1

Poslovni broj: 26 Gž R-132/2023-2

 

 

Poslovni broj: 26 Gž R-132/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. L., OIB: ..., iz P., kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu M.&O. u Z., protiv tuženika I. i.a.d. – Podružnica Z., OIB: ..., Z., M. kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 13. veljače 2023. poslovni broj Pr-8543/2020-33, dana 27. lipnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženika, te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 13. veljače 2023. poslovni broj Pr-8543/2020-33:

 

-          potvrđuje pod toč. I. i II. izreke presude,

 

-          potvrđuje pod toč. III. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.385,29 EUR/10.437,50 kn sa zateznom kamatom,

 

-          preinačuje pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 373,28 EUR/2.812,50 kn sa zateznom kamatom i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

III. Nepobijana toč. IV. izreke presude ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora iznos od 441,64 EUR/3.327,57 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose (izuzev kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u pojedinačnim bruto iznosima naknada), pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova jednokratnog dodatka na plaću neto iznos od 477,80 EUR/3.600,00 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, pod toč. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.758,57 EUR/13.250,00 kn sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je pod toč. IV. izreke odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u pojedinačnim bruto iznosima i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

 

2. Pravodobno izjavljenom žalbom navedenu presudu pod toč. I., II. i III. izreke pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01.,  117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu pobijane odluke o glavnoj stvari pod toč. I. i II. izreke, dok je djelomično osnovana u dijelu pobijane odluke o troškovima postupka pod toč. III. izreke presude.

 

5. Obzirom drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u smislu čl. 365. st. 1. ZPP-a, a tuženik sadržajno pobija presudu pod toč. I., II. i III. izreke, to je ovaj sud pod toč. III. izreke ove presude konstatirao da toč. IV. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena obzirom nije predmetom žalbenog postupka.

 

6. Polazeći od utvrđenja da je predmet spora zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u iznosu od 441,64 EUR i jednokratnog dodatka na plaću (regresa) za 2019. i 2020. u ukupnom iznosu od 477,80 EUR, nesporne činjenice da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu referenta za mehanizaciju i transport u razdoblju od 22. svibnja 2018. do 20. srpnja 2020. i da mu je radni odnos prestao na temelju sporazumnog raskida ugovora o radu od 20. srpnja 2020., te spornog pravnog osnova i visine utuženog potraživanja, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na utvrđenju:

 

-          da čl. 81. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14., 127/17., 98/19., u daljnjem tekstu: ZR) propisuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad);

 

-          da Kolektivni ugovor za graditeljstvo i Dodatak Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo (Narodne novine br. 115/15., 134/15., 26/18., 49/18., 93/20., u daljnjem tekstu: KU) u čl. 49. st. 1. propisuje da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u visini njegove prosječne plaće isplaćene za rad u tuzemstvu u prethodna tri mjeseca ili za prethodni mjesec ako je to za njega povoljnije i da se naknada isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, dok čl. 47. KU propisuje da radnik ima pravo na jednokratni dodatak na plaću u iznosu od 1.800,00 kuna godišnje koji se isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu;

-          da se tužitelj sklapanjem Sporazumnog raskida ugovora o radu (čl. 3. st. 1. na koji tuženik upućuje) nije odrekao bilo kojeg potraživanja s osnova radnog odnosa;

 

-          da je nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvene vještakinje P. B. utvrđeno da primjenom čl. 49. KU tužitelj ima pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora u ukupnom bruto iznosu od 3.327,57 kn, odnosno u pojedinačnim iznosima iskazanim u Tabeli 1. nalaza, te da primjenom čl. 47. KU ima pravo na jednokratni dodatak na plaću za 2019. i 2020. godinu po 1.800,00 kn iskazanim u Tabeli 2. nalaza;

 

-          da je tužitelj u skladu s nalazom vještakinje određeno postavio tužbeni zahtjev, a da je na primjedbe tuženika vještakinja odgovorila u dopuni nalaza navodeći da obračunati bruto iznos plaće nije dijeljen s obračunatim satima iz prethodnih mjeseci, nego je iznos prosječne plaće obračunat na sate godišnjeg odmora u mjesecu kada je korišten, ukazujući da niti ZR niti KU ne propisuju način obračuna naknade za godišnji odmor pa se o načinu obračuna očitovalo nadležno ministarstvo mišljenjem od 18. listopada 2019., te da tuženik nakon dopune nalaza nije imao daljnjih primjedaba;

 

-          da je sud prihvatio nalaz i mišljenje i dopunu nalaza vještaka obzirom je njime odgovoreno na predmet vještačenja, dok su prigovori tuženika otklonjeni dopunom nalaza, radi čega je visina dosuđenog iznosa utemeljena na tom dokazu,

 

slijedom čega je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev toč. I. i II. izreke presude i naložio tuženiku isplatiti tužitelju s osnova razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora iznos od 441,64 EUR/3.327,57 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose (izuzev kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u pojedinačnim bruto iznosima naknada koji zahtjev je odbijen nepobijanom toč. IV. izreke), te s osnova jednokratnog dodatka na plaću neto iznos od 477,80 EUR/3.600,00 kn, dok je o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a pod toč. III. izreke presude na način da je obvezao tuženika isplatiti tužitelju po tom osnovu iznos od 1.758,57 EUR/13.250,00 kn.

 

7. U žalbi tuženik citirajući čl. 81. ZR izvodi zaključak da očito ZR ne sadrži normu koja bi dala jednoznačan odgovor na pitanje ispravnog matematičkog obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnje odmora. Ukazuje da je radi popunjavanja pravne praznine ponudio sudu pravnu analogiju u obliku srodnog obrasca koji službeno koristi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, te polazeći od intencije zakonodavca i dosega norme smatra da je „isključivo logično“ da se kao djelitelj uzima mjesečni fond sati koje bi radnik radio da nije koristio godišnji odmor, obzirom se jedino na taj način dobiva individualizirana naknada, uzimajući u obzir da je „djeljenik, odnosno prosjek radnikove plaće svakako strogo individualiziran pojam i istovremeno je vezan upravo na efektivan (a ne redovan mjesečni fond) broj radnih sati“. Zaključno navodi da obrazloženje presude ne sadrži razloge o toj odlučnoj činjenici, odnosno o ispravnom modelu obračuna visine naknade plaće.

 

8. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a, obzirom novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, a prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. st. 2. točke 3. ZPP-a.

 

9. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik sadržajno ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer obrazloženje presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost.

 

9.1. Prvostupanjski sud je jasno i određeno iznio razloge zašto je prihvatio nalaz vještakinje i na njemu zasnovao dosuđenu visinu naknade plaće i zašto je prihvatio matematički izračun visine naknade plaće na bazi odnosa prosječne plaće radnika ostvarene u prethodna tri mjeseca i redovnog mjesečnog fonda sati u mjesecu u kojem radnik koristi godišnji odmor, ukazujući i da je Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike 18. listopada 2019. objavilo tumačenje načina matematičkog izračuna visine naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora kao što je u konkretnom slučaju (kada radnik ne koristi godišnji odmor cijeli kalendarski mjesec nego određeni broj dana), a koje je kao metodu izračuna primijenila i vještakinja u nalazu, pa je suvišan svaki daljnji osvrt na žalbene tvrdnje o mogućim načinima obračuna visine kojima bi se popunila pravna praznina na tuženiku prihvatljiv način.

 

10. Prvostupanjski sud nije počinio niti ijednu od drugih bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. u vezi čl. 457. ZPP-a.

 

11. Na utvrđeno činjenično stanje, koje ne može biti predmetom pobijanja u sporu male vrijednosti, prvostupanjski sud je primjenom materijalnog prava na koje se poziva u obrazloženju presude pod toč. 7., 8. i 9. i koju kao pravilnom prihvaća i ovaj sud, zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim.

 

12. Kako stoga žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost presude pod toč. I. i II. izreke, to je ovaj sud odbio žalbu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu u tom dijelu.

 

13. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa).

 

14. U žalbi tuženik navodi da je sud, obzirom na vrijednost predmeta spora od 919,44 EUR/6.927,57 kn, pogrešno priznao tužitelju nagradu za zastupanje po odvjetniku u visini od 1.500,00 kn, obzirom mu po radnji pripada 75 bodova ili 149,31 EUR/1.150,00 kn.

 

15. Osnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje da obzirom na vrijednost predmeta spora tužitelj ima pravo na 75 bodova po poduzetoj radnji (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), kao što je tužitelj i zatražio zahtjevom za naknadu troškova (list 105 spisa).

 

15.1. Uzimajući u obzir poduzete radnje koje je prvostupanjski sud naveo pod toč. 17. obrazloženja, a koje su i po ocjeni ovoga suda bile potrebne za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, kao i trošak vještačenja, tužitelj primjenom Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. uz primjenu Tbr. 42. Tarife ima pravo na trošak u ukupnom iznosu od 1.385,29 EUR/10.437,50 kn primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

16. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično usvojio žalbu tuženika i primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a potvrdio toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.385,29 EUR/10.437,50 kn, dok je preinačio presudu u preostalom dosuđujućem dijelu i zahtjev tužitelja odbio, kako je navedeno pod toč. I. izreke ove presude.

 

17. Tuženik nema pravo na trošak žalbenog postupka primjenom čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a, time da djelomični uspjeh u odnosu na odluku o troškovima postupka kada nije polučen uspjeh u odnosu na odluku o glavnoj stvari, nije mjerodavan za ocjenu prava na naknadu troškova u smislu čl. 35. ZPP-a.

 

18. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iznosa vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22., 88/22.), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

 

U Varaždinu 27. lipnja 2023.