Poslovni broj 77 Gž-617/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž-617/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Nike Grospić Ivasović, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Tomislava Aralice, u pravnoj stvari tužitelja M. Ž. iz Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Š. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. A. d.d., Zagreb, …, OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici J. G., I. G. i M. V., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5226/21-29 od 19. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 27. lipnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I               Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5226/21-29 od 19. prosinca 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke te pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.312,50 kuna/ 1368,71 eura[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2022. do isplate.

 

              II              Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5226/21-29 od 19. prosinca 2022. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 10.312,50 kuna/ 1368,71 eura do iznosa od 11.043,75 kuna/ 1.465,76 eura (za iznos od 731,25 kuna/ 97,05 eura), i sudi:

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 731,25 kuna/ 97,05 eura, kao neosnovan.

 

              III              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke utvrđeno da je Ugovor o kreditu broj: …, sklopljen dana 2. veljače 2007. između tužitelja M. Ž. kao Korisnika kredita i tuženika R. A. d.d. kao Kreditora, potvrđen od strane I. Č., javnog bilježnika iz S., pod posl. brojem OU–139/2007 dana 2. veljače 2007.djelomično ništetan, i to u dijelu:

- Odredbe čl. 2, stavak 1.: “...,promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...”.

- Odredbe čl. 1.: “Kunska protuvrijednost CHF 18,225.99 (osamnaest tisuća dvijestodvadesetpet švicarskih franaka i devedeset devet centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.”,

- Odredbe čl. 7.: “...Kredit se otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...”.

U točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 12.172,02 kn/ 1.615,53 eura sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.

U točki III. izreke dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 3.371,45 kn / 447,47 eura s pripadajućom zateznom kamatom, kao i dio zahtjeva kojim se predlaže utvrditi djelomična ništetnost Ugovora o kreditu broj: …, sklopljenog dana 2. veljače 2007., između tužitelja M. Ž. kao Korisnika kredita i tuženika R. A. d.d. kao Kreditora, potvrđenog od strane I. Č., javnog bilježnika iz S., pod OU-139/2007 dana 2. veljače 2007., i to u dijelu:

- Odredbe čl. 2, stavak 1: "...Redovna kamata: 5,20% (pet zarez dvadeset posto) godišnja…"

Pod točkom IV. izreke presude je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 11.043,75 kuna/ 1.465,76 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2022. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

 

2. Protiv navedene presude pod točkama I., II. i IV. izreke žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja drugostupanjske odluke, kao i

troška sastava žalbe ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u pogledu sporednog potraživanja (troškova postupka).

 

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i tečajnoj razlici, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule u CHF.

 

6. Osnovano tuženik ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer presuda nema razloga o svim odlučnim činjenicama.

 

7. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je tu povredu odlučio otkloniti i donijeti presudu kao u izreci.

 

8. U tijeku prvostupanjskog postupka je pravilno utvrđeno:

- da je tuženik u ponudi imao kredite u CHF/EUR/kn za kupnju automobila, iz koje ponude proizlazi da je najpovoljnija kamatna stopa bila za kredite vezane uz CHF,

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 2. veljače 2007. ugovor o kreditu s namjenom kupnje vozila (čl. 6.), u kunskoj protuvrijednosti 18.225,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,20 % (čl. 2.) i rok otplate kredita 60 mjeseci (čl. 4.) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu (čl. 7.),

- da je javni bilježnik I. Č. 2. veljače 2007. potvrdio da je tužitelju gore navedeni ugovor pročitan i upozoren je da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

-       da su u otplatnom planu i prijepisu knjigovodstvene kartice precizno navedeni anuiteti, datum dospijeća i plaćanja istih uz prikaz tečajne razlike i kamate,

-       da iz iskaza tužitelja proizlazi kako je odlučio kod prodavača O. R. kupiti automobil za osobne potrebe, tamo mu je rečeno da je ugovor u CHF najpovoljniji i on je otišao kod tuženika potpisati ugovor jer je prodavač poslovao s istim, da mu kod tuženika nije objašnjen pojam valutnog rizika, razlike između valutne klauzule u CHF i EUR, kretanje tečaja i sl., ugovor je već bio pripremljen, on ga je pregledao i izgledao je u redu te da je osobno otplaćivao rate kredita,

-       da iz nalaza i mišljenja vještaka, prihvaćenog u potpunosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, kao relevantno proizlazi da potraživanje s naslova preplaćene kamate iznosi 3.924,42 kn, dok potraživanje s naslova razlike iznosa anuiteta primjenom tečaja plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 12.172,02 kn,

 

9. U obrazloženju pobijane presude je navedeno:

- da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, konkretno ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF,

- da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, pa prvostupanjski sud smatra izlišnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF,

- no, da iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora,

- da je tuženik predložio saslušanje svog djelatnika - S. N., od kojeg prijedloga je odustao nakon upita da li je taj svjedok sudjelovao u postupku obrade i sklapanju ugovora o kreditu s tužiteljem, slijedom čega sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi.

- da provođenjem dokaza saslušanjem javnog bilježnika, kojeg je predložio tuženik, nije moguće dokazivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji nije mogao objasniti potrošaču rizike promjenjive kamatne stope i fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg solemnizira niti je imao takve ovlasti, slijedom čega sud prvog stupnja nije prihvatio prijedlog za saslušanje istog.

 

10. Žalitelj neosnovano ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, tvrdeći da je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge.

 

11. To iz razloga što je sud prvog stupnja potpuno jasno i točno naveo da je tuženik odustao od svog dokaznog prijedloga - saslušanja svjedoka S. N., zbog čega taj dokaz i nije mogao biti proveden, dok je u obrazloženju pobijane presude dao pravilne i valjane razloge zbog kojih nije prihvatio prijedlog za saslušanje javnog bilježnika.

 

12. Naime, solemnizacija ugovora ne predstavlja dokaz da je javni bilježnik rastumačio način promjene kamatne stope. U situaciji u kojoj parametri promjene kamatne stope nisu utvrđeni ugovorom, nedvojbeno je da ni javni bilježnik korisniku kredita nije mogao rastumačiti parametre promjene kamatne stope koji nisu bili utvrđeni ugovorom kojeg je solemnizirao (tako i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

 

13. Jednako tako, solemnizacija nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužiteljici kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao.

 

14. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

15. U skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. u čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st 1. ZZP/07 obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

16. Stoga je, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilna ocjena prvostupanjskog suda da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

 

17. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a jer je naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile te je obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio te se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi posla i o njihovim prijedlozima.

 

18. Nadalje, tuženik u žalbi navodi kako je već u odgovoru na tužbu, točnije u točkama 12. do 28., istaknuo da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu, da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita  vezanog uz valutu EUR ili CHF te da je tuženik na te okolnosti predložio dokaze.

 

19. Točan je navod tuženika da je na okolnost jasnoće, uočljivosti i razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli predložio provođenje dokaza – (1.) saslušanje tužitelja, koji dokaz je prvostupanjski sud proveo te je tužitelj iskazao da mu je ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu samo u CHF; (2.) saslušanje svjedoka S. N. od kojeg dokaznog prijedloga je tuženik odustao te (3.) saslušanje javnog bilježnika I. Č. iz S., koji dokazni prijedlog je sud prvog stupnja pravilno ocijenio nepotrebnim te je odbio njegovo provođenje pa opisani tuženikovi žalbeni navodi o predlaganju dokaza nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

20. Ovdje treba dodati kako okolnost da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo moguće sklopiti i ugovor o kreditu u EUR, sama po sebi ne znači da je sklapanje takvog ugovora ponuđeno tužitelju niti da su stranke pregovarale u vezi valute kredita, a tuženik na tu okolnost nije predložio saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju konkretnog Ugovora o kreditu.

 

21. Pored toga, sama mogućnost izbora valute kredita prije realizacije predmetnog kredita, ne može anulirati ništetnost spornih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile … 2007.

 

22. Naime, pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je odlučeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka kao trgovac, nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

 

23. U odnosu na žalbene navode tuženika kako je on prigovorio nalazu vještaka u cijelosti jer je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, što nesporno nije ugovoreno, treba reći sljedeće.

 

24. Predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora pa se ništetni dio ugovorne odredbe ima načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a koja je u vrijeme sklapanja ugovora je iznosila 5,20%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 5,20%, i to do trenutka dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je ništetan i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope (takav stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019.).

 

25. Kako tuženik nije dokazao da bi u utuženom razdoblju ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nadomjestio na propisani način valjanom odredbom, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između ugovorene kamatne stope od 5,20% i stope koju je tuženik obračunavao u spornom razdoblju pa su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani. Drugim riječima, kako se u odnosu na ništetni dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postupa kao da ta odredba nije ni postojala, primjenjuje se ona kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora, a to je 5,20%.

 

26. Također je sud prvog stupnja pravilno ocijenio tuženikov prigovor zastare djelomično osnovanim, navodeći da je zastarni rok po pitanju promjenjive kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014. te po pitanju valutne klauzule 14. lipnja 2018., pa kako je tužitelj podnio tužbu 16. lipnja 2019., to je prigovor zastare neosnovan u smislu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje. ZOO/05) u pogledu zahtjeva za isplatu s naslova valutne klauzule, dok je osnovan u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 3.371,45 kn s naslova promjenjive kamatne stope te taj je dio tužbenog zahtjeva odbijen (točka III. izreke prvostupanjske presude).

 

27. Nadalje, žalitelj ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem pa da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate od dana stjecanja u smislu čl. 1150. ZOO-a.

 

27.1. Sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane presude naveo da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora (u odnosu na valutnu klauzulu), dakle, bez osnove, i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem pa su neosnovani naprijed istaknuti žalbeni navodi o izostanku razloga u tom dijelu.

 

28. Kako je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (bez jasnih parametara) nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, to zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

 

29. Pored toga, treba istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja, što je jasno izraženo u odlukama Revd-286/2021-2 od 19. listopada 2021. (točka 10.1. obrazloženja) i Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. (točka 8.1. obrazloženja).

 

30. Ovdje valja dodati da sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije iznio niti jedan razlog zbog kojeg je utvrdio da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata „u jednakim mjesečnim anuitetima…, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita“, ali u tom dijelu žalitelj ne ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a pa ju ovaj drugostupanjski sud nije mogao otkloniti po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a.

 

31. U odnosu na odluku o troškovima postupka, tuženik osporava da je za vođenje postupka bio potreban trošak sastava podneska od 14. veljače 2022. u iznosu od 375,00 kn jer taj podnesak i nije dostavljen tužitelju na očitovanje, te da je pogrešno zbrojen dosuđeni trošak i PDV jer ukupan zbroj troškova iznosi 9.843,75 kn, a ne 10.312,50 kn. Također navodi da je sudski vještak morao raditi dva izračuna – preplatu s osnove promjenjive kamatne stope i s osnove valutne klauzule, a da je vještak radio izračun samo u odnosu na dio zahtjeva koji je usvojen, tada bi vještačenje iznosilo oko 1.500,00 kn, a ne 3.000,00 kn.

 

32. Osnovan je žalbeni navod da trošak podneska od 14. veljače 2022. nije bio potreban za vođenje postupka jer tim podneskom tužitelj obavještava sud da je uplatio predujam za troškove vještačenja, a koji podatak je vidljiv u službi računovodstva suda te je osnovan žalbeni navod o pogrešnom zbroju troškova postupka.

 

33. Tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka koji se sastoje od nagrade punomoćniku za sastav tužbe i podnesaka od 2.12.2021 i 3.8.2022. te za pristup na ročišta 9.2.2022. i 3.11.2022. po 1.500,00 kn,, što ukupno iznosi 7.500,00 kn, uvećano za PDV u iznosu od 1.875,00 kn, što iznosi 9.375,00 kn, pa s obzirom na omjer uspjeha od 78%, koji je pravilno utvrđen u prvostupanjskoj presudi, tužitelju pripada pravo na naknadu troška za zastupanje po odvjetniku kao punomoćniku u iznosu od 7.312,50 kn.

 

34. Tužitelju također pripada pravo na naknadu troška vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn u cijelosti, dok tuženikova pretpostavka da bi trošak vještačenja iznosio oko 1.500,00 kn da je sudski vještak sačinio izračun samo razlike s osnove valutne klauzule, ulazi u sferu nagađanja te ne može biti od utjecaja na pravilnost odluke u tom dijelu.

 

35. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da je tužitelju trebao biti priznat trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kn, a ne 15,00 kn, kako je to dosudio prvostupanjski sud.

 

36. To iz razloga što je odredbom Tbr. 48. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka.

 

37. Iz podataka u spisu je vidljivo da je glavna rasprava u ovoj pravnoj stvari zaključena 3. studenoga 2022. (list 206-207 spisa) te je na tom ročištu prvostupanjski sud rješenjem odlučio da se stranke pozivaju u roku 8 dana dostaviti troškovnike u elektroničkom obliku, uz upozorenje u smislu čl. 106.a ZPP-a, a tužitelj je postupio u skladu s rješenjem suda i istoga dana 3. studenoga 2022. u 12:54:06 je dostavio troškovnik u kojem je potraživao trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna. Budući da je prvostupanjska presuda donesena i objavljena 19. prosinca 2022., to jest nakon stupanja na snagu Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 126/22) kojom je vrijednost boda povećana na 15,00 kuna, to je u konkretnom slučaju pravilno primijenjena navedena vrijednost boda.

 

38. S obzirom da je tužitelj istoga dana kada je zaključena glavna rasprava dostavio troškovnik elektronskim putem, neosnovani su žalbeni navodi kako je sud prvog stupnja trebao zaključiti „da je troškovnik tužitelja povučen“, sukladno čl. 106.a. st. 6. ZPP-a.

 

39. Slijedom svega navedenoga je valjalo, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, potvrditi odluku glavnoj stvari te o troškovima postupka u iznosu od 10.312,50 kuna/ 1368,71 eura, a u preostalom dijelu preinačiti i odbiti dio zahtjeva u visini od 731,25 kuna/ 97,05 eura, primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

40. S obzirom da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo u pogledu odluke o trošku i to u manjem dijelu, ali ne i u pogledu glavnog zahtjeva, temeljem odredaba čl. 35. st. 2., čl. 154. st. st. 5. i čl. 166. st. 2. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka III. izreke).

 

 

U Zagrebu 27. lipnja 2023.

 

 

Predsjednika vijeća:

  Nika Grospić Ivasović, v.r.