Poslovni broj: 20 Gž R-92/2023-2

1

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice, i Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice - protutuženice Š. Z., OIB: …, iz S. Đ., …, zastupane po punomoćniku mag. iur. J. J., odvjetniku iz Đ., …, protiv tuženice -protutužiteljice D. e. Đ. i L., OIB: …, Đ., …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku D. A., odvjetniku iz O., …, radi utvrđenja nezakonitosti odluke o otkazu, isplate i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbama tuženice - protutužiteljice protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Pr-17/2022-19 od 8. ožujka 2023. i rješenja istog suda poslovni broj Pr-17/2022-24 od 30. ožujka 2023., u sjednici vijeća dana 21. lipnja 2023.,

 

p r e s u d i o i  r i j e š i o  j e

 

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženice - protutužiteljice D. e. Đ. i L. te potvrđuju presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Pr-17/2022-19 od 8. ožujka 2023. i rješenje istog suda poslovni broj Pr-17/2022-24 od 30. ožujka 2023.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              „I. Utvrđuje se da su Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu ur. broj: 647/2022 od 12. srpnja 2022. godine, kao i Odluka ur. broj: 748/2022 od 29. srpnja 2022. godine, donesene od strane tuženika-protutužitelja D. e. Đ. i L., …, Đakovo, OIB: …, nezakonite i nedopuštene.

 

II. Utvrđuje se da tužiteljici-protutuženici Š. Z. iz S. Đ., …, OIB: …, radni odnos nije prestao te se nalaže tuženiku-protutužitelju D. e. Đ. i L., …, Đ., OIB: …, tužiteljicu-protutuženicu vratiti na rad i u radni odnos na radno mjesto voditelja odjela za središnju administraciju ili drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno njezinoj stručnoj spremi.

 

III. Nalaže se tuženiku-protutužitelju isplatiti tužiteljici-protutuženici razliku naknade plaće u iznosu od 1.484,13 eur / 11.182,19 kn1 s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 15. kolovoza 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a od 01. kolovoza 2022. godine pa do povratka na rad da joj isplati svakomjesečni iznos naknade plaće kao da je radila s pripadajućim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to od dospijeća svakomjesečne plaće, koja se isplaćuje s petnaestim danom u mjesecu za protekli mjesec, pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku-protutužitelju isplatiti tužiteljici-protutuženici troškove ovog postupka u iznosu od 1.493,13 eur / 11.250,00 kn1 s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 08. ožujka 2023. godine do isplate po stopi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to od dospijeća svakomjesečne plaće, koja se isplaćuje s petnaestim danom u mjesecu za protekli mjesec, sve navedeno u roku od 15 dana.

 

V. Odbija se, kao neosnovan, protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi: "Utvrđuje se sudski raskid radnog odnosa između tužiteljice Š. Z. i tuženika D. e. Đ. i L. s danom 17. kolovoza 2022. godine."

 

2. Uvodno označenim rješenjem od 30. ožujka 2023. odlučeno je:

 

„I. Ispravlja se presuda ovoga suda poslovni broj Pr-17/2022-19 od dana 08. ožujka 2023. godine, na način da se u izreci presude na stranici broj 2, pod točkom IV. u 6. i 7. redu, iza riječi "poena", ispuštaju kao nepotrebne riječi: "i to od dospijeća svakomjesečne plaće, koja se isplaćuje s petnaestim danom u mjesecu za protekli mjesec".

 

II. U preostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena.“

 

3. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica – protutužiteljica (dalje tuženica) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

3.1. U žalbi ističe da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer u presudi nisu navedeni razlozi u odnosu na prvostupanjsku odluku pod toč. II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužiteljicu – protutuženicu (dalje tužiteljicu) vrati na drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno njezinoj stručnoj spremi. Naime, tijekom postupka nisu izvedeni dokazi na okolnost postoji li neko drugo radno mjesto kod tuženice s obzirom na sistematizaciju te postoji li drugo odgovarajuće mjesto na koje bi se tužiteljica mogla vratiti. U svezi formalnih nedostataka za donošenje odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu glede okolnosti da tužiteljica nije mogla iznijeti svoju obranu, žaliteljica smatra da sud nije analizirao iskaze saslušanih svjedoka, kao i iskaz zakonskog zastupnika tuženice te činjenice koje proizlaze iz materijalne dokumentacije. Pri tome je prvostupanjski sud prihvatio samo dijelove iskaza ravnatelja N. G. te svjedokinja M. J., M. M. i N. C. T. koji bi sami za sebi mogli dovesti do zaključka koji je naveden u presudi. Prvostupanjski sud te iskaze nije cijenio u cjelini što znači da je odluka o izvanrednom otkazu opravdana. Netočno je da ravnatelj tuženice nije pokušao spor s tužiteljicom riješiti na miran način jer iz njegovog iskaza ne proizlazi na koji je to način učinio premda je u svom iskazu N. G. naveo da je tužiteljicu u više navrata opomenuo zbog njezinog nedoličnog ponašanja. Nekritički su ocijenjeni iskazi svjedoka u odnosu na ponašanje tužiteljice na radnom mjestu pa se slijedom toga presuda u pretežnom dijelu zasniva na iskazu tužiteljice koji je u suprotnosti s ostalim izvedenim dokazima. U svezi razloga za otkaz osnovanost istog potvrđuje i iskaz N. G., a u kontekstu toga trebalo je cijeniti iskaze saslušanih svjedoka. Tuženica ne osporava da svaki radnik ima pravo iznijeti svoje konstruktivne kritike i mišljenje, a u svezi gubitka povjerenja sud po tom pitanju mora biti objektivan i odluku donositi ovisno o okolnostima slučaja. Što se tiče navoda tužiteljice u zahtjevu za zaštitu prava i tijekom postupka da je tvrdila da je navodno otišla na bolovanje 7. srpnja 2022. treba imati u vidu da je nedvojbeno utvrđeno kako je tog dana tužiteljica bila na

na radnom mjestu. Iz dopisa Državnog arhiva u Osijeku od 5. listopada 2020., rješenja od 27. prosinca 2017. te zapisnika od 22. prosinca 2017. proizlazi da je 25. kolovoza 2022. obavljen nadzor vođenja arhivske građe kod tuženice kojom prilikom je utvrđeno da ista nije postupila po zapisniku i rješenju, kao i da nije postupila po dopisu Središnjeg arhiva od 5. listopada 2020. u svezi izrade novog Pravilnika o upravljanju arhivskom građom za što je tužiteljica bila isključivo nadležna i što je očigledno propustila napraviti. Osim toga, tužiteljica nije ažurno vodila i dostavljala opće akte u središnji katalog službenih dokumenata sukladno čl. 10.a Zakona o pravu na pristup informacijama i Pravilniku o središnjem katalogu službenih dokumenata. Premda je bila poslana na edukaciju te više puta upozoravana da to učini, ista to nije učinila, pa je prvostupanjski sud potpuno neargumentirano zaključio kako tužiteljica ne može biti jedina odgovorna za naprijed navedene nepravilnosti. Stoga tuženica smatra da je sud presudu donio u korist tužiteljice izvlačeći iz konteksta izjave svjedoka koje nije temeljito analizirao i cijenio pa je ovakva presuda arbitrarna. Sve ovo imalo je za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

 

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženice ističe da su žalbeni navodi neosnovani, da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita, a u pogledu formalne nedopuštenosti predmetne žalbe ističe da sukladno Statutu tuženice ravnatelj kao zakonski zastupnik nije mogao bez suglasnosti Upravnog vijeća donijeti odluku o podnošenju žalbe, a koja sjednica nije održana od poništenja javnog natječaja za izbor ravnatelja tuženice tj. od 3. ožujka 2023. tako da Upravo vijeće uopće nije upoznato sa sadržajem prvostupanjske presude. Osim toga, od 4. ožujka 2023. tuženica nema zakonskog zastupnika  jer je donedavnom ravnatelju istekao mandat, a nije imenovan vršitelj dužnosti. Stoga je žalba nedopuštena. Nadalje, da je nejasno zašto bi se tijekom dokaznog postupka u kojem se raspravlja o osnovanosti zahtjeva za utvrđenjem nezakonitosti odluke o otkazu bilo potrebno utvrđivati postoji li i dalje radno mjesto tužiteljice kod tuženice. U većem dijelu žalbe iznosi se tijek dokaznog postupka te se površno i parcijalno tumače iskazi saslušanih svjedoka. U svezi protutužbenog zahtjeva smatra da ne postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa nije moguć. Pri tome treba imati u vidu i da je donedavni zakonski zastupnik tuženice iskazao da tužiteljicu nije udaljio s posla odmah jer je smatrao da je to nepotrebno te da izjave nisu bile urudžbirane odmah isti dan kad su sastavljene iz razloga što je rekao da će to ostaviti preko vikenda što ukazuje na kolebanje samog zakonskog zastupnika.

 

4.1. Tuženica u očitovanju na odgovor na žalbu tužiteljice ističe da nije točno da je žalba nedopuštena jer je to u suprotnosti s odredbom čl. 37. st. 2. Zakona o ustanovama te čl. 17. Statuta tuženice ovlasti ravnatelja u imovinskim stvarima da samostalno odlučuje propisane su odredbom čl. 18. st. 1. Statuta. Radi toga nisu osnovani navodi tužiteljice da zakonski zastupnik tuženice nije mogao bez suglasnosti Upravnog vijeća donijeti odluku o podnošenju žalbe protiv presude. Nadalje, do 4. rujna 2023. ravnatelj tuženice bio je N. G. koji je po odredbi čl. 17. st. 2. Statuta 5. rujna 2022. opunomoćio odvjetnika radi zastupanja koja punomoć vrijedi do pravomoćnog okončanja postupka ili do otkaza ili opoziva punomoći neovisno o tome tko je ravnatelj. Nadalje, N. G. je nakon isteka mandata imenovan vršiteljem dužnosti ravnatelja tuženice na razdoblje od godinu dana odnosno od 5. ožujka 2023. pa su stoga neosnovani navodi tužiteljice o nedopuštenosti žalbe.

 

5. Protiv prvostupanjskog rješenja žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine.

 

5.1. U žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 342. Zakona o parničnom postupku jer se ne radi o očitoj pogrešci u pisanju budući da je promijenjen paricijski rok za isplatu troškova ali i sam sadržaj toč. IV. tužbenog zahtjeva u pogledu načina obračuna kamata pa mu je na taj način povrijeđeno pravo na djelotvoran lijek te je na taj način počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku.

 

5.2. U odgovoru na žalbu tuženice tužiteljica ističe da je pobijano rješenje pravilno i zakonito jer se radi o omašci u pisanju, a posebno kada se uzme u obzir obrazloženje prvostupanjske presude pod toč. 70. obrazloženja kojim je pojašnjena odluka o troškovima postupka pa je time žalba usmjerena na odugovlačenje postupka. Smatra da je i ova žalba nedopuštena iz istih razloga kao i žalba tuženice protiv prvostupanjske presude.

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

7. Tužiteljica u odgovoru na žalbe tuženice protiv prvostupanjske presude i rješenja ističe kako su obje žalbe nedopuštene jer su izjavljene od strane neovlaštene osobe stoga što je sukladno odredbama čl. 12. i čl. 17. Statuta tuženice ravnatelj kao zakonski zastupnik trebao imati suglasnost Upravnog vijeća glede podnošenja žalbi pa kako nakon poništenja javnog natječaja za izbor ravnatelja tuženice od 3. ožujka 2023. Upravno vijeće nije upoznato sa sadržajem tužbenog zahtjeva i pobijanih odluka te kako iz sudskog registra slijedi da tuženica od 4. ožujka 2023. nema zakonskog zastupnika niti je imenovan vršitelj dužnosti da navedene žalbe treba odbaciti kao nedopuštene.

 

7.1. S druge strane tuženica, glede prednjih navoda tužiteljice, navodi da je od 4. ožujka 2023. dotadašnji ravnatelj tuženice imenovan vršiteljem dužnosti koji je u skladu s odredbom čl. 17. st. 2. Statuta tuženice opunomoćio odvjetnika za zastupanje u ovoj pravnoj stvari.

 

7.2. Ovaj drugostupanjski sud nalazi kako su navodi tužiteljice da su žalbe tuženice protiv prvostupanjske presude i rješenja nedopuštene u smislu odredbe čl. 358. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP) neosnovani jer je čl. 7. st. 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o Državnoj ergeli Đakovo i Lipik (Narodne novine, broj 26/21) propisano da D. e. predstavlja, zastupa i njezinim radom rukovodi ravnatelj, a to je u konkretnom slučaju N. G. koji je kao vršitelj dužnosti ravnatelja imenovan odlukom Upravnog vijeća tuženice od 2. ožujka 2023. do imenovanja ravnatelja nakon provedenog natječaja, a najduže na godinu dana, kako to proizlazi iz izvatka iz sudskog registra od 25. travnja 2023. (l.s. 261-263).

 

7.3. Osim toga, odredbom čl. 37. st. 2. Zakona o ustanovama (Narodne novine, broj 76/93, 29/97, 47/99, 35/08, 127/19 i 151/22) propisano je da ravnatelj, između ostalog, predstavlja i zastupa ustanovu te poduzima sve pravne radnje u ime i za račun ustanove.

 

7.4. Kako pravnu radnju predstavlja i davanje punomoći to su neosnovani navodi tužiteljice da su žalbe nedopuštene jer su izjavljene od strane neovlaštene osobe stoga što je u konkretnom slučaju N. G. (najprije kao ravnatelj, a potom i kao vršitelj dužnosti ravnatelja) bio ovlašten opunomoćiti odvjetnika za zastupanje u ovom sporu, a time je isti bio i ovlašten za izjavljivanje obje žalbe.

 

8. Tuženica u žalbi protiv prvostupanjske presude ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da je izreka presude nerazumljiva u dijelu u kojem se početak tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak ovog parničnog postupka vezuje uz dospijeće plaće tužiteljice, a koji navod treba sagledati u kontekstu činjenice da je prvostupanjski sud rješenjem od 30. ožujka 2023. ispravio, temeljem odredbe čl. 342. st. 1. i 2. ZPP, ovu očitu omašku u pisanju radi čega je ovaj prigovor tuženice irelevantan.

 

8.1. Suprotno navodima tuženice prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanih odluka nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda i rješenje nemaju nedostataka radi kojih se ne mogu ispitati budući da je izreka istih razumljiva, ne proturječi sama sebi i razlozima odluke koje imaju razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni radi čega se prvostupanjske odluke mogu ispitati.

 

9. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

10. Stoga žalbe tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovane.

 

11. Predmet spora su slijedeći zahtjevi:

 

a)     tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da su Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu Ur. broj: 647/2022 od 12. srpnja 2022. (dalje Odluka o otkazu) i Odluka Ur. broj: 748/2022 od 29. srpnja 2022. nezakonite i nedopuštene,

 

b)     utvrđenje da tužiteljici radni odnos kod tuženice nije prestao te da se istoj naloži vraćanje tužiteljice na rad i radno mjesto voditelja Odjela za središnju administraciju ili drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno njezinoj stručnoj spremi,

 

c)     da se naloži tuženici isplata razlike naknade plaće u visini od 1.484,13 eur (11.182,19 kn) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i

 

d)     protutužbeni zahtjev tuženice da se sudski raskine Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 13. veljače 2015. zaključen između parničnih stranaka.

 

12. U ovoj fazi postupka među strankama nisu prijeporne slijedeće činjenice:

 

           - da su tužiteljica i tuženica imale zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 13. veljače 2015. (l.s. 11-13) temeljem kojeg je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu voditeljice Odjela za središnju administraciju,

 

           - da je tuženica 12. srpnja 2022. donijela Odluku o otkazu (l.s. 14-16), koju je tužiteljica primila 12. srpnja 2022., a kao što to slijedi iz izjave tužiteljice od 12. srpnja 2022. (l.s. 38),

 

         - da je tužiteljica 19. srpnja 2022. podnijela Zahtjev za zaštitu prava (l.s.17-20), koji je tuženica zaprimila 20. srpnja 2022. (l.s. 39),

 

          - da je tuženica isti odbila kao neosnovan Odlukom od 29. srpnja 2022 (l.s. 21), koju je tužiteljica primila 2. kolovoza 2022. ,

 

         - da je tužiteljica 17. kolovoza 2022 podnijela tužbu za koju tuženica u odgovoru na tužbu (l.s.32-37) ističe da je podnesena u zakonskom roku iz čl. 133. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje ZR) i

             

              -da nije sporna ni visina utuženog potraživanja na ime razlike naknade plaće.

 

13. Međutim, još uvijek su prijeporne činjenice glede prava na obranu tužiteljice te razloga na kojima se temelji Odluka o otkazu.

14. Pritom prvenstveno valja istaći da tuženica u pretežnom dijelu žalbe vrši preocjenu provedenih dokaza iako je sukladno odredbi čl. 8. ZPP to rezervirano isključivo za sud, a ne i za druge sudionike u postupku.

15. U odnosu na pravo na obranu ovaj drugostupanjski sud nalazi kako je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 150. ZR pa su navodi žaliteljice u tom dijelu irelevantni.

16. Prvi žalbeni navod radi kojeg tuženica smatra da je Odluka o otkazu zakonita je u tome što je ista donesena temeljem pisanih izjava M. J., M. M. i N. C. T. (l.s. 40-42), kao i ravnateljeve osobne nazočnosti kritičnom događaju kada se tužiteljica, po tvrdnji tuženice, nedolično ponašala i iskazivala netrpeljivost prema nadređenima i drugim djelatnicima, kao i da je prvostupanjski sud nekritički ocijenio iskaze prethodno navedenih svjedoka te iskaze stranaka.

16.1. Međutim, suprotno tim navodima žaliteljice ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud prilikom ocjene provedenih dokaza postupio upravo u skladu s odredbom čl. 8. ZPP jer je izvršio sveobuhvatnu analizu svakog pojedinog provedenog dokaza, kao i svih dokaza zajedno.

16.2.              Pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio kao relevantne pisane izjave svjedokinja M. J., M. M. i N. C. T. budući da iz iskaza svjedokinje M. proizlazi da nije čula što su točno tužiteljica i svjedokinja J. govorile jedna drugoj, a što je pak u direktnoj suprotnosti s priloženim pisanim izjavama gdje stoji da je svjedokinja M. M. čula da se tužiteljica obraća ravnatelju N. G. na uvredljiv i ponižavajući način, kao i da se na takav način obratila i M. J., dok je svjedokinja N. C. T. također iskazivala na način koji je u suprotnosti s pisanom izjavom.

16.3. Stoga nije u pravu tuženica kada i nadalje smatra da je u smislu odredbe čl. 135. st.3. ZR dokazala postojanje ovog otkaznog razloga.

16.4. Posljedično tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da se tužiteljica prema svom nadređenom i svjedokinji M. J. ponašala nedolično i netrpeljivo tj. suprotno čl. 56. st. 1. toč 9. i 16. Pravilnika o radu tuženice.

16.5. Ovo tim više kada se cijeni i okolnost koja proizlazi iz iskaza svjedokinja M. i C. T. da se u konkretnom slučaju radi o verbalnom sukobu između tužiteljice i M. J. pa je temeljem toga prvostupanjski sud osnovano zaključio kako takav međusobni verbalni sukob između njih dvije ne može ići samo na štetu tužiteljice.

17. Nadalje, glede tvrdnje tuženice da je tužiteljica vikala na zakonskog zastupnika tuženice istu direktno opovrgava dio iskaza svjedokinje M. J. kada navodi da su vrata njegovog ureda bila zatvorena te da je ravnatelj nakon izlaska iz ureda zapitao što je bilo.

17.1. Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda ukoliko bi se radilo o incidentu kako ga opisuje tuženica tada nije ni životno ni logično da ravnatelj nije znao što se dešava između tužiteljice i M. J., što ukazuje na to da se radilo o njihovoj međusobnoj verbalnoj razmirici koja nije imala konotaciju ni obilježja uvredljivog, ponižavajućeg i netrpeljivog ponašanja bez obzira na činjenicu što je prvostupanjski sud zaključio kako je tužiteljica temperamentna osoba.

 

18. U odnosu na iskaz svjedoka D. J. odgovoriti je tuženici da u žalbi ukazuje  samo na pojedine dijelove iskaza ovog svjedoka zanemarujući pritom da je isti, pored toga, iskazao i da je u poslovnom odnosu s tužiteljicom bilo sve odrađeno usprkos različitim mišljenjima i bez obzira na neke "iskrice" u njihovom odnosu.

 

18.1. Pritom treba istaći da navedeni svjedok nema direktnih saznanja o spornom događaju te da njegov iskaz predstavlja zapravo opis tužiteljičinog odnosa prema radu, drugim djelatnicima i načinu rada. Činjenica da se tužiteljica protivila odluci ravnatelja glede angažmana odvjetničkog društva iz O., a kraj okolnosti da je tuženica imala zaposlenu pravnicu ne bi trebalo sagledavati na način da se tužiteljica konstantno suprostavljala ravnatelju već da je ista na taj način pokušala utjecati na racionalnije poslovanje tuženice što se nikako ne bi moglo cijeniti u negativnom kontekstu kako to predočava tuženica.

19. Nadalje, u odnosu na iskaz svjedoka M. N. odgovoriti je tuženici da se radi o svjedoku koji je iskazivao o tome kakva je tužiteljica u odnosu prema drugim djelatnicima tuženice, kao i da isti nema saznanja o prijepornom događaju pa kako se radi o situacijama koje nisu vremenski determinirane i ne predstavljaju otkazni razlog i kako je u konkretnom slučaju predmet spora izvanredni otkaz to je zaključiti kako ovaj iskaz nije, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja i čl. 116. st. 2. ZR, relevantan.

20. Posljedično tome, nije u pravu tuženica ni kada tvrdi da se radi o ponašanju koje prelazi granice uobičajene komunikacije i koje ne predstavlja tužiteljičino izražavanje mišljenja, a ovo tim više što svjedokinja N. C. T. u svom iskazu izričito navodi kako je nakon prijepornog događaja bila pozvana u ured ravnatelja gdje je zatekla tužiteljicu te je na upit ravnatelja tko stvara probleme u firmi odgovorila kako se nikada ne može točno odrediti da je baš jedna osoba uzrok već da to ovisi o situaciji.

20.1. Pored toga, svjedokinja M. M. navela je vezano za konflikte koje je imala s tužiteljicom kako se radi o konfliktima koji nikada nisu prešli mjeru da bi se morala obratiti ravnatelju niti je ona osobno bila nazočna nekom događaju u kojem se tužiteljica sukobila s nekim djelatnikom a da bi to prešlo mjeru civiliziranog ponašanja.

21. Imajući u vidu sve prethodno navedeno ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako ponašanje tužiteljice nikada nije prešlo granicu dozvoljene kritike, kao i da je tužiteljica kao voditeljica Odjela za središnju administraciju bila u obvezi kritički se osvrtati na pojedine djelatnike s kojima je poslovno surađivala, a ovo posebno zbog položaja i odgovornosti koje nameće to radno mjesto pa kako je bila dužna odgovorno postupati to je bila u mogućnosti iznositi svoje mišljenje i prijedloge ravnatelju i to u granicama civiliziranog ophođenja prema istom i prema drugim djelatnicima tuženice, kao i da u konkretnom slučaju nije utvrđeno netrpeljivo i nedolično ponašanje tužiteljice dok iznošenje mišljenja suprotnog od mišljenja nadređenog nije i ne može predstavljati povredu radne obveze jer poslodavac treba poticati različite stavove i mišljenja koji su usmjereni ka postizanju zajedničkih pozitivnih poslovnih rezultata.

22. U odnosu na otkazni razlog vezano za tužiteljičino konzumiranje cigareta u prostorijama tuženice iz rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbeno slijedi da je kod tuženice uobičajeno u jednoj prostoriji pušiti što, osim tužiteljice, rade i drugi djelatnici te koja se situacija prešutno tolerira (iskazi svjedokinja M. M. i N. C. T.).

22.1. Slijedom toga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je to bilo poznato i ravnatelju tuženice koji u odnosu na druge radnike nije pokrenuo bilo kakve postupke već je to stavio samo tužiteljici na teret, a koja nikada u svezi toga nije bila upozorena.

22.2. Što se tiče utvrđenja prvostupanjskog suda da ravnatelj tuženice nije izričito zabranio pušenje navesti je kako je Zakonom o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda (Narodne novine, broj 125/08, 55/09, 119/09 i 94/2013 – dalje ZOUDP) u čl. 13. st. 1. zabranjeno pušenje u svim zatvorenim javnim prostorima, dok je pojam javnog prostora definiran u čl. 2. toč. 11. istog Zakona, a pod koji zasigurno potpadaju i poslovni prostori tuženice.

22.3. Kako iz provedenih dokaza nedvojbeno slijedi da je postojala prostorija u kojoj su djelatnici tuženice konzumirali duhanske proizvode i za koju prema činjeničnim utvrđenjima u ovom slučaju nije razvidno predstavlja li prostoriju iz čl. 14. ZOUDP ili ne, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je zakonski zastupnik tuženice trebao pisano upozoriti tuženicu budući je pitanje konzumacije duhana i duhanskih proizvoda regulirano odredbama ZOUDP.

22.4. Međutim, kako je ravnatelj tuženice bio upoznat s tim da se puši u određenoj prostoriji te da to radi više djelatnika, a ne samo tužiteljica, ovaj drugostupanjski sud smatra da se ne radi o valjanom razlogu koji bi imao za posljedici izvanredni otkaz tužiteljici jer se glede toga tužiteljica ponašala na identičan način kao i određeni dio djelatnika radi čega se ta situacija ne može staviti na teret samo tužiteljici jer bi to bilo u suprotnosti s odredbom čl. 7. st. 4. ZR.

23. U svezi s otkaznim razlogom da je tužiteljica 7. srpnja 2022. napustila radno mjesto pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je riječ o privremenoj nenazočnosti na poslu budući je tužiteljica svom poslodavcu dostavila medicinsku dokumentaciju upravo za taj radni dan, a koju tuženica nije dovela u pitanje u smislu odredbe čl. 230. st. 3. ZPP, pa je slijedom toga sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 117. st. 1. ZR.

24. Što se tiče žalbe tuženice glede dijela toč. II. izreke prvostupanjske presude (vraćanje na radno mjesto) ukazuje se tuženici kako se u slučaju kada se utvrdi nezakonitom Odluka o otkazu radnopravni status djelatnika vraća u poziciju kao da te nezakonite odluke nije bilo (a kako što je to u konkretnom slučaj) radi čega prvostupanjski sud nije trebao utvrđivati da li još uvijek egzistira radno mjesto tužiteljice ili koje bi to bili drugo odgovarajuće radno mjesto.

25. Protutužbeni zahtjev iz čl. 125. st. 2. ZR tuženica temelji na propustima tužiteljice u svezi s evidencijom o radnom vremenu, načinu vođenja arhivske građe, objavljivanju općih akata te planske, programske i izvještajne dokumentacije, kao i zahtjeva za pristup informacijama.

25.1. Prvostupanjski sud je u odnosu na prethodno navedene činjenice utvrdio slijedeće:

      - kako sudski raskid Ugovora o radu na zahtjev poslodavca nije moguć s datumom 17. kolovoza 2022. jer je takav zahtjev moguće postaviti najranije danom podnošenja samog zahtjeva, što bi ovdje bio slučaj 13. prosinca 2022.,

     - što se tiče razloga radi sudskog raskida Ugovora o radu koji se odnose na evidenciju radnog vremena za 30. lipnja 2022. i 5. srpnja 2022., taj sud je stava kako je tužiteljica stvarno imala jedan dan neiskorištenog godišnjeg odmora, koji je trebala iskoristiti do 30. lipnja 2022., a koji je naknadno iskoristila 5. srpnja 2022., ali u dogovoru s ravnateljem jer svi saslušani svjedoci koji rade kod tuženice u Đ. su naveli kako su godišnji odmor u trajanju do 5 dana usmeno dogovarali s ravnateljem te bi korištenje godišnjeg odmora ravnatelj odobrio. Svjedokinja N. C. T. je navela kako joj je tužiteljica rekla da joj je ostao jedan neiskorišteni dan godišnjeg odmora pa joj je i sama rekla da pita ravnatelja za naknadno korištenje, što ukazuje kako je i svjedokinja smatrala da postoji mogućnost odobrenja naknadnog korištenja godišnjeg odmora, zbog čega je sud priklonio vjeru iskazu tužiteljice u tom dijelu. I sama svjedokinja je znala gdje je bila tužiteljica 5. srpnja 2022., odnosno, da je bila u N. S. (l. s. 200) što ukazuje na činjenicu kako to tužiteljica nije skrivala. Također, dnevna evidencija prisutnosti na radu da se nalazila na stolu M. J. pa tužiteljica nije mogla bez znanja iste korektorom brisati podatke, kako to tuženica navodi. Stav je prvostupanjskog suda kako je ravnatelj tuženice prvotno odobrio tužiteljici koristiti ranije neiskorišteni godišnji odmor 5. srpnja 2022., dok se kasnije predomislio. Ovo stoga jer je ravnatelj tuženice najprije naveo kako je primijetio 5. srpnja 2022. da tužiteljica nije došla na posao, a kasnije je rekao kako je to shvatio tek na kraju mjeseca srpnja prilikom obračuna plaće. Navedeno ukazuje da je ravnatelj tuženice neistinito iskazivao jer je on najprije odobrio naknadno korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora. Naime, nije logično da ravnatelj tuženice nije primijetio kako tužiteljica nije došla na posao dan nakon verbalnih i tzv. fizičkih sukoba iz neopravdanih razloga pa da u tom slučaju ne bi postupao radi neopravdanog izostanka tužiteljice s posla. Isto tako, i ured ravnatelja i ured tužiteljice gledaju jedno prema drugom te su im vrata gotovo uvijek otvorena, zbog čega je sud stava kako je ravnatelj znao da tužiteljica nije došla na posao zbog njegova ranija odobrenja,

    - u odnosu na vođenje arhivske građe i nepravilnosti u postupanju tužiteljice, sud je stava kako tužiteljica ne može biti jedina odgovorna za nepravilnosti koje je utvrdio Državni arhiv u svojim nadzorima jer i iz Zapisnika od dana 12. rujna 2022. (l.s. 67 do 69) proizlazi kako je odgovorna osoba za cjelokupno arhivsko i dokumentarno gradivo  ravnatelj tuženice. Također, čak je i ravnatelj tuženice u svom iskazu naveo kako ga je tužiteljica upoznala da arhiva nije bila u adekvatnom prostoru koji problem se riješio postupkom javne nabave 2021. što ukazuje da tužiteljica nije sama mogla riješiti nepravilnosti koje je utvrdio Državni arhiv,

    - vezano za donošenje Pravilnika o upravljanju arhivskom građom i nepostupanje tužiteljice, sud prvog stupnja smatra kako iz dopisa Državnog arhiva O. od 5. listopada 2020. (l.s. 48) proizlazi samo uputa Državnog arhiva za usklađivanje općih akata kojima se uređuju pitanja od značenja za upravljanje dokumentarnim i arhivskim gradivom, s odredbama novog Pravilnika, ali ne i donošenje novog Pravilnika s tim što, nakon provedenog nadzora, tuženica nije bila sankcionirana zbog nepostupanja po mjerama Državnog arhiva,

    - navodi kako tužiteljica u okviru svojih poslova nije ažurno vodila i dostavljala opće akte u Središnji katalog službenih dokumenata sukladno članku 10. a Zakona o pravu na pristup informacijama i Pravilniku o Središnjem katalogu službenih dokumenata iako ju je poslodavac uputio na radionicu i bila je upoznata s načinom dostave dokumenata u Središnji katalog službenih dokumenata, kao i da je više puta upozoravana na ažurirano vođenje te posebno da se unese u Registar nekretnina popis imovine u vlasništvu tuženice, također nisu osnovani. Naime, tužiteljica je pojasnila u svom iskazu, u kojem dijelu je sud prvog stupnja prihvatio njezin iskaz, kako je redovno vodila svu imovinu u tom registru za popis imovine, ali kako su 2021. dobili uputu da ponovno trebaju unijeti svu imovinu u vlasništvu tuženice, a isto se nije moglo napraviti bez šifre za upis te kako je tužiteljica šifru dobila 2022. tako da je ona u travnju 2022. počela uvoditi imovinu tuženice u registar državne imovine. Nadalje, tužiteljica je napomenula kako je do srpnja uvela svu imovinu na području L. te nekoliko čestica koje su se nalazile u nadležnosti ergele Đ.,

- tvrdnja tuženice glede dužnosti objavljivanja općih akata od strane tužiteljice nije osnovana jer tužiteljica nije bila zadužena za objavljivanje, radi toga što su to činile M. J. ili firma F. I., a koje činjenice su potvrdile svjedokinja N. C. T. i tužiteljica,

     - u odnosu na ostale navode tuženice kako tužiteljica nije dostavljala opće akte u Središnji katalog službenih dokumenata, prvostupanjski sud je stava kako ni u tom dijelu navodi tuženice nisu osnovani. Navedeno je sud utvrdio dijelom iz iskaza svjedokinje N. C. T., a dijelom iz iskaza tužiteljice jer je kod tuženice svatko bio zadužen za svoj dio posla vezano za objavljivanje i proceduru koju je potrebno proći prije samog objavljivanja, a prije toga je bilo potrebno odobrenje ravnatelja pa iz navedenog prvostupanjski sud nije utvrdio odgovornost tužiteljice za povrede koje su joj stavljene na teret,

    - ostali navodi tuženice koji se odnose na postojanje okolnosti kako nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženice nije moguć zbog upućivanja telefonskih poziva i e-mailova ministarstvu i djelatnicima ministarstva, sud nije cijenio. Ovo stoga jer su se svi ti događaji zbili nakon donošenja Odluke o otkazu Ugovora o radu tužiteljici, a i sam ravnatelj tuženice je u svom iskazu naveo kako nitko nije mogao utjecati da povuče svoju odluku, a i on nije doživio nikakav pritisak niti od jedne osobe vezano za izmjenu predmetne odluke,

    - nadalje, gubitak povjerenja između radnika i poslodavca zbog kojeg nije moguće nastaviti radni odnos tužiteljice kod tuženice da se ne može ocjenjivati samo s obzirom na subjektivno poslodavčevo stajalište, već se mora objektivno ocijeniti od slučaja do slučaja, imajući na umu interese obiju ugovornih strana. Tako sud iz iskaza saslušanih svjedoka M. N. i D. J., koji su predloženi na navedene okolnosti, nije utvrdio postojanje okolnosti koje opravdano upućuju da nastavak radnog odnosa nije moguć. Svjedok D. J. je u svom iskazu naveo kako je tužiteljica odrađivala posao za koji je bila zadužena, a za vrijeme kada je on bio v.d. ravnatelja nitko se nije žalio na tužiteljicu i njezin rad, osim jedne osobe koja se žalila na sve. Također, sud na temelju iskaza svjedoka M. N. nije utvrdio propuste u postupanju tužiteljice jer je i u ovom slučaju tužiteljica odrađivala posao koji je trebala, dok je sud stava kako tužiteljica nije kriva što je došlo do greške u prijepisu stručnih (latinskih) naziva materijala u oglasniku javne nabave jer je jasno kako je svatko zadužen za svoj dio posla i

   - zaključak prvostupanjskog suda je kako ne postoje opravdane okolnosti koje upućuju da nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženice nije moguć, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka. Istina je kako je tužiteljica očito temperamentna osoba te ju zanima da se posao odradi pa postojanje povremenih nesuglasica u poslovnom odnosu sa osobama s kojima svakodnevno surađuje ne može dovesti do gubitka povjerenja zbog kojeg nastavak radnog odnosa nije moguć. Čak su i svi saslušani svjedoci te ravnatelj tuženice u svom iskazu naveli kako je tužiteljica svoj posao odrađivala, a razilaženje u mišljenju treba imati pozitivan utjecaj.

25.2. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja i glede protutužbenog zahtjeva na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio čl. 125. st. 2. ZR, a što žaliteljica svojim navodima nije dovela u pitanje.

26. Naime, nije u pravu tuženica kada tvrdi da je isključivo tužiteljica odgovorna za nepravilnosti koje se odnose na upravljanje arhivskom građom i dostavu općih akata Središnjem katalogu službenih dokumenata.

26.1. Iz Ugovora o radu od 13. veljače 2015. proizlazi da je tužiteljica zaposlena na radnom mjestu voditeljice Odjela za središnju dokumentaciju te je čl. 2. istog regulirano koje to točno poslove tužiteljica treba obavljati na tom radnom mjestu te koji poslovi u cijelosti odgovaraju Tablici sistematizacije radnih mjesta tuženice (l.s. 147-148).

26.2. Nadalje, iz rješenja Državnog arhiva u O. od 27. prosinac 2017. (l.s. 49) proizlazi da je nadzorom utvrđeno da je tuženica dužna popisati cjelokupno arhivsko i registraturno gradivo te popis dostaviti Državnom arhivu u O., gradivo za koje je izdano rješenje o odobrenju djelomičnog izlučivanja fizički ukloniti iz prostora pismohrane i propisno ga zbrinuti, kao i osigurati propisane fizičko-tehničke uvjete pohrane i zaštite gradiva u novouređenom spremištu u podnožju tribine jahaonice.

26.3. Pored toga, tuženici je naloženo navedene mjere izvršiti do 31. kolovoza 2018. o čemu je potrebno pismeno obavijestiti Državni arhiv u O., najkasnije 8 dana od isteka naloženog roka dok je u obrazloženju navedeno da će se u slučaju nepoduzimanja navedenih mjera pokrenuti prekršajni postupak.

26.4. Spisu predmeta priložen je i zapisnik od 22. prosinca 2017. (l.s. 51-53) u svezi prethodno navedenog nadzora nad arhivskim i registraturnim gradivom tuženice iz kojeg, između ostalog, proizlazi da je tuženicu predstavljala upravo tužiteljica te da je posljednji nadzor obavljen 12. listopada 2009. kojim je tuženici naloženo ažurirati poseban popis gradiva s rokovima čuvanja i dostaviti ga Državnom arhivu u O. na suglasnost, izvršiti odabiranje i izlučivanje gradiva kojem su istekli rokovi čuvanja te popisati cjelokupno gradivo koje imatelj čuva, kao i istoj ustanovi dostaviti popis.

26.5. Prema zapisniku od 12. rujna 2022. (l.s. 67) slijedi da je za poslove pismohrane zadužena M. M. od 15. srpnja 2022. (prije toga Š. Z.) i da je odgovorna osoba za cjelokupno arhivsko i dokumentarno gradivo stvaratelja ravnatelj N. G..

26.6. U svom stranačkom iskazu tužiteljica je navela kako se kod tuženice zaposlila 2013., da je 2014. položila ispit za zaštitu arhivskog gradiva, te iste godine da je bila kontrola arhive, da su dobili upozorenje za nedostatke koji se moraju otkloniti u određenom vremenskom periodu, iste te godine (2014.) da je arhiva premještena u drugu prostoriju koja nije bila ništa bolja osim što je bilo više mjesta, a 2021. da je ravnatelj odobrio i sredio prostoriju arhivske građe što da je napravljeno zbog ranijih nedostaka koji su uočeni od strane Državnog arhiva O., sva arhivska građa da je premještena u tu novu prostoriju, popisana i složena sukladno Pravilniku radi čega da je bila iznenađena s nedostacima koji su navedeni u izvješću Državnog arhiva te je ravnatelju sugerirala donošenje posebnog popisa arhivske građe koji odobrava Državni arhiv, a potom Upravno vijeće bez čega se nisu mogle otkloniti nepravilnosti, ali je ravnatelj smatrao da to nije hitno, da se može i naknadno napraviti s tim da nije bilo nikakvih sankcija jer je bilo uobičajeno da se nađu neke nepravilnosti koje se moraju u nekom roku otkloniti.

26.7. Glede iskaza N. G. (l.s. 193-197) istaći je da nije iskazivao ništa u odnosu na problematiku arhivske građe tuženice premda je isti saslušan na ročištu 25. siječnja 2023. dok je protutužbeni zahtjev radi sudskog raskida Ugovora o radu podnesen na ročištu od 13. prosinca 2022. (l.s. 179).

26.8. Dakle, iz navedenog proizlazi kako, suprotno žalbenim navodima tuženice, tužiteljica nije isključivo odgovorna za stanje arhivske građe budući se ista nalazila u neuvjetnim prostorima te je tek 2021. ravnatelj G. odobrio uređivanje prostorije koja je namijenjena za pohranu arhivske građe.

26.9. Pritom valja istaći da je tuženica na ročištu od 25. siječnja 2023. (l.s. 153) samo paušalno prigovorila iskazu tužiteljice pa je slijedom toga zaključiti, a pored činjenice da zakonski zastupnik tuženice u svom iskazu nije govorio o činjenicama vezanim za arhivsku građu, kako je logičan i životan iskaz tužiteljice u dijelu koji se odnosi na ovu problematiku.

26.10. Okolnost da se arhivska građa nalazila u neodgovarajućim uvjetima zasigurno je imala za posljedicu da se ne može postupiti sukladno Pravilniku o predaji arhivskog gradiva arhivima  od 12. srpnja 2002. (Narodne novine, broj 90/2002), Pravilniku o zaštiti i čuvanju arhivskog i registraturnog gradiva izvan arhiva od 11. svibnja 2004. (Narodne novine, broj 63/04) i Pravilniku o dopunama Pravilnika o zaštiti i čuvanju arhivskog i registraturnog gradiva izvan arhiva (Narodne novine, broj 106/07), a što je otklonjeno tek 2021. premještanjem arhivske građe u uvjetni prostor i to u skladu s odlukom ravnatelja tuženice.

26.11. S tim u vezi navesti je i kako iz spisa predmeta ne proizlazi da je zbog ovakvog postupanja protiv tuženice pokrenut bilo kakav prekršajni postupak, a što ista u žalbi navodi kao jedan od ključnih razloga za sudski raskid Ugovora o radu.

26.12. Osim toga, indikativna je činjenica da tuženica prije donošenja pobijane Odluke od 12. srpnja 2022. nije poduzimala nikakve radnje u svezi upozoravanja tužiteljice glede arhivske građe premda je kontrola Državnog arhiva O. ukazala na nepravilnosti još nadzorom od 22. prosinca 2017., dok je rješenje o djelomičnom izlučivanju građe od strane Državnog arhiva u O. doneseno još 24. listopada 2016. te je u rješenju od 27. prosinca 2017. (l.s. 49) konstatirano da gradivo nije fizički uklonjeno iz pismohrane, već na ove okolnosti upire tek u prosincu 2022.

27. U svezi objave općih akata tuženice tužiteljica je u svom iskazu navela kako su za to bile zadužene M. J. i tvrtka F. I., a što je, kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, potvrdila u svom iskazu i svjedokinja N. C. T..

27.1. Da tužiteljica nije bila jedina zadužena za ovaj dio posla proizlazi i iz sadržaja e-mailova (l.s. 55-58) kojima tužiteljica traži dostavu akata od nadležne djelatnice tuženice radi objave istih u skladu s odredbama čl. 10. a Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine, broj 25/13 i 85/15), dok je iz sadržaja e-maila od 12. svibnja 2022. na listu spisa 58 nedvojbeno da je tužiteljica dostavila akte u prosincu 2021. s tim što iz stanja spisa predmeta nije razvidno je li u periodu od prosinca 2021. pa do svibnja 2022. donesen neki akt, dokument ili glasilo koji je bilo potrebno objaviti.

27.2. Stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi kako se sadržaj e-maila od 12. svibnja 2022. ne može tumačiti na način da tužiteljica nije ažurno izvršavala svoju radnu obvezu u odnosu na zakonsku obvezu tuženice iz čl. 10. a Zakona o pravu na pristup informacijama.

28. U odnosu na razlog za sudski raskid Ugovora o radu koji se odnosi na evidenciju radnog vremena za 30. lipnja 2022. i 5. srpnja 2022.  nedvojbeno je utvrđeno kako je kod tuženice bilo moguće koristiti stari godišnji odmor i nakon 30. lipnja, kao i da je tužiteljica u dogovoru s ravnateljem isti naknadno iskoristila 5. srpnja 2022. te se u odnosu na navedenu činjenicu tuženica upućuje na iskaz svjedokinje N. C. T. u dijelu u kojem ista navodi kako joj je upravo tužiteljica rekla da ima jedan dan neiskorištenog godišnjeg odmora te ju je svjedokinja uputila da za naknadno korištenje istog pita ravnatelja, kao i da joj je tužiteljica rekla da je taj dan godišnjeg odmora bila u N. S. pa je posljedično tome neosnovana i tvrdnja tuženice da je tužiteljica korektorom izmijenila podatke u dnevnoj evidenciji prisutnosti na radu koja se nalazila na stolu M. J..

29. Konačno, u odnosu na relevantan dan sudskog raskida ugovora o radu stajalište prvostupanjskog suda u skladu je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. travnja 2022., kao i stavom istog suda zauzetom u odluci poslovni broj Rev-702/2021-4 od 5. travnja 2022.

30. Imajući u vidu sve izloženo ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako u konkretnom slučaju ne postoje objektivne i opravdane okolnosti koje upućuju na to da radni odnos tužiteljice kod tuženice nije moguć pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 125. st. 2. ZR kada je protutužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

31. Glede prvostupanjskog rješenja pravilno je primijenjena odredba čl. 342. st. 1. u svezi s čl. 381. ZPP jer se u konkretnom slučaju doista radi o omašci u pisanju.

32. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti kao neosnovane žalbe tuženice i potvrditi prvostupanjske odluke.

 

                                                Zadar, 21. lipnja 2023.

 

                   Predsjednica vijeća

 

                    Sanja Dujmović, v.r.