- 1 -              Kzz 10/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: Kzz 10/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđene I. D. D., zbog prekršajnog djela iz članka 10. stavak 1. Zakona o zaštiti nasilja  obitelji („Narodne novine“ broj: 70/2017., 126/2019. i 84/2021. - dalje: ZZNO), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 6. travnja 2023. broj ZPP-DO-27/2022-3, podignutom protiv pravomoćne presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, broj Pp-6729/2022-4 od 19. travnja 2022., u sjednici održanoj 27. lipnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 6. travnja 2023. broj ZPP-DO-27/2022-5.

 

Obrazloženje

 

1.              Pravomoćnom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, broj Pp-6729/2022-4 od 19. travnja 2022. okrivljena I. D. D. proglašena je krivom zbog počinjenja prekršaja iz članka 10. točke 3. ZZNO-a, a kažnjivog po članku 22. stavku 5. ZZNO-a. Na temelju tih odredbi i na temelju članka 37. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017. i 118/2018. - dalje PZ-1) okrivljenici je izrečena novčana kazna 2.100,00 kuna.

 

2.              Protiv te presude glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je 6. travnja 2023. zahtjev za zaštitu zakonitosti, zbog povrede odredaba članka 171.a stavka 3. i članka 88. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022. - dalje: PZ-2) s prijedlogom da pobijana pravomoćna presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno odlučivanje.

 

3.              Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

 

4.              Državni odvjetnik smatra da je „odluka suda o primjeni odredbe“ članka 171.a stavka 3. PZ-2 pogrešna. Ta se odredba „primjenjuje u situaciji kada je okrivljenik u cijelosti priznao prekršaj … i njegovo je priznanje sukladno drugim dokazima u spisu“. Smatra da je „okrivljena u svojoj obrani porekla počinjenje prekršaja … a samo formalno navela da se smatra krivom“. Zato „sud nije mogao primijeniti odredbu čl. 171.a st. 3. PZ već je morao nastaviti s izvođenjem dokaza, jer obrana okrivljenice ne predstavlja priznanje. Ovo tim više što njezina obrana nije sukladna ni drugim dokazima u spisu“.

 

4.1.              Takvim postupanjem, smatra državni odvjetnik, „sud je povrijedio i odredbu čl. 88. st. 1. PZ prema kojoj je dužan na temelju izvedenih dokaza potpuno i točno utvrditi činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke i s jednakom pažnjom utvrditi činjenice koje idu na teret i u korist okrivljenika“.

 

4.2.              Osim toga, državni odvjetnik ističe da je „više nego dvojbeno da li se doista u ponašanju okrivljene I. D. D. stječu obilježja prekršaja“ za koji je proglašena krivom „ili se radi o pogrešnoj odgojnoj metodi roditelja prema djeci [a] s obzirom na do sada utvrđeno činjenično stanje“.              

 

5.              Državni odvjetnik nije u pravu.

 

6.              Najprije treba navesti da je prekršajno djelo počinjeno 18. travnja 2022. i da je Općinski prekršajni sud u Zagrebu primijenio PZ-1 koji je tada bio na snazi. Državni je odvjetnik podnio zahtjev 6 travnja 2023. smatrajući da je počinjena povreda prema PZ-2. Dakle, zahtjev je podnesen prema Prekršajnom zakona čije su izmjene objavljene u „Narodnim novinama“ 3. listopada 2022., a koje su stupile na snagu na dan uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (članak 17. Zakona o izmjena Prekršajnog zakona od 3. listopada 2022., dakle 1. siječnja 2023. prema Odluci o objavi uvođenja eura kao službenoj valuti u Republici Hrvatskoj objavljenoj u „Narodnim novinama“ broj 85/2022. od 22. srpnja 2022.).

 

6.1.              Drugim riječima, državni je odvjetnik podnio zahtjev navodeći da je povrijeđen zakon koji nije bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršajnog djela. Odlučujući o povredi zakona u povodu izvanrednog pravnog lijeka, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje (ne)postojanje povrede u odnosu na zakon koji je primijenjen u pravomoćnoj sudskoj odluci, dakle u odnosu na zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja te sudske odluke. Po prirodi stvari, ne može se odlučivati o povredi zakona koji nije bio na snazi u vrijeme pobijane pravomoćne sudske odluke. No, pogrešna oznaka zakona u kojem se nalaze odredbe za koje se u zahtjevu tvrdi da su pogrešno primijenjene ovdje ne otvara pravni problem jer su odredbe članaka 171.a stavka 3. i članka 88. stavka 1. istovjetne u PZ-1 i PZ-2.

 

7.              Ocjenjujući je li Općinski prekršajni sud u Zagrebu pogrešno primijenio članak 171.a stavak 3. PZ-1 potrebno je razmotriti je li taj sud pravilno ocijenio da je okrivljenica priznala djela i je li to priznanje u skladu s dokazima u spisu. Pritom treba poći od činjeničnog opisa prekršaja za koji je okrivljenica proglašena krivom vodeći računa o odlučnim činjenicama koje tvore obilježja prekršajnog djela za koje je okrivljenica proglašena krivom te potom usporediti činjenično opis s iskazom okrivljenice. 

 

7.1              Prema izreci pobijane presude, okrivljenica je proglašena krivom da je „počinila psihičko nasilje u obitelji prema djeci, izazvavši kod istih osjećaj uznemirenosti“. Prema činjeničnom opisu u izreci pobijane presude, okrivljenica je „po povratku kćeri od oca … iste verbalno pozivala na red, na način da ih je pitala zašto se ne javljaju na mobitele, a kada joj je kćerka [L.D.] odbila dati svoj mobitel, istoj iz ruke iščupala mobitel, a potom je mobitel pao na tlo i razbio se, a obje kćeri su uznemirene otišle ocu“.

 

7.2.              Iz raspravnog zapisnika od 19. travnja 2022. proizlazi da je okrivljenica iznoseći stav u odnosu na optužni prijedlog izjavila da se smatra krivom za prekršaj koji joj se stavlja na teret (i za koji je proglašena krivom). Okrivljenica je u iskazu (koji je dokaz) navela da je kćeri „pitala zašto se ne javljaju“ i da „ih je to pitala normalnim tonom, iako energično govorim pa je to moguće razlog što su one shvatile ih napadam“. Navela je da joj je „mlađa kćer … dala svoj mobitel i otišla u sobu a [starija kći) je odbila da me posluša i tada sam ja doista došla do nje i htjela sam joj uzeti mobitel iz ruke, jer mi ga nije htjela dati i tada sam ga iščupala i tada je mobitel pao na pod i razbio se“. Potom su „obje otišle kod bivšeg supruga“, a ona ih u tome nije sprečavala. Dodala je da su zbog obiteljske situacije „djeca pod pritiskom i očito ih je zato čitava situaciju uznemirila“.

 

7.3.              Nadalje, iz zapisnika proizlazi da nije bilo pitanja za okrivljenicu te je sud utvrdio „da je priznanje okrivljenice sukladno dokazima u spisu“ te da će se izvesti dokazi koji se odnose na prekršajnopravne sankcije i druge mjere. Nakon izvođenja tih dokaza, donesena je pobijana presuda. Nakon donošenja presude tužitelj i okrivljenice su se odrekli od prava na žalbu te je sud odmah utvrdio pravomoćnost presude.

 

7.4.              Uspoređujući činjenični opisa prekršaja i iskaz okrivljenice, jasno je da je Općinski prekršajni sud u Zagrebu pravilno ocijenio da je okrivljenica priznala prekršajno djelo koje joj je stavljeno na teret. Naime, iskaz okrivljenice sadrži odlučne činjenice iz kojih proizlazi verbalno pozivanje na red, odbijanje jedne kćeri da joj preda mobitel, a potom tjelesnu aktivnost oduzimanja mobitela iz ruke kćeri nakon koje aktivnosti je mobitel pao na pod i razbio se. Osim toga, okrivljenica potvrđuje uznemirenost obje kćeri. Stoga je ocjena Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu da je okrivljenica priznala djelo pravilna. Zato nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi „da je okrivljenica u svojoj obrani porekla počinjenje djela iz optužnog prijedloga“.

 

7.5.              Također državni odvjetnik nije u pravu kada navodi da „obrana“ (preciznije bi bilo „iskaz“) okrivljenice nije u skladu s drugim dokazima. Naime, činjenice o kojima iskazuje okrivljenica (verbalno pozivanje na red, traženje kćeri da predaju mobitele, tjelesna aktivnost „čupanja“ mobitela iz ruke starije kćeri, razbijanje mobitela te uznemirenost) potvrđene su u zapisniku o ispitivanju svjedoka (list 8 spisa) te u izvještaju o pruženoj intervenciji u povodu dojave o nasilju u obitelji (listovi 12 – 14). Stoga nije u pravu državni odvjetnik niti kada tvrdi da priznanje okrivljenice nije u skladu s drugim dokazima u spisu.

 

7.6.              Iz navedenog jasno slijedi da je Općinski prekršajni sud u Zagrebu pravilno primijenio članak 171.a stavak 3. PZ-1 pa ne štetu okrivljenice povrijeđen zakon. 

 

8.              S obzirom na tu ocjenu, nije niti povrijeđen članak 88. stavak 1. PZ-1 jer je Općinski prekršajni sud potpuno i točno utvrdio činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke i s jednakom je pažnjom utvrdio činjenice koje idu na teret i u korist okrivljenice. Naime, raščlamba navedena u točkama 7. do 7.5. jasno upućuje na zaključak o pravilnoj primjeni članka 171.a stavka 3., a time i članka 88. stavka 1. PZ-1.

 

9.              Treba dodati da navodi zahtjeva o tome da je „više nego dvojbeno da li se doista radi o ponašanju“ okrivljenice koje tvori obilježja prekršajno djela ili je riječ „o pogrešnoj odgojnoj metodi roditelja prema djeci“ nisu odlučni za ocjenu o osnovanosti zahtjeva s obzirom na to kako je on postavljen te imajući na umu njegovu neosnovanost. Usput treba navesti da i „pogrešna odgojna metoda“ može sadržavati obilježja prekršajnog djela nasilja u obitelji iz članka 10. ZZNO-a.

 

10.              S obzirom na sve navedeno, odlučeno je kao izreci na temelju članka 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019. 130/2020. i 80/2022.).

 

Zagreb, 27. lipnja 2023.