1

Gž-492/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

              Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, po sutkinji toga suda, Milki Vraneš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. G., C. S. S.. 10, 55543 B. K., N., protiv 1. tužene O. G., U. M. B. 20, B. S., 2. tuženika I. P., P. S. 5, S. G., radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-1141/2023 od 25. travnja 2023., 27. lipnja 2023.

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-1141/2023 od 25. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja kažnjen je tužitelj Z. G. novčanom kaznom u iznosu od 660,00 eura/4.972,77 kuna zbog vrijeđanja suda i uređujućeg suca, te je istom naloženu novčanu kaznu platiti u roku od 15 dana. 

2. Protiv navedenog rješenja u pravovremenom roku žali se tužitelj zbog bitne povrede  odredaba postupka i pogrešno utvrđenih činjenica. U žalbi u bitnom navodi da ne postoji vrijeđanje suda ili uređujućeg suca. Poziva se na odredbu članka 72. Zakona o parničnom postupku, ističući da je predmetnom odredbom propisano da sudac nakon što sazna za postojanje razloga za izuzeće prekida sve aktivnosti na predmetu do odluke predsjednika suda i može poduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odgode. Slijedom navedenog, a sukladno zakonu tužitelj smatra da uređujuća sutkinja nije imala pravo u konkretnom predmetu donijeti rješenje o kažnjavanju tužitelja, do odluke predsjednika suda o izuzeću jer za to nema zakonske temelje i ovlasti. Nadalje, u žalbi ističe da je tužitelj podnio zahtjev za izuzeće i u njemu naveo razloge/činjenice za izuzeće s odgovarajućim argumentima. navodi, da postoje pozitivne činjenice vezane za imenovanu to ne bi bio zahtjev za izuzeće već pohvala stručnosti rada. To što su razlozi/činjenice nepovoljne za uređujuću sutkinju nije krivnja tužitelja i o tome je uređujuća sutkinja trebala razmišljati prije nego što je počinila svaku od navedenih činjenica. Poziva se na odluku Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) smatrajući da je hrvatskim građanima dozvoljeno kritizirati suce i o njima iznositi činjenice, pa stoga se iznošenje činjenica nikako ne može smatrati vrijeđanjem, a i Zakon o parničnom postupku propisuje da se u sudbenom predmetu moraju iznositi činjenice, a što je tužitelj upravo i činio, tj. iznosio činjenice. Također navodi da tužitelj razumije da su navedene činjenice nepovoljne za uređujuću sutkinju, ali ne može prihvatiti njene pokušaje zastrašivanja korištenjem (zlouporabom) ovlasti i pokušajem uskraćivanja prava na slobodu govora i izražavanja koja će se po potrebi dokazati na ESLJP. Konačno tvrdi da je tužitelj slobodan građanin s pravom iznošenja činjenica u sudbenom predmetu kao i zakona RH, te predlaže da drugostupanjski sud poništi predmetno rješenje koje nema zakonske temelje niti pravo razumske razloge.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsko rješenje i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku  (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/0, 96/0, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, u vezi s čl. 381. ZPP-a.

5. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da je pod poslovnim brojem P-1141/2023 zaprimljena tužba tužitelja 27. ožujka 2023., te je rješenjem od 17. travnja 2023. pozvan tužitelj da uredi tužbu na način da ista bude podobna za raspravljanje, zatim da je 24. travnja 2023. putem e-maila zaprimljen zahtjev tužitelja za izuzeće suca – sutkinje M. S. B. u predmetnoj pravnoj stvari.

6. U navedenom zahtjevu pod točkom I. tužitelj navodi da je imenovana sutkinja sudila i u predmetima pod poslovnim brojem P-12/08, P-4426/15 i P-4099/15 u kojima se navodi "… M. S. B. je počinila bitne povrede prava, nezakonita postupanja i kriminalna postupanja od zlouporabe ovlasti i položaja do krađe dnevnica za službena putovanja…." . Nadalje, pod točkom II. zahtjeva tužitelj navodi kako je 2008.g. tužitelj pokrenuo tužbu za utvrđenje vlasništva pod poslovni broj P-12/08 "….ne znajući da se predmetnom sucu mora plaćati za zakonito vođenje postupka, došlo je do sukoba sa imenovanom koja je tu naknadu tražila, od tada pa do danas tužitelj je žrtva nezakonitih i kriminalnih postupanja suda na štetu tužitelja koja predvodi sudac M. S. B.…". Pod točkom III. zahtjeva navodi kako u predmetu Povrv-1044/17 "…..tijekom 8 godina imenovana nije sposobna donijeti zakonitu odluku…". Pod točkom IV. navodi "…imenovana nije sposobna zbog osobne mržnje koju ime prema tužitelju obnašati dužnosti predmetnog suca jer će počiniti još veću štetu zbog svoje osobne emotivne zaslijepljenosti…..", te pod točkom VI. navodi ".. za očekivati je da osoba koja je počinitelj niza kaznenih dijela na štetu tužitelja krajnje nemoralna osoba koja krade dnevnice za službeno putovanje nije sposobna voditi ovaj predmet….".

7. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj u svom zahtjevu navodi sumnju u rad suca, međutim svaka sumnja mora biti dokazana, odnosno potkrijepljena relevantnim dokazima, a što u konkretnom slučaju nije dokazano, a niti potvrđeno bilo kakvim dokazima.

8. Nadalje, prvostupanjski sud je također pravilno utvrdio i zaključio da stranka nije ovlaštena ocjenjivati rad suca, jer je to u nadležnosti sudačkog vijeća u smislu odredbe članka 97. Zakona o sudovima (Narodne novine 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22 i 16/23). Pored toga prvostupanjski sud ističe da svaka odluka suca koju isti donese u parničnom postupku u pravilu se može preispitati tijekom žalbenog postupka, a sve naprijed navedeno ne daje nikakvo pravo stranci da vrijeđa raspravnog suca, a niti sud kao pravnu instituciju, te se stoga ovakvo nedopustivo ponašanje tužitelja ne može tolerirati.

9. Odredbom članka 110. stavak 1. ZPP-a propisano je da će parnični sud kazniti novčanom kaznom od 60 eura/452,07 kuna do 660 eura/4.972,77 kuna, fizičku osobu odnosno od 265,45 eura/2.000,00 kuna do 2.654,46 eura/20.000,00 kuna pravnu osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog sudionika u postupku.

10. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da navodi tužitelja izneseni u podnesku (zahtjevu za izuzeće) uređujuće sutkinje od 24. travnja 2023. predstavljaju vrijeđanje uređujuće sutkinje, a samim time i suda.

11. Naime, sudovi i druga državna tijela nisu izuzeti od kritike i nadzora javnosti, međutim ta kritika ne smije prijeći granice dopuštene kritike rada suda, odnosno ne smije prijeći u uvredu, kao u konkretnom slučaju.

12. Za ovaj sud nije sporno da je tužitelj u zahtjevu za izuzeće od 24. travnja 2023. vrijeđao sud i raspravnu sutkinju M. S. B. i to iznoseći teške uvrede na račun imenovane sutkinje, a samim time i prvostupanjskog suda, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 110. stavak 1. ZPP-a kada je tužitelju izrekao novčanu kaznu u maksimalnom iznosu vodeći pri tom računa o ponavljanju uvreda od strane tužitelja u predmetima koje tužitelj navodi u svom zahtjevu poslovni broj P-12/08, P-4426/15 i P-4099/15, a u kojim predmetima tužitelju nije bila izrečena novčana kazna, imajući u vidu da je zahtjevom za izuzeće od 24. travnja 2023. uređujuće sutkinje tužitelj dodatno iznosio uvrede i ničim opravdane tvrdnje na njenu štetu pri čemu je iskazao ustrajnost u iznošenju uvredljivih navoda, a pri čemu takvi navodi nisu bili nužni za ostvarenje tužiteljevih prava u postupku.

13. Konačno, ovdje valja istaknuti da izricanjem novčane kazne tužitelju u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na slobodno izražavanje iz odredbe članka 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst 8/99- ispravak, 14/02 i 1/06, dalje Konvencija), kao to tvrdi u svojoj žalbi.

14. Naime, za utvrđenje da li je došlo do povrede slobode izražavanja zajamčene odredbom članka 10. Konvencije nužno je provesti test razmjernosti koji podrazumijeva odgovor na tri pitanja i to da li akt ili radnja državnog tijela kojim se reagira na neku izjavu predstavlja miješanje u slobodu izražavanja onoga tko je dao izjavu, zatim da li je miješanje bilo zakonito i da li je imao legitiman cilj, te konačno da li je miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

15. Izricanje novčane kazne tužitelju zbog navoda iz predmetnog podneska predstavlja miješanje države u njegovo pravo na slobodu izražavanja budući da je člankom 10. Konvencije primjenjiv ne samo na izjave koje su prihvatljive, već i na one izjave koje se smatraju uvredljivima. Pri tome, odredba članka 10. Konvencije ne jamči apsolutno neograničenu slobodu izražavanja već je ta sloboda podložna iznimkama koje valja strogo tumačiti, s time da sloboda izražavanja stranaka u sudskim postupcima nije neograničena i autoritet sudbene vlasti dovoljno je važan da opravdava ograničenje ove slobode (presuda Europskog suda za ljudska prava Kovač protiv Republike Hrvatske). U konkretnom slučaju miješanje u slobodu izražavanja propisano je odredbom članka 73. stavak 1. ZPP-a, te se njime težilo ostvariti legitiman cilj održavanja autoriteta sudbene vlasti, slijedom čega je miješanje izricanjem novčane kazne tužitelju bilo zakonito i  imalo legitiman cilj. Odgovor na treće pitanje ovisi o utvrđenju da li je s obzirom na konkretne okolnosti postignuta poštena ravnoteža između, s jedne strane, potrebe da se zaštiti autoritet sudbene vlasti i s druge strane, zaštite slobode izražavanja tužitelja. U konkretnom slučaju s obzirom na utvrđenje da je tužitelj svojim navodima otvoreno i direktno iznio uvrede i optužbe na račun rada raspravne sutkinje, suda i sudbene vlasti u cjelini, a nema okolnosti koje bi dovele do zaključka da je sporni izričaj bio nužan za ostvarenje njegovih prava u postupku, dakle s obzirom na utvrđenje da je njegova jedina namjera bila uvrijediti sud, kao i da je visina izrečene novčane kazne adekvatna prirodi i težini iznesenih uvreda, za zaključiti je da izrečena novčana kazna nije nerazmjerna legitimnom cilju održavanja autoriteta sudbene vlasti, dakle da je miješanje u slobodu izražavanja tužitelja bilo „nužno u demokratskom društvu“.

15. U odnosu na žalbene navode kojima tužitelj osporava utvrđenje suda o uvredljivim navodima iz zahtjeva za izuzeće uređujuće sutkinje potrebno je odgovoriti da tužitelj i u svojoj žalbi ponovno u bitnom iznosi uvredljive i omalovažavajuće navode u odnosu na rad suda i uređujuće sutkinje.

16. Iz navedenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovnu i pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a po tvrditi, te odlučiti kao u izreci rješenja ovog žalbenog suda.

U Gospiću, 27. lipnja 2023.

Sutkinja:

          Milka Vraneš, v.r.