1

Poslovni broj Gž-273/2023-3

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-273/2023-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T SK E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K., Z., OIB: ....., zastupanog po punomoćnici A. F., odvjetnici iz V., protiv tuženika R. A. d. d., Z., OIB: ...., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. i G. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 13 P-294/2021-24 od 28. listopada 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 21. lipnja 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 13 P-294/2021-24 od 28. listopada 2022. godine.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

r i j e š i o  j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 13 P-294/2021-24 od 28. listopada 2022. godine u točki I izreke.

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 36.146,57 kuna/4.797,47 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

 

2.              U točki II izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 8.379,90 kuna/1.112,20 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2022. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

3.              Rješenjem suda (točka I izreke) odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti tog suda, dok je u točki II izreke utvrđeno da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 13,88 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom.

 

4.              Protiv te presude i dijela gornjeg rješenja koji se odnosi na točku I izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

5.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

6.              Žalba nije osnovana.

 

7.              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo V. S.-O., te iskaza tužitelja i svjedokinje D. P., u bitnome utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih novčanih iznosa po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 320-50-4750442 zaključenog dana 10. ožujka 2008. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (u nastavku teksta: Ugovor), kojima je ugovorena valutna klauzula.

 

8.              U vezi toga prije svega utvrđuje neosnovanim prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti tog suda, i to iz slijedećih razloga.

 

9.              Naime, u vezi toga utvrđuje da je odredbom članka 12. Ugovora između tužitelja i tuženika u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (tuženika), što bi s obzirom na sjedište tuženika koje se nalazi u Z. bio Općinski građanski sud u Zagrebu, ali da se o toj odredbi nije posebno pregovaralo, zbog čega tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj. Osim toga, utvrđuje kako potonja Ugovorna odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, jer da bi istome kao osobi koja trenutno živi i radi u R. A. u mjestu G., a u slučaju vođenja sudskog spora pred sudom u Z., problem pričinjavalo izbivanje s posla, pri čemu utvrđuje da je Z. znatno udaljeniji od G. nego V., u kojemu je tužitelju sve poznato, dok mu je Z. nepoznat. Stoga utvrđuje da je tuženik navedenom Ugovornom odredbom za sebe ugovorio pogodnost u slučaju ostvarivanja prava i obveza stranaka iz Ugovora sudskim putem, iako je sam Ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u V., te je tužitelj sve poslove vezano uz samo sklapanje Ugovora i ispunjavanje obveza po istome mogao obavljati u V.. S obzirom na navedeno, utvrđuje da je ugovaranje mjesne nadležnosti suda u Z. prema sjedištu tuženika kao kreditora, a u situaciji kada se sva ostala prava i obveze po Ugovoru ostvaruju u mjestu njegove poslovnice, protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa utvrđuje da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi, zbog čega se na istoj ne može temeljiti nadležnost suda u Z..

 

10.              Nastavno utvrđuje da bi prema odredbama članaka 46. stavak 1. i 48. stavak 1. ZPP-a koje reguliraju općemjesnu nadležnost suda prema registriranom sjedištu tuženika za postupanje u ovom predmetu bio mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, na čijem području tuženik ima svoje registrirano sjedište, ali da u konkretnom slučaju dolazi u primjenu odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, pa utvrđujući da se u konkretnom slučaju radi o sporu u povodu djelatnosti te jedinice, utvrđuje kako postoji (izberiva) mjesna nadležnost tog suda za suđenje u ovom sporu na temelju navedene zakonske odredbe. Osim toga, utvrđuje kako je odredbom članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište, te da se radi o odredbi koja uređuje nadležnost sudova, pa da njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kada je nastao ugovor o kreditu u vezi s kojim nastane spor, već o tome kada je pokrenut postupak pred sudom, a da je ova parnica pokrenuta nakon stupanja na snagu navedene odredbe, koja je stupila na snagu dana 30. rujna 2015. godine.

 

11.              Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 70. stavak 1. ZPP-a, te odredbe članaka 96. stavak 1., 97. i 102. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” br. 79/07, u nastavku teksta: ZZP/07), odlučuje kao u točki I izreke pobijanog rješenja.

 

12.              Nadalje utvrđuje da je predmetnim Ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit radi kupnje novog motornog vozila, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.129,91 švicarskih franaka (CHF) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a da se tužitelj navedeni iznos obvezao platiti tuženiku u 84 mjesečnih rata, pa da je između tužitelja i tuženika ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno ugovorena je otplata rata u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (članak 7. Ugovora).

 

13.              U vezi toga utvrđuje kako iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kao tužitelj u tom postupku ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Pri tome utvrđuje da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

 

14.              U odnosu na prigovor tuženika kako bi u konkretnom slučaju tužitelj trebao dokazati sve pretpostavke naknade štete, utvrđuje da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe propisana obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a da iz odredbe članka 502.c ZPP-a proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, u vezi čega utvrđuje da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. godine obrazložio razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u potonjoj odredbi ZPP-a, pa utvrđuje da je sud u ovom postupku vezan spomenutim presudama koje su donesene u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača.

 

15.              Na temelju iskaza svjedokinje D.P., koju je na prijedlog tuženika saslušao na okolnosti da li je tuženik u postupku sklapanja predmetnog Ugovora dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih Ugovornih odredaba, te da li je isti kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora, utvrđuje da ta svjedokinja nema saznanja o tim okolnostima, a da navedeno ne proizlazi niti iz stranačkog iskaza tužitelja.

 

16.              Pri tome u odnosu na navode tuženika kako je predmetni Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama Ugovor jasan i razumljiv, te da odražava njihovu pravu volju, utvrđuje da javni bilježnik pri solemnizaciji Ugovora nije mogao tužitelju objasniti parametre promjene odnosno rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u tom Ugovoru, niti je imao takve zakonske ovlasti.

 

17.              Stoga utvrđuje da tužitelj, koji s obzirom na svoju struku i zanimanje nema o tome potrebna stručna znanja, nije u konkretnom slučaju bio informiran od strane tuženika o potrebnim parametrima promjene i o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom Ugovoru kao standardnom ugovoru o kreditu, koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, niti iz njegovog iskaza proizlazi da bi o spornim Ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale, odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Pri tome utvrđuje da su sporne Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne i lako uočljive, ali da nisu razumljive, jer da u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule, niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja Ugovora bio od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način informiran o spornim Ugovornim odredbama, kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega utvrđuje da su sporne Ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, i to upravo iz razloga kako je to utvrđeno u gornjim presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

 

18.              U vezi toga utvrđuje neosnovanim i prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ugovore o kreditu sklopljene radi kupnje motornog vozila, budući da se u kolektivnom sporu (kako to navodi tuženik) radilo o stambenim kreditima, jer utvrđuje da svrha sklapanja ugovora o kreditu (kupnja automobila ili nekretnine) ne mijenja karakter predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem su sadržane istovjetne ugovorne odredbe čija je ništetnost utvrđena pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu.

 

19.              S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, za koje utvrđuje da se primjenjuju i u konkretnom sporu, utvrđuje nebitnima navode tuženika o razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na kunu zbog razloga na koje on nije mogao utjecati, niti je za njih odgovoran.

 

20.              Što se tiče prigovora zastare utužene tražbine, utvrđuje kako zastarni rok prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 31. siječnja 2022. godine, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga utvrđuje da je u ovom postupku zastara u skladu s odredbom članka 241. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO) prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, tj. dana 04. travnja 2012. godine, te da je ponovno počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, tj. od 14. lipnja 2018. godine, a da je predmetna tužba podnesena dana 30. travnja 2021. godine, pa da s obzirom na to nije protekao opći petogodišnji zastarni rok koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

 

21.              Na temelju nalaza i mišljenja vještaka V. S. O., kojeg u cijelosti prihvaća, utvrđuje da je tužitelj uslijed povećanja tečaja CHF prema kuni u odnosu na prvobitni tečaj pretplatio tuženiku iznos od ukupno 36.146,57 kuna/4.797,47 eura, u vezi čega u odnosu na prigovor tuženika kako provedeno vještačenje zapravo predstavlja kunski kredit, a što da nije bila volja ugovornih stranaka, utvrđuje da je navedeno vještačenje posljedica ništetnosti spornih Ugovornih odredaba, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc, tj. od trenutka sklapanja Ugovora, te se smatra da takva Ugovorna odredba nikada nije bila ugovorena, pa ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga utvrđuje kako Ugovor egzistira bez ništetnih odredaba, te da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne Ugovorne odredbe, pa da je utvrđenje preplate tužitelja i vještačenje na tu okolnost bilo moguće provesti jedino na naprijed navedeni način.

 

22.              Stoga utvrđuje osnovanim zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od ukupno 36.146,57 kuna/4.797,47 eura, kao i njegov zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, i to od datuma plaćanja svakog pojedinog preplaćenog novčanog iznosa do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, jer utvrđuje da je banka (tuženik) stekla određenu korist na temelju ništetnih odredaba Ugovora koje je sama inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega utvrđuje tuženika nesavjesnim stjecateljem, pa pozivom i na odredbu članka 99. ZZP/07, kao i na odredbe članaka 323. stavak 1. i 1111. stavak 1. ZOO-a, odlučuje kao u točki I izreke pobijane presude, dok odluku o troškovima ovog parničnog postupka temelji na odredbama članaka 154. stavak 1., 155. i 151. stavak 3. ZPP-a.

 

23.              Utvrđujući da je tužitelj u podnesku od 25. kolovoza 2022. godine djelomično povukao tužbu za iznos od 13,88 kuna, s pripadajućom zateznom kamatom, na što se tuženik u roku od 15 dana od dostave tog podneska nije očitovao, odlučuje kao u točki II izreke pobijanog rješenja, pozivom na odredbu članka 193. stavak 2. ZPP-a.

 

24.              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude i rješenja nije počinjena neka od tih povreda.

 

25.              Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijane odluke nemaju postupovnih nedostataka na koje ukazuje žalba, te se u svemu mogu valjano ispitati.

 

26.              Neosnovano tuženik ističe i da je donošenjem pobijanog rješenja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a, a to stoga jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio postojanje svoje mjesne nadležnosti u ovom sporu, te posljedično tome pravilno odbio kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, sve to iz razloga koje prihvaća i ovaj sud. Pri tome nije odlučno to što je tužitelj u ovom predmetu bio zastupan po odvjetniku, jer je isti kao stranka u ovoj parnici imao pravo da neovisno o angažiranju punomoćnika i osobno odlazi na ročišta na sudu, te da na taj način sudjeluje u postupku, što je i učinio kada je u istom postupku saslušan kao stranka.

 

27.              Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika kojima sadržajem žalbe ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 338. stavak 4. tog Zakona, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP-a ocijenio dokaze za koje je utvrdio da se iz njih mogu utvrditi odlučne činjenice, pri čemu je obrazložio i koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje dokaze je izvodio, te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

 

28.              Tuženik sadržajem žalbe neosnovano upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, a to stoga jer je sud prvog stupnja u skladu s ovlaštenjem koje mu daje potonja odredba ZPP-a izveo sve dokaze koje je smatrao važnim za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu, pa tako i one koje je žalitelj predlagao na okolnosti da je tužitelju sporna Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, osim što je u tom pogledu pravilno odbio njegov prijedlog da se na te okolnosti sasluša i javni bilježnik L.M. iz V., pravilno utvrđujući da javni bilježnik pri solemnizaciji Ugovora nije mogao tužitelju objasniti parametre promjene odnosno rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u tom Ugovoru, niti je imao takve zakonske ovlasti, zbog čega bi provođenje dokaza saslušanjem navedene svjedokinje bilo suvišno.

 

29.              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora kojom je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno kojom je ugovorena otplata rata tog kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) za CHF važećem na dan dospijeća, pa je posljedično tome pravilno naložio tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos od ukupno 36.146,57 kuna/4.797,47 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od datuma plaćanja svakog pojedinog preplaćenog novčanog iznosa do isplate, sve to iz jasnih, detaljnih i pravno utemeljenih razloga u kojima je sadržan odgovor na žalbene navode, a koje kao takve u svemu prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, slijedom čega je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZZP/97 i ZOO-a odlučeno kao u točki I izreke pobijane presude, pa su slijedom toga neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

 

30.              Pri tome valja navesti da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer je kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora-novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

31.              Stoga su tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja predmetnog Ugovora trebali biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, pa je tuženik trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma. Pri tome nije dovoljno da su Ugovorne odredbe samo gramatički razumljive prosječnom potrošaču, već istome moraju biti jasne i ekonomske posljedice te odredbe, a što u konkretnom slučaju nije ostvareno.

 

32.              Slijedom navedenog, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da se o predmetnoj Ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te je neprijeporno da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredaba članaka 96. stavak 1. 102. stavak 1. ZZP/07, kao propisa koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora.

 

33.              Neosnovano je i pozivanje tuženika na odredbu članka 326. stavak 2. ZOO-a prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je njezin uzrok bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, jer u konkretnom slučaju taj uvjet (manjeg značaja) nije ispunjen.

 

34.              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, pravilno utvrđujući da je predmetna tužba podnosena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a.

 

35.              Isto tako, pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 151. stavak 3., 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, pri čemu je iz sadržaja prvostupanjskog spisa razvidno da je tužitelj podmirio sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 94,43 eura/711,48 kuna, u skladu s rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj 13: P-294/2021-27 od 05. siječnja 2023. godine (list 242 spisa), pa neosnovano tuženik između ostalog osporava pravo tužitelja na naknadu tog troška.

 

36.              S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika, jer isti ne dovode u dvojbu pravilnost i zakonitost pobijane presude i rješenja.

 

37.              Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a na jednaki način odlučiti i o njegovoj žalbi protiv naznačenog dijela rješenja.

 

38.              Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

 

39.              Rješenje suda prvog stupnja u točki II izreke kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

 

 

U Rijeci, 21. lipnja 2023. godine.

 

 

 

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

 

          Brankica Malnar v.r.