Poslovni broj: 64 Gž-2154/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 64 Gž-2154/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice K. M., S.1, OIB …, koju zastupa punomoćnik D. O., odvjetnik u S.2, protiv tuženika M. B., P., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. & B. d.o.o. S.2, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-2084/2017 od 16. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. lipnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-2084/2017 od 16. ožujka 2023.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice K. M. koji glasi:

„1.Proglašava se nedopuštenom ovrha pljenidbom, prijenosom i namirenjem tuženika iz novčane tražbine tužiteljice po svim računima koji se vode pod njenim identifikacijskim brojem, određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu broj Ovr-2356/2016 od 17. studenog 2016.

2. Dužan je tuženik vratiti tužiteljici, kao neosnovano primljen, iznos od 31.423,12 kuna koji mu je isplaćen provedbom ovrhe iz točke 1. ove Presude uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku počevši od 24. studenog 2016. do isplate po stopi određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima.

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak.“ (točka I. izreke). Naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu u iznosu od 530,72 eura, u roku od 8 dana (točka II. izreke).

 

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbama čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih razloga, uz nadoknadu troškova žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu broj Ovr-2356/2016 od 17. studenoga 2016. te isplate iznosa od 31.423,12 kuna koji je tuženiku isplaćen provedbom ovrhe sa zateznim kamatama koje teku od 24. studenoga 2016. do isplate.

 

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

 

- da je ovršni postupak pokrenut 2. veljače 1998. zaprimanjem prijedloga za ovrhu tadašnjeg ovrhovoditelja S. B. (prednika tuženika) protiv tadašnjeg ovršenika M. M. (prednika tužiteljice), radi naplate novčane tražbine na temelju ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude na temelju priznanja Općinskog suda u Starom Gradu, poslovni broj P-114/97 od 16. rujna 1997.;

 

- da je presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Starom Gradu, poslovni broj P-114/97 od 16. rujna 1997., tuženiku (M. M., predniku tužiteljice) naloženo da tužitelju (S. B., predniku tuženika) isplati iznose zakupnine za razdoblje od 30. travnja 1994. do 31. kolovoza 1996., na način da za svaki mjesec isplati iznos od 100 tadašnjih DEM u protuvrijednosti kuna te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.077,24 kuna;

 

- da je uslijed nemogućnosti provedbe ovrhe na predloženom predmetu i predloženim sredstvima te uslijed smrti ovršenika M. M. (koji je preminuo … 2014.), a kasnije i ovrhovoditelja S. B. (koji je preminuo … 2014.), pravni sljednik ovrhovoditelja – M. B. (u ovom postupku tuženik), prijedlogom od 20. travnja 2016. predložio nastavak ovrhe u odnosu na pravnu sljednicu ovršenika – K. M. (ovdje tužiteljicu) i to promjenom predmeta i sredstva ovrhe, na način da se ovrha nastavi pljenidbom i prijenosom po svim računima i štednim ulozima sada ovršenice;

 

- da je rješenje o ovrsi poslovnog broja Ovr-2356/16 od 17. studenoga 2016., potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž Ovr-555/17 od 7. ožujka 2017., izuzev žalbenih razloga zbog kojih je ovršenica rješenjem suda prvog stupnja od 27. ožujka 2017. upućena na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom;

 

- da je u skladu s rješenjem od 27. ožujka 2017., ovršenica K. M. pokrenula parnicu na koju je upućena, zbog razloga izjavljenih u žalbi, a o kojima nije odlučeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu;

 

- da je na temelju rješenja o ovrsi, 23. studenoga 2017. izvršena pljenidba na računu tužiteljice u iznosu od 31.423,12 kuna;

 

- da je rješenje o ovrsi doneseno 17. studenoga 2016. nakon neuspjelog pokušaja namirenja na ranijem predmetu i sredstvu ovrhe, da je ovrhovoditelj S. B. tijekom postupka preminuo, kao i ovršenik M. M. (spis predmeta suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-2356/2016), da je rješenjem od 1. srpnja 2015. utvrđen prekid postupka zbog smrti ovršenika te da je istim rješenjem pozvana nasljednica ovršenika K. M. na preuzimanje postupka, da je rješenjem od 15. prosinca 2015. utvrđen prekid postupka zbog smrti ovrhovoditelja te je istim rješenjem postupak nastavljen s pravnim sljednikom ovrhovoditelja – M. B., koji je preuzeo postupak, da su u ovršnom spisu priložena pravomoćna rješenja o nasljeđivanju iza pokojnih S. B. i M. M., na temelju kojih su utvrđeni nasljednici istih;

 

- da zastara potraživanja ne može nastupiti ako ovrha određenja rješenjem o ovrsi nije obustavljena, već je samo promijenjeno sredstvo ovrhe, o čemu je ovdje riječ, slijedom čega je prigovor zastare neosnovan;

 

- da prigovor tužiteljice o neodređenosti ili neodredivosti tražbine nije osnovan jer su ovršnom ispravom navedeni odredivi iznosi koje je ovršenik imao isplatiti ovrhovoditelju, da navodi tužiteljice da je riječ o nepostojećoj valuti nisu od važnosti, budući da je u vrijeme donošenja ovršne isprave postojala navedena valuta (DEM), a i danas su iznosi izraženi u presudi u valutama DEM i tadašnjoj protuvrijednosti kuna odredivi;

 

- da tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da je tražbina podmirena prije pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava.

 

6. Na temelju navedenih utvrđenja, ocijenivši prigovore nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije te zastare neosnovanim, kao i da tužiteljica nije dokazala da tražbina ovrhovoditelja M. B., u ovom postupku tuženika, u trenutku pljenidbe i prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava na računu ovršenice, u ovom postupku tužiteljice, nije postojala, sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i povrata iznosa od 31.423,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama, u cijelosti kao neosnovan.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu određeno upire tužiteljica u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

8. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1., u vezi s odredbom čl. 8. ZPP, na koju povredu određeno upire žaliteljica u žalbi. Naime, sud može iskaze stranke ili svjedoka ocijeniti istinitim ili neistinitim, odnosno u suštini više ili manje uvjerljivim ili logičnim, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži određeno svoje, a za odluku o predmetu spora bitno, činjenično i pravno shvaćanje, a na koji je način sud prvog stupnja, u postupku koji je prethodio žalbi, i postupio. Slijedom navedenog, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP).

 

9. I materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

 

10. Na žalbene navode tužiteljice prvenstveno valja odgovoriti kako su u parničnom postupku koji se vodi radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe granice raspravljanja određene odredbom čl. 51. st. 3., u vezi s odredbama čl. 48. st. 1. i 3. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 57/96, 29/99, 173/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje: OZ/96), iz kojih proizlazi da se tužba kojom se pokreće parnica na koju je upućen ovršenik može temeljiti samo na razlozima koje je ovršenik istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu, slijedom čega je parnični sud ovlašten utvrđivati odlučne činjenice od kojih ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva samo zbog žalbenih razloga zbog kojeg je upućen pokrenuti tu parnicu, u ovom slučaju je ovršenica (tužiteljica) upućena pokrenuti parnicu zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 46. st. 1. toč. 7., 9. i 11. OZ/96. Sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako tužiteljica u ovom postupku nije dokazala postojanje razloga zbog kojih bi ovrha u predmetu Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj Ovr-2356/2016. bila nedopuštena, a žalbeni prigovor zbog kojih nije upućena u parnicu (da je predmetna tražbina izražena u nepostojećoj valuti), a koji je ocijenjen neosnovanim u ovršnom postupku (rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž Ovr-555/17 od 7. ožujka 2017.), slijedom prethodno izloženog, a s obzirom na to da tužiteljica zbog tog razloga nije upućena na parnicu, tužiteljica ne može s uspjehom isticati u ovom parničnom postupku.

 

11. Na žalbene navode nadalje valja odgovoriti kako je postupku pravilno utvrđeno da je ovršni postupak pokrenut 1998. na temelju ovršne isprave – presude na temelju priznanja Općinskog suda u Starom Gradu, poslovni broj P-114/97 od 16. rujna 1997., kojom je tuženiku M. M. naloženo da tužitelju S. B. isplati iznose zakupnine za razdoblje od 30. travnja 1994. do 31. kolovoza 1996., na način da za svaki mjesec isplati iznos od 100 tadašnjih DEM u protuvrijednosti kuna, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.077,24 kuna te da je tuženik, u ovršnom postupku, ovrhovoditelj M. B., nasljednik iza pokojnog oca S. B. (rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika H. D., O-3751/14 od 27. veljače 2015.) koji je preuzeo ovršni postupak iza pokojnog ovrhovoditelja S. B. (rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj Ovr-7490/15 od 15. prosinca 2015.). Pravilno je u pobijanoj presudi izloženo pravno shvaćanje suda prvog stupnja kako, u smislu odredbe čl. 139. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 – dalje: ZN), nasljednik odgovara za dugove ostavitelja i ovrhovoditelj je ovlašten zahtijevati ovrhu protiv ovršenika kao njegovog univerzalnog sukcesora. Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju uz ovršnu ispravu koja glasi na ostavitelja (u pogledu obveze na namirenje tražbine) dovoljna je osnova za utemeljenje ovršenikove obveze za namirenje dugovanja iz ovršne isprave, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Na žalbene navode tužiteljice, valja odgovoriti kako je odgovornost nasljednika, u ovom slučaju tužiteljice, za ostaviteljeve dugove (pok. M. M.) nastala po sili zakona pa stoga ne postoji niti obveza vjerovnika, u ovom slučaju, tuženika da prijavi svoje potraživanje u ostavinskom postupku niti dužnost ostavinskog suda da ispituje i utvrđuje osnovanost i visinu ostaviteljevih dugova. Predmet nasljeđivanja je sva ostaviteljeva imovina bez obzira na dugove i njihovu visinu i neovisno o postojanju dugova, pa se ostaviteljevi dugovi i ne smatraju sastavnim dijelom ostavine, oni ne terete ostavinu nego osobno nasljednike, zbog čega tužiteljica neosnovano u žalbi upire kako tuženik nije dokazao da je predmetna tražbina prešla na njega, jer nije u roku od tri mjeseca od otvaranja nasljedstva zahtijevao da se ostavina odvoji od imovine nasljednika u smislu odredbe čl. 140. ZN. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako je ovrhovoditelj M. B., u ovom postupku tuženik, dokazao kako je predmetna tražbina iza pokojnog oca S. B. prešla na njega i utoliko su žalbeni navodi neosnovani.

 

12. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da je tražbina podmirena prije pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava, i za svoju je odluku dao valjano obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Slijedom navedenog, nije dokazala da bi predmetna ovrha bila nedopuštena zbog žalbenog razloga iz odredbe čl. 46. st. 1. toč. 9. OZ/96.

 

13. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare tražbine u jer je u postupku utvrđeno da je postupak pokrenut 2. veljače 1998. na temelju ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude na temelju priznanja (tadašnjeg) Općinskog suda u Starom Gradu, poslovni broj P-114/97 od 16. rujna 1997., dakle da nije protekao rok od 10 godina iz odredbe čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01- dalje ZOO/91), propisan za zastaru tražbina utvrđenih pravomoćnom sudskom odlukom. Podnošenjem prijedloga za ovrhu 1998. došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 388. st. 1. ZOO/91, koji postupak nije obustavljen, i dalje je u tijeku, zbog čega zastara nije počela ponovno teći u smislu odredbe čl. 392. st. 1. ZOO/91, pa donošenje predmetnog rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-2356/2016 17. studenoga 2016., a nakon neuspjelog pokušaja namirenja na ranijem predmetu i sredstvu ovrhe u smislu odredbe čl. 5. OZ (te nakon smrti ovrhovoditelja S. B. te ovršenika M. M.), nema utjecaja na zastarni rok iz odredbe čl. 379. st. 1. ZOO/91, odnosno čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15/- dalje: ZOO/05). Naime, za vrijeme trajanja ovršnog postupka, a u konkretnom slučaju ovršni postupak traje od 1998., ne može nastupiti zastara. Stoga je neosnovan prigovor tužiteljice da je predmetna ovrha nedopuštena iz razloga što je nastupila zastara iz odredbe čl. 379. st.1. ZOO/91 odnosno čl. 233. st. 1. ZOO/05, a zbog kojeg je razloga tužiteljica, između ostaloga, upućena na pokretanje parnice. Naposljetku, žalbeni navodi tužiteljice da je (ovršni) sud u konkretnom slučaju trebao obustaviti predmetnu ovrhu zbog neaktivnosti stranaka (ovrhovoditelja i ovršenika), nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke suda prvog stupnja.

 

14. I odluka o troškovima postupka pravilno je donesena primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

 

15. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredaba čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi.

 

U Zagrebu 20. lipnja 2023.

 

 

      Predsjednik vijeća

  Robert Jambor, v.r.