Poslovni broj: 16 P-495/2022-44

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

 

Poslovni broj: 16 P-495/2022-44

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Lidiji Jakšić, kao sucu pojedincu u građanskopravnom predmetu tužitelja Š. T. iz V., , OIB: …, zastupana po punomoćnici Đ. C., odvjetnici iz S. I. Z., protiv tuženika R. A. d.d. Z., , OIB: …, zastupana po Odvjetničkom društvu K. & p., radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, na ročištu održanom 23. svibnja 2023., u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnice Đ. K., te punomoćnika tuženika u zamjeni odvjetničke vježbenice M. B., 26. lipnja 2023.,

 

p r e s u d i o    j e

 

1. Utvrđuje se ništetnima odredbe čl. 1 i 7 Ugovora o kreditu, a broj … sklopljenog dana 27. listopada 2006. između tužitelja Š. T. iz V., , OIB: …, kao korisnika kredita i tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, kao kreditora, solemnziran pod poslovnim brojem OU-1433/2006 kod javnog bilježnika M. B. iz Z., u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

 

2. Nalaže se tuženiku R. A. d.d.,  Z., OIB: …, da tužitelju Š. T. iz V., , OIB: …, na ime preplaćenih iznosa isplati 2.549,75 eura / 19.211,09 kuna[1], koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koja je od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. propisana člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje, a od 01. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, kako slijedi:

- na iznos od   1,79 eura tekućom od 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od   9,22 eura tekućom od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od   9,10 eura tekućom od 11.10.2009. do isplate,

- na iznos od   7,67 eura tekućom od 01.11.2009. do isplate,

- na iznos od 10,35 eura tekućom od 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 12,49 eura tekućom od 01.01.2010. do isplate,

- na iznos od 15,54 eura tekućom od 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 14,84 eura tekućom od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 18,98 eura tekućom od 01.04.2010. do isplate,

- na iznos od 18,19 eura tekućom od 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 19,72 eura tekućom od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 32,96 eura tekućom od 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 30,23 eura tekućom od 01.08.2010. do isplate,

- na iznos od 38,56 eura tekućom od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 35,68 eura tekućom od 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 31,06 eura tekućom od 01.11.2010. do isplate,

- na iznos od 40,82 eura tekućom od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 53,24 eura tekućom od 01.01.2011. do isplate,

- na iznos od 44,44 eura tekućom od 01.02.2011. do isplate,

- na iznos od 47,53 eura tekućom od 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 43,61 eura tekućom od 01.04.2011. do isplate,

- na iznos od 44,31 eura tekućom od 11.05.2011. do isplate,

- na iznos od 60,96 eura tekućom od 01.06.2011. do isplate,

- na iznos od 62,58 eura tekućom od 01.07.2011. do isplate,

- na iznos od 76,26 eura tekućom od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 69,14 eura tekućom od 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 61,34 eura tekućom od 01.10.2011. do isplate,

- na iznos od 60,01 eura tekućom od 01.11.2011. do isplate,

- na iznos od 59,41 eura tekućom od 01.12.2011. do isplate,

- na iznos od 63,10 eura tekućom od 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 66,32 eura tekućom od 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od 66,75 eura tekućom od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 64,53 eura tekućom od 01.04.2012. do isplate,

- na iznos od 66,03 eura tekućom od 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od 67,06 eura tekućom od 01.06.2012. do isplate,

- na iznos od 65,33 eura tekućom od 01.07.2012. do isplate,

- na iznos od 65,78 eura tekućom od 01.08.2012. do isplate,

- na iznos od 64,49 eura tekućom od 01.09.2012. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura tekućom od 01.10.2012. do isplate,

- na iznos od 64,67 eura tekućom od 01.11.2012. do isplate,

- na iznos od 66,10 eura tekućom od 01.12.2012. do isplate,

- na iznos od 65,10 eura tekućom od 01.01.2013. do isplate,

- na iznos od 59,47 eura tekućom od 01.02.2013. do isplate,

- na iznos od 64,25 eura tekućom od 01.03.2013. do isplate,

- na iznos od 64,67 eura tekućom od 01.04.2013. do isplate,

- na iznos od 62,79 eura tekućom od 01.05.2013. do isplate,

- na iznos od 56,96 eura tekućom od 01.06.2013. do isplate,

- na iznos od 56,81 eura tekućom od 01.07.2013. do isplate,

- na iznos od 58,24 eura tekućom od 01.08.2013. do isplate,

- na iznos od 60,54 eura tekućom od 01.09.2013. do isplate,

- na iznos od 63,72 eura tekućom od 01.10.2013. do isplate,

- na iznos od 62,08 eura tekućom od 01.11.2013. do isplate,

- na iznos od 63,25 eura tekućom od 01.12.2013. do isplate.

 

3. Odbija se tužitelj s preostalim zatraženim dijelom tužbenog zahtjeva na ime glavnice od 101,09 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

 

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od  2.315,96 eura / 17.449,60 kuna1, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 26. lipnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

5. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zatraženog parničnog troška, kao s neosnovanim.

 

Obrazloženje

 

1.               Tužitelj u tužbi u bitnome se navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio tipski ugovor o kreditu broj … za kupnju novog motornog vozila koji je dana 08. studenog 2006. solemniziran kod javnog bilježnika B. M. iz Z., pod brojem OU-1433/2006, a ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke. Iznos kredita iznosio je 19.790,11 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatnom stopom od 5,20% i to u 84 mjesečna anuiteta u iznosu od 281,58 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Tužitelj je uredno otplatio kredit u cijelosti.

 

2.               Tuženik je predmetnim ugovorom o kreditu povrijedio interes i prava tužitelja kao korisnika kredita i ujedno i potrošača, jer se u ugovoru koristio ništetnim i ugovornim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim  potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno odredbama čl. 81, 82 i 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i prekršio niz temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima, tužitelju je prouzročio štetu dovodeći ga u nepovoljan položaj.

 

3.               Tužitelj tužbu obrazlaže i poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF), te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019..

 

4.               Tužitelj se poziva i na presude suda Europske unije C-51/17 od 20. rujna 2018. i C-186/16 od 20. rujna 2017., a u svezi s tumačenjem odredbe čl. 4 st. 2, čl. 6 st. 1 i čl. 7 st 1 Direktive 93/13.

 

5.               Tužitelj kao prosječni potrošač prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, dok je to tuženik kao specijalizirana pravna osoba - banka mogao predvidjeti, a na što je propustio informirati tužitelja. Tuženik je jednostranom odlukom mijenjao tečaj valute CHF, prilikom isplate kredita i naplate anuiteta primjenjuje svoj tečaj, a ne srednji tečaj HNB-a, te se u tom smislu upućuje na presudu suda EU C-260/18 od 03. listopada 2019..

 

6.               Tuženik je sukladno čl. 323 Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, odnosno na isplatu preplaćenih iznosa razlike iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna valute CHF po prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita po srednjem tečaju HNB-a.

 

7.               U konačno specificiranom tužbenom zahtjevu (list 308-313), a nakon obavljenog financijskog vještačenja i dopune vještačenja, tužitelj potražuje razliku u visini anuiteta zbog razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita i to ukupnog iznosa od 2.650,84 eura / 19.972,72 kune sa zakonskim zateznim kamatama. 

 

8.               U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti, jer da su u čl. 12 Ugovora o kreditu stranke ugovorile u slučaju spora mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika, tako da je mjesno nadležan sud u Zagrebu, a ne ovaj sud.

 

9.               Sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti u odluci od 05. svibnja 2022., a koje rješenje je od strane Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž 924/22-2 od 22. rujna 2022. potvrđeno.

 

10.          Što se tiče merituma spora, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., iz čega proizlazi da je ovaj postupak samo formalne naravi i da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja tuženik smatra neosnovanim, jer u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj razini. Osporava se da bi sporne odredbe zaključenog ugovora o kreditu bile nejasne i nerazumljive, te nepoštene, o spornim odredbama kredita pojedinačno se pregovaralo s tužiteljem, odredba o valutnoj klauzuli je bila jasna, uočljiva i razumljiva, kako prosječnom potrošaču, tako i samom tužitelju. Tužitelju su tijekom pregovaranja kredita obrazložene posljedice i rizici vezani uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao i podnio zahtjev za kredit u CHF. Također je i predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, a javni bilježnik solemnizacijom je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv. Tužitelju je bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja u prilog čega govori okolnost da je ugovor sklopljen na 6 godina i nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom razdoblju neće doći do promjene tečaja. Tuženik također ističe i prigovor zastare.

 

11.          Sud je nakon provedenog dokaznog postupka po tužbenom zahtjevu tužitelja donio odluku 05. svibnja 2022. (list 190-201), na koju odluku se žalio tuženik, te je Županijski sud u Bjelovaru rješenjem Gž-924/22-2 od 22. rujna 2022. prihvatio žalbu tuženika glede merituma spora i troškova postupka, te predmet vratio ovome sudu na ponovni postupak, a u obrazloženju donijetog rješenja, sud drugog stupnja upućuje ovaj sud da je u ponovljenom postupku potrebno provesti predloženi dokaz tuženika za saslušanjem u svojstvu svjedoka osobnog bankara tužitelja D. P., a također da je preplaćeni iznos potrebno umanjiti za tzv. negativnu razliku, odnosno niži tečaj koji je tužitelj plaćao u vremenskom razdoblju od 31. prosinca 2006. do 30. rujna 2008..

 

12.          Odlučujući o osnovanosti tužbenoga zahtjeva, u ponovljenom postupku sud je tijekom dokaznog postupka pročitao tužbu i priloge tužbi (list 1-57), odgovor na tužbu (list 60-69), podnesak tužitelja (list 71-78), podnesak tužitelja s prilozima (list 82-103), podnesak tuženika (list 104-122), podnesak tužitelja (list 123-151), podnesak tuženika (list 152-155), pismeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke dipl. ecc. T. D. (list 166-170), podnesak tužitelja (list 173-175), podnesak tuženika (list 176-178), podnesak tuženika (list 179-180), podnesak tužitelja (list 181-182), podnesak tužitelja (list 183), rješenje i presuda od 05.05.2022. P-1585/19 (list 190-202), žalba tuženika s prilozima (list 210-279) rješenje Županijskog suda u Bjelovaru od 22.09.2022. Gž-924/22-2 (list 282-289) izvršeno je saslušanje tužitelja (list 296), pročitan je dopunski pismeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke dipl. ecc. T. D. (list 305-307), podnesak tužitelja (list 308-313), podnesak tuženika (list 314-328).

 

13.          Odbijen je postavljeni dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika M. B. kao nevažan, jer je ocjena suda da se u ovom postupku meritorna odluka može donijeti i bez provođenja istog, a koji bi neopravdano doveo do odugovlačenja ovog postupka i prouzročenja nepotrebnih parničnih troškova. Tuženik je u ponovljenom postupku odustao od predloženog dokaza za saslušanjem u svojstvu svjedoka osobnog bankara tužitelja D. P. na okolnost pregovaranja, slijedom čega sud nije u ponovljenom postupku saslušavao prije imenovanog svjedoka.

 

14.          Nakon ocjene svakog dokaza posebno, te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08,  57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

 

15.          Tužitelj Š. T. navodi da je zajedno sa svojim suprugom 2006. zbog potrebe kupnje osobnog vozila i to za svoje osobne potrebe i potrebe njene obitelji otišla u auto kuću H. u Z., gdje su im ponudili djelatnici tog autosalona za kupnju osobnog vozila H. A. kredit u CHF kao najpovoljnijoj valuti, odgovarala im je mjesečna rata koju će plaćati, ugovor je već bio sastavljen i ona ga je samo otišla potpisati kod javnog bilježnika. Nikakav direktni kontakt s djelatnikom banke nije ostvaren prilikom sklapanja predmetnog ugovora, već isključivo s djelatnikom autosalona. Nije joj bila ponuđena nikakva druga valuta u predmetnom ugovoru, niti u eurima niti u kunama. Bacila je pogled na ugovor, nije ga čitala u detalje i pogledala je mjesečnu ratu koja joj je odgovarala.

 

16.          Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te posebno određenog čl. 1a) da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja. Citirana Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav u ZZP-u u kojem je u čl. 49 st. 1 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

17.          Uvidom u priloženi Ugovor (list 9-12) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a o predmetnoj ugovornoj klauzuli nije se posebno pregovaralo s tužiteljem, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

 

18.          Što se tiče merituma spora, spornim se pokazala osnova i visina tužbenog zahtjeva, a također tuženik je iznio prigovor zastare utuženog novčanog potraživanja, te iznosi svoj stav da tužitelj ne može svoj zahtjev zasnivati na presudama koje su donijete u postupku zaštite kolektivnih interesa, već da tužitelj treba u konkretnom predmetu dokazati da su mu povrijeđena ili ugrožena prava koja dovode do eventualne ništetnosti, a što on u ovom postupku ne dokazuje.

Također tijekom postupka tuženik je stava da se u obračunu preplate također trebaju uračunati tzv. negativne razlike u korist tuženika kada je tužitelj plaćao manje iznose rata kredita od početno ugovorenih.

 

19.          Nesporno je da je tužitelj s tuženikom sklopio dana 27.10.2006. Ugovor o kreditu, broj … koji je solemnziran 08. studenog 2006. pod poslovnim brojem OU-1433/2006 kod javnog bilježnika B. M., u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 19.790,11 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te da je u čl. 7 ugovoren način otplate, odnosno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (rok otplate 84 mjeseca – čl. 4 Ugovora).

 

20.          Tuženik također nije osporio preostali sadržaj sačinjenog ugovora o kreditu s tužiteljem, tako da se preostali sadržaj predmetnog ugovora smatra nespornim i sud ne obrazlaže osnovanost istog, osim kako je to prije obrazloženo, ugovorne odredbe u čl. 12 o nadležnosti suda u slučaju spora.

 

21.          Spornim se pokazalo to da li su odredbe čl. 1 i 7 predmetnog ugovora o kreditu ništetne, kao i visina tužbenog zahtjeva, a također je valjalo odlučiti i o prigovoru zastare potraživanja.

 

22.          Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018 (kojom je potvrđen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04.07.2013., a koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF) u dijelu kojim se utvrđuje da su između ostalih banaka i ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Revizija tuženika je odbijena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH-a Rev-2221/18 od 03.09.2019..

 

23.          Prema čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 47/14, 110/15 i 114/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. 

 

24.          Kako je predmetnom odredbom čl. 1 i 7 Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, predmetne ugovorne odredbe su ništetne i protivno navodima tuženika na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

 

25.          Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

26.          Odredbe čl. 1 i 7 predmetnog ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenjem odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, po ocjeni ovog suda tuženik kao bankarska ustanova nije upozorila tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF, također se smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84 ZZP-a, jer nije bila razumljiva, tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, ugovor je sastavljen po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru, što pak upućuje na to da se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

 

27.          Primjena valutne klauzule u CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite rizika, snažnog jačanja valute CHF, pa su sve posljedice teretile tužitelja, dok je tuženik kao banka dobivao veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

 

28.          Također tijekom postupka tuženik nije dokazivao da se zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima, a čime bi eventualno mogao opravdati svoje tzv. "neznanje o stabilnosti valute u vrijeme sklapanja ugovornog odnosa".

 

29.          Tuženik  nije prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, odnosno nije ga informirao o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava "fluktuirajućih tečaja", a na koje rizike su upozoravale međunarodne financijske institucije, također tužitelja nije upozorio na rizike vezane uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini za euro, kao i riziku vjerojatnog i izvjesnog rasta tečaja švicarskog franka, a na što je jasno upozoravao MMF. Štoviše iz dokaznog postupka saslušanjem tužitelja, a što nije osporio tuženik, utvrđeno je da kod predmetnog ugovornog odnosa tužitelj nije uopće ostvario kontakt u smislu pregovaranja s bankom tuženika, odnosno djelatnikom banke tuženika, već je isključivo s tužiteljem kontaktirao djelatnik autosalona koji je tužitelju predočio već sačinjeni formular ugovora o kreditu, notorno je da djelatnik autosalona koji je prodavatelj, a ne bankovni djelatnik, nije upućen u odgovarajuće financijske regule predmetne banke, da je istome interes prodati motorno vozilo, a ne upućivati tužitelja kao kupca na rizičnog ugovaranja CHF valutne klauzule i općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu.

 

30.          Odredbom čl. 84 ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a što nastavno znači da su nepotpune one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

 

31.          Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

 

32.          Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO), propisano je  kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

33.          Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke dipl. ecc. T. D. (list 166-170) proizlazi da je u otplati kredita koji je tužitelj tuženiku otplatio u cijelosti došlo do preplate 16. anuiteta i 23. – 84. anuiteta i tu u ukupnom iznosu od 19.972,72 kune.

 

34.          Nakon dostavljenog financijskog nalaza i mišljenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev kojim je umjesto početno zatraženog naloga za isplatom od strane tuženika novčane tražbine od 19.972,64 kune tek neznatno povisio tužbeni zahtjev na 19.972,72 kune (8 lipa) u skladu s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka. Tuženik nije prigovorio na matematički obračun vještaka, već ponavlja svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u podnesku nakon što mu je dostavljen pisani nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka.

 

35.          Sud je prihvatio pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka T. D. stručnim i vjerodostojnim, vještak je u cijelosti odgovorio na postavljeni mu zadatak vještačenja, te ga je stoga sud prihvatio u cijelosti.

 

36.          Obzirom se tuženik protivio preinaci tužbenog zahtjeva, iako se preinaka odnosila na visinu tužbenog zahtjeva u povišenju istoga od svega 8 lipa, sud je dopustio preinaku, jer je do preinake došlo nakon obavljenog financijskog vještačenja, a preinaka proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove.

 

37.          Nakon ukidne odluke Županijskog suda u Bjelovaru u kojoj sud drugog stupnja upućuje sud da je u preplaćeni iznos valjalo uzeti u obzir i manje plaćene iznose koje je tužitelj plaćao zbog nižeg tečaja CHF od početno ugovorenog sud je naložio financijskog vještaku dopunu izvršenog vještačenja, te je u spis zaprimljeno pisano očitovanje financijskog vještaka (list 305-307) u kojem je isti obračunao i tzv. negativne razlike i to za anuitete 1-15 i 17-22 u ukupnom iznosu do 761,71 kuna što predstavlja protuvrijednost od 101,09 eura, odnosno da ukupna pozitivna preplata kada se oduzmu tzv. negativni rezultati iznosi 2.549,75 eura. Isti također navodi da kumuliranjem pozitivnih i negativnih rezultata bi početak obveze tuženika prema tužitelju nastao za dio preplate u anuitetu 32 u iznosu od 12,43 kuna (1,79 eura). Tužitelj osporava tvrdnje tuženika  o potrebi uračunavanja tzv. negativnih razlika  kod zatražene preplate.

 

38.          Prema čl. 323. st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj 19.972,72 kune, međutim u određenom razdoblju trajanja predmetnog kreditnog odnosa u razdoblju od 31. prosinca do 30. rujna 2008. tužitelj je plaćao niže rate od početno ugovorenog zbog nižeg tečaja, slijedom čega je pravilnom primjenom gore navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelja za zatraženi iznos, ali umanjen za tzv. negativne razlike, temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a.

 

39.          Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog preplaćenog pojedinog anuiteta do isplate ( čl.1115. ZOO-a) obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene valutnog tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st.  2. ZOO-a i točci I Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke ("Narodne novine" broj: 132/07).

 

40.          Konačno, prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Radi se o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno okončan predmetni spor, čl. 215 ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu.

 

41.          Osim toga, građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. donio je stajališta da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO/05, odnosno čl. 104 st. 1 ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti, jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću gore citirane odluke, dakle od 14.06.2018..

 

42.          Vrhovni sud je u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. iznio stajališta da nižestupanjski sudovi nisu dužni izvoditi dokaze u smislu da li se radi o prosječnom potrošaču u svakom pojedinom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP/03 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/03 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14 te da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove  da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu nije potrebno ponovno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i vezivanja glavnice za valutu CHF, jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

 

43.          Isto tako ne može se prihvatiti stav tuženika da činjenica što je predmeti ugovor solemniziran i potvrđen kod javnog bilježnika govori u prilog tome da je ugovor bio jasan i razumljiv i da su ugovorne strane bile u potpunosti svjesne obveza koje preuzimaju u smislu jasnoće ugovorenih obveza. Naime, po stavu ovog suda opisana okolnost ne može ići na štetu tužitelja, a u korist tuženika, jer javni bilježnici prilikom solemnizacije i potvrde ugovora obrazlažu smisao i posljedicu ugovora ugovornim strankama uz upozorenje samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene ugovorne klauzule (čl. 58 Zakona o javnom bilježništvu), a ne obrazlažu smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi.

 

44.          Odluka o troškovima parničnog postupka u skladu je s odredbom čl. 154 st. 1 i st. 5 i čl. 155 ZPP-a. Troškovi stranaka odmjereni su u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje; Tarifa), te prema vrijednosti predmeta spora.  Tužitelj je u ovome postupku uspio s tužbom u omjeru od 96%, dakle nije uspio tek u neznatnom dijelu svog zahtjeva od svega 4%, slijedom čega su mu temeljem čl. 154 st. 5 ZPP-a dosuđeni u cijelosti opravdani troškovi ovog parničnog postupka.

 

45.          Osnovan je zatraženi parnični trošak tužitelja i to za sastav tužbe u iznosu od 199,08 eura prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podnesaka od 17.02.2020., 24.06.2021. 15.08.2021. i 23.12.2021. od po 199,08 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 23.06.2021.,19.04.2022., 04.01.2023. i 23.05.2023. od po 199,08 eura prema Tbr. 9/1 Tarife, trošak sastava podneska od 14.01.2022., 25.01.2022. i 16.02.2023. od po 49,77 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8/3 Tarife,

trošak predujma za financijsko vještačenje od 265,45 eura, kao i troška sudske pristojbe na tužbu od 73,00 eura i sudske pristojbe na presudu od 36,48 eura, što predstavlja sveukupni opravdani parnični trošak tužitelja od 2.315,96 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

 

46.          Nije osnovan sav zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom je tužitelju priznat trošak u visini polovice propisanog iznosa pristojbe na presudu koja se istoj dostavlja u elektronskom obliku, te tužitelj ima mogućnost plateža iste u presuđenom iznosu od 36,48 eura (čl. 7 st. 3 Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18; dalje ZSP)), a što se smatra nužnim troškom sudske pristojbe. U slučaju da tužitelj u roku od 3 dana od dostave ove presude, uz generirani nalog za platež pristojbe, ne plati pristojbu u visini polovice propisanog iznosa, isti će biti dužan platiti puni iznos sudske pristojbe, međutim to ne može ići na teret protivne strane.

 

47.          Također od troškova zastupanja nisu osnovani zatraženi troškovi za sastav podnesaka od 14.01.2022., 25.01.2022. i 16.02.2023. od po 199,08 eura za svaki podnesak, jer tužitelj ima pravo na trošak u zatraženom iznosu za 4 obrazložena podneska prema Tbr. 8/1 Tarife, a ne i za preostale obrazložene podneske, slijedom čega su tužitelju priznati troškovi za te podneske prema Tbr. 8/3 Tarife.

 

48.          Tuženiku nisu priznati zatraženi troškovi parničnog postupka, jer je uspio u ovom sporu u tek razmjerno neznatnom dijelu od svega 4%.

 

49.          Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

 

U Vrbovcu 26.  lipnja 2023.

                                                                                                               Sudac

Lidija Jakšić, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravo na žalbu: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se predaje putem ovog suda, a za nadležan Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

 

DN-a:

1. Presudu dostaviti putem e-oglasne ploče za tužitelja i tuženika
2. Generiraj nalog za plaćanje sudske pristojbe
3. Presuda nepravomoćna
4. Kal 20 dana