim zatvorskim uvjetima, dok se skučenost prostorija u kojima borave zatvorenici - kao jedan od elemenata povrede - promatra u odnosu na slobodu kretanja izvan ćelije, boravkom na svježem zraku, bavljenjem raznih aktivnosti i sličnim mogućnostima). Odluke na koje se poziva tuženica u podnesenoj reviziji nisu podudarne s utvrđenom činjeničnom i pravnom situacijom iz predmetnog spora radi čega nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost drugostupanjske presude u pobijanom dijelu...“.

 

12. U tome je sadržan i nedvosmisleni odgovor na pitanje postavljeno po tuženici u ovome predmetu.

 

Ujedno takav odgovor opravdava osporenu odluku i visinu utvrđene naknade: u okolnostima konkretnog slučaja, iako činjenica nedovoljnog ili neadekvatnog (prema preporučenim standardima) prostora i skučena ćelija samo po sebi ne dovodi do povrede čl. 3. Konvencije - kao što do te povrede ne dovodi niti sam „neizbježan element trpljenja“ povezan sa legitimnim postupanjem države prema zatvorenicima, vrijeme koje je tužitelj proveo u penalnim ustanovama u utvrđenim, opisanim uvjetima - prema životnom prostoru kojeg je kao zatvorenik imao na raspolaganju, predstavlja kršenje čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Razlozi na koje se tuženica poziva u istim okolnostima nemaju značaj koji im tuženica daje - bitnih za njezinu ekskulpaciju od obveze naknaditi tužitelju utvrđenu štetu ili za umanjenje tužitelju dosuđene naknade. Ta obveza (nastala zbog nečovječnih i ponižavajućih, izuzetno dugo trpljenih uvjeta u kojima je tužitelj boravio) u ovome slučaju ne može biti nadoknađena (kompenzirana) u dostatnoj, razumnoj mjeri, slobodom kretanja tužitelja izvan zatvorske prostorije, time što mu je omogućen boravak na svježem zraku, obavljanjem telefonskih razgovora, bavljenjem ili stvaranjem mogućnosti bavljenja raznim aktivnostima i drugim sličnim mogućnostima (ili time što je imao “čiste i uredne sobe s dnevnim i umjetnim svjetlom i mogućnošću provjetravanja, slobodno i neometano korištenje sanitarnog čvora, dostupnost pitke vode, odgovarajuću i primjerenu prehranu, boravak na svježem zraku dva sata dnevno, osiguranu adekvatnu zdravstvenu zaštitu, socijalnu angažiranost i mogućnost korištenja slobodnog vremena, povećanu slobodu kretanja“, mogućnost gledanja TV-a, mogućnost tjelovježbe).

 

13. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome, pravilnom shvaćanju (odgovoru) revizijskog suda, jedino je za zaključiti:

 

13.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena),

 

13.2. da zbog toga valja odbiti reviziju tuženice

 

te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).

 

 

Zagreb, 27. lipnja 2023.

 

                                                                                                                     Predsjednik vijeća:

                                                                                                                          Slavko Pavković, v.r.