REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 4566/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc.
Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja,
Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana
vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Barakuda consulting j.d.o.o. iz Zaprešića, M. Ožegovića
kbr. 14 (OIB: 45207722817), kojeg zastupa punomoćnica Hani Lukić Hob, odvjetnica
iz Vinkovaca, protiv tuženika Štedno kreditne zadruge Imetak u likvidaciji iz Županje,
J.J. Strossmayera kbr. 7 (OIB: 65988520651), radi isplate 9.006,65 kn, odlučujući o
prijedlogu tužitelja da mu se dopusti revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske posl. br. Pž-1447/2021-2 od 31. svibnja 2022., kojom je potvrđena
presuda Trgovačkog suda u Osijeku posl. br. P-108/2019-22 od 22. siječnja 2021., u
sjednici održanoj 20. lipnja 2023.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena
prvostupanjska presuda kojom je (u točki I. izreke) odbijen zahtjev tužitelja na
obvezivanje tuženika isplatiti mu 9.006,65 kn sa pripadajućim zateznim kamatama - i
(u točki II. izreke) naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka
od 4.150,00 kn.
2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti
revizija i u njemu naznačio pitanja:
1./ „Čini li sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke
11. Zakona o parničnom postupku ako ne odgovori na sve žalbene prigovore koji su
od odlučnog značenja za odluku u sporu, odnosno ako se žalba temelji na dva razloga,
a sud obrazloži svoju odluku samo u odnosu na jedan razlog? (suštinski slična odluka
VSRH Broj: Revd 1830/2020-2 te Revd-2053/20-2)“
2./ Je li drugostupanjski sud u obrazloženju svoje drugostupanjske odluke
kojom odbija žalbu i potvrđuje prvostupanjsku odluku u postupcima dužan izložiti svoje
shvaćanje o žalbenim prigovorima bez obzira na prihvaćanje činjeničnog stanja i
primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda? Je li drugostupanjski sud u takvom
slučaju obvezan obrazložiti razloge zbog kojih se nije osvrnuo na žalbene navode za
koje eventualno smatra da nisu od odlučnog značaja? Je li drugostupanjski sud dužan
dati razloge o odlučnim činjenicama?“
3./ „Čini li sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka ukoliko utvrdi da je
prvostupanjski sud počinio bitnu povredu ZPP-a i ne ukine tu presudu prvostupanjskog
suda, već istu potvrdi bez osvrta na žalbene razloge i bez dovođenja vlastite ocjene
činjenica u vezu s procesnim i materijalnim pravom i bez davanja obrazloženja te
istovremeno propusti primijeniti kogentne odredbe koje se odnose na sporove male
vrijednosti, odnosno prihvati nove činjenice koje sud ex lege nije smio uzeti u obzir?
(analogno odluci Broj: Revd 2629/2020-4)“
4./ „Vrijedi li, odnosno obvezuje li ugovor o depozitu sklopljen na određeno
vrijeme do isteka ugovorenog roka, neovisno o tome što je svrha sklapanja toga
ugovora ispunjena i prije isteka tog roka te je li ugovor o depozitu neovisan o pravnom
poslu koji je bio svrha sklapanja toga ugovora. Ako je depozit oročen kao osiguranje
banci za vraćanje kredita, raskida li se ugovor o depozitu samim raskidom ugovora o
kreditu? (odluka VSRH Rev 2954/2000.)“,
koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene
primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a jer (da) je riječ o pitanjima
o kojima „osporavana odluka odstupa od prakse revizijskog suda“.
3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.
4. Prijedlog nije dopušten.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 31. svibnja 2022., slijedom čega se,
a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona
o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj
70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga
članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku
u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska
odluka.“), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju)
primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne
novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,
57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj
stranke mogu podnijeti reviziju „protiv presude donesene u drugom stupnju ako je
Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.“.
6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za
dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: „U prijedlogu stranka mora
određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje
revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu
odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje
revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna
dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.“,
- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit
će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za
odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u
njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
7. Po tome je ovdje po tužitelju postavljena pitanja iz prijedloga za sagledati imajući na
umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje
revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi ali i
(ovdje relevantno) određeno izloženih razloga zbog kojih predlagatelj smatra da je
postavljeno pitanje važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, kao i
postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u
očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u
odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao
opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i
ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem
sudske prakse.
7.1. Pritom revizijski sud samo primjećuje:
- da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama u njemu postavljenih
pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. i 392.
ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi tih pitanja i okolnosti samo ovog
konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan
postavljenih pitanja) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je
li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već
postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),
- da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje
važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj
primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj
smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu -
postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao
što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće
u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom
tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i
razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time
pogoduje jednoj stranki).
8. Polazeći od odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a i uvažavajući da Vrhovni sud Republike
Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije
- dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tužitelja postavljena
pitanja, prema razlozima kojima su obrazložena, Vrhovni sud Republike Hrvatske ne
ocijenjuje važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u
njegovoj primjeni: osporena presuda je (bar) u odnosu na ta pitanja temeljena na
shvaćanju glede kojeg ne postoji (na to bar predlagatelj ničime konkretnim ili
određenim ne ukazuje) suprotna ili različita praksa i za koje se ne može niti očekivati
neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati.
9. Naime, odgovor na prva tri pitanja iz tužiteljevog prijedloga ionako proizlazi već iz
odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju sud će sumarno izložiti
zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će
posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio,
a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio,
koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a
izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o
njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je
već donio tijekom postupka.“ te odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „U
obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene
navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po
službenoj dužnosti.“ (to sve gledano i u svezi odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje
će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju
savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju
rezultata cjelokupnog postupka.“, tumačeći je u svezi odredaba čl. 220. ZPP-a, prema
kojima: /stavak 1./ „Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje
odluke.“, /stavak 2./ „Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi
utvrđivanja odlučnih činjenica.“).
Taj odgovor načelno može biti samo pozitivan. Suprotno postupanje sigurno ne bi
pripadalo pravičnom suđenju ili suđenju u skladu s ustavnopravnim načelom i načelom
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine -
Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06)
o pravu na pravično i pošteno suđenje te s praksom sudova, koje u sebi uključuje i
pravo stranke na obrazloženu i provjerljivu sudsku odluku (zbog zaštite od arbitrarnosti
u odlučivanju sudova) - i njime bi se činilo bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl.
354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
Međutim, taj odgovor u okolnostima ovoga slučaja ne može - gledano prema svim
razlozima zbog kojih je zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim i odbijen, sa
obrazloženom odlukom o tim razlozima, utjecati (a i to je bitno za dopuštenost revizije)
na osporenu presudu i tužitelja dovesti u povoljniju poziciju: to što je predlagatelj
nezadovoljan donesenom odlukom i shvaćanjima na kojima je temeljena, te ta
shvaćanja drži pogrešnim, samo za sebe ne čini tu odluku, kako predlagatelj tim
pitanjima sugerira prihvatiti, neobrazloženom.
Valja pritom imati na umu i da tim svojim pitanjima predlagatelj u biti traži i preocijenu
dokaza provedenih u postupku i sugerira prihvatiti ono što on drži „odlučnim“, a na
takvo traženje, a da bi bilo uspješno, nema pravo: ovo je spor male vrijednosti, u
kojemu su sudovi vezani i time ograničeni u suđenju odredbom čl. 467. st. 1. ZPP-a,
prema kojoj: „Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male
vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog
bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona,
osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona.“ (dakle: prema
kojoj se ovdje osporena presuda ne može pobijati, ovdje odlučno, pozivom na odredbu
čl. 354. stavka 1. ZPP-a, zbog relativno bitnih postupovnih povreda ili zbog pogrešno i
nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja).
10. Konačno, odgovor na četvrto u prijedlogu naznačeno pitanje, o stvarnom sadržaju
ugovora o depozitu, o trajanju toga ugovora, o tome je li vezan sa drugim ugovorom
(ovdje: ugovorom o kreditu) - i na koji način (sa kojim posljedicama), o razlozima što
je sklopljen - i može li davatelj kredita iz ugovora o kreditu koristiti iznos depozita iz
ugovora o depozitu sklopljenog kao osiguranje ugovora o kreditu i (ako može) na koji
način i kada - sve ako korisnik kredita nije ispunio ugovor o kreditu (vratio iznos
primljenog kredita), ovisi (i pored toga što svaki ugovor načelno valja tumačiti „kako
glasi“) o volji onih koji su ga sklopili, od onog što su stranke ugovora njime htjele, sve
u smislu odredbe čl. 319. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, broj
35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015), prema kojoj: „(2) Pri tumačenju spornih
odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati
zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima
obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom.“, dakle - od okolnosti svakog pojedinačnog
slučaja.
Jednostavno, taj odgovor ne može (a dokaz tome je i odluka revizijskog suda posl. br.
Rev-x 273/2015-3 od 29. siječnja 2019.) za sve situacije ili okolnosti svakog slučaja
biti jednoznačan (a kakav bi za dopuštenost revizije trebao biti).
10.1. Prethodno navedeno potvrđuje i shvaćanje revizijskog suda iz odluke posl. br.
Rev-2954/00-2 od 18. listopada 2001., na koju se odluku i sam predlagatelj poziva -
uspoređujući je sa ovdje osporenom i nalazeći da njemu ide u korist, dajući joj sadržaj
i značaj kojeg ona nema.
Ta se odluka (kojoj tužitelj daje značaj važne, sa shvaćanjem koje nastoji prihvatiti i
želi, a koja odluka polazi od drugačijeg utvrđenja: da „tužitelj nije iskoristio odobreni
kredit, temeljem zaključenog ugovora u predviđenom roku od 12 mjeseci, počev od
zaključenja ugovora o kreditu, pa se slijedom toga, a prema prihvaćenom sadržaju tog
ugovora, smatra da je odustao od korištenja kredita i stoga nije ni nastala njegova
obveza vraćanja kredita koji nije iskoristio“) sa osporenom presudom ne može
uspoređivati: to obzirom na specifičnosti slučaja kakve su samo ovdje, u ovome
predmetu:
- gdje nije sporno da korisnik kredita (za razliku od davatelja, koji je ugovor ispunio u
cijelosti) nije ispunio obvezu iz ugovora o kreditu i gdje tužitelj nije dokazao niti tvrdi da
je iznos depozita bio veći od iznosa kojeg je korisnik kredita ostao dužan isplatiti
davatelju kredita,
- i gdje je između korisnika kredita (a to nije „osoba koja se nije koristila svojim pravom korištenja odobrenog i zaključenog kredita“) i davatelja kredita postajao dogovor da se
iznos kredita, uz određene uvjete, ipak (bar: neovisno je li to u konačnom i učinjeno)
može podmiriti i iznosom ugovorenog depozita („prebijanjem oročenih sredstava“), s
time da je (člankom 3. ugovora) određeno da će ovdje tuženik korisniku kredita vratiti
oročena sredstva - ali (ovdje odlučno: obzirom da to odgovara svrsi ugovora o
depozitu, kao samostalnog ugovora - ali u specifičnoj vezi sa ugovorom o kreditu) tek
po isplati kredita (a ne, kako to predlagatelj drži: po raskidu ugovora o kreditu).
10.2. Slijedom toga, tome pitanju iz prijedloga tužitelja ne može se dati značaj
određenog pravnog pitanja - i time bitnog za dopuštenost revizije: to četvrto pitanje ne
može dobiti značaj važnog u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, za odluku
o konkretnom pravnom odnosu i ujedno (kumulativno potrebno za dopuštenost
revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj
primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
11. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:
11.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za
dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje
jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava:
obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike
Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i
preispitivati sudsku praksu (ta se pitanja odnose na specifične okolnosti samo ovoga
slučaja, ali samo kako ih predlagatelj “vidi”),
11.2. da, uostalom, prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene
(određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a, da o njima u
činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska
praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz
osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati
neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost
revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj
primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),
11.3. da odluke na koje se predlagatelj poziva u prijedlogu, one koje sugerira prihvatiti
kao temeljene na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je
temeljena osporena presuda - u toj suprotnosti nisu: one se niti po činjenicama na
kojima su temeljene niti po pravnim shvaćanjima o onome što je relevantno ne mogu
uspoređivati sa osporenom presudom,
11.4. da time ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
12. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u „pretjerani
formalizam“, kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i
dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za
dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga
rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st.
5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje
dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za
podnošenje revizije.“).
Zagreb, 20. lipnja 2023.
Predsjednik vijeća: dr. sc. Jadranko Jug
Kontrolni broj: 0fce3-80047-4f878
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Jadranko Jug, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
